SUDSKA FARSA U MOSKVI 2010.: Nema pravde za ubijenu novinarku

Objavljeno u Nacionalu br. 693, 2009-02-24

Moskovski tužitelji doživjeli su potpuni fijasko na suđenju trojcu osumnjičenom za pomaganje ubojici novinarke Ane Politkovskaje, žestoke kritičarke ruskog angažmana u Čečeniji

Suđenje navodnim pomagačima ubojici poznate ruske novinarke Ane Politkovskaje, ubijene u njenoj stambenoj zgradi u Moskvi 7. listopada 2006., završeno je fijaskom. Tužiteljstvo je tvrdilo da su čečenska braća Džabrail i Ibrahim Mahmudov, zajedno s bivšim moskovskim policajcem Sergejom Hadžikurbanovom, pomagala ubojici Ane Politkovskaje u planiranju i izvršenju djela, a to je – po tvrdnjama ruskog tužiteljstva – činio i potpukovnik ruske tajne službe Pavel Rjaguzov, kojem se posebno sudilo. No svi optuženi nakon dugog suđenja oslobođeni su krivnje i pušteni na slobodu, što obitelj ubijene novinarske smatra skandalom te još jednim dokazom da državne vlasti ne žele da se razotkrije tko je izvršio, a posebno tko je naručio njezino ubojstvo. Suđenje je od samog početka bilo bizarno jer su se na optuženičkoj klupi našli samo navodni pomagači navodnog ubojice, ali samog ubojice nije bilo, a nije bilo ni naručitelja tog očito politički motiviranog naručenog ubojstva. Ana Politkovskaja bila je poznata novinarka lista Novaja gazeta, vrlo kritična prema politici ondašnjeg ruskog predsjednika, sadašnjeg premijera Vladimira Putina, te osobito prema ruskoj politici u Čečeniji. Mnogo je pisala o Čečeniji, bila ondje često, te je u svojim reportažama teško optuživala ruske vlasti, ali i proruske političke snage u Čečeniji za izazivanje sukoba, za ratne zločine i druge stvari. Bilo je očito da je njezino ubojstvo bio jedini način na koji su je mogli ušutkati oni koje je kritizirala i razotkrivala.

Ana Politkovskaja rodila se 1958. u New Yorku, gdje su njezini roditelji ukrajinskog porijekla radili kao diplomati u sovjetskoj misiji pri UN-u. Imala je privilegirano djetinjstvo djece sovjetskih diplomata, kao dijete vidjela je svijeta, pohađala najbolje škole i završila elitni studij novinarstva na moskovskom sveučilištu. Nakon toga zaposlila se u dnevnom listu Izvjestija, organu sovjetske vlade, ali joj se ondje nije svidjelo pa je prešla u magazin što ga je izdavala sovjetska avionska kompanija Aeroflot, gdje je uz dobru plaću mogla besplatno putovati SSSR-om, a dobivala je jednom godišnje i besplatnu kartu za inozemstvo. Kad je sredinom 80-ih tadašnji sovjetski vođa Mihail Gorbačov uveo perestrojku i glasnost, ona je to, poput mnogih drugih novinara, iskoristila da otvorenije počne pisati kako vidi stanje u svojoj domovini. Iz magazina Aeroflota prešla je u prva novoosnovana neovisna glasila i na kraju se skrasila u tjedniku Novaja gazeta, gdje joj je urednička ekipa davala punu slobodu da objavljuje što želi.

Isprva se bavila socijalnim i političkim temama, a poslije je najviše pozornosti posvećivala pitanjima ljudskih prava, pri čemu su ratovi u Čečeniji bili njezina glavna tema jer su se ondje ljudska prava drastično kršila. Izvještavala je i iz prvog čečenskog rata od 1994. do 1996., a posebno nakon što je 1999. tadašnji premijer, kasniji predsjednik, a sada ponovno premijer Vladimir Putin pokrenuo drugi čečenski rat. Često je odlazila u Čečeniju, čak i nakon što je ruska vojska ondje prestala štititi novinare, pa čak i nakon što je ona zbog svog pisanja postala politički neprijatelj ruske vojske. Pisala je što je doznala o zločinima ruske vojske nad Čečenima, prenosila svjedočanstva ljudi koji su tvrdili da su žrtve mučenja, protjerivanja, silovanja, elektrošokova, ali je opisivala i stradanja ruskih vojnika u Čečeniji, bezobziran odnos ruskih vlasti prema mladim ljudima koje su protiv njihove volje slali u rat, prema obiteljima poginulih ruskih vojnika.
Ruskim vlastima njezino je pisanje sve više smetalo pa se našla na udaru vlasti i vojske. Bila je u raznim opasnim situacijama u Čečeniji. Jednom ju je vojska i uhitila i tri dana držala u podzemnoj ćeliji bez hrane i vode, te čak izvela na lažno smaknuće. Njezin je muž, s kojim je imala dvoje djece, nakon jednog njezina povratka iz Čečenije jednostavno rekao: “Ja više ovo ne mogu izdržati” te ju je napustio. Ruske su je vlasti javno prozivale da je postala nešto više od novinarke, da je počela politički podržavati čečenske pobunjenike, da ima posebne odnose s njima, a kao dokaz za to spominjali su da se tijekom čečenske otmice gledatelja u moskovskom kazalištu pojavila kao posrednica između vlasti i otmičara. Kad su 2004. oteta djeca u školi u kavkaskom gradu Beslanu, požurila je tamo, ali nije uspjela stići jer je umalo stradala: netko joj je stavio otrov u čaj, što je jedva preživjela.

Sve to nije ju pokolebalo pa je i dalje pisala sve oštrije o situaciji u Čečeniji. Njezini članci prenošeni su i u inozemnim novinama, davala je intervjue, a u Britaniji su joj objavljene tri knjige o Putinovoj Rusiji i čečenskom ratu. Ubijena je samo dva dana prije nego što je u njezinu listu trebao izići članak s otkrićima o mladom Ramzanu Kadirovu kojeg su ruske vlasti progurale na mjesto čečenskog predsjednika.
Ubijena je 7. listopada 2006. Vratila se kasno popodne iz kupovine automobilom pred svoju stambenu zgradu. Izišla je iz automobila, pokupila iz njega neke stvari i krenula u kuću. Kako se poslije moglo vidjeti na snimci sigurnosne kamere, za njom je u zgradu ušao mladić dvadesetih godina s crnom bejzbolskom kapom. Sustigao ju je kad je ulazila u lift i ubio s po dva metka u glavu i prsa. Odbacio je pištolj “Makarov” i izišao iz zgrade. Kraj mrtvog tijela uz pištolj su nađene i četiri čahure. Na snimkama videokamere nije se vidjelo lice ubojice, samo se moglo zamijetiti da je slabije tjelesne građe.

Ruski predsjednik Putin obećao je nakon ubojstva da će vlasti poduzeti svaki mogući napor da pronađu ubojicu. Ubojstvo uporne i oštre kritičarke ruske vlasti i samog Putina izazvalo je zgražanje diljem svijeta, pa se takva Putinova reakcija mogla i očekivati, to više što su se nakon ubojstva pojavile teze kako iza ubojstva stoji netko iz ruske vlasti ili iz proruske vlasti u Čečeniji. No smjesta su se pojavile i sumnje da će Putinovo obećanje biti ispunjeno, jer u Rusiji ima mnogo naručenih ubojstava. Od 2000. ubijeno je u atentatima 20 novinara, a prije samo mjesec dana na ulici u Moskvi ubijeni su mlada novinarka i odvjetnik, aktivist za ljudska prava, koji se upravo bavio i slučajem Ane Politkovskaje.

Istraga je počela odmah nakon ubojstva Ane Politkovskaje pa je počela potraga za ubojicom. Iako je on bio kamufliran i nije se mogao dobro razaznati na snimci, policija mu je navodno ipak ušla u trag te se javno tvrdilo da je ubojica Ane Politkovskaje Rustam Mahmudov, treći brat dvojice kojima se sada sudilo. Rustama Mahmudova policija nije mogla naći, po nekim indicijama on se s lažnim dokumentima sklonio u Zapadnoj Europi. Prema drugim tvrdnjama sklonio se u Čečeniji, gdje ga štite moćni proruski krugovi. No tvrdilo se da je policija utvrdila da su njegova braća bila njegovi pomagači, jedan brat je vozio automobil kojim se ubojica dovezao na mjesto zločina, a drugi je izviđao situaciju. I druga dvojica kojima se sudilo imali su navodno veze s atentatom, jedan je navodno nabavio pištolj kojim je zločin počinjen. Uhićeni su prošlog ljeta, a suđenje im je počelo u listopadu. Suđenje je održano u sudnici u ulici Stari Arbat u središtu Moskve, optuženici su u sudnici bili u kavezu, a suđenju su prisustvovali i razni aktivisti ruskih i inozemnih organizacija za zaštitu ljudskih prava.

To je suđenje već od samog početka bilo bizarno, jer su oni izvedeni na optuženičku klupu sami, i prije nego što je uhićen navodni ubojica, a i prije nego što je utvrđeno tko je naručio to očito plaćeno ubojstvo. O tome tužitelji na ovom suđenju nisu iznijeli nikakve dokaze, a niti su se time osobito bavili. Oni koji su pratili policijsku istragu i izvođenje osumnjičenika na sud zamijetili su da je istraga vođena traljavo, da mnogi dokazi nisu prikupljeni, a i oni koji su prikupljeni tajnovito su nestajali. Tužiteljstvo je optužnicu ponajviše dokazivalo ispisima telefonskih poziva među optuženicima, jer se na temelju analiza baznih stanica mobilnih telefona moglo vidjeti da su neki od njih bili u blizini mjesta zločina kad je Ana Politkovskaja ubijena. Drugih važnijih dokaza nije bilo.

Tijekom suđenja ustanovljeno je da je nestala i videosnimka s mjesta ubojstva, a nestale su i SIM kartice mobilnih telefona i neke fotografije Rustama Mahmudova pomoću kojih bi se on mogao identificirati. Stekao se dojam da tužitelji ne vode slučaj kako bi trebali i da se ne trude da optuženici budu osuđeni. Novinari lista gdje je ona radila tvrdili su da je optužnica “vrlo slaba”.

Naravno da je teško bilo što dokazati optuženicima za pomaganje u ubojstvu kad nije čak ni sudski točno utvrđeno tko je ubojica, tko je ubojstvo počinio, a pogotovo kad se ne zna tko je ubojstvo naručio i organizirao. Tužiteljstvo je baratalo imenom Rustama Mahmudova kad je govorilo o ubojici, ali nije iznijelo pred sudskim vijećem uvjerljive dokaze da je on ubio Anu Politkovskaju. Obrana je pak dokazivala da je Rustam Mahmudov sasvim drukčije tjelesne građe nego ubojica. Još je misterioznije bilo tretirano pitanje naručitelja ubojstva. Tvrdnja tužiteljstva da je u planiranju i organiziranju ubojstva sudjelovao i jedan potpukovnik tajne službe donekle je indicirala da iza ubojstva možda stoje moćna državna tijela, ali ništa više od sumnje na sudu nije predočeno. U medijima se mnogo govorilo da iza ubojstva stoji moćni proruski čečenski političar Ramzan Kadirov, predsjednik sadašnje proruske administracije, kojega je Ana Politkovskaja u brojnim svojim člancima kritizirala i napadala, a koji joj je navodno prijetio. Kadirov je poznat po tome da naređuje ubojstva ljudi koji mu smetaju, bilo da je riječ o Čečenima, bilo o Rusima. Kadirov, međutim, energično poriče bilo kakvu svoju umiješanost u ubojstvo Ane Politkovskaje. No pojavile su se i razne druge teorije, pa je lani jedan ruski državni tužitelj tvrdio da postoje čvrste indicije kako iza ubojstva ne stoje ljudi iz ruske ili čečenske vlasti, nego, naprotiv, protivnici ruske vlade, koji su tim ubojstvom – točno na dan Putinova rođendana – htjeli diskreditirati i Putina i Rusiju. Spominjalo se u tom kontekstu čak i ime bivšeg ruskog oligarha Borisa Berezovskog, protivnika Vladimira Putina, koji je napustio Rusiju i sada živi u Londonu odakle stalno kritizira Putina.

Optuženici su oduševljeno dočekali kraj čitanja presude kojom su oslobođeni krivnje, izgrlili su se s rođacima i prijateljima koji su bili u sudnici te izišli iz kaveza i otišli iz sudnice kao slobodni ljudi. Njihovi odvjetnici tvrde da od samog početka nije bilo nikakvih čvrstih dokaza protiv njih te da je logično da je suđenje ovako završilo. Članovi obitelji Ane Politkovskaje, njezini kolege i aktivisti za ljudska prava razočarani su jer imaju dojam da će to biti i kraj cjelokupne akcije vlasti da nađu ubojice. Zamjenik glavnog urednika Novaje gazete Sergej Sokolov izjavio je da je suđenje ovako završilo “zbog otpora cijelog državnog sustava” te je posebno upozorio da tužiteljstvo nije na optuženičku klupu izvelo i neke druge sumnjive pripadnike tajnih službi. “Na ovom suđenju čule su se dvije presude, jedna de iure, kojom su olobođeni optuženici, a druga stvarma presuda, kojom je jasno ukazano na krivnju cijelog sustava. Ovdje ništa ne funkcionira, nijedna državna služba”, rekao je Sokolov. Ilja Politkovski, sin Ane Politkovskaje, rekao je da je uvjeren da su optuženici povezani s ubojstvom: “Sudu je trebalo biti predočeno u cjelini njihovo suučesništvo, ali iz nekog razloga tužitelji to nisu učinili.”

Predstavnici nekih nevladinih organizacija tvrde da će vlasti sada moći tvrditi da su pokušale razotkriti počinitelja ubojstva, ali nisu uspjele. Oni koji bi htjeli da se pozadina ubojstva razotkrije, uvjereni su da će sada svaka akcija u traženju naručitelja biti prekinuta. Dan nakon završetka suđenja sudac Jevgenij Zubov cijeli je slučaj vratio tužiteljstvu da ponovno istraži slučaj i podigne novu optužnicu. No kritičari sudskog procesa tvrde da je riječ o čisto proceduralnom potezu, nužnom jer neposredni počinitelj ubojstva još nije uhvaćen.

Novinari Novaje gazete pokrenuli su vlastitu istragu, tvrde da su došli do zanimljivih otkrića, npr. da su optuženici sa suđenja bili suradnici tajne službe FSB, a o drugim važnim otkrićima još ne žele govoriti. Oni će s tim čekati ili dok ne skupe čvršće dokaze ili dok se ne promijene političke prilike u Rusiji, te ne dođe vrijeme kad će biti više volje da se taj slučaj razotkrije.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović