SUAD RIZVANBEGOVIĆ O TUĐMANU: ‘Prijatelj Franjo bio je vizionar’

Objavljeno u Nacionalu br. 526, 2005-12-12

Suad Rizvanbegović, jedan od najbližih prijatelja prvog hrvatskog predsjednika, sjeća se Franje Tuđmana na šestu godišnjicu njegove smrti

Ovih dana navršava se šest godina od smrti Franje Tuđmana. Posljednjih godina, najbliži prijatelj bio mu je Suad Rizvanbegović, koji je nekoliko puta tjedno igrao tenis s bivšim predsjednikom. Upravo na Tuđmanov nagovor, Rizvanbegović se 1995. vratio iz Amerike u Hrvatsku i preuzeo položaj direktora Croatia osiguranja. Bio je čovjek u kojeg je predsjednik imao najviše povjerenja te uz Ivića Pašalića i do 1998. Hrvoja Šarinića najutjecajnija osoba u Predsjedničkim dvorima.
Naravno da mu je takav status priskrbio i brojne neprijatelje, od kojih je prvi bio Gojko Šušak. Rizvanbegović ga je izbacio iz Tuđmanove teniske ekipe i ministar obrane mu to nikada nije oprostio. Nije ga volio ni Pašalić, a o Tuđmanovoj teniskoj ekipi u kojoj su još bili Velimir Šimunić i Bruno Orešar, puno toga lijepoga nisu mislili ni drugi vodeći HDZ-ovci iz toga vremena. Ali voljeli su ga Franjo i Ankica Tuđman i Suad Rizvanbegović održao se do samog kraja. Za Nacional govori o tome kakvo je ozračje vladalo u najužem krugu suradnika Franje Tuđmana.

NACIONAL: Kada ste upoznali Franju Tuđmana?

– Upoznao nas je Antun Vrdoljak sredinom 1992. Nešto prije toga, dao sam Hrvatskom olimpijskom odboru 50.000 dolara, kako bi hrvatski sportaši mogli nastupiti na Olimpijskim igrama u Barceloni. Došao sam u Zagreb i Tonči me odveo na Pantovčak. Bio sam fasciniran Tuđmanom kao osobom koja je stvorila samostalnu hrvatsku državu i identično mišljenje o njemu imam i danas. Idućih nekoliko godina često sam dolazio u Hrvatsku i u tom razdoblju nas dvojica smo se sprijateljili i doista jako zbližili. Toga dana 1992. Franjo Tuđman rekao mi je da me se sjeća iz vremena kada sam bio tenisač i već u tom prvom razgovoru osjetio sam da bi naš odnos jednog dana mogao prerasti u prijateljstvo. Faktički se to i dogodilo u idućih nekoliko godina.

NACIONAL: Zašto ste HOO-u dali 50.000 dolara?

– Želio sam pomoći hrvatskom sportu. Zahvaljujući Vrdoljaku dobili smo pravo nastupiti u Barceloni, a proračun svih reprezentacija iznosio je 500.000 dolara. Nas dvojica praktički se poznamo cijeli život i lako smo se dogovorili oko toga da financijski pomognem našim olimpijcima. Iskreno govoreći, posljednjih godina baš se i ne družimo jer je došlo do nesporazuma između Tončija Vrdoljaka i moje supruge. Od tada nemamo kontakte.

NACIONAL: Vi i Tuđman ste vrlo brzo uspostavili bliske kontakte?

– Kao što sam rekao, najčešće sam barem jednom mjesečno dolazio u Hrvatsku i tada sam povremeno susretao predsjednika Tuđmana. Na njegovu sam inicijativu imenovan voditeljem Hrvatskog ureda u New Yorku i tamošnjim počasnim konzulom Republike Hrvatske. Tuđman je bio jako zadovoljan načinom na koji sam 1992. u New Yorku organizirao predsjedničke izbore za dijasporu. Kako sam sve češće posjećivao Zagreb, počeli smo povremeno igrati tenis i poneku partiju preferansa. U početku su s nama igrali Vinko Hotko, dr. Jelić, Gojko Šušak, Mario Zubović i Nikica Nadali. Poslije se to iskristaliziralo i formirali smo kvartet koji se družio dva puta tjedno, punih šest godina. Ako uzmemo u obzir da je bio rekreativac, on je odlično igrao tenis i nismo ga nimalo štedjeli kada smo poslije formirali parove u kojima je s njim nastupao Bruno Orešar, a moj je partner bio Velimir Šimunić. Naravno da je Orešar morao jako puno trčati, ali i predsjednik je bio kvalitetan igrač. Igrali smo dva, pa čak i tri puta tjedno i nerijetko se družili do kasnih sati.

NACIONAL: Ali da ih u sedam godina ni jednom niste pobijedili zvuči poput ulizivanja, a ne ozbiljnog igranja.

– Uspjeli smo nekoliko puta, ali skoro u pravilu oni su pobjeđivali jer su bili bolji. Morate uzeti u obzir da je Orešar bio puno jači igrač i od mene i od Šimunića. On bi u tim susretima iznio najveći teret, ali pritom bi mu Tuđman jako dobro asistirao. Bez obzira na to jesmo li bili u Zagrebu ili na Brijunima, raspored je bio isti. Najprije bismo igrali tenis, onda otišli na večeru, a zatim igrali preferans, i to povremeno do četiri sata ujutro.

NACIONAL: Bruno Orešar jednom mi je prilikom rekao da je za njega Tuđman bio nešto poput djeda. Kako ste ga vi doživljavali?

– Na službenoj razini, za mene je on prije svega bio vizionar. Silno sam ga respektirao jer je stvorio suverenu hrvatsku državu. Uvjeren sam da nitko drugi ne bi bio u stanju napraviti tako veliku stvar. S privatne strane, bio je moj beskrajno drag prijatelj. Jako mi je odgovaralo to što sam znao da je i on mene doživljavao kao iskrenog prijatelja u koga je imao bezgranično povjerenje. Intenzivnije smo se počeli družiti 1994., a upravo me Tuđman krajem 1995. pozvao da se vratim u Hrvatsku. Razmislio sam i shvatio da je došlo vrijeme da odem iz Amerike. Unatoč protivljenju supruge i kćeri, ostavio sam mjesto potpredsjednika u poduzeću “Alexander and Alexander” i došao u Zagreb. Kada rekapituliram sve što mi se poslije događalo i odvagnem dobro i loše, mislim da sam dobro postupio.

NACIONAL: U neku ruku, Tuđman je bio vaš zaštitnik?

– To je apsolutna istina. U prvim mjesecima 1995. imali smo nekoliko dugačkih razgovora u kojima mi je ponudio položaj generalnog konzula u New Yorku. Valentićeva vlada izglasala je moje imenovanje i izgledalo je da je stvar uspješno završena, međutim američke vlasti nisu ga prihvatile jer sam imao dvojno državljanstvo. Našao sam se s Tuđmanom i on je rekao: “U redu, kada to ne ide, vratit ćeš se u Hrvatsku i preuzeti Croatia osiguranje.” Pristao sam uz uvjet da mogu Croatiju voditi posve samostalno i onako kako smatram da je najbolje. Tuđman mi je vjerovao i rekao je da prihvaća moje uvjete pa sam se odlučio vratiti. Predsjednikova podrška bila mi je u idućim godinama od velike pomoći jer su mnogi bili protiv mojeg izbora. Postigao sam jako dobre poslovne rezultate i 1998. sam za vođenje Croatia osiguranja dobio državno odličje. Još 1995. za osobite zasluge sam dobio odlikovanje Danice hrvatske. Sve u svemu, mislim da sam prilično toga napravio za Hrvatsku i ta odličja sam dobio za napravljeni posao, a ne zato što sam igrao tenis ili preferans. Pamtim kao danas naš sastanak iz 1998., nakon što sam odlikovan za odlične rezultate Croatia osiguranja. Franjo Tuđman se okrenuo, uperio kažiprst u mene i rekao: “Znaš, Suade, ja sam jedini koji ti je čestitao.” Dobro je znao da me ne vole.

NACIONAL: Kako su izgledali prijemi u obiteljskoj vili Tuđmana?
– Supruga i ja često smo bili njihovi gosti. Dolazili su Ruža i Jan Baldani, njegovi sinovi Miro i Stjepan sa suprugama Vanjom i Snježanom, tu i tamo je došao Ivica Todorić sa ženom. Vladala je familijarna atmosfera, posebno zahvaljujući Nevenki i Ankici koje su zabavne osobe. Tuđman je volio zagorske specijalitete, posebno jela od svinjetine. Ankica je znala što ja volim i uvijek bi za mene napravila “kitnkes”. Ankica i Nevenka moji su prijatelji i danas i ostat će to do kraja života.

NACIONAL: Koje su beneficije druženja s Tuđmanom?

– Koji bi čovjek odbio poziv predsjednika države? Takav čovjek ne postoji. Naravno da nam je imponiralo biti u njegovu najužem krugu, a sama druženja bila su ugodna. Šime i ja otvoreno smo razgovarali s Tuđmanom, a katkad se i prepirali. Ankica mi je nekoliko puta kazala: “Joj, Suade, ne znam kak to da vas Francek nije poteral.” Na primjer, bio sam protiv gradnje Dinamova stadiona i uz mene su u upravnom odboru tako glasovali još samo Velimir Šimunić, Jadranka Kosor i Ognjen Naglić. Tuđman je u Zagrebu želio velik stadion za 66.000 ljudi i nije se obazirao na moja upozorenja da je to skupa i neisplativa investicija. Kada sam upozorio da nitko neće znati kako se troše enormna sredstva, poslao me u nadzorni odbor i zapovjedio da kontroliram kamo odlazi sav novac. Ali nisam mogao ništa kontrolirati jer je novac odlazio kojekuda.

NACIONAL: Vama je odgovaralo biti dio tog najbližeg okruženja predsjednika države?

– Ljudi su imali pogrešnu percepciju o Tuđmanu. Smatrali su da je grub i otresit, u neku ruku čak i tiranin. Franjo Tuđman bio je vrlo emotivna osoba. Jednom smo bili na Brijunima i stigla je vijest o pogibiji nekoliko branitelja, na što se rasplakao. Često smo po najgorem vremenu išli na Croatijine utakmice i sa sobom bismo ponijeli deku. Tuđman bi redovito najprije pokrio mene, a tek onda i sebe. Volio je ljude i ako je griješio, onda je to proizlazilo iz povjerenja u osobe iz njegove okoline.

NACIONAL: Tko su bile osobe u koje je imao najviše povjerenja?

– Sasvim sigurno je cijenio i smatrao rijetko odanim Ivića Pašalića. Bio mu je drag Zlatko Canjuga, a poštovao je Sanadera, Šarinića i Jarnjaka.

NACIONAL: Jeste li mu se ikada suprotstavili?

– Tuđman, Šimunić i ja mnogo smo pričali o raznim temama. Orešar nas je najčešće slušao, a nas trojica počeli bismo rasprave već za večerom, i nastavljali dok bismo kartali. Pričali smo sasvim otvoreno, upozoravali ga na neke loše stvari koje se događaju u Hrvatskoj, a povremeno bi došlo i do prepirki. Tuđman je cijenio naše mišljenje i nije nam zamjerao kada smo mu predlagali da vrati ime Dinamo. Bilo je tu i politike, konkretno, jako sam cijenio Ivu Sanadera. Poznamo se od 1992., a tri godine poslije on je bio predstojnik Tuđmanova ureda. U neku ruku me impresionirao svojim karakterom i intelektom i postali smo prijatelji. Često smo zajedno izlazili, Mirjana i Ivo Sanader, Anita i Velimir Šimunić i moja supruga i ja. Nikada nisam zaboravio njegovo ponašanje 1998., kada sam se sukobio s Goranom i Srđanom Ivaniševićem i Željkom Franulovićem. Upleli su se u financijske manipulacije i odbio sam financirati treći ATP turnir u Zagrebu, tako da su ga prebacili u Split. Premda je to bilo potpuno neprimjereno, glavni financijer je postalo Ministarstvo obrane na čelu s Gojkom Šuškom. Bila je to privatna Šuškova osveta koju s ljudske strane razumijem jer je do mog povratka u Hrvatsku on bio Tuđmanov partner u tenisu i preferansu. Zbog mene je otpao iz tog društva i osvetio se financirajući Ivaniševiće i Franulovića. Cijela Vlada došla se ulizivati Šušku u Split, Zlatko Mateša, Borislav Škegro, Ljerka Mintas-Hodak, znači baš svi, osim jednog čovjeka. Bio je to Ivo Sanader koji se solidarizirao sa mnom i mojim stavom i to mu nikada nisam zaboravio. Zato me pogodilo kada se nakon Tuđmanove smrti Sanader distancirao od moje obitelji. Žao mi je zbog toga, posebno zato što ne znam zbog čega je to napravio. Unatoč tome, doživljavam ga kao odličnog političara i pravog vođu sadašnjeg HDZ-a.

NACIONAL: Navodno vas je Tuđman podržao u sukobu s Ivaniševićima jer je Goran Ivanišević odbio igrati tenis s predsjednikom.

– Apsolutno je stao na moju stranu, znajući da sam u pravu. Ali nije se htio konfrontirati sa Šuškom i to je poanta čitave priče. Uopće nije istina da je Tuđman zvao Ivaniševića na partiju tenisa. Uostalom imali smo dosta bivših profesionalaca s kojima smo povremeno igrali, od Vjerana Friščića i Branka Horvata do Ive Majoli. Tuđman nije bio ljut na Gorana, to nema veze s istinom.

NACIONAL: Kako ste mogli biti uz njega, a znali ste da je napravio puno lošega, od rata u BiH, uništavanja demokracije i omogućavanja pljačke u Hrvatskoj?

– Neke stvari su mi smetale i Šimunić i ja smo povremeno znali predbaciti Tuđmanu. Ali moja misao vodilja je bilo to da je Franjo Tuđman vizionar koji je stvorio Hrvatsku. Ako je poslije bilo pogrešaka u kadroviranju, zbog enormnog projekta koji je napravio, sve sam mu oprostio. S druge strane, jako sam cijenio Jadranku Kosor, Ivana Jarnjaka, Andriju Kojakovića i Davora Šterna. Isto tako, vladala je i enormna ljubomora zbog mojeg statusa u Predsjedničkom uredu. U Imperijalu, Feralu i Globusu protiv mene je organizirana hajka prepuna laži.

NACIONAL: Šušak vas nije volio?

– Do mojeg definitivnog povratka u Hrvatsku 1996., ministar obrane bio je jedan od sparing partnera predsjednika države. Onda sam se pojavio ja i počeo se pojavljivati sve rjeđe. Vjerujem da ga je to pogodilo, ali ja sam mnogo bolji tenisač.

NACIONAL: Jedan od čestih kibicera bio je i Ćiro Blažević?

– Nedavno je Ćiro izjavio da ga je iz Hrvatske potjerao Sanader, a tamo piše da ga kod Tuđmana nismo spasili Orešar i ja, nego Ankica i Seka. U to vrijeme Josip Šoić izabran je za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, unatoč izravnom Tuđmanovu protivljenju. Netko je Tuđmanu javio da je u Šoićevu izboru svoje prste imao i Ćiro, i ljutiti Tuđman zabranio mu je dolazak na naše mečeve. Činjenica je da smo, dok je zabrana još trajala, Šimunić, Orešar i ja tražili da oprosti Blaževiću. Tuđman je neko vrijeme bio jako ljut, ali nas je na kraju poslušao. Ankica i Seka također su ga nagovarale da mu oprosti, tako da se nikada neće saznati tko je imao najveći utjecaj. Tako se Ćiro opet počeo pojavljivati i zabavljati nas. Znao je da Tuđman voli čokolade i kada bi se vratio iz Švicarske, redovito bi ih donio nekoliko. Ćiro bi kleknuo na koljena, pružio ih Franji Tuđmanu i govorio: “Evo, poglavaru moj, vaš Ćiro vam je donio čokoladu.” Vjerujte mi na riječ, Ćiro je jedinstvena figura i da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.

NACIONAL: Zašto je Tuđman toliko zadrto bio protiv imena Dinamo?

– On je bio lud za nogometom i tenisom. Mora se priznati da je odlično poznavao taktiku i na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj dao je Blaževiću nekoliko sugestija vezanih uz reprezentaciju. Ali nije sastavljao momčad, to nije istina. Sjećam se četvrtfinala protiv Nijemaca, Tuđman je sjedio u društvu Helmuta Kohla i Jacquesa Chiraca, a ja i Šimunić bili smo u redu ispod njih. Nas dvojica smo skočili svaki put kada bi naši dali gol, a Tuđman je mrtav hladan sjedio. Znao sam da je beskrajno sretan i ništa nisam razumio. Kasnije sam ga pitao zašto se tako ponašao, a on je odgovorio: “Nisam želio da ovi misle kako je to nekakvo iznenađenje.” Kada je riječ o njegovu voljenom klubu, Ćiri Blaževiću i Zlatku Canjugi je dao direktivu da se mora stvoriti jaka Croatia. Tuđman je znao da mu zvižde, ali sto puta je rekao: “Neka fućkaju, ali neće nas omesti da stvorimo jaku Croatiju.” Apsolutno je bio protiv vraćanja imena Dinamo.

NACIONAL: Zlatko Canjuga tvrdi da mu je na samrtnoj postelji poručio da vrati Dinamovo ime maksimirskom klubu.

– To je bio Cakijev štos. Ali od toga nema ništa i to najbolje znamo Ankica i ja. Tuđman na takvo što nikada ne bi pristao. Iks puta mi je znao reći: “Nećemo komunističke nazive kao što su Dinamo ili Trudbenik.” Prema tome, sigurno nije istina da se gotovo na kraju života predomislio.

NACIONAL: Kada ste saznali da je obolio?

– Znao sam da odlazi u Ameriku, a isto tako odmah sam saznao i za dijagnozu koju su mu postavili u Vojnoj bolnici u Washingtonu. Kada se vratio iz bolnice Walter Reed, našli smo se i rekao mi je da je bolestan. “Suade, ja ću to pobijediti”, glasile su njegove riječi. Tuđmana je strahovito pogodilo saznanje da ima rak, ali vidio sam da želi pobijediti bolest. Sigurno se nitko ne osjeća dobro kada mu liječnici kažu da će umrijeti za nekoliko mjeseci. Otišao je u Pariz gdje su mu prepisali terapiju koja je u prvo vrijeme pokazala dobre rezultate. Tuđman je vjerovao da neće umrijeti, to je potpuna istina, i još nekoliko godina funkcionirao je skoro normalno. Onda je došla 1999., koja je vjerojatno najteža godina u mojem životu. Nas dvojica smo ljeto proveli na Brijunima. Bio sam svjedok napada boli i teških grčeva koji su ga razdirali. Jednostavno bi se zgrčio i čekao da bol nestane. Osjećao sam se nemoćno i jadno jer sam vidio da pati, a nisam bio ni od kakve pomoći. Satima smo sjedili i on bi podigao šaku i rekao: “Suade, ja neću umrijeti.” Bilo je mučno, vidio sam da odlazi i da više nema spasa. Kada smo se vratili u Zagreb, Tuđman je inzistirao da odlazimo na kartanje, makar se vidjelo da više nije u stanju.

NACIONAL: Je li 1999. bio mentalno sposoban?
– Da, bio je. Fizički je bio slabiji i brže se umarao čak i prilikom razgovora, ali bio je potpuno svjestan. Kada bi prestali bolovi, poslije bi najnormalnije razgovarao.

NACIONAL: Jedan ste od posljednjih koji su razgovarali s njim. Kako je prošao susret?

– Bila je to dramatična nedjelja. Došao sam k njemu u Nazorovu na ručak, ali morali smo ga prekinuti jer je Tuđmanu bilo zlo. Ustao sam i rekao: “Predsjedniče, vidimo se idući tjedan na kartanju”, a on je rezolutno odgovorio: “Ne, kartat ćemo poslijepodne. Javi Šimi da dođe.” Probao sam ga uvjeriti da se odmori, ali inzistirao je da se nađemo u pola pet. Kada je izišao iz auta, praktički nije mogao samostalno hodati. Doveli smo ga do stola, sjeli i dvadesetak minuta pokušavali kartati. Došao je kuhar, no vidio sam da nije u stanju večerati. Sjedili smo do 20.20 sati, onda još desetak minuta kartali, i u pola devet je rekao: “Nećemo više igrati, idem doma.” Odveli smo ga do auta i u tom trenutku se okrenuo, uperio prst u mene i Šimunića i rekao: “Suade, ti i Šime, nemojte mi rušiti Canjugu.” Bile su to njegove posljednje riječi koje nam je uputio. U ponedjeljak je otišao na Medvedgrad gdje je zamalo kolabirao i jedva stajao na nogama uz pomoć supruge Ankice. Navečer je odvezen u bolnicu u kojoj je operiran i iz koje se nije vratio.

NACIONAL: O čemu ste razgovarali na posljednjoj večeri?
– Nismo pričali jer Tuđman nije imao ni snage ni koncentracije za razgovor. Bili su to jako mučni trenuci kojih se i danas prisjećam s tugom.

NACIONAL: Jesu li i vas prisluškivali?
– Kako da ne, znao sam da sam u jednom trenutku bio pod istodobnim nadzorom triju ili četiriju obavještajnih službi. Rekao sam Tuđmanu što se događa, a on je odgovorio: “Slušaj to je tako, to ti je dio života.” Kako ništa nisam skrivao, nisam se ničega bojao.
NACIONAL: Nije li neobično da je s vama bio blizak prijatelj, a s druge strane, nije volio Bošnjake i smatrao je da Bosna i Hercegovina ne može opstati?
– Predsjednik Tuđman nije bio antibošnjački raspoložen. On je želio riješiti bosansko pitanje, i to tako da se ne zakida tamošnje Hrvate. Danas vidimo da je bio u pravu kada je tvrdio da je teško realizirati jedinstvenu Bosnu. Po njemu se Bosna i Hercegovina trebala sastojati od tri entiteta, a povijest pokazuje da je bio u pravu.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši