ŠTO JE DISKREDITIRALO MEĐUNARODNI SUD: Sudske tajne prvog haaškog tužitelja Luisa Morena Ocampa

Objavljeno u Nacionalu br. 1015, 04. listopad 2017.

Novinar Nacionala proteklih šest mjeseci sudjelovao je u istraživačkom projektu ‘Sudske tajne’ koji na temelju 40 tisuća dokumenata, diplomatskih poruka, financijskih izvješća i korespondencije otkriva kako su postupci bivšeg glavnog tužitelja Luisa Morena Ocampa duboko ocrnili i diskreditirali Međunarodni kazneni sud u Haagu

Novinar Nacionala proteklih je šest mjeseci bio dio istraživačkog projekta #CourtSecrets (Sudske tajne) koji je provela mreža Europska istraživačka suradnja (EIC) okupivši više od 20 novinara iz 11 država Afrike i Europe, kako bi analizirali kaznene politike koje je pokrenuo prvi tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Luis Moreno Ocampo.

#CourtSecrets je projekt tijekom kojeg će biti objavljena serija tekstova koji se temelje na 40 tisuća dokumenata, diplomatskih poruka, financijskih izvješća i korespondencije, koji su provjereni putem javnih izvora. Dokumente je pribavio francuski Mediapart te ih je podijelio s EIC.networkom, a njihovom objavom otkriva se da su postupci Luisa Morena Ocampa duboko ocrnili i diskreditirali Međunarodni kazneni sud koji su 124 države osnovale kako bi se sudilo raznim vojnim vođama i diktatorima, počiniteljima genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Tijekom njegova mandata koji je završio 2012., ali i nakon njegova završetka, Luis Moreno Ocampo umrežio se s poslovnim ljudima, slavnim osobama, novinarima, profesorima, lobistima i fondacijama te je zbog vlastite koristi ugrozio tajne istrage ICC-a. Ta mreža nije koristila sudu, ali je koristila karijeri i javnom statusu Luisa Morena Ocampa. Tužitelj bi, prema statutu suda, trebala biti osoba „visokih moralnih karakteristika“, ali dokumenti otkrivaju da je za vrijeme svog mandata Luis Moreno Ocampo osnovao barem jednu offshore tvrtku te je time otvorio vrata sumnjama u vlastiti moral i integritet samog suda. Dokumenti također otkrivaju da se nakon što je napustio mjesto glavnog tužitelja, argentinski odvjetnik ponašao protivno interesima suda jer je branio osobe koje su bile potencijalne mete istraga. Ocampo je takvim ponašanjem zanemario mogućnost sukoba interesa i tajnosti istraga te je koristio vlastita poznanstva na sudu kako bi pomogao svojim klijentima. Dokumenti pokazuju da je Luis Moreno Ocampo posredno plaćao osoblje u Uredu glavnog tužitelja kako bi pomogao svojim klijentima. Ta otkrića ocrtavaju kako takva praksa koju je uveo Ocampo još uvijek postoji na sudu u Haagu zahvaljujući njemu odanim ljudima. Tijekom i nakon svog mandata bivši tužitelj kompromitirao je nepristranost i neovisnost suda koji bi trebao biti jedna od vodećih svjetskih organizacija za pravdu i mir.

Argentinac Luis Moreno Ocampo nije se promijenio otkad je napustio Haag. Nakon imenovanja 2003. bio je jedan od najznačajnijih svjetskih tužitelja. Tada novouspostavljeni ICC (International Criminal Court) u Haagu bavio se samo najgorim zvjerstvima: ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidom. Šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata napokon se pojavilo stalno mjesto za suđenje najvećim kriminalcima. Bilo je to upozorenje diktatorima i pobunjeničkim liderima, nada za čovječanstvo, a Ocampo, koji se u svojoj zemlji proslavio optužnicom protiv članova bivše hunte, imao je vodeću ulogu. Stvarnost se pokazala puno elastičnijom. Tek u srpnju 2012., mjesec dana nakon što je njegov devetogodišnji mandat već bio završen, sud je izdao svoju prvu presudu. Thomas Lubanga, ratni gospodar Konga, dobio je 14 godina zatvora zbog novačenja djece vojnika. U to vrijeme bilo je samo još četvero osumnjičenika zadržanih u pritvoru ICC-a. Ocampo je napustio sud s porukom da su njegova skromna postignuća također pridonijela tome da sudionici rata dvaput promisle prije no što počine ratne zločine te da prijetnja pravde također obogaćuje i promovira mir.

‘Moreno Ocampo nije želio osobno kontaktirati ICC zbog svoje ranije funkcije glavnog tužitelja’, tvrdi se na Ocampovim stranicama, ali dokumenti pokazuju suprotno

Otkako je 2012. napustio ICC, Ocampo je tražio ulogu koja bi mu pružila slično ispunjenje. Još uvijek putuje svijetom, ali ne više pod svjetlima reflektora. Radi kao odvjetnik za kazneno pravo u tvrtki Getnick & Getnick u New Yorku, predaje na Harvardu i bavi se pravnim savjetničkim poslovima. Klijenti rado plaćaju njegovo iskustvo u međunarodnom pravu i njegovu veliku diplomatsku mrežu. Dokumenti i poruke elektroničke pošte do kojih je došao francuski istraživački portal Mediapart i koje je analizirao EIC, pokazuju kako Ocampo operira u svom konzultantskom radu te u jednom od svojih najambicioznijih projekata, on u sivoj zoni razmjenjuje principe dobrog i pogrešnog koje je provodio u uredu ICC-a, i to za veliki novac. Također pokazuju kako se sukobljava sa sudom koji ga je učinio velikim i koji je on mogao učiniti velikim.

Sredinom svibnja 2015. Ocampo je pokazao svijetu da je i dalje prisutan na međunarodnoj pozornici. CNN ga je intervjuirao u New Yorku, gdje često boravi, oko nove inicijative Justice First. Tu organizaciju osnovao je libijski biznismen Hassan Tatanaki. Cilj: omogućiti postizanje mira u Libiji koja je dezintegrirana ratom nakon Gaddafijeva pada 2011. Tatanaki, koji je zaradio milijarde na poslovima s naftom, angažirao je Ocampa kao konzultanta. Bivšeg glavnog tužitelja zadužio je za prikupljanje dokaza o kršenju ljudskih prava od zaraćenih strana i prosljeđivanje ICC-u i libijskim sudovima. Tatanaki i Ocampo smatrali su da bi se, ako bi se sudski progonilo negativce, otvorila šansa da plemenski vođe u dobroj vjeri razgovaraju o miru. Ocampo je već imao neophodno iskustvo s Libijom. U veljači 2011. Vijeće sigurnosti UN-a podnijelo je zahtjev ICC-u da istraži zločine počinjene u tada friškom ratu protiv Gaddafijeva režima. Bila je to jedna od strelovitih akcija međunarodne zajednice protiv libijskog vođe. U nekoliko tjedana dogodile su se sankcije, NATO-ovo bombardiranje, naoružavanje pobunjenika… Prvi put je Sud pozvan od početka rata i bila je to jedinstvena prilika da plemenske vođe u dobroj vjeri razgovaraju o miru. Četiri mjeseca nakon mandata Vijeća sigurnosti, suci ICC-a izdali su tri zahtjeva za uhićenje. Jedan za Gaddafija, drugi za njegova sina Saifa al-Islama i treći za Abdullaha al Senussija, šefa vojne obavještajne službe. Nakon Sudanca Bashira, libijski vođa bio je sljedeći predsjednik na dužnosti s Ocampove liste sumnjivaca. Gaddafi pred sudom u Haagu – može li bolje od toga?

Gaddafijevo ubojstvo učinilo je taj san neostvarivim. Kasnije, kada su uhićeni Saif i Senussi, novi libijski vladari željeli su da im se sudi na libijskim sudovima. Međutim, pitanje je postoji li uopće mogućnost poštenih suđenja na libijskim sudovima i zato organizacije za ljudska prava insistiraju na izručenju sudu u Haagu. No podrška zapadnih zemalja tom izručenju ubrzo je nestala. Međunarodni kazneni sud u Haagu zapravo je posljednja nada za pravdu kada države ne žele ili ne mogu suditi kriminalcima i ratnim zločincima. Za Libiju ipak postoji nova nada jer nitko ne želi ostaviti dojam kolonizatora te države pa niti jedna zapadna država više ne insistira na suđenjima pred „svjetskim sudom“ u Haagu. Takav stav omogućuje Libiji ostvarenje obećanja o novom pravnom sustavu koji će biti utemeljen na međunarodnim standardima. Kada je Ocampo 2012. napustio svoj posao, još uvijek se odlučivalo hoće li se suđenje prepustiti lokalnom sudu. U idućih nekoliko godina suci su presudili da se Senussiju može suditi u Libiji, ali bi Gaddafijev sin Saif trebao biti izručen Haagu. Međutim, pobunjenici koji su ga držali uopće nisu pomišljali staviti ga na zrakoplov za Nizozemsku, pa je Ocampova nasljednica, Gambijka Fatou Bensouda, mogla samo čekati. Sve to vrijeme u Libiji traje sukob bezbroj različitih vojnih skupina koje svakodnevno mijenjaju savezništva, a od tog kaosa najviše koristi ima teroristička skupina Islamska država (IS). Takva je situacija bila 2015. kada je naftni milijarder Tatanaki dao Ocampu drugu priliku da ostavi svoj pečat u Libiji. Tatanaki je Ocampu dao ugovor na tri godine vrijedan milijun dolara godišnje uz dodatan bonus od 5000 dolara za svaki dan. Tatanaki je svoje bogatstvo stekao u Gaddafijevoj eri, kada je njegova tvrtka Challenger Limited radila kao podizvođač za velike energetske kompanije koje su se sjatile na libijsku naftu. Zarađeni novac Tatanaki je investirao u nekretnine, poljoprivredu i medije. U diktaturama kao što je bila libijska, ljudi poput Tatanakija trebaju biti u dobrim odnosima s vladarima da uspiju u svom poslu. Tatanaki je privukao pozornost svjetskih medija kada je 2007. predstavio projekt koji je razvio s Gaddafijevim sinom Saifom. Njih dvojica planirala su obnoviti područje oko staroga grada Kirena te ga pretvoriti u ekoturističku destinaciju s luksuznim hotelima. Tatanaki je najavio da će u projekt uložiti vlastitih 700 milijuna funti. No,to nije bio njegov jedini posao s obitelji Gaddafi. Tatanaki je 2008. unajmio američku PR agenciju Brown Lloyd James kako bi popravio Saifov imidž u SAD-u. Ista agencija kasnije je organizirala Gaddafijev posjet SAD-u gdje je trebao održati pomirbeni govor u Ujedinjenim narodima. Nažalost, pukovnik se nije držao scenarija, nego je održao 90-minutnu tiradu tijekom koje je Vijeće sigurnosti nazvao terorističkom organizacijom.

Kod kuće se Tatanaki predstavlja kao čuvar umjerenog islama i od 2009. pokrenuo je nekoliko televizijskih stanica putem kojih prenosi svoje poruke. Tatanaki je financirao i razne filantropske projekte, a nedugo nakon početka pobune protiv Gaddafija 2011. pokrenuo je humanitarnu organizaciju koja se brinula za izbjeglice. Ocampo smatra da Tatanakijeva prošlost ne predstavlja prepreku njihovu poslovnom odnosu jer smatra da naftni magnat, za razliku od ostalih, barem traži rješenje za situaciju u Libiji. Organizacija Justice First predstavljena je 6. svibnja 2015. na novinarskoj konferenciji u Kairu, kada je predstavljen i vrlo ambiciozan strateški plan za prvih nekoliko mjeseci. Predviđeno je objavljivanje editorijala u The New York Timesu i Le Figarou, trebali su se stvoriti kontakti s vodećim europskim, američkim, ruskim i kineskim političarima te vodećim sveučilištima poput Harvarda, Oxforda ili Sorbone. Predviđeno je bilo da se Ocampo obrati skupu G7, žrtve nasilja u Libiji ispričaju svoje priče na vodećim televizijskim stanicama te se dovrši prvi izvještaj o ratnim zločinima u Libiji. Istovremeno, Tatanaki je održao dvodnevni sastanak s libijskim plemenskim vođama koji su potpisali pismo namjere o zajedničkim naporima da se potpiše mirovni sporazum u Libiji. Dogovor nije bio obvezujući, ali je Tatanaki bio zadovoljan s prvim korakom te je odlučio da jedna njegova televizijska postaja jednom tjedno predstavlja napredak projekta Justice First.

ICC nema stroga pravila koja reguliraju kako bi se bivši tužitelj trebao odnositi prema svom nasljedniku, ali jasno je da glavni tužitelj mora ostati potpuno neovisan

Međutim, Tatanaki nije samo mirotvorac, već je i u kontaktu s jednom od zaraćenih strana, takozvanom Libijskom nacionalnom vojskom. Riječ je o skupu milicija predvođenih Khalifom Haftarom. Taj general, koji polako postaje jednim od novih libijskih moćnika, 2014. godine pokrenuo je vojnu operaciju „Dostojanstvo“, ofenzivu oko grada Bengazija koja je formalno bila usmjerena protiv Islamske države, Ansar al-Sharije i drugih ekstremnih skupina, dok je u stvari bila usmjerena i protiv svih drugih skupina na tom području. Tatanaki ne skriva svoju suradnju s Haftarom te ga i u medijima predstavlja kao svog partnera, iako nije potpuno poznato kako su njih dvojica povezani. Haftara navodno politički i vojno podržava Egipat, ali i Ujedinjeni Arapski Emirati koji vrlo vjerojatno podupiru i organizaciju Justice First, s obzirom na to da se u strateškom planu organizacije Justice First navodi „partnerska država“ koja mora ostati neimenovana. Organizacija također ne skriva da ima podršku egipatskih obavještajnih službi. Suradnja s Haftarom znači da Tatanaki podržava jednu od strana u sukobu, dok istovremeno tvrdi da je organizacija Justice First iznad svih tih sukobljenih strana i da joj je jedini cilj mir u Libiji. Dokumenti u posjedu EIC-a ne otkrivaju je li Ocampo otpočetka bio upoznat s tim činjenicama i neizbježnim sukobima koje će izazvati suradnja s Haftarom. Ako u početku i nije bio toga svjestan, Ocampo je vrlo brzo shvatio o čemu se radi te se u idućim mjesecima nekoliko puta sukobio s Tatanakijevim partnerom iz sjene. Ocampova nasljednica na poziciji glavnog haaškog tužitelja Fatou Bensouda, izvijestila je da Haftarovi vojnici, kao i svi ostali u libijskom sukobu, konstantno ignoriraju ljudska prava u svojim bitkama. Ona je 12. svibnja, šest dana nakon pokretanja projekta Justice First, obavijestila Vijeće sigurnosti o istragama u Libiji. Bensouda je naglasila svoju zabrinutost zbog operacije „Dostojanstvo“ koja se odvijala u vrlo napučenim dijelovima Libije, što je rezultiralo velikim brojem civilnih žrtava. Tužiteljica Bensouda rekla je i da je ta operacija uzrokovala najveći broj zračnih napada u Bengaziju i njegovoj okolici te da Haftarova skupina pripada onima koji muče zarobljenike. Bensouda nije rekla da je pokrenula postupak protiv osumnjičenih, već je pozvala libijske vlasti da odmah s njom stupe u kontakt kako bi razgovarali o nedostatku suradnje sa sudom te je tražila međunarodnu pomoć ne bi li se Libija prisilila na „prihvaćanje najviših međunarodnih pravnih obveza“. Bio je to diplomatski način da se Libiju upozori na to da krene s procesuiranjem zločinaca jer će to u suprotnom preuzeti tužiteljica Bensouda koja je već krenula s prikupljanjem dokaza.

Tatanakija se povezivalo i s pokušajem atentata na libijskog premijera Abdullaha Al-Thanija, na kojeg je pucao netko iz gomile demonstranata u libijskom gradu Tobruku. Premijer nije bio ozlijeđen, ali je po navodima novinske agencije AP, jedan od plemenskih vođa nedugo prije napada na televizijskom programu u vlasništvu Tatanakija izrekao prijetnje protiv Al-Thanija: „Ovaj premijer mora dati ostavku, ako to ne učini, razbit ću mu glavu.“

Anonimni izvor rekao je agenciji da Tatanaki vjerojatno stoji iza mobiliziranja gomile i napada. To nije dokazano. Vrlo dobro je poznato, međutim, da je Tatanaki dotad mjesecima bio u kampanji protiv premijera. Prema analitičarima, Hassan Tatanaki želi prisiliti premijera da ga postavi za ministra vanjskih poslova ili predsjednika libijskog državnog fonda. Ocampo je svog klijenta upozorio da prekine s takvom kampanjom. Tjedan dana kasnije Ocampo i Tatanaki sastali su se i razgovarali, a Tatanakijev pomoćnik sažeo je razgovor u vidu novog strateškog plana. Treća točka akcijskog plana je: „Zaštititi H.T. od svih zakonskih radnji.“ Otprilike u isto vrijeme Tatanaki je uplatio prvih 750.000 dolara plaće na Ocampov bankovni račun. Iz dokumenata je vidljivo da, osim što želi zaštititi Tatanakija od kaznenog progona, Ocampo želi izbjeći nove kriminalne radnje snaga operacije „Dostojanstvo“. Ali s obzirom na svoje iskustvo, morao je znati da će javna izjava o zaštiti civila i o jedinici za vojnu kontrolu imati vrlo malo utjecaja na bojnom polju kao što je Libija. Malo pomalo Ocampo je shvatio da Tatanaki želi mir ako to znači da će on i Haftar pobijediti. „Hassan previše znači jednoj strani i mislim da neće moći ići gore i imati inkluzivniji pristup. To me čini jako uznemirenim“, pisao je američkom poznaniku koji ga je savjetovao oko posla za Tatanakija. „On ima mnogo neprijatelja čiji broj raste. Problem je taj što ima i svoju vlastitu policiju.“ Međutim, njegovom klijentu ne može se samo reći doviđenja. Na društvenim mrežama u posljednje vrijeme pojavile su se uzastopne videosnimke koje pokazuju kako Haftarove trupe likvidiraju osumnjičene teroriste. Prošlog mjeseca Međunarodni kazneni sud je na zahtjev tužiteljice Fatoue Bensouda izdao uhidbeni nalog za jednog od Haftarovih zapovjednika Mahmouda al-Werfallija, kojeg traže zbog ubojstava 2016. i 2017. godine, nakon što je Ocampo podnio zahtjev za kontrolom trupa. Ocampo nije uspio uspostaviti mir u Libiji, nije prijavio nove slučajeve Međunarodnom kaznenom sudu niti je spriječio nove ratne zločine. Libijska stvarnost se još jednom za njega pokazala presurovom.

Kad ga je prošlog tjedna intervjuirao Der Spiegel, partner EIC mreže, Luis Moreno Ocampo rekao je da je mislio da je dobra ideja raditi s Hassanom Tatanakijem. „Rekao mi je da je pokušavao popraviti Libiju i, naravno, ispričao mi je sve o svojim vezama sa Saifom Gaddafijem. Ono što mi je predlagao nije bilo samo zakonito, nego i pozitivno.“ Ocampo je dodao da je bio protiv suradnje s generalom Haftarom i na to je upozorio svog klijenta. „Očito je da su general Haftar i mnogi pripadnici milicije počinili zločine. Rekao sam gospodinu Tatanakiju sljedeće: ‘Problem je u tome što ovdje sve strane čine zločine. Moj ti je najbolji savjet: budi oprezan da ne bi bio uvučen u financiranje nekih zločina. Daš li novac gospodinu Haftaru, i tebe mogu optužiti.’“ Tatanakiju je dao savjet i o njegovu planu da potraži dokaze ratnih zločina u Libiji: „Međunarodni kazneni sud neće suditi samo tvojim neprijateljima. Može kazneno goniti svakoga, uključujući i tvoga generala. Budi pažljiv ili kontroliraj svoje generale.“ Na pitanje je li znao da se tužiteljica Bensouda zanima za Tatanakija i je li svog klijenta zaštitio protiv progona Međunarodnog kaznenog suda, Ocampo je odgovorio: „Nisam. Pretpostavljate mnoge stvari. Nikad nisam bio u kontaktu ni s kim iz Međunarodnog kaznenog suda. Savjetovao sam Tatanakiju da bude oprezan s generalom Haftarom i to je bio sav moj posao u vezi toga. Rekao mi je da on nije u to uključen.“

‘Mislim da za ovo postoji tržište’, napisala je Olivia Swaak-Goldman, bivša zaposlenica ICC-a koja je Ocampu predložila da osnuju konzultantsku tvrtku

Ocampo je rekao da svoje klijente bira vrlo pažljivo. Za mnoge od njih radi pro bono, a to kompenzira činjenicom da je „vrlo skup“ za druge. „Idem za dobrim ciljem“, ustvrdio je Ocampo. Uvjeren je da je gospodin Tatanaki bio dobar cilj: „Popravljanje Libije legalnim putem bilo je dobra ideja. Jednostavno nije funkcioniralo.“ Ocampo je, prema vlastitim riječima, radio samo za Tatanakija, a ne za Justice First te je potvrdio da je postojao ugovor na tri godine, ali je gospodin Tatanaki prekinuo suradnju nakon tri mjeseca: „On je sve prekinuo. Ne znam što mu se dogodilo. Nazvao me da mi kaže ‘završili smo, sve je u redu’.“

Osim što je surađivao sa sumnjivim osobama u Libiji, Ocampo je svoj utjecaj na sudu koristio i za pomoć Jezidima kada je u rujnu 2015. nekoliko njihovih interesnih skupina na čelu s Kerryjem Propperom, bankarom s Wall Streeta i filantropom, stiglo na Kazneni sud u Haag gdje su se susreli s glavnom tužiteljicom. Slab odaziv medija nije obeshrabrio tu malu grupu, što se jasno vidi iz dokumenata koje je prikupio francuski portal Mediapart i koje su analizirali NRC i novinarska mreža Europske istraživačke kolaboracije (EIC), jer su ispunili najvažniji dio svoje misije u Nizozemskoj. Razgovarali su s glavnom tužiteljicom Fatou Bensoudom kako bi je potaknuli da istraži zvjerstva koja su počinjena protiv Jezida; ako je uspiju pridobiti na svoju stranu, ako preuzme zadatak, postoji šansa da će ipak biti pravde. Predali su joj izvještaj s činjenicama i svjedočanstvima o masakru na planini Sinjar 2014., mladićima koji su bili oteti i čiji su mozgovi isprani kako bi postali borci Islamske države te naročito o nasilju nad tisućama djevojaka i žena koje su zarobljene i držane kao seksualne robinje. Za sastanak s tužiteljicom, organizacije Yazda i Free Yezidi primile su pomoć od najboljeg saveznika kojeg mogu poželjeti – Luisa Morena Ocampa, iako on nije izravno kontaktirao sud jer, kako je rekao, nije želio stvoriti dojam da se miješa u rad svoje nasljednice te nije bio član jezidske delegacije. Međutim, dokumenti u posjedu EIC-a pokazuju da je Ocampo zapravo kontaktirao glavnu tužiteljicu Bensoudu kako bi promovirao taj slučaj te da je jedan od Bensoudinih zaposlenika bio plaćen kako bi sudjelovao u lobiranju.

Riječ je o bivšoj zaposlenici ICC-a Oliviji Swaak-Goldman, koja je radila kao savjetnica za međunarodnu suradnju u Uredu tužiteljstva tijekom Ocampova i Bensoudina mandata. Dvije godine nije imala veze s uredom, ali još uvijek ondje ima dobre kontakte. Ocampo ju je zamolio da mu pomogne u lobiranju, a Kerry Propper plaća joj 3000 dolara za taj zadatak. Swaak-Goldman sada razmišlja o tome da otvori konzultantsku tvrtku s Ocampom zbog takvih i sličnih projekata, jer svijet je prepun žrtava i njihovih odvjetnika koji se žele obratiti ICC-u. Dokumenti pokazuju da Ocampova pomoćnica piše izvješća, Ocampo je pravno savjetuje, a interesne grupe nabavljaju izjave svjedoka, iako se u završnoj verziji kao jedini autori spominju Yazda i Free Yezidi. Sud nema specifična pravila koja bi propisivala u kakvom bi odnosu prethodni tužitelj trebao biti sa svojim nasljednikom, ali jasno je da glavni tužitelj mora ostati potpuno neovisan. Bensouda je primila ozbiljan zahtjev za pomoć od skupina iz cijelog svijeta i sve što sada može jest uzeti najvažnije i obećavajuće slučajeve, ali mora moći opravdati svoj izbor. Stoga ako bi Bensouda istraživala položaj Jezida unatoč svojim ranijim reakcijama, to mora biti njezina neovisna odluka, a ne pokušaj da svom bivšem šefu napravi uslugu. Ocampo se za pomoć u svojoj misiji obratio i jednoj od Bensoudinih trenutačnih zaposlenica, glasnogovornici tužiteljstva Florence Olara, koja je radila za Ocampa dok je bio u Uredu, iako u Uredu postoje jasna pravila i Kodeks ponašanja koji propisuje, između ostalog, da osoblje ne može prihvatiti instrukcije od autsajdera niti raditi išta što bi poljuljalo povjerenje u neovisnost Ureda. Kad je Ocampo zamolio Olaru da Jezidima organizira konferenciju za novinare, ona je koristeći lažno ime Oliver Tuscany od Ocampa zatražila 8000 dolara za organizaciju press konferencije te mu je obećala da će biti prisutne najbitnije svjetske medijske kuće. Ocampo je svom sponzoru Kerryju Properu rekao da je Oliver Tuscany Olarin „partner“ te da se ona ne može otvoreno priključiti jer još uvijek radi za ICC. Properu i Ocampu nije smetalo narušavanje Kodeksa, nego su smatrali da je zatražena suma prevelika i Olara se na kraju morala zadovoljiti s pet tisuća dolara.

Dva mjeseca kasnije Ocampo je želio poslati još jednu delegaciju u Haag. Ovoga puta želio je pomoći žrtvama iz Venezuele, ali je Bensouda odbila njihov dolazak. Poslala je poruku da mogu dostaviti izvješće, ali da ih nema vremena osobno primiti jer je bilo već dovoljno lažnih očekivanja i razočaranja u rad suda. Na kraju, nakon što je primila izvješće, Bensouda nije pokrenula ni tu istragu niti istragu o zločinima protiv Jezida. EIC je o svemu tome pitanja uputio i Ocampu i Bensoudi; Ocampo nije odgovorio, a tužiteljica Bensouda je u priopćenju naglasila da se „njezin ured suzdržava od stvaranja kontakta ili susreta s Ocampom“ nakon što je napustio mjesto glavnog tužitelja. „Ured tužiteljstva ima jasnu poziciju u ovom slučaju, naša je politika da ne tražimo savjete ili sastanke s gospodinom Ocampom oko bilo kojeg predmeta koji se nalazi pred Uredom tužiteljstva. Tužiteljica je svoj stav objasnila i gospodinu Ocampu te je od njega zatražila da se suzdrži od bilo kakvog javnog djelovanja koje bi zbog njegove prethodne uloge na sudu moglo utjecati na aktivnosti Ureda ili ga na bilo koji način ometati. Gospodin Ocampo ne govori niti zastupa Ured tužiteljstva“, stoji u reakciji Bensoude, koja je naglasila da njezin ured „svoju neovisnost i nepristranost drži svetima“. Tužiteljica je također najavila da će istražiti je li Florence Olara prekršila pravila Ureda. Preko svog odvjetnika Olara je poručila da nije organizirala press konferenciju i da za nju nije plaćena te da je taj dan provela na poslu, a navela je i da nikada nije koristila lažni identitet.

Zaposlenici Ureda glavne tužiteljice ne smiju primati savjete od osoba izvan Ureda niti raditi išta što bi narušilo povjerenje u potpunu neovisnost Suda

Navedeni sumnjivi poslovi samo su dio poslovnog carstva bivšeg glavnog haaškog tužitelja, koji je bio i vlasnik offshore tvrtki u poreznoj oazi na Karibima. U kolovozu 2012., dva mjeseca nakon što je napustio svoj posao glavnog tužitelja na Međunarodnom kaznenom sudu, Ocampu je doznačeno 50.000 dolara na njegov račun u nizozemskoj banci Abn Amro. Novac je s računa u Švicarskoj premjestila i poslala u Europu Tain Bay Corporation iz Paname. Još gotovine stiglo je na njegov račun u nadolazećim mjesecima, do 140.000 dolara, uvijek iz Paname, uvijek preko Švicarske. Prema navodima iz panamskog sudskog registra, tvrtka Furman Managemet vodila se kao predsjednik Tain Baya, iako dokumenti koje je prikupio francuski Mediapart i koje je analizirao Der Spiegel s novinarima iz Europske istraživačke mreže (EIC), otkrivaju tko zaista stoji iza panamske Tain Bay korporacije: Ocampo osobno i njegova supruga. Po završetku mandata, Ocampo je želio diskretno upravljati svojom imovinom, a dokumenti pokazuju da Tain Bay nije bila jedina njegova offshore tvrtka, nego je bio povezan i s tvrtkom na Britanskim Djevičanskim otocima. Njegova supruga, kako se čini, stajala je iza tvrtke Lucia Enterprises u Belizeu, a jedna od njegovih posljednjih poznatih tvrtki je Transparent Markets u Urugvaju, poreznoj oazi Južne Amerike. Glavni tužitelj trebao bi biti osoba „visokog moralnog karaktera“, stoji u statutu Međunarodnog kaznenog suda, te „on ili ona ne bi smjeli biti angažirani ni u kakvoj aktivnosti koja bi mogla utjecati na njegove ili njene tužiteljske ovlasti i neovisnost“. Sud u Haagu treba loviti najveće svjetske zvijeri. Kako bi se izbjeglo propitivanje ili bilo kakvo potkopavanje reputacije suda, istražitelji moraju imati besprijekoran integritet. Prema tome, to što je Ocampo imao i vodio najmanje jednu offshore tvrtku tijekom svog mandata na čelu Međunarodnog kaznenog suda, u najmanju ruku nije regularno. Prema dokumentima, glavni tužitelj i njegova supruga bili su i dioničari tzv. školjka-tvrtke Yemana Trading, registrirane na Britanskim Djevičanskim otocima. Tvrtkom je upravljala Mossack Fonseca, pravna tvrtka čiji su offshore poslovi razotkriveni u aferi “Panama Papers”. Yemana Trading otvorila je račun u ženevskoj filijali francuske banke Crédit Agricole, otkrivaju poruke elektroničke pošte. Der Spiegel je suočio gospodina Ocampa s otkrićem o offshore tvrtkama njega i njegove supruge: Yemana Trading, Tain Bay i Lucia. Ocampo nije zanijekao njihovo postojanje.

“Offshore tvrtke nisu ilegalne”, rekao je dodajući da u argentinskom bankarskom sustavu depoziti nisu izuzeti od raznih utjecaja. „Morao sam se zaštititi jer u mojoj zemlji banke mogu jednog dana odlučiti uzeti vaš novac pa sam imao novac izvan Argentine.” Ocampo je demantirao da je njegova obitelj izbjegla plaćanje poreza. Rekao je da je prijavio vlastite poreze u Nizozemskoj tijekom svog boravka ondje. Nikada nije informirao Međunarodni kazneni sud o svojim offshore poslovima jer „oni nisu nikada pitali“. U veljači 2015. ugasio je Tain Bay u Panami.

Komentiraj

Source:EIC Network i Blaž Zgaga