Goran Jakus/Pixsell

Beneš za Nacional 2004.: „U ratu sam vidio tko su ljudi“

Legendarni jugoslavenski boksač Marijan Beneš koji je nakon duge bolesti u 67. godini preminuo u utorak u Banja Luci, u ožujku 2004. godine govorio je u Nacionalu. U to je vrijeme o nekadašnjem boksačkom prvaku Europe banjolučka Nezavisna radiotelevizija snimila film koji je sam boksač promovirao na turneji po Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj.

Tijekom svoje amaterske karijere Beneš je osvojio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne titule. Na Europskom amaterskom prvenstvu u boksu 1973. godine u Beogradu je osvojio naslov europskog prvaka, a iste je godine proglašen sportašem godine.  Iz boksa se povukao 1983. godine, a tijekom 1990-ih godina sudjelovao je u dva egzibicijska meča.

Marijan Beneš će biti sahranjen u petak na banjalučkom groblju “Sveti Marko” u 14 sati, a komemoracija je u 11 sati u Velikoj sali Banskog dvora, objavio je Srpskinfo.

U intervju Nacionalu Beneš je 2004. godine govorio o svojoj boksačkoj karijeri, privatnom životu i teškim ratnim godinama.

”Živio sam u Hrvatskoj, ljudi su me cijenili i poštovali, ali navikao sam na stare prijatelje, pa sam se vratio u Banju Luku, iako sam bio protjeran iz tog grada, jer nisam Srbin. U Banjoj Luci mi je grob oca i majke, ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko je đubrad.”

Tim riječima boksačka legenda Marijan Beneš opisuje zašto se vratio u Banju Luku, grad u kome je izgubio sve što je u ringu i životu stekao – stan, kuću, kafić, roditelje, brata, suprugu. Rođen u Beogradu 1951. u obitelji nastavnika Josipa i Marije, koji su imali još tri sina – Josipa, Antuna i Ivicu, i kćer Ljiljanu, Marijan Beneš je djetinjstvo proveo u Tuzli. U Banju Luku se preselio kao 16-godišnjak, nakon što su u tamošnjem boksačkom klubu Slavija ocijenili da je riječ o iznimnom talentu. Beneš je bio strahovit udarač, čiji su mečevi rijetko trajali sve tri runde. Kao reprezentativac Jugoslavije je 1973. u Beogradu postao prvak Europe, ali je ubrzo, na vrhuncu karijere, obolio od žutice. To je značilo da mora objesiti rukavice o klin, jer su liječnici tvrdili da bi nastavak bavljenja sportom značio smrt. Boks je, međutim, Benešu značio više od života, pa je odlučio prijeći u profesionalce. Mnogi su ga upozoravali da je to opasno, kao i da je izbor menadžera Willyja Zellera vrlo loš. Beneš se na to nije obazirao, u skladu sa, kako kaže, činjenicom da je “radikalno tvrdoglav”. “Ispalo je da nisam u pravu”, kaže Beneš, tvrdeći da je, zbog pogreške menadžera, izgubio praktično osvojenu titulu svjetskog šampiona. Beneš u ringu nije izgubio samo titulu prvaka, nego i lijevo oko. Na šakama je zadobio 26 prijeloma, a udarci su mu oštetili i glasnice, tako da danas govori tiho, sporo i teško razumljivo. O njegovu životu je Nezavisna radiotelevizija Banja Luka snimila dokumentarni film “Bio jednom jedan šampion”, koji je, poslije prikazivanja u Bosni i Hercegovini, krenuo sa svojim glavnim junakom na “turneju” po Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Poslije projekcije u Beogradu, na pitanje koliko mu se film sviđa, Beneš je odgovorio: “Nezahvalno je da ja pričam, bolje je pitati običnoga gledatelja.”

NACIONAL: Pitam vas to zato što u filmu saznajemo gdje ste rođeni, o vašem djetinjstvu, karijeri, titulama, bolesti, obitelji, ali gotovo da se ništa ne kaže o tome zašto ste napustili Banju Luku 1995. U filmu je prikazano kada vam, uoči meča u Banji Luci kada ste 1979. postali profesionalni prvak Europe, tisuće ljudi u prepunoj dvorani “Borik” kao u transu skandiraju ime i gromoglasno pjevaju “Marjane, Marjane”. Tada nije bilo moguće ni naslutiti što će vam se dogoditi u tom istom gradu. – Banju Luku sam napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti. Morao sam otići. Mlađi brat Ivica je ubijen na početku rata, 1992. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći.

NACIONAL: Je li vam netko službeno rekao da morate otići? – Imao sam mnogo telefonskih poziva, problema, prijetnji, bilo je svega.

NACIONAL: Što se dogodilo s vašom imovinom – stanom, kućom, lokalom? – Stan mi je oduzet, ali sada sam ga otkupio. Taj stan nije bio moje vlasništvo, dobio sam ga dok sam boksao za Slaviju. Bila je takva politička situacija da sam morao otići iz Banje Luke, kao nesrbin. Kuću sam prodao za 60.000 DEM, a vrijedila je više od milijun maraka.

NACIONAL: To se događalo 1995., zadnje godine rata? – Nitko nije znao kada će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve “velike Srbe” i “velike Hrvate” nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima. Moja bivša žena vratila se iz Niša i djeca su sada s njom u Banjoj Luci. Završila su medicinsku školu i gimnaziju i dobri su učenici. Žanet se upisala u Beču na pravni fakultet i uči jezike. Nedavno je bila prva pratilja Miss BiH. U Beču imam i najstariju kćer, izvanbračnu, Mariju. Ona je na konzervatoriju magistrirala violinu. Njezina majka je Beograđanka.

NACIONAL: Je li istina da ste saznali da vam je majka Srpkinja tek pošto je umrla? – Po svemu sudeći, moja majka jest Srpkinja – Marija Vuhić. Samo mi u kući nikada o tome nismo raspravljali. Ni danas ne pričamo.

NACIONAL: Što ste radili u Banjoj Luci do 1995.? Jeste li bili u vojsci? – Bio sam u vojsci. Nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ja sam i Srbin i Hrvat i Musliman. Ja sam neopredijeljen. Pacifist, čovjekoljubac. Ja sam u ringu bio borac, ali nikada nikom nisam želio zlo. Tako ni u ratu. Nikamo nisam išao. Slijep sam na lijevo oko, a čim je malo hladno, ukoče mi se ruke.

NACIONAL: Kamo ste otišli iz Banje Luke? – U Hrvatsku. Bio sam u logoru u Novskoj, pa kod prijatelja u Zagrebu. Potom sam otišao u Medulin. Tamo sam na neviđeno mijenjao kuću za neprikladan objekt. Za moj lokal koji vrijedi više od milijun maraka dobio sam objekt čija vrijednost nije veća od 150.000 DEM. Nadao sam se da ću u Zagrebu dobiti posao vezan za sport, kao bivši europski prvak i šampion u boksu. Međutim, naišao sam na zid. Nitko mi nije htio pomoći. Živio sam na račun moje sestre, koja mi je pomagala u ratnom razdoblju i zahvaljujući njoj sam danas živ. Ni od Srba, ni od Hrvata nemam ništa. Uzalud titule i medalje, mogu ih baciti u WC.

NACIONAL: Kada ste se vratili u Banju Luku? – Vratio sam se poslije Daytonskog sporazuma, da bih vratio stan. Sud je presudio da mi se vrati i kuća, ali u njoj je Tanasije Jović, koji je bio direktor Robnih rezervi, s jako dobrim vezama, pa je teško obaviti deložaciju.

NACIONAL: Producenti filma “Bio jednom jedan šampion” tvrde da jako teško živite, zbog čega je pokrenuta inicijativa da dobijete nacionalnu mirovinu. – Ne živim jako teško, ali nemam nikakva primanja. Sestra Ljiljana je moj financijer. Da nema nje, bio bih na prosjačkom štapu. U tijeku rata dijelio sam novac sirotinji, pomagao ljudima bez obzira na nacionalnost. Kada sam došao u Hrvatsku, oni su mislili: “Ti si svoj novac prenio, lako je tebi, imaš ti.” Rekoh: “Imam, hvala Bogu.” Međutim, da nema sestre, ja bih bio već duboko zakopan.

NACIONAL: Što se tiče vaše sportske karijere, osobito profesionalne, ona se obično vezuje za loše menadžere s kojima ste radili. – Svi žele zaraditi. Pretežito zarada ide menadžerima, a usput zaradi i boksač. Imao sam sve kvalitete šampiona, ali ne i sreću da imam prave ljude. Zeler nije bio pravi izbor. Nakon što sam oslijepio na lijevo oko imao sam menadžera iz Nizozemske, pa smo se švercali na razne načine da bih imao mečeve. Daš sucu 1000 DEM da ne primijeti da nemam oko. Imao sam i jednog menadžera iz Bosne, Kemala Ujkaševića, koji mi je namjestio borbu koja me mogla stajati života. U Dubrovniku mi je doveo teškaša od 100 kila… Nisam imao sreće s menadžerima.

NACIONAL: Tko je najbolji boksač s kojim ste se borili u ringu? – Svi boksači su na izvjestan način opasni. Nikad nisam podcjenjivao ni jednog i uvijek sam ulazio u ring kao da me čeka šampion nad šampionima. Boks je kao i šah, napravite pogrešan potez i – matirani ste. Za mene je boks veoma uman sport. Boks je naizgled samo šaketanje, međutim, treba u pravom trenutku izvesti kombinaciju, stvoriti šansu, iskoristiti moment, mora se strelovito razmišljati. Nije to igra za glupe. Ali znao sam zbog potreba kluba izgubiti devet kilograma za jednu noć. Dame mi se mogu javiti ako žele saznati kako se to radi. Nije problem skinuti kilograme, nego održati težinu. Tijekom karijere sam skinuo više kilograma nego što imam kose na glavi.

NACIONAL: Koje mečeve pamtite? – Pamtim sve mečeve u kojima sam dobio mnogo batina.

NACIONAL: Kada ste imali zadnji meč? – Zadnji meč sam imao 1996. u Hrvatskoj, a prije toga 1991. u Banjoj Luci. Sve sam žrtvovao za boks. Mislio sam da ću baveći se sportom osigurati svoju egzistenciju do kraja života. Međutim u ratu sam ostao bez imovine.

NACIONAL: U kakvoj ste sada formi? – I sad bih mogao u ring. Nisam idiot, vjerujte da nisam umišljen, ali bolje se osjećam nego kada sam imao 25 godina. Treniram svaki dan, ne jedem hranu koju sam jeo prije, spavam najviše četiri, pet sati dnevno. Nemojte misliti da sam od boksa poludio, ali ne jedem meso, ribu, krumpir, mliječne proizvode, žitarice, blitvu, špinat… Dalmatinci bi živjeli mnogo dulje da ne jedu blitvu.

NACIONAL: Ali što jedete? – Voće, povrće, katkad malo sira. Toliko je lijepih stvari u prehrani da je to nevjerojatno.

NACIONAL: A vi ste ih sve odbacili. – Ne bih se nikada vratio na onu hranu.

NACIONAL: Nikome ne preporučujete da se bavi boksom, ali tvrdite da biste, da se ponovno rodite, opet bili boksač. – Jedino bih vodio računa o tome tko je u mom društvu i oko mene. Preko boksa ljudi liječe svoje komplekse. Nisam vidio ni jednog boksača da je sretno završio karijeru. Prije rata su prijatelji dolazili k meni i govorili mi kako sam sretan jer ne ovisim ni o kome. Međutim, kad je počeo rat, sve se raspalo. Nisam pomišljao da će mi najbolji prijatelji okrenuti leđa. Događalo se da su mi ljudi stavljali pištolj na čelo i pitali: “Tko je sad jači?” To sam rješavao na benešovski način.

NACIONAL: Što to znači? – Da sam glumio kauboja, riskirao život da bih dokazao da sam onaj koji sam bio.

NACIONAL: Koristili ste svoju vještinu izvan ringa? – Samo kad sam morao. Ni u karijeri, ni u životu nikoga nisam izazvao, niti udario prvi, ni pijan ni trijezan. Bio sam katkad pijan, ali ne često.

NACIONAL: Svojedobno ste demolirali vlastiti kafić. – Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako ozlijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala.

NACIONAL: Još uvijek pišete pjesme? – Kada sam boksao, to je bilo nezamislivo. U ono vrijeme, boks je bio uglavnom sport radničke klase, a tko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talent, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastavaka na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Nedavno mi je izašla prva knjiga, zove se “Druga strana medalje”. U njoj ima nekoliko mojih biografskih pjesama i tu sam knjigu posvetio sestri, a vezana je za sport. Htio sam preko pjesama djeci približiti sport, jer je sport najbolji odgojitelj. U duši sam sportaš. Ali znam kako izgleda i druga strana medalje. Jedna strana je od zlata, a druga od govana.

NACIONAL: Vjerojatno ste jedini boksač koji je išao u muzičku školu. – Moj otac je bio nastavnik muzike, ali sam srednju muzičku školu upisao jer u njoj nije bilo matematike. Kao klinac sam bio talentiran. Završio sam nižu muzičku školu, odsjek violina. Kada sam upisao srednju muzičku, klinci su me zezali da sam žensko, da to nije za mene. Pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu muzičkog s modricom na oku. To me je iritiralo i zbunjivalo, pa sam napustio školu. Htio sam imati neki muški posao. Ali bio sam dobar flautist, nisam bio baš dobar na klaviru, prsti su mi kratki, ali klavir je bio obavezan instrument.

NACIONAL: Nedavno ste na predstavljanju filma u Tuzli na pitanje jeste li Bosanac ili i dalje Jugoslaven odgovorili da ste “ono što ste oduvijek bili – mali Titov pionir”. – Pošten čovjek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas.

NACIONAL: Sreli ste Tita? – Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi druže Tito viši.” Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci.

NACIONAL: Ima li nešto za čim žalite što niste napravili? – Želio sam biti prvak svijeta. Riskirao bih oba oka. Imao sam šansu, ali nikad i sportsku sreću, niti ljude koji su bili korektni. Bio sam naivan u mnogim stvarima, vjerovao sam ljudima i volio ih. I dalje ih volim. Ali zadovoljan sam svojim životom. Nikome nisam učinio zlo, a doživio sam grozne stvari.

Komentiraj