SUZANA MATVEJEVIĆ: ‘Moj otac Predrag Matvejević trebao bi dobiti ulicu, trg ili knjižnicu, ali za to nema političke volje’

Regionalna Književna nagrada Predrag Matvejević dodijelit će se drugi put 7. listopada u Zagrebu. Matvejevićeva kći Suzana Matvejević nagradu je osnovala i financira je te tako čuva sjećanje na svog oca i njegovo nasljeđe. Nacional je jedan od medijskih pokrovitelja te nagrade

U petak, 7. listopada, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu drugi put se dodjeljuje regionalna Književna nagrada Predrag Matvejević, koju su osnovali portal Radio Gornji grad, Matvejevićeva kći Suzana Matvejević i Manjinsko društvo pisaca u Hrvatskoj. Druženje se nastavlja u KIC-u, Kulturno-informativnom centru, koji je ove godine suorganizator događanja.

Prošlo je već pet godina od smrti književnika, intelektualca, publicista, humanista i mirotvorca Predraga Matvejevića, koji je svojim djelovanjem obilježio cijelu jednu epohu. Rođen u Mostaru, s doktoratom na francuskoj Sorboni, Matvejević je preko 30 godina predavao francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Pisao je na hrvatskom, francuskom i talijanskom, a ostao je upamćen po svojim “Razgovorima s Krležom”, knjigama “Druga Venecija”, “Kruh naš”, a ponajviše po “Mediteranskom brevijaru”. Bio je nositelj dvaju najviših priznanja Francuske Republike – Legije časti i Viteza reda umjetnosti i književnosti, dok ga je talijanski predsjednik odlikovao Redom viteza solidarnosti Talijanske Republike s počasnom titulom Commendatore. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je Redom Danice hrvatske. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti BiH i Sjeverne Makedonije i dugogodišnji potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu.

Dobitnici prve Nagrade Predrag Matvejević bili su makedonski pjesnik Borče Panov za knjigu poezije „Brijanje balona“ i talijanski književnik Erio De Luca, koji je izvan konkurencije dobio nagradu za životno djelo.

U povodu druge dodjele te regionalne književne nagrade tjednik Nacional razgovarao je s Predragovom kćeri Suzanom Matvejević, koja nagradu i financira i koja je tako odlučila očuvati sjećanje na svog oca i njegovo nasljeđe. Rođena u Parizu, Suzana Matvejević djetinjstvo i mladost provela je u Zagrebu, da bi zatim diplomirala francuski i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i književnost na pariškoj Sorboni, gdje je i magistrirala. Godinama je živjela i radila u Parizu kao profesorica književnosti na Pariškom sveučilištu, a onda je početkom 2000-ih počela raditi kao prevoditeljica za Međunarodni kazneni sud u Haagu. Posljednjih desetak godina bila je šefica prevoditeljskog odjela u Europskom odboru regija, gdje od prošle godine obnaša funkciju savjetnice za komunikacije.

‘Začuđujuće je do koje mjere još postoji zaziranje, držanje postrani ili gledanje svisoka koje uvijek skriva provincijske komplekse, a želim povezati zemlje istog kulturnog prostora’

NACIONAL: Ovo je drugi put da se dodjeljuje regionalna Književna nagrada Predrag Matvejević. Tko još osim vas stoji iza organizacije i jesu li vam hrvatske kulturne institucije odlučile pomoći?

Iza organizacije Nagrade stoji uz mene prije svega nekoliko divnih, velikodušnih ljudi, idealista i ljubitelja književnosti, ali isto tako i humanističkog djela mog oca, koji usprkos vlastitom poslu i nedaćama širokogrudno posvećuju vrijeme i trud ovom projektu. Radi se prije svega o književnicima Dariji Žilić i Marijanu Grakaliću, koji vodi portal Radio Gornji grad, a koji su i došli s prijedlogom pokretanja nagrade; zatim o akademskom kiparu i vrsnom beogradskom intelektualcu Mrđanu Bajiću, koji je darovao skulpturu za nagradu, a pozabavio se i praktičnim stranama odlijevanja nekoliko primjeraka, zatim grafičarki Maji Glušić koja nam priprema plakate i Isidori, Mrđanovoj suradnici, koja nam priprema plakete za urezivanje imena dobitnika, zatim o urednici Neri Karolini Barbarić i spisateljici Andrei Grgić koje su kao članice žirija posvetile cijelo ljeto čitanju knjiga za nagradu. Od udruga, Nagradi se od početka priklonilo Manjinsko društvo pisaca, no vijest je prenosio i bosanski PEN.

Uz Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića i njenu voditeljicu Jasnu Kovačević, koja nas je već lani ugostila, ove se godine kao institucionalna podrška pridružio i Kulturno-informativni centar u Zagrebu, u kojem radi Andrea Grgić. Uvjerena sam da će se ta suradnja još više razviti dogodine kad se malo uhodamo: novi direktor Hrvoje Hribar, kojeg izuzetno cijenim još iz klupa Klasične gimnazije, vrlo je pozitivno reagirao iako je zbog nedavnog preuzimanja dužnosti imao mnogo drugih obaveza. Inače, prošle godine na dodjeli nas je podržao i savjetnik za kulturu hrvatskog predsjednika Zdravko Zima, kao i pročelnica za kulturu Grada Zagreba. Nadamo se da će nam se i ove godine pridružiti na dodjeli usprkos drugim obavezama. Dakle, znakovi su pozitivni i mada još nemamo potporu Ministarstva kulture, vjerujem da bi i ona mogla doći kad je zatražimo. Naime, traženje potpora je zahtjevan posao, treba poznavati procedure i datume, pa mislim da je bolje u to krenuti kroz institucije. Nadamo se da će nam i KIC pomoći zatražiti te potpore dogodine kako bismo nagradu mogli dotirati i institucionalizirati, mada smo zaista ponosni na neovisnost o lobijima i nepristranost pa bismo to željeli i zadržati.

Suzana Matvejević, njezin otac Predrag Matvejević i Nacionalova novinarka Zrinka Vrabec Mojzeš. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Pretpostavljam da u pozadini osnivanja ove nagrade stoji ideja o kulturnom povezivanju zemalja i književnosti zemalja koje dijele povijesno nasljeđe i govore jezicima koji se međusobno razumiju. Kako na to gledaju kulturni krugovi u Hrvatskoj, a kako u ostalim zemljama regije?

Nisu svi jednako raspoloženi, začuđujuće je u kojoj mjeri još postoji zaziranje, držanje postrani ili gledanje svisoka koje uvijek skriva neke provincijske komplekse. Nažalost, iako ima zaista dobrih pisaca u raznim dijelovima bivše Jugoslavije, njihova su čitanost i tržište mnogo reduciraniji nego nekada. Naravno, ima iznimaka i pisaca koji se, zahvaljujući velikom trudu nekolicine izvrsnih prevoditelja i manjih stranih izdavača, pojavljuju na stranim sajmovima knjiga, ali njihovo je prirodno čitateljstvo koje razumije sve reference i kulturološke aspekte ipak ovdje. Stoga pokušavamo premostiti fragmentiranost tog zapravo bogatog kulturnog prostora koji je zaglibio u svoje lokalne sredine. Što se tiče zastupljenosti hrvatskih pisaca i nakladnika, ove godine bili su relativno malobrojni, možda zato što je prošlogodišnja nagrada u konkurenciji otišla u Makedoniju umjesto da iskoriste priliku i objave dobitnika u Hrvatskoj. Mislim također da mi, kao organizacija nagrade, moramo izgraditi povjerenje, no željeli bismo to postići ne upadajući u klike.

NACIONAL: Predrag Matvejević ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi, bio je najprevođeniji hrvatski autor, dobitnik je nekoliko državnih odlikovanja. Je li njegovo nasljeđe u Hrvatskoj dovoljno vrednovano? Postoji li neka inicijativa da se osnuje memorijalni kulturni centar ili neko slično mjesto na kojem bi se okupljali kulturnjaci?

Što se tiče vrednovanja, ono je prepušteno individuama i ova nagrada zasad je jedini pokušaj da se to učini. Mislim da bi se svakako ulica, trg, škola ili knjižnica mogli nazvati po njemu, što nikog ništa ne bi koštalo, no politička volja za to očigledno još ne postoji. Partikularizmi su još uvijek jači od univerzalnih vrijednosti. Osim toga, u našem društvu još se uvijek više vrednuju oni koji nose oružje od onih koji se bore perom. Što se tiče planova o memorijalnom centru, iskreno rečeno, meni to i dalje sjedi negdje u glavi, ali zasad nemam za to mogućnosti. To bi bio zahtjevan projekt kojim se treba baviti kroz cijelu godinu, a ja ne živim u Zagrebu i nemam ni prostor koji bih tome mogla posvetiti.

‘Memorijalni centar i dalje mi sjedi negdje u glavi, ali zasad nemam za to mogućnosti. To bi bio zahtjevan projekt kojim se treba baviti kroz cijelu godinu, a ja ne živim u Zagrebu’

NACIONAL: A u njegovom rodnom Mostaru?

Postojali su planovi Gorana Matovića o otvaranju takvog centra u Mostaru, ali i tamo je politička situacija bila nestabilna i prekompleksna da bi se to ostvarilo – kao što izvrsno svjedoči naš ovogodišnji dobitnik nagrade Elvedin Nezirović u svojoj knjizi „Ono o čemu se ne može govoriti“. Međutim, u Mostaru još postoji, vjerojatno uz crnu masu ograničenosti i netrpeljivosti, i bogati rezervoar ljubavi prema Predragu: još se redovno održavaju lijepe manifestacije kao što se i ovog 5. listopada u Kulturnom centru u Mostaru obilježava 90. godišnjica Predragova rođenja čitanjem iz njegovih djela. Osim toga, još uvijek se najprogresivniji dio bosanskohercegovačkih intelektualaca i pisaca osjeća okljaštrenima Predragovom odsutnošću iz javnog i intelektualnog života. On je mnogima bio duhovni otac i zaštitnik. Možda to djeluje pretenciozno, ali redovito mi se javljaju ljudi da mi kažu koliko im je značio kao uzor, profesor, književnik i prijatelj.

NACIONAL: Je li Veleposlanstvo Republike Francuske pokazalo interes da se uključi?

Ne, francusko veleposlanstvo vjerojatno ima mnogo drugih diplomatskih interesa iako je još 2020. godine tata posthumno dobio nagradu Jean d’Ormesson za „Brevijar“, a prošle godine, kad je Hrvatska bila glavni gost festivala La Comédie du livre u Montpellieru, predstavljeno je, na zahtjev organizatora, cjelokupno Predragovo književno djelo.

‘Ova nagrada je zasad jedini pokušaj vrednovanja mog oca Predraga Matvejevića’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Koliko se književnika prijavilo iz kojih zemalja, kakva su djela poslali? Jeste li zadovoljni kvalitetom pristiglih djela?

Ove godine došlo je osjetno manje knjiga iz Hrvatske, nešto više iz Srbije, a ponajviše iz Bosne i Hercegovine te nekoliko knjiga iz Crne Gore. Zapravo smo i očekivali manje knjiga jer ako je prihvatljiva produkcija od posljednje tri godine – lani smo zaista i dobili knjige izdane u posljednje tri godine, dok su ove godine pristigle uglavnom one objavljene u posljednjoj godini, nakon prethodne nagrade. Istina je, međutim, da u Hrvatskoj sigurno trpimo od „regionalne“ etikete. Međutim, kao što se vidi iz izbora finalista – Saša Guberinić iz Srbije, Boris Kastel iz Crne Gore, Đorđe Matić iz Hrvatske i Elvedin Nezirović iz Bosne i Hercegovine – bilo je izvrsnih knjiga iz svih krajeva i uživali smo čitajući, koliko romane toliko i priče i poeziju.

NACIONAL: Tko je bio u žiriju i ocjenjivao pristigle radove?

U žiriju smo bile Darija Žilić, književnica i kritičarka, Andrea Grgić, organizatorica kulturnih događanja u KIC-u, prevoditeljica i spisateljica, i ja koja sam nakon studija književnosti na Sorboni i Princetonu, desetak godina predavala američku i englesku književnost na Pariškom sveučilištu, prije nego što sam otišla kao prevoditeljica u Haag i Bruxelles, gdje sam nastavila i s promocijom književnih prevoditelja i knjiga.

‘Partikularizmi su još uvijek jači od univerzalnih vrijednosti. U našem društvu još uvijek se više vrednuju oni koji nose oružje od onih koji se bore perom’

NACIONAL: Jesu li se ove godine prijavili neki etablirani hrvatski autori ili su još uvijek oprezni?

Ovisi o tome što se smatra etabliranim. Bilo je nekoliko zaista dobrih autora i autorica, no kao što sam već rekla, ove godine ih je došlo osjetno manje: lani smo dobili posebno dobre knjige eseja, koje su ove godine izostale jer smo obrazložili da nam je teško uspoređivati književne i znanstvene radove; možda je trebalo otvoriti i ta vrata u poseban žanr, tu smo svakako bili dobili najvišu kategoriju hrvatske produkcije. Romanopisci se drže skuta svojih izdavača, moramo najprije njih uvjeriti da znamo što radimo.

NACIONAL: Tko će sudjelovati na svečanom predstavljanju dobitnika Nagrade i kako je funkcionirala suradnja s KIC-om i njegovim novim ravnateljem Hrvojem Hribarom?

Tek je objavljen dobitnik i zasad još čekamo odgovore uzvanika – veleposlanika BiH, predsjednikovog savjetnika za kulturu Zdravka Zime i pročelnice Grada za kulturu. Hrvoje, nažalost, tog dana nije u Zagrebu, a meni je bilo bitno da to bude na tatin rođendan.

NACIONAL: Tko je autor statue koju dobiva pobjednik?

Ah, moje omiljeno pitanje: moj dragi prijatelj iz Beograda i Pariza Mrđan Bajić, akademski kipar i profesor na beogradskoj likovnoj akademiji – uz to što je vrhunski intelektualac – koji je upravo postavio veliku samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu, koja je otvorena do siječnja 2023. i zaista je vrijedi vidjeti.

Komentiraj