Hrvatska priprema novi Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, koji bi trebao biti donesen ove jeseni i zamijeniti onaj iz 2003. Od travnja se radilo na usklađivanju Nacrta prijedloga Zakona s primjedbama i potom je dijelom kompromisni prijedlog išao u e-savjetovanje koje je završilo 5. lipnja. Aktualni ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs u svom je prvom mandatu 2011. pokušao sličnu stvar – donijeti paket zakona, o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu – ali je otpor tada bio prevelik, čitava se akademska zajednica digla na noge i paket zakona na kraju nije prošao u Saboru. Nacional je saznao, od izvora iz Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj koji je želio ostati anoniman, da Nacrt prijedloga Zakona nije dobio potporu Vijeća jer su se na njihovoj sjednici 3. lipnja glasovi podijelili na sedam za i sedam protiv. A isto Nacionalno vijeće još je u prosincu 2020. jednoglasno usvojilo Polazište za strukturnu reformu sustava, a potom imenovalo Radnu skupinu koja je izradila i Prijedlog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji je bio prihvaćen i na Sveučilištu kao osnova za reformu. Stavovi i zaključci u Polazištima drugačiji su od rješenja u sadašnjoj verziji Nacrta prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji je predložilo Ministarstvo, odnosno, Ministarstvo ih je potisnulo. Treba reći i da je Sveučilište u Zagrebu na sjednici Senata 22. ožujka u cijelosti odbacilo Nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kao što je 2011. odbacilo paket triju Fuchsovih zakona. Neke od novosti u Nacrtu prijedloga Zakona su da rad Senata i rektora nadzire novoosmišljeno Vijeće sveučilišta, dokida se sustav izbora u zvanja vezanih uz osobu i uvodi izbor na radna mjesta s kojima su spojena zvanja, studenti više ne sudjeluju u izboru rektora i dekana, rektor i dekani ne mogu obnašati dužnost dulje od šest godina, profesori idu u mirovinu sa 67 godina uz mogućnost produljenja ugovora do 70 godina ako ustanova u kojoj rade pokriva njihovu plaću, programski ugovori postaju novi model financiranja javnih sveučilišta i instituta, visoke škole postaju veleučilišta, a diplomirani studenti stručnih studija više neće biti stručni specijalisti već stručni magistri, jednaki u tituli magistra diplomiranim studentima sveučilišnih studija.

Nacional je pokušao istražiti u čemu se ovaj Nacrt prijedloga zakona razlikuje od zaustavljenog Fuchsovog zakonskoga paketa iz 2011. i postoji li ili ne ovoga puta u akademskoj zajednici otpor koji bi bio usporediv s onim iz 2011. Razgovarali smo o toj temi s više pripadnika akademske zajednice. Svi su se usprotivili Nacrtu prijedloga Zakona, ali nisu svi bili spremni medijski istupiti. Od Ministarstva smo kao odgovor dobili dokument od stotinjak stranica pod nazivom “Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti” te smo potom nazvali ministra Fuchsa koji je prihvatio kraći razgovor i odgovorio na tri pitanja.

Osim ministra, sugovornici koji su željeli javno istupiti su Gvozden Flego, SDP-ov ministar obrazovanja od 2002. do 2003., dakle osoba za čijeg je mandata donesen još uvijek važeći Zakon, Luka Perušić s Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, možda i najglasniji i najangažiraniji protivnik ovomu Nacrtu prijedloga Zakona, s fakulteta na kojem je otpor 2011. krenuo i bio najveći, i Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji si je dao truda i pokušao vlastitom analizom, koju je poslao na sve relevantne adrese elektronske pošte, upozoriti na greške dokumenta MZOS-a kojim je resorno ministarstvo obrazložilo potrebu za novim zakonom.

Neke od novosti u prijedlogu Zakona su da rad Senata i rektora nadzire novoosmišljeno Vijeće sveučilišta, studenti više ne sudjeluju u izboru rektora i dekana, a oni ne mogu obnašati dužnost dulje od šest godina. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Ministar Radovan Fuchs istaknuo je da su, kada je riječ o važećem Zakonu, određene odredbe i po Ustavnom sudu bile neprimjenjive, neke i kontradiktorne, te da je došlo do niza promjena u sustavu zbog kojih treba stvoriti novu regulativu kako bi sustav mogao bolje odgovoriti na izazove i postati bolji, efikasniji i učinkovitiji. Govoreći o razlikama među dužnostima i ovlastima Vijeća sveučilišta od dosadašnjeg Savjeta sveučilišta, rekao je da je Vijeće drugačije koncipirano kada je riječ o autonomiji sveučilišta – koja je, po njemu, ovim novim zakonom ojačana. “Sveučilištima se ostavlja vlastita autonomija da postave unutarnji ustroj kako misle, ništa se suprotno tomu ne propisuje ovim zakonom. Vijeće je ono tijelo koje treba kontrolirati trošenje novca poreznih obveznika, odnosno onog dijela sredstava koji se dodjeljuje iz državnog proračuna.”

 No zašto Zakon više ne predviđa postojanje područnih znanstvenih vijeća koja su do sada, kao organi Nacionalnoga vijeća, pomagala da se za svako znanstveno područje osiguraju primjerena mjerila, a ne da se unificiraju mjerila koja nekim područjima neće biti primjerena? Fuchs je objasnio da će Nacionalno vijeće i dalje u okviru svojih ingerencija s matičnim odborima  osiguravati primjerena mjerila za svako pojedino područje i polja unutar njih i da nikakav zakon neće propisivati uvjete za izbor u zvanja, već će to, kao i do sada, propisivati Nacionalno vijeće. Zvanja i radna mjesta su spojeni. Kriteriji za izbor na radna mjesta u domeni su Nacionalnog vijeća.

Luka Perušić smatra da je novi Nacrt prijedloga Zakona po sadržaju siromašniji i nazadniji čak i od trenutno važećeg Zakona, a kamoli u usporedbi s potisnutim prijedlogom Nacionalnog vijeća ili europskim strateškim dokumentima. Što je, po njemu, sporno u ovom Nacrtu prijedloga Zakona?

“Postoji pet zaista velikih problema s ovim Nacrtom, a to su: apsolutističke ovlasti ministra, mešetarski programski ugovori, obustava financiranja znanstveno-stručnih društava i udruga, ukidanje znanstvenih zvanja i manjkava metodologija pripreme ovoga prijedloga. Krunski je problem zastrašujuće nastojanje putem ovoga prijedloga zakona da ministar – dakle, jedna osoba na političkoj funkciji – dobiva gotovo apsolutnu moć određivanja, upravljanja i nadziranja cjelokupnog znanstvenog, umjetničkog i visokoobrazovnog sustava. Takav prijedlog ne bi smio biti ustavno održiv, nadležni bi to trebali provjeriti. Po novom bi zakonu ministar mogao odlučivati o tome koja znanstvena, umjetnička i interdisciplinarna područja, polja i grane uopće jesu znanstveni odnosno ulaze u sustav znanosti, koje će znanosti imati matične odbore i povjerenstva i kakvi će biti, koji su studijski programi i planovi radnih mjesta prihvatljivi, odnosno koji će biti kriteriji za financiranje institucija, za raspolaganje prihodima, kakav će biti sadržaj programskih ugovora na temelju kojih bi institucije trebale djelovati, zatim kakav će biti ustroj i funkcioniranje elektroničke strukture te druge stvari do kojih ministar dolazi preko političkog utjecaja u tijelima kreiranima ovim prijedlogom zakona. Ovaj zakon uništava riječ struke, nameće umjetni sustav prirodnom razvoju znanosti te izlaže sustav politikantskom oportunizmu”, naveo je Perušić.

Gvozden Flego, SDP-ov ministar obrazovanja od 2002. do 2003., za čijeg je mandata donesen još uvijek važeći Zakon iz 2003. godine. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Dodao je da bi se moglo također istaknuti da novi prijedlog zakona čini studentski život težim jer studente sustavno isključuje iz sudjelovanja u glavnim tijelima te uvodi dodatna ograničenja i sankcije na studentski status.

Govoreći o uvođenju takozvanih programskih ugovora između Ministarstva i pojedinih fakulteta, rekao je da oni kao takvi nisu ni dobri ni loši, ali da u kontekstu radikalno proširenih ovlasti ministra, strateškog plana rezanja financiranja djelatnosti te predviđenog „pregovaranja“ s institucijama i penalizacijskim sustavom u slučaju izostanka dogovora, posebni programski ugovori postaju oružje ministarske samovolje, nameću služništvo zaposlenicima i stvaraju uvjete za neprijateljsko nadmetanje u akademskoj zajednici.

„Uz to, iz ovoga se prijedloga zakona uklanja osnova za financiranje šire infrastrukture u vidu neprofitnih znanstveno-stručnih društava, udruga i srodnih entiteta koji su općenito, ali izrazito u Hrvatskoj, važan čimbenik razvoja znanosti, umjetnosti i nastavne djelatnosti. Takav izbor najviše pogađa sustav znanstvenog izdavaštva, a to znači temelja znanstvene komunikacije znanja, te je potpuno suprotan europskim praksama financiranja udruga, odnosno časopisa koji znanstvenu informaciju ne žele naplaćivati ni autorima ni čitateljima, što je u Republici Hrvatskoj u duhu našega Ustava. Također, ovim se Nacrtom prijedloga zakona destabiliziraju javna sveučilišta kroz izjednačavanje privatnih i javnih visokih učilišta istovjetnim sudjelovanjem u Rektorskom zboru te smanjivanjem ovlasti sveučilišta u kadrovskim poslovima. Privatna i javna sveučilišta imaju međusobno različite, često i oprečne ciljeve djelovanja, te privatnih sveučilišta često ima mnogo i manjeg su ustrojbenog obujma s povećanom fleksibilnošću zasnivanja ustrojbenih jedinica, ali isto tako imaju otvorenije mogućnosti zasnivanja, nisu podložne istim procesima i provjerama kao javna sveučilišta. Jedan ‘bliskoistočni naftaš’ može masovnom investicijom preuzeti kontrolu nad čitavim sustavom“, upozorio je Perušić.

Govoreći o tome što se promijenilo u društvu i akademskoj zajednici od 2011. do danas, rekao je da je između 2009. i 2021. godine bilo teško razdoblje u znanosti i visokom obrazovanju, prepuno svjetonazorskih sukoba i organizacijskih izazova, što je pratilo i političku scenu u Hrvatskoj koja nije bila ništa manje iscrpljujuća.

“U međuvremenu smo ušli u Europsku uniju, što je bilo otvaranje nove fronte političkog pregovaranja oko ideje kako bi znanost i visoko obrazovanje morali izgledati, a društvo se dodatno podijelilo na euroskeptike i eurofile. Desetljeće verbalne popularizacije STEM-a na štetu drugih znanosti izvršilo je na znanstvenu djelatnost i visoko školsko dodatan pritisak, a privatna su se učilišta ustalila u državi, stvarajući novi korpus interesenata. Količina posla u znanstvenoj djelatnosti je narasla, a smanjena su sredstva za javni sustav znanosti i pritom je djelatnost ostala kadrovski potkapacitirana. Neoliberalistička ideologija kod nas je također uznapredovala, na društvenoj razini, među mlađim generacijama, a postalo je jasno da je politička korupcija u Republici Hrvatskoj na opasno visokoj razini i bez jenjavanja. Uz to, pokretanje Fuchsovih zakona došlo je – namjerno ili slučajno – u vrijeme pandemije, potresa i eskalacije rata u Ukrajini. Svakako se radi o nekoj vrsti novorazvijene pasivnosti, ali to odustajanje niti znači da je novi Prijedlog na bilo koji način kvalitetan niti znači da otpora nema. Uz dogovorno dupliciranje zahtjeva nekoliko skupina unutar šire učilišne zajednice, koje „prihvaćaju zakon u cijelosti pod uvjetom jednog detalja na njihovu korist“, negativni su komentari na Nacrt prijedloga Zakona na e-savjetovanju zastupljeni u primjetnoj mjeri”, rekao je Petrušić.

Damir Stanzer istaknuo je da analiza stanja koju je Ministarstvo predočilo u javnoj komunikaciji i u samim tekstovima dvaju zakona kao opravdanje reforme sadrži grafikone s krivim podacima, grafikone sa zastarjelim podacima te neke zaključke koji ne proizlaze iz pojedinih prikazanih grafikona. Kao primjer je naveo da je na grafikonu s brojem visokih učilišta pojedinih država EU-a Hrvatskoj zbrojen broj sveučilišta s brojem njihovih fakulteta, pa je ukupan broj visokih učilišta ispao jako velik, a Češkoj i Austriji broj fakulteta nije uračunat pa su zato njihovi barovi na grafikonu ispali manji od hrvatskih.

“Slično je i s grafikonom studijskih programa, gdje je npr. za Dansku naveden broj od ukupno 600 studijskih programa, a to je u stvarnosti samo broj studijskih programa koji se u Danskoj nude na engleskom jeziku. U Danskoj postoje i studijski programi na danskom jeziku, no čini se da oni nisu uračunati u prikaz na ovom grafikonu. Stvarni brojevi programa za različite države su moguće znatno veći od prikazanih, pa je onda usporedba hrvatskog broja s njima na tim grafikonima neispravna. Nejasna je i interpretacija tog grafikona, kao i nekih drugih prikazanih grafikona. Naime, neki zaključci se u tekstu izvode na temelju prikaza nekih rastova i padova na grafikonima, a ne na temelju odnosa s nekim poželjnim standardom. Prisutan je kritičan odnos zakonodavca prema blagom rastu broja zaposlenih u sustavu, no nije jasno koliki bi taj broj zapravo trebao biti s obzirom na činjenicu da smo među državama s najmanjim brojem znanstvenika na milijun stanovnika u EU-u. U grafikonima koji prikazuju tobožnju znanstvenu nekvalitetu prikazani su prilično zastarjeli podaci iz perioda od 1996. do 2017., a neki izneseni zaključci ne proizlaze iz prikazanih grafikona. Npr. kritika o povlačenju ‘samo’ 137 milijardi eura iz programa Obzor 2020 nije utemeljena, jer taj broj odgovara udjelu u financiranju ukupnih sredstava koji je proporcionalan udjelu broja naših istraživača u ukupnom broju istraživača svih uključenih država”, rekao je Stanzer.

Luka Perušić s Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Usporedio je novi Nacrt prijedloga Zakona sa zakonima u drugim državama. Iako Austrija ima jedan od radikalnijih pristupa, upravo se na njen primjer poziva naš zakonodavac u ovoj reformi. Na nekim sveučilištima je ondje, ističe, samo 20-ak posto stalno zaposlenih profesora, a mnogi među preostalima su prilično obespravljeni i obavljaju više poslova s lančanim kratkotrajnim ugovorima da bi preživjeli. Kako je dodao, na Bečkom sveučilištu je samo tridesetak posto žena u akademskim profesijama, što je indikativan podatak, a odgađanje rađanja i ostanak bez djece je u takvim sustavima redovita pojava. Njemu se pak sviđaju neka zakonska rješenja iz Slovenije i Poljske, o čemu je rekao:

“Sredstva za studijske aktivnosti definirana su im u tekstu zakona kao jedan posto BDP-a godišnje te se svake godine povećanjem BDP-a po zakonu automatski povećava i ukupan iznos. U tom slovenskom zakonu detaljnije je opisano programsko financiranje, uključujući i rezanja u slučaju nekih dramatičnijih promjena, koja djeluju prilično umjereno i prijateljski – npr. kod pada nekog parametra preko 10 posto, financiranje se smanjuje samo jedan posto. Poljski zakon o visokom obrazovanju i znanosti nalaže da financiranje ne može biti manje nego prošle godine, a indeks rasta ukupnih sredstava svake godine temelji se i na rastu BDP-a i indeksu rasta potrošačkih cijena. To je bolje nego pad financiranja koji se naslućuje u hrvatskom slučaju, ne uračunavajući jednokratni novac Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Različite države imaju različite postotke za temeljne i varijabilne komponente financiranja, ali najvažnija stvar u tome nisu postoci nego ukupna količina novca. Nije svejedno imate li vi isti omjer fiksnog i varijabilnog dijela financiranja na razini 0,5 posto, jedan posto ili dva posto BDP-a, odnosno imate li potpuno pokrivene troškove plaća, plina, struje, studentskih vježbi i ostalog hladnog pogona, a onda se ‘varijabilno’ i kompetitivno borite za nekakvu namjensku nadgradnju, ili vam je samo temeljno financiranje malo i ne pokriva vam ni osnovne troškove, pa se osvajanjem varijabilnog dijela financiranja zapravo morate boriti da ostanete iznad vode.”

Gvozden Flego istaknuo je da su važećem Zakonu o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i visokom obrazovanju namijenili privremeni karakter i da je davno zaslužio biti zamijenjen novim zakonskim rješenjima, što se nije dogodilo „jer su novi zakonski prijedlozi bivali retrogradni u odnosu na postojeće stanje“. Prijedlozima novih zakona, dodao je Flego, trebala je jačati moć ministra na štetu sveučilišne autonomije, uz redovitu ultra-konzervativnu argumentaciju da akademske slobode vode u anarhiju, koju treba obuzdavati „čvrsta ruka“ ministra.

„U brojnim verzijama najnovijeg prijedloga Zakona iščitava se isti rukopis koji ministru Fuchsu nije uspio 2011. Doduše, u najnovijoj verziji prijedloga Zakona napuštena je zamisao spornog Sveučilišnog vijeća kao upravnog tijela jer je u tome tijelu polovicu članova, a ponajčešće i predsjednika, trebao predlagati ministar znanosti i obrazovanja a imenovati Vlada. Uz to bi svako upravno tijelo sveučilišta u kojemu bi članovi sveučilišta činili manjinu, bilo protu-ustavno. Dodatna nedoumica o ‘vanjskim’ članovima upravnih tijela sveučilišta je koliko su se ti članovi sposobni uživjeti u specifične procedure sveučilišnih aktivnosti da bi o njima mogli meritorno odlučivati. Bez obzira na predloženu preinaku Sveučilišnog vijeća kao upravnog tijela u nadzorno, prijedlog Zakona pati od daljnjih propusta koje bi trebalo ukloniti“, rekao je Flego.

Govoreći o nekima od tih propusta koji proizlaze iz Nacrta prijedloga Zakona, rekao je da zamisao da sveučilišne aktivnosti treba podrediti interesima tržišta smatra naopakom jer su tržišta odviše nepredvidiva da bi im se bilo moguće prilagođavati, jer su njihovi interesi drugačije naravi od djelatnosti sveučilišnih instituta i visokog obrazovanja i jer u razvijenim zemljama svijeta, čemu Hrvatska teži, znanstvena istraživanja upravljaju tržištima svojim novootkrivenim tehnikama proizvođenja, materijalima, artefaktima.

‘Krunski je problem zastrašujuće nastojanje putem da ministar dobiva apsolutnu moć nad znanstvenim i visokoobrazovnim sustavom. Taj prijedlog ne bi smio biti ustavno održiv‘, veli Luka Perušić

Apostrofirao je i nešto što smatra kontradiktornim u Nacrtu prijedloga Zakona:

„Tobožnjim javnim institutima, kojih je 25 u državi od četiri milijuna stanovnika, i veleučilištima upravljaju upravna vijeća. Njima su namijenjene velike i brojne ovlasti, u kojima natpolovičnu većinu članova imenuje ministar. Iz te činjenice slijedi nekoliko otegotnih posljedica. Tobožnji javni instituti i javna veleučilišta postaju državni jer su upravna vijeća ‘produžena ruka’ političke vlasti; hrvatski tretman veleučilišta je protu-europski, što europski orijentiranom hrvatskome premijeru neće biti drago čuti, jer Europska komisija pod pojmom sveučilišta podrazumijeva cjelokupno visoko obrazovanje koje treba uživati jednaka prava, dakle autonomiju, i slijediti jednake obveze kao sveučilišta; zakonska ovlast upravnih vijeća da provode postupak izbora dekana i prodekana u kontradikciji je s člankom 4. prijedloga Zakona, da visoka učilišta biraju svoje čelnike.“

Kaže da ga posebno muči to što znanstveni i znanstveno-nastavni djelatnici nisu obvezni napredovati, pa netko na radnom mjestu npr. docenta može provesti cijeli svoj radni vijek.

„Ako u znanstvenim istraživanjima, u toj daleko najdinamičnijoj ljudskoj djelatnosti, osoba stalno ne napreduje, za koju godinu ‘komocije’ postaje zastarjelih kompetencija, dakle ne-znanstvenik. Stoga smatram poželjnim obvezu napredovanja vratiti u Zakon. Nadalje, Zakon propisuje brojne ovlasti, ali i obveze ministra, od pregovora o elementima do zaključenja programskih ugovora, donošenja uredbi i pravilnika koje će, velikim dijelom, pokušati prenijeti na svoje pomoćnike. No ako ministrovi pomoćnici nisu sudjelovali ni u znanstvenim istraživanjima ni u sveučilišnoj nastavi, opravdano je pitati je li Ministarstvo znanosti kadrovski opremljeno za obavljanje zadaća koje si ovim prijedlogom Zakona propisuje. Odnosno je li ovaj Zakon provediv bez dubokih kadrovskih preinaka Ministarstva“, zaključio je Flego.