Velika Britanija odlučit će na referendumu u četvrtak hoće li ostati u Europskoj uniji u kojoj je provela više od 40 burnih godina.

Agencija Reuters donosi pregled napetih odnosa Velike Britanije i Europske unije.

1950-te, 1960-te

Velika Britanija nije potpisala Rimski ugovor 1957. kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica (EEZ) koju su osnovale Belgija, Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska, članice njezine preteče, Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC).

Britanska vlada bila je pozvana, ali je tada smatrala da joj to ne treba zbog gospodarskih veza koje je imala sa svojim bivšim carstvom i SAD-om. Kritičari su upozoravali da je propustila vlak i priliku da oblikuje budućnost EEZ-a.

Ipak, Britanci su aplicirali za članstvo u EEZ-u 1961. i počeli pregovarati, no francuski predsjednik Charles de Gaulle uložio je 1963. veto, navodeći kao razlog nepomirljive gospodarske interese. Smatrao je da će britanske bliske veze sa SAD-om dovesti do prevelikog američkog utjecaja i umanjiti francuski.

“Engleska je zapravo otočna zemlja, pomorska, povezana trgovinom, tržištima, dobavnim pravcima s najraznolikijim i često jako udaljenim zemljama; bavi se uglavnom industrijom i trgovinom a vrlo malo poljoprivredom”, rekao je De Gaulle 1963.

On je i 1967. blokirao drugi britanski zahtjev da uđe u EEZ.

1970-te

Nakon što se De Gaulle povukao 1969., snažno proeuropski orijentiran konzervativni premijer Edward Heath napokon je uveo Veliku Britaniju u EEZ 1973., zajedno s Danskom i Irskom.

Dvije godine poslije, laburistički premijer Harold Wilson organizirao je prvi britanski referendum o članstvu nakon što je osigurao većinom kozmetičke promjene članstva u EEZ-u.

Britanci su podržali vladinu preporuku da ostanu u EEZ-u sa 67 posto glasova, dok ih je protiv bilo 33 posto, a najviše se protivilo lijevo krilo Laburističke stranke.

Britanci su tada dobili jedinog predsjednika Europske komisije, Royja Jenkinsa (1977.-1981.).

No Velika Britanija ostala je na margini i bila je jedina članica EEZ-a koja nije pristupila Europskom tečajnom mehanizmu (ERM), osnovanom 1979. kako bi se stabiliziralo valute članica bloka.

1980-te

Iduće desetljeće svjedočilo je nizu bitaka između konzervativne vlade Margaret Thatcher i EEZ-a, što je izazvalo podjelu u njezinoj stranci na euroskeptike i pobornike Europe.

Željezna lady zaprijetila je 1984. da će prestati plaćati u europski proračun ako ne dobije popust. Tvrdila je da Velika Britanija ima daleko manje koristi od drugih država poput Francuske od velikog dijela proračuna namijenjenog poljoprivredi i poručila: “Hoću svoj novac natrag!”.

“Bilo bi veliko olakšanje kada bi Velika Britanija izišla iz EEZ-a”, rekao je grčki premijer Andreas Papandreou kada su pregovori o tome prvo propali. Na kraju je ipak postignut dogovor po kojem je Ujedinjeno Kraljevstvo dobilo natrag dvije trećine svoje neto uplate u EU proračun prethodne godine.

To je bio početak ‘medenog mjeseca’ u kojem je Thatcher podržala najveći prijenos suvereniteta na Bruxelles u povijesti bloka koji je 1986. donio Jedinstveni europski akt kako bi se srušile prepreke i uspostavilo jedinstveno tržište.

No podjele su ponovno izbile na vidjelo krajem 1980-ih zbog jačanja nastojanja da se produbi gospodarsku i političku integraciju. Predsjednik Europske komisije Jacques Delors razbjesnio je Thatcher govorom na sindikalnoj konferenciji u kojem je obećao veća socijalna prava u Europi.

“Nismo uspješno srezali utjecaj države u Velikoj Britaniji da bi ga ponovno vratili na europskoj razini europskom superdržavom koja nameće novu dominaciju iz Bruxellesa”, odgovorila mu je u poznatom govoru održanom u belgijskom Brugesu 1988. godine.

1990-te

Iako se Velika Britanija napokon priključila Europskom tečajnom mehanizmu za vrijeme njezina mandata u listopadu 1990., došlo je do zastoja jer je Delors radio na planovima za gospodarsku i monetarnu uniju.

“Delors je na novinskoj konferenciji neki dan kazao da želi da Europski parlament bude demokratsko tijelo Zajednice, da Komisija bude izvršno tijelo i da Vijeće ministara bude Senat. Ne! Ne! Ne!”, kazala je Thatcher u parlamentu.

No za neke konzervativce Thatcher je otišla predaleko. Njezin bivši bliski saveznik i zamjenik Geoffrey Howe podnio je ostavku. “Tragedija je… da je premijerkino stajalište prema Europi sve veći rizik za budućnost naše nacije”, rekao je u parlamentu. “Ako se posve odvojimo, kao stranka ili nacija, od sredine kad je riječ o Europi, posljedice će biti nesagledive i bit će ih jako teško ispraviti.”

Nekoliko tjedana poslije Thatcher je stranka smijenila, čime je okončana njezina vladavina koja je trajala više od deset godina.

Njezin nasljednik, John Mayor, bio je malo uspješniji. Dogovorio je izuzeća od uvođenja eura i Protokola o socijalnoj politici (Social Chapter) Ugovora iz Maastrichta iz 1991., kazavši da je taj rezultat “gem, set i meč za Britaniju”.

Nakon što je pobijedio na izborima 1992. malom većinom, suočio se s velikim problemima zbog šačice euroskeptičnih zastupnika. Morao se nositi s dugotrajnom i žestokom pobunom zbog britanske ratifikacije ugovora kojim je formalno osnovana Europska unija. Kasnije je trojicu svojih euroskeptičnih članova kabineta nazvao “gadovima”.

Velika Britanija morala je 16. rujna 1992., što je postalo poznato kao “crna srijeda”, izići iz ERM-a nakon što nije uspjela održati funtu iznad propisane donje granice. Potrošila je 3,3 milijarda funti u neuspješnom pokušaju da podupre valutu, povećavši kamatne stope dva puta na ukupno 15 posto.

Antagonizam s EU-om razbuktao se 1996. kada je EU zabranio britansku govedinu zbog strahova od širenja epidemije tzv. “kravljeg ludila” (BSE).

Majorov izborni poraz 1997., kada je nova Referendumska stranka koja je tražila glasovanje o članstvu u EU osvojila 3 posto glasova, doveo je na vlast laburista Tonyja Blaira koji je izgradio mnogo bolje odnose s EU-om i drugim europskim čelnicima.

Britanija je za njegova mandata prihvatila Protokol o socijalnim pravima (Social Chapter) koji određuje zajedničku razinu zaštite radnika u Europi, dok su se konzervativci žestoko protivili bilo kakvom državnom, a kamoli europskom, uplitanju u radne odnose. No, nije pristupila Schengenskom sporazumu kojim su ukinute kontrole na unutarnjim granicama između većine članica EU-a.

2000-te

Velika Britanija bila je jedna od četiri članice EU-a koja se nije pridružila euru kada je uveden 1999. Grčka se pridružila 2001. Blair je obećao referendum prije nego ga uvede. Konzervativna stranka, tada u oporbi, zauzela je odlučniji stav, isključivši mogućost da ga ikada uvede.

Odnosi s Francuskom i Njemačkom pretrpjeli su velik udarac zbog Blairovog entuzijastičnog sudjelovanja u američkoj invaziji na Irak 2003.

Godine 2005. sve tri glavne britanske stranke obećale su referendum o prvom Ustavu EU-a, do kojeg nikada nije došlo jer su ga Francuzi i Nizozemci odbacili prvi.

Većina njegovih odredbi ugrađena je u Lisabonski ugovor iz 2009. koji je premijer Gordon Brown ratificirao u parlamentu.

Vođa konzervativaca David Cameron obećao je da će organizirati plebiscit o Lisabonskom ugovoru ako postane premijer. No nakon što ga je parlament ratificirao, od tog obećanja je odustao.

Protueuropska stranka UKIP bila je druga na izborima za Europski parlament 2009. osvojivši 16 posto glasova.

2010-te

Pobijedivši na izborima u svibnju 2010., Cameron se suočio sa sve više euroskeptičnom Konzervativnom strankom u parlamentu i dužničkom krizom u eurozoni zbog čega su jačali pozivi da se organizira referendum o članstvu u EU-u.

Njegova prva reakcija bila je da donese zakon koji omogućuje referendum u slučaju da bilo kakav budući europski ugovor bude zahtijevao prijenos suvereniteta na Bruxelles.

Izložen neprestanom pritisku, Cameron je u siječnju 2013. obećao da će održati referendum o članstvu u EU-u nakon što redefinira britanske odnose s EU-om ako Konzervativci pobijede na izborima 2015. Iduće godine UKIP je osvojio najviše glasova i mjesta u Europskom parlamentu.

Referendum je postao neizbježan kada je Cameron neočekivano osvojio većinu na izborima u svibnju 2015., a UKIP je osvojio gotovo četiri milijuna glasova, što dokazuje jačanje euroskepticizma u zemlji.

Cameron je pokrenuo pregovore s partnerima u EU-u idući mjesec tražeći reforme koje se odnose na četiri područja – suverenitet, migracije, gospodarsku konkurentnost i regulaciju financijskog sektora.

“Posebni status” Velike Britanije u EU

Dogovor o, kako je kazao, “posebnom statusu” za Veliku Britaniju postigao je 19. veljače 2016. nakon čega je raspisao referendum za 23. lipnja.

Dogovor obuhvaća eksplicitno izuzeće Velike Britanije iz odredbe zapisane u europskim ugovorima o “sve tješnje povezanoj Uniji”, zatim ustupke u pogledu socijalnih prava nebritanskih radnika i jamstvo da odredbe o bankovnoj uniji neće ići na štetu londonskog Citya.

Cameron je tražio da tijekom prve četiri godine radnici iz drugih zemalja članica koji dođu raditi u Veliku Britaniju nemaju pravo na socijalne naknade poput prava na socijalnu pomoć ili socijalno stanovanje. Također je želio ukinuti dječje doplatke za djecu radnika koja su ostala u svojoj zemlji.

Uspio je dobiti zaštitnu klauzulu na sedam godina koja predviđa ograničenje socijalnih naknada, koje bi se postupno uklanjalo. Također se uvodi indeksacija dječjih doplataka prema standardima države u kojoj dijete živi a ne prema standardima zemlje u kojoj roditelj radi. To se može početi primjenjivati za novopridošle radnike odmah, a za sve ostale od 2020. godine. Britanija je također tražila mogućnost da skupina nacionalnih parlamenata može staviti veto na donošenje europskih zakona.

Dogovoreno je da nacionalni parlamenti mogu zaustaviti neki europski zakon ako protiv bude 55 posto od 28 nacionalnih parlamenata, to jest njih 16.

Cameron je također tražio niz pravno obvezujućih načela, poput izričite odredbe da EU ima više od jedne valute, da zemlje koje nisu članice eurozone ne mogu biti žrtve diskriminacije u odnosu na zemlje koje dijele zajedničku valutu i da britanski porezni obveznici ne plaćaju cijenu kriza u eurozoni.

Postignuti dogovor ne omogućava Britaniji pravo veta na odluke eurozone.

Britanija je također tražila manje europske birokracije i slobodu kretanja kapitala, roba i usluga.

Brexit, Drugi svjetski rat i egzistencijalna kriza

Prvo Škotska, a sada Europa: održavanje dvaju referenduma u dvije godine s tako velikim ulozima pokazuje u kolikoj mjeri Velika Britanija propituje svoj identitet, jednim dijelom nostalgična za svojim nestalim carstvom, piše France Presse.

Prije 70 godina, Velika Britanija vladala je carstvom koje je na svojem vrhuncu obuhvaćalo četvrtinu svjetskog stanovništva na pet kontinenata. Danas riskira ostati sama, s teritorijem tek nešto većim od Islanda, ako na referendumu u četvrtak bude glasovala za izlazak iz EU-a (Brexit).

U toj raspravi Engleska je na prvoj liniji. Gospodarski, kulturni i demografski pokretač Ujedinjenog Kraljevstva, ona bi bila najviše ugrožena u slučaju razlaza. Ona je također najmanje proeuropska od četiri sastavnice države.

“Nemojmo postati mala Engleska”, apelira premijer David Cameron, braneći ostanak zemlje u EU-u i njezino jedinstvo.

“Ovaj referendum o Brexitu pokazuje da ne možemo preboliti carstvo. Oni, posebice najstariji, koji se ne prepoznaju više u sve raznolikijem društvu imaju sluha za narativ koji im predlaže da uđu u vremenski stroj i počnu sve ispočetka, Govore: ah, kad bismo samo mogli izići iz te proklete Europe i ponovno postati velika nacija”, objašnjava Michael Skey, stručnjak za pitanja identiteta sa Sveučilišta u Loughboroughu.

“Naša Francuska revolucija”

Odatle, po njemu, potječe neprekidno prizivanje prošlosti i posebice Drugog svjetskog rata koji je, iako joj je donio kraj kao kolonijalnoj sili, isto tako bio “posljednji put kada je Velika Britanija doista bila važna”.

Više od 70 godina nakon kapitulacije nacista, nasljeđe Drugog svjetskog rata i dalje se jako osjeća u zemlji u kojoj zrakoplovi Spitfire redovito nadlijeću London i u kojoj se sjećanje na Winstona Churchilla priziva u svim raspravama.

Na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj engleski navijači svaki dan pjevaju kako je “RAF iz Engleske srušio” nacističke bombardere.

Zato nije ni čudo da je referendumska kampanja prepuna aluzija na Drugi svjetski rat. Posebice na strani pobornika Brexita čiji je vođa Boris Johnson čak spomenuo Adolfa Hitlera.

“Za razliku od drugih europskih nacija, izišli smo iz rata bez stida. Ova zemlja je pobijedila fašizam i dugo se borila sama. Godina 1940. ključna je u britanskom umu. To je nama naša Francuska revolucija”, objašnjava Robert Colls, profesor povijesti na Sveučilištu De Monfort u Leicesteru.

“Prošlost je poput omiljene dječje igračke koja nas umiruje kad je riječ o našem mjestu u svijetu. To otkriva duboku nesigurnost i istinski problem identiteta”, dodaje novinar i povjesničar Patrick Bishop.

Veteran za Britaniju

Da mnogi Britanci doista tako razmišljaju, potvrđuje bivši pilot RAF-a Bryan Neely, koji se još uvijek jako dobro drži iako će uskoro napuniti 92 godine.

On smatra da će samo Brexit vratiti Ujedinjenom Kraljevstvu njegovu nekadašnju slavu koju danas guše “plutokrati u Bruxellesu”.

“Sami smo se branili 1940. Možemo opet”, rekao je taj aktivist kampanje “Veterani za Britaniju”.

“Volim Europu”, rekao je u razgovoru za France Pressea uz šalicu čaja u svojem domu u londonskom Notting Hillu. “Ali mrzim EU koja dopušta da plutokrati unište zemlje koje su toliko bogate poviješću i kulturom.”

“Tko su ti financijaši iz Bruxellesa? Neka se popnu u zrakoplov i dožive da im meci zuje oko glave u kokpitu. Oni ne znaju ništa o životu”, kaže.

Neely je u ratu stekao duboko uvjerenje da Britance krasi jedinstven karakter, mješavina ponosa, snage i izdržljivosti. “Govore nam samo o brojkama, prijete neizbježnom katastrofom. A gdje su bili 1940? Tada se digao samo jedan čovjek: Churchill. Ne bismo bili u ovoj situaciji da je on još živ.”

Rođen u Indiji, Neely je doživio raspad britanskog carstva. Danas strahuje za identitet Engleske. “Nisam protiv imigracije, ali ona mora biti kontrolirana. Gubimo, kao nacija, sve što nas karakterizira. Imigracija je posve ugušila naš engleski duh. Ako Europa želi toliko Englesku, neka pusti da Engleska bude Engleska”, poručuje on.

U Europsku ekonomsku zajednicu ušli “natraške”

Sunder Katwala, direktor think tanka “British Future”, drži da je osjećaj slave doživljen 1945. u samom temelju problematičnih britanskih odnosa s EU-om.

“Po završetku rata, Velika Britanija, uvjerena da je još uvijek među prve tri svjetske sile, promatrala je europski projekt sa stanovitom nezainteresiranošću. Kada je u Sueskoj krizi 1950-ih postalo očito da je to pogrešno, europski vlak već je krenuo”, kaže on.

Kada su se Britanci napokon ukrcali, 1973., to je bilo “natraške” i prekasno da bi “oblikovali zajednicu kako mi odgovara”, smatra taj analitičar.

“Britanci, budući da imaju manje traumatizirajuća sjećanja iz Drugog svjetskog rata, manje su privrženi ideji Europe kao moralnom projektu. Skloni su smatrati EU kao čisto ekonomski i trgovački projekt, kako je general De Gaulle i predvidio. A ako im ne koristi, mnogi od njih spremni su otići”, dodaje povjesničar Robert Tombs.

Taj manjak entuzijazma potvrđuje se danas u izjavama Davida Camerona koji ne prestaje isticati svoju “frustriranost” Europom koja ga “izluđuje”, ali s kojom se čovjek mora pomiriti iz čisto ekonomskih razloga.

Premijer ne propušta priliku podsjetiti da je Velika Britanija “nacija trgovaca”, neukrotiv narod koji živi na nedirnutom otoku koji nije bio okupiran od Williama Osvajača 1066. godine.

“To što smo otok ključno je u ovoj raspravi”, kaže Sunder Katwala. “U Europi ima puno euroskepticizma. Ali nijedna zemlja ne postavlja si ozbiljno pitanje je li dio Europe. Velika Britanija ga postavlja.”