STRAHOVITI USPON NAJSIGURNIJE SVJETSKE VALUTE: Švicarska se bori da zaustavi rast franka

Objavljeno u Nacionalu br. 790, 2011-01-04

ŠVICARSKI FRANAK i dalje raste zbog pada povjerenja investitora u američku i europsku ekonomiju: Švicarci žele spriječiti daljnji rast jer se boje da bi mogao naškoditi izvozu

Švicarski franak opet je posljednjih mjeseci najjača, najčvršća i najsigurnija svjetska valuta – ima najveću vrijednost u povijesti u odnosu na američki dolar. Ona i dalje raste, a dolar pada. Neposredno nakon Božića američki dolar vrijedio je samo 94,5 švicarskih centimea. Dolar je pao i u odnosu na druge svjetske valute zbog najnovijih negativnih ekonomskih podataka o stanju u američkoj stanogradnji i o povjerenju američkih potrošača u američku ekonomiju. No pad dolara prema švicarskom franku bio je najveći, iako je i vrijednost drugih valuta prema franku pala. I euro je prema švicarskom franku blizu povijesnog minimuma: prije Božića vrijedio je 1,24 CHF, jedva malo više od spomenutog historijskog minimuma.

ŠVICARSKI FRANAK STALNO raste u odnosu na te dvije ključne svjetske valute još od početka svjetske financijske krize u jesen 2008., koja je minimalno dotaknula i švicarske financije. Bilo je i manjih oscilacija, ali trend je jasan, a njegovi su razlozi također poznati. Dok su druge valute bile dugoročno uzdrmane krizom, zbog čega je palo i povjerenje investitora, oni su – nakon početne nedoumice – zadržali povjerenje u švicarski franak, jer Švicarsku smatraju sigurnim mjestom za pohranjivanje gotovine, bez bojazni da bi veliki nacionalni proračunski dug mogao ugroziti vrijednost valute, kao što je to s eurom. U eurozoni, zbog loših rezultata nekih nacionalnih ekonomija pojedinih članica EU, povjerenje u euro je palo, a slično je i s dolarom – vlada američkog predsjednika Baracka Obame teško stabilizira američko gospodarstvo.

ŠVICARSKA JE PAK VLADA od izbijanja krize 2008. vodila vrlo pažljivu ekonomsku politiku stabilnog i čvrstog rasta. Nije se – poput pojedinih članica Unije – upuštala u veći budžetski deficit pa su švicarski privrednici dobro poslovali na inozemnim tržištima i zadržali znatan plus u vanjskotrgovinskoj bilanci. Sličnu je politiku vodila i japanska vlada pa je i japanski jen jačao prema dolaru i euru.

PROCJENJUJE SE DA će švicarski franak jačati i ubuduće, ali švicarski su ekonomisti uvjereni da to neće potrajati, jer takvo bi jačanje dugoročno štetilo švicarskoj privredi pa će švicarska vlada vjerojatno intervenirati. Ona je već i prije nastojala zaustaviti rast vrijednosti švicarskoga franka iz straha da bi njegova prevelika vrijednost mogla odviše poskupiti švicarski izvoz. Premda su bile planirane i energičnije interventne mjere središnje švicarske banke, od njih se odustalo jer je ono što se moglo izgubiti poskupljenjem švicarskih izvoznih proizvoda donekle nadoknađeno probicima što su ih donijela sve veća ulaganja inozemnih investitora u švicarske banke. Sve što se sad događa sa švicarskim frankom dokazuje da je prebrođena i unutarnja švicarska kriza što je prije dvije godine nakratko zabrinula inozemne investitore i poljuljala povjerenje u švicarske banke. U studenome 2008., kad je zbog krize u SAD-u bio uzdrman svjetski bankarski sustav, i jedna se švicarska banka našla u teškoćama, što je bila opća senzacija, jer je to dotad bilo nezamislivo. Tada je bilo otkriveno da se najveća švicarska banka UBS uplela u rizične poslove s financijskim derivatima zbog kojih su se na pragu propasti našle vodeće američke banke, zbog čega je američka vlada – da spasi američki bankarski sustav – u banke upumpala 700 milijardi dolara. Zato je tada, da ne propadne UBS, švicarska vlada u svom spasilačkom financijskom paketu namijenjenom ponajprije toj banci ponudila čak 60 milijardi dolara. Od početka se znalo da banka neće propasti, ali je drastično pala vrijednost njenih dionica, što je u Švicarskoj izazvalo opću uzrujanost, jer su brojni mali švicarski investitori imali dionice te banke, uglavnom stariji ljudi koji su bančinim dionicama htjeli povećati svoju umirovljeničku ušteđevinu. Pred centralom UBS-a u Zürichu tada je demonstriralo 6000 ulagača, vrijeđalo direktora Marcela Ospela, kojem su predbacivali da je novac ulagao u sumnjive financijske poslove u SADu, da je banku vodio prerizično, a sebi isplatio čudovišni bonus od 10 milijuna dolara.

ŠVICARSKI MEDIJI uvjeravali su javnost da će kriza UBS-a biti prebrođena, ali neki financijski stručnjaci nisu u to bili baš sasvim sigurni, jer je počelo povlačenje novca iz banke. Srećom za švicarski financijski sektor, taj su novac komitenti UBS-a uglavnom prebacivali u manje švicarske banke. No bilo je i najava da bi se mogla smanjiti inozemna ulaganja, koja bi trebala biti kudikamo veća u sadašnjem razdoblju krize, kad ulagači u Europi i diljem svijeta traže najsigurnije banke, a upravo su švicarske na takvom glasu. Neki su inozemni ulagači čak kraće vrijeme zazirali od švicarskih banaka, podsjećajući da su švicarske banke i prije prolazile kroz krizna razdoblja. Ali to je trajalo kratko, nakon sanacije UBS-a stanje je normalizirano, a sadašnje povjerenje stranih ulagača u švicarski bankarski sektor očituje se upravo u onome što se događa sa švicarskim frankom.

BANKARSTVO U ŠVICARSKOJ ima zanimljivu povijest, a ona nije uvijek bila blistava kako to danas izgleda. Švicarske banke nakon II. svjetskog rata općenito su smatrane najsigurnijima u svijetu, no njihova povijest pokazuje da je Švicarskoj u prošlosti bilo možda još i više propasti banaka negoli u drugim europskim državama. Propalo je više od pola od 1200 banaka, koliko ih je u Švicarskoj osnovano od 18. stoljeća, a još 150 spasilo se pripajanjem moćnijim bankama. Švicarska je postala zemlja banaka u 18. stoljeću zbog progona protestanata u Francuskoj za katoličkog kralja Louisa XIV.: tada je golem protestanatski kapital prešao u susjedne zemlje, pa i u Švicarsku. Švicarski bankari tada su pak došli na zao glas kao ljudi koje zanima samo novac, čak je i slavni pisac Voltaire rekao: “Kad vidite švicarskog bankara kako skače kroz prozor, skočite za njim. Gdje doskoči, sigurno će biti kakav novac.”

ŠVICARSKA JE POČETKOM 19. stoljeća preuzela Napoleonov građanski zakonik (Code civil), pa i odredbe o bankarstvu. Tako je utemeljen liberalni švicarski bankarski sustav. Institucija profesionalne tajne u Švicarskoj je proširena i na bankarstvo, ali isprva ne tako oštro kao u liječništvu i odvjetništvu. U 19. stoljeću sve je više bilo i stranih ulagača u švicarske banke, u Francuskoj je čak zavladala moda da svako dobrostojeće kućanstvo ima barem jedan štedni ulog u švicarskoj banici, i to unatoč prosvjedima i mjerama francuskih vlasti da se spriječi takvo odlijevanje kapitala u inozemstvo. Početkom burnog 20. stoljeća taj je trend još ojačao, propast Ruskog Carstva i Austro- Ugarske Monarhije samo je raširila famu o pouzdanosti švicarskih banaka, a pogotovo bujanje njemačkog nacizma u Europi. Brojni Nijemci, posebice Židovi, u strahu od nacističkih progona i konfiskacije imovine, svoje su ušteđevine prebacili u švicarske banke.

ŠVICARSKA JE TADA bitno povećala zainteresiranost stranih ulagača za svoje banke: 1934. je pojačana institucija bankarske tajne, prema nekim današnjim tvrdnjama, kako bi štediše bili zaštićeni od hitlerovaca. Švicarske banke objavile su da će maksimalno štititi tajnost identiteta ulagača i visine njihovih uloga, jer je neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast zamijećeno da se njemački agenti sve češće u Švicarskoj raspituju o bankovnim računima njemačkih Židova i drugih Nijemaca. Navodno su među pronacistički raspoloženim Švicarcima njemačkoga govornog područja pronašli i suradnike, koji su počeli otkrivati vlasnike računa. Švicarske su banke potom počele dobivati zahtjeve vlasnika računa da njihov novac prebace na račune u Njemačkoj. Ti su zahtjevi gotovo redovito stizali u pisanom obliku ili preko posrednika. Švicarci su počeli sumnjati da je to operacija njemačke tajne policije (Gestapoa), koja prijetnjama tjera vlasnike da prenesu svoj novac natrag u Njemačku. Da to provjere, osobama za koje su sumnjali da su njemački agenti dali su izmišljene podatke o pojedinim računima, a kad je stigao zahtjev da i novac s tih izmišljenih računa prebaci u Njemačku, bilo je očito da je posrijedi policijska operacija Gestapoa. Upravo su stoga 1934. švicarski parlamentarci donijeli stroži zakon o bankovnoj tajni, koji je zaštitio račune štediša, ali i pojačao povjerenje u švicarske banke u cjelini, pa su one postale mjesto gdje su svoj novac polagali svi koji su željeli sigurnost i anonimnost. Švicarska je u posljednje vrijeme zbog globalne borbe protiv pranja novca, korupcije i financiranja terorizma ponešto ublažila odredbe o zaštiti povjerljivosti bankarskih računa, ali tek djelomice, pa spomenuta reputacija nije narušena, a švicarske banke jednako dobro posluju i danas.

DANAS NJIHOVO poslovanje najviše ovisi o općim uvjetima na svjetskom financijskom tržištu, ali i o tome kako će švicarska privreda funkcionirati ubuduće. Za 2011. ima raznih prognoza. Prethodne godine bilo je bolje nego što se predviđalo. Početkom 2010. prognoziralo se da će rast BDP-a biti ispod 2 posto, a na kraju godine on iznosi 2,7 posto. Znatno su bolji i razni drugi ekonomski pokazatelji koji se odnose na izvoz, unutarnju potrošnju, zaposlenost, koja je bitno niža nego u Europskoj uniji, čak i u onima čije su privrede izišle iz krize i opet rastu. Neovisna istraživanja među švicarskim privrednicima pokazala su da uglavnom svi sektori švicarske privrede rastu, neki čak i iznad 20 posto, ponajprije zbog velikih novih narudžbi iz inozemstva. Za 2011. predviđanja su bitno diskretnija, očekuje se znatno niži rast BDP-a nego lani, samo 1,5 posto. Švicarski ekonomisti tvrde da je to bumerang posljedica švicarskog ekonomskog uspjeha i rasta koji je uvjetovao porast vrijednosti franka. To što EU nema privredni rast kao Švicarska za Švicarsku je loše. Jedan od njih je upozorio: “Nije moguće da švicarska ekonomija zadugo nastavi tako nerazmjerno rasti u odnosu na ekonomiju EU. Naš je izvoz ključno usmjeren prema Europi, a slab euro i jak švicarski franak sigurno će na nj loše utjecati.” Swissmem, ekonomski institut koji prati poslovanje švicarske industrije tehničke robe, upozorio je da bi taj nerazmjer mogao švicarsku radnu snagu odviše poskupiti: “Ako ovakav odnos valuta predugo opstane, ne može se isključiti da će mnoge švicarske tvrtke morati barem dio svoje proizvodnje prenijeti u inozemstvo, jer će samo tako moći preživjeti.”

ZBOG TIH RAZLOGA, a i stoga što se očekuje da će švicarska središnja banka uskoro mijenjati kamatne stope, za 2011. predviđa se blago usporavanje rasta švicarske privrede, a možda i smanjenje sadašnje razlike između franka i drugih valuta. Nakon toga opet bi trebao porasti švicarski BDP na 2 posto 2012., što bi pak moglo voditi jačanju franka prema drugim valutama, ako američka privreda i privrede najvećih zemalja EU ne budu imale veći rast, približan švicarskome. To se pak ne predviđa, posebice ne za Uniju, gdje, doduše, njemačka privreda snažno napreduje, a dobro se drži i britanska. Ali druge velike privrede nemaju dobre rezultate i nema optimističnih predviđanja ne samo za španjolsku i talijansku, nego čak ni za francusku privredu.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović