Eto, u nogometu je dovoljan samo jedan udarac na gol protivnika. U 120 minuta. Portugal je večeras nakon ogromne drame izbacio Hrvatsku sa Europskog prvenstva u osmini finala. Stadion na kojem je započeo nevjerojatan pohod na svjetsku broncu 1998. godine, večeras nam nije donio sreće. Ipak, i Portugalce se nešto pitalo. Portugalce, koji su večeras pokazali sasvim drugo lice od onog iz grupne faze natjecanja.

Koncentrirani, zatvarali su sve naše pokušaje. I Hrvatska je bila čvrsta i odlučna. Kada je nekoj ekipi uspjelo da im jedan Cristiano Ronaldo ne uspije uputiti niti jedan udarac na vrata? Ovo je bio prvi put na Europskim prvenstvima od 1980. godine da niti jedna momčad nije uputila niti jedan udarac prema vratima suparnika.

Nogomet je ponekad okrutan. Uvjerili smo se u to i večeras. Nakon one drame s Turskom, uslijedila je i ova s Portugalom u Lensu. Hrvatska se oprašta od Europskog prvenstva, nakon sjajnih partija. Nakon posljednjeg sučevog zvižduka, na licima hrvatskih reprezentativaca mogla se vidjeti tuga, neizmjerna tuga. Ali, ipak su smogli snage, sa suzama u očima, krenuti prema navijačima i pozdraviti ih i nakon poraza.

Bilo je tako blizu, a tako daleko. Imala je Hrvatska dosta prilika za pogodak. A nogomet je takav da kada ne postigneš pogodak, onda ga primiš. Od početka utakmice krenulo je nadmudrivanje s obje strane. Jer, večeras nije bila dopuštena niti jedna pogreška. Ipak, ona nam se dogodila u 117. minuti susreta. Neutješni igrači dostojanstveno su se oprostili od EURO-a, a naš kapetan Darijo Srna vjerojatno i od hrvatskog dresa.

A upravo je on najviše zaslužio to četvrtfinale. Nakon nevjerojatne životne drame, i suza koje je podijelio sa svijetom, Srna je na travnjak istrčao nevjerojatno raspoložen. Tu je i Ivan Perišić, životinja koja se u hrvatskoj reprezentaciji voli probuditi na svakom velikom natjecanju. Luka Modrić, koji je odlično odradio turnir, i pomogao reprezentaciji i kada nije bio na travnjaku. Imamo li što zamjeriti ikojem hrvatskom reprezentativcu? Nemamo.

Napravili su veliki podvig. Završili su prvi u, recimo, najtežoj skupini na turniru. Prvi put smo nanijeli poraz aktualnim europskim prvacima nakon 12 godina na EURO-ima. Pokazali smo Europi novo lice naše reprezentacije, koja može i bez najvećih zvijezda, protiv najvećih zvijezda. Ipak, u tom jednom trenutku nam se dogodio – Portugal. Bilo je mnogo nezadovoljnika zbog ždrijeba. Jer, u lakšem dijelu ždrijeba dobili smo najtežu reprezentaciju. Nisam vidjela prevaliku dramu u tome, jer smo s onakvom igrom mogli preko bilo koje reprezentacije u Europi. Ali, možda smo zaboravili da Portugal na klupi ima velikog taktičara i znalca koji je umrtvio hrvatsku igru, i poletnost. Borbenost nam nije uspio umrtvjeti.

Nakon svega, naravno da smo razočarani, ali sjetimo se utakmice protiv Turske. Mislim da je ono bila veća drama. Jer, Portugal je, vidjeli smo večeras, ekipa koja se prilagođava svojim protivnicima i igra bolji nogomet iz utakmice u utakmicu. Hrvatska je takva, pa ćemo se zadovoljiti činjenicom nismo, ne samo Ronaldu, nego cijeloj portugalskoj reprezentaciji dopustili udarac u okvir vrata u gotovo 120 minuta.

Je li možda dio krivnje i na izborniku Anti Čačiću, koji je vjerojatno trebao izvaditi Mandžukića i prije 89. minute? Prst krivnje sada možemo upirati u bilo koga i svakoga, ali što je tu je. Ne možemo reći da se Mandžukić nije borio kao lav, baš kao i uvijek, ali vjerojatno je trebalo i prije odraditi neke izmjene. Kao da smo čekali te penale.

Sada je gotovo, mogli smo utakmicu riješiti i prije, mogli smo promjene odraditi i prije, ali eto – sudbina je htjela dramu. Dramu smo dobili. Dramu u kojoj su se stvarno iskazali i Modrić, i Srna, i Ćorluka.

Sportsku sreću i pravdu jednom ćemo dočekati. Mislili smo da je vrijeme upravo sada, ali prevarili smo se. Hrvatska euforija ponovno je splasnula, ali doći će i nađe vrijeme. Samo moramo biti strpljivi.