ŠTO JE 2018. DOPUSTILA MINISTRICA KULTURE: Skandalozni sporazum HRT-a za financiranje vanjske produkcije

Objavljeno u Nacionalu br. 1041, 03. travanj 2018.

MINISTRICA KULTURE dopustila je da HRT bez javne rasprave potpiše Koregulacijski sporazum s nezavisnim producentima prema kojem HRT financira više od 100 posto troškova snimanja serija ili filmova, a dobiva tek ograničena prava prikazivanja na sedam godina

Vodstvo Hrvatske radiotelevizije na čelu s glavnim ravnateljem Kazimirom Bačićem, pod pokroviteljstvom ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, potpisalo je prije nekoliko mjeseci Koregulacijski sporazum o nabavi djela neovisnih proizvođača odnosno filmova, serija i ostalog sadržaja čiju kompletnu proizvodnju praktički financira HRT, odnosno hrvatski građani koji plaćaju pretplatu, a da pritom vlasništvo nad tim djelima pripada neovisnim producentima. Sporazum je sklopljen između HRT-a, Hrvatskog društva nezavisnih producenata i Agencije za elektroničke medije, a samo ove godine temeljem njega HRT će platiti 75 milijuna kuna.

Iako je intencija Sporazuma trebala biti usklađivanje s europskom praksom, Nacionalovi izvori koji su i upozorili na ovaj problem tvrde da je riječ o gruboj manipulaciji i izvrgavanju europskih propisa te stvaranju prikrivenog sustava državnih potpora zbog čega bi Hrvatska mogla snositi i sankcije Europske komisije. Naime, prema Zakonu o HRT-u, HRT je dužan najmanje 15 posto svog godišnjeg programskog proračuna koji ove godine iznosi oko 319 milijuna kuna, osigurati za nabavu europskih djela od neovisnih proizvođača, od čega polovina mora biti na hrvatskom jeziku. Već u 2018. HRT od neovisnih proizvođača planira otkupiti ne 15, već čak 23,5 posto svog godišnjeg programskog budžeta, odnosno čak 75 milijuna kuna, što se navodi na stranici 33 njihova Financijskog plana za 2018. Zašto to smatra spornim objasnio je jedan od nekad visokopozicioniranih dužnosnika HRT-a koji su Nacional i upozorili na ovaj problem:

“Predmet Sporazuma je nabava audiovizualnih djela, što bi podrazumijevalo nabavu gotovih djela, a vi ovdje imate financiranje i zapravo besplatno kreditiranje cijelog snimanja. I to tako da je neovisni proizvođač dužan uložiti 5 posto sredstava, dok ostalo financira HRT koji je uz to još, prema članku 4.1. ugovora, dužan platiti i produkcijsku naknadu koja nije manja od 4 posto proizvodnje i licencijsku naknadu za primarni licencijski paket u trajanju od sedam godina, koja nije manja od 7 posto troška proizvodnje. Drugim riječima, HRT zapravo ne plaća samo 95 posto troška proizvodnje, već i dodatnih 11 posto, dakle plaća više od 100 posto troška projekta, a da pritom stječe tek ograničena prava”.

Uz to, primarni licencijski paket, prema članku 3.2. vrijedi samo 7 godina. U tom se članku i navodi da HRT taj primarni licencijski paket stječe “financiranjem proizvodnje i podmirenjem licencijske naknade nezavisnom proizvođaču u iznosu od minimalno 7 posto ukupne cijene projekta”. Nakon isteka tih sedam godina, HRT “ima pravo prvokupa na produljeni primarni licencijski paket u trajanju od tri godine čija je cijena fiksno određena kao 1 posto ukupnog troška projekta za neekskluzivna, odnosno 2 posto ukupnog troška projekta za ekskluzivna prava”. HRT dakle u više od stopostotnom iznosu financira filmove i serije za koje, ako nakon sedam godina propuste dodatno platiti za obnavljanje primarnih prava, gube pravo prikazivanja.

HRT ovdje plaća punu cijenu serije, a bez prava vlasništva pa tako nakon sedam godina, ako HRT ponovno ne plati, tu seriju može prikazati, recimo, Nova TV ili RTL po daleko povoljnijim uvjetima. Zašto onda HRT ne otkupljuje samo pravo na prikazivanje tih istih serija i filmova, umjesto da ih u cijelosti financira bez primarnih prava?” postavlja pitanje nekad visoki dužnosnik HRT-a.

Osim primarnih prava, HRT prema Sporazumu sudjeluje i u raspolaganju sekundarnim pravima nad djelima koja je financirao. Ali kako? Ta su prava zapravo u vlasništvu neovisnih producenata koji o njihovoj eventualnoj raspodjeli mogu pregovarati s HRT-om i to isključivo prema okvirima navedenim u tablici koja je dio Sporazuma. Prema toj tablici, ako HRT financira 95 posto projekta, ima pravo na svega 30 posto sekundarnih prava, dok neovisni proizvođač, koji je usput rečeno uložio samo 5 posto, dobiva 70 posto. Ako HRT plaća od 85 do 94 posto troška projekta, dobiva 25 posto sekundarnih prava. Za 75 do 84 posto financiranja, dobiva 15 posto sekundarnih prava, a proporcionalno tome neovisni proizvođač 85 posto. Ako HRT uloži manje od 75 posto novca u projekt, a to može biti i 74 posto, dobiva nula posto sekundarnih prava, dok neovisni proizvođač dobiva sto posto. Ako se pita HRT, to je sasvim u redu i usklađeno s europskom poslovnom praksom jer ipak “ovdje treba uvažiti specifičnost djela izvorno proizvedenih na hrvatskom jeziku, doseg i gledanost HRT-a na teritorijima na kojima se hrvatski jezik razumije kao i interes i prodajni potencijal na sekundarnim tržištima. Nadalje, valja i uvažiti troškove promocije i plasmana na sekundarna tržišta pa ćemo lako zaključiti zašto je HRT zadovoljan ovakvom podjelom”.

 

Samo u 2018. HRT od neovisnih proizvođača planira nabaviti program u vrijednosti 75 milijuna kuna, što iznosi čak 23,5 posto njihova godišnjeg programskog proračuna, a zakonska je obveza najmanje 15 posto

 

Iako je potpisivanje Sporazuma u studenom 2017. bilo javno komunicirano, analiza njegova sadržaja i financijske posljedice za HRT prošli su bez ikakva javnog osvrta. Štoviše, o sadržaju Sporazuma ne samo da nije bilo nikakve javne rasprave, već se o njemu odlučivalo u jednom uskom krugu vodećih ljudi HRT-a. Sporazum nije prezentiran ni Saboru niti saborskom Odboru za medije, iako bi mogao imati dalekosežne posljedice za HRT. Sporazum pritom sadržava odredbu koja je suprotna Zakonu o medijima, a nije usklađen ni s internim aktima HRT-a. Na sve je to upozorila i članica Vijeća za elektroničke medije Gordana Simonović čije je mišljenje na kraju ostalo usamljeno.

Nekad visokopozicionirani dužnosnici HRT-a koji su Nacional i upozorili na ovaj problem tvrde da iza svega stoji upravo politički pritisak ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek koja je u sprezi s pojedinim članovima Agencije za elektroničke medije i pojedincima iz vrha HRT-a te da neki od njih, s kojima je i kumski povezana, spadaju u njezino kućno kartaško društvo. No koji bi tu bio njezin motiv?

“Ona time sebi stvara mir među filmašima i podjelu interesnih sfera. Jedne je usmjerila na HAVC, a druge na HRT. Ona će naravno tvrditi da u tome nije sudjelovala”, ističe Nacionalov izvor. Iako i Ministarstvo kulture i vodstvo HRT-a i Agencija za elektroničke medije u odgovorima na Nacionalove upite izričito tvrde da nikakvog političkog pritiska od ministrice nije bilo, objašnjenja koja su ponudili u svojim odgovorima nisu odagnala sumnje da je Sporazum za HRT potencijalno štetan, a njegove odredbe upitne. U prilog tvrdnjama da je oko davanja odobrenja za sklapanje Koregulacijskog sporazuma bilo problema na razini Agencije za elektroničke medije, ide i činjenica da je Vijeće za elektroničke medije odobrenje za Sporazum sklopljen 6. studenoga i ovlaštenje predsjedniku Vijeća Damiru Hajduku za njegovo potpisivanje dalo tek 29. studenoga, i to uz jedan glas protiv i izdvojeno mišljenje članice Vijeća Gordane Simonović, dok je šestero ostalih članova glasalo za. U pozivu na potpisivanje Sporazuma 6. studenoga koji je HRT uputio novinarima, stajalo je da će ga istog dana potpisati i Damir Hajduk u ime Agencije za elektroničke medije, ali evidentno je da on u tom trenutku još nije imao dozvolu Vijeća. Kao što tvrde Nacionalovi izvori, upravo zato što su se unutar Vijeća pojavila pitanja o sadržaju Sporazuma. Upravo na sporne odredbe upozorila je Gordana Simonović u svom izdvojenom mišljenju, u kojem ističe da Sporazum ni sadržajno niti proceduralno ne uvažava ono o čemu se prethodno diskutiralo na radnim sastancima, ali i da je previše važan da bi se donosio u uskom krugu ljudi te da su s njegovim sadržajem trebali biti upoznati svi zainteresirani HRT-ovci, nezavisni producenti i sve ostale filmske udruge, Sabor kao nakladnik ili barem Odbor za medije. Uz to, Gordana Simonović ističe da se i Agencija za elektroničke medije kao medijator ograđuje od sadržaja Sporazuma, ali da bez obzira na to poslije neće moći tvrditi da s tim nije bila upoznata.

“Bez obzira na to što se ograđujemo da nismo ulazili u sadržaj Sporazuma, iz rečenice zadnjeg stavka preambule ‘o uvjetima i pravilima nabave pregovarali su HRT i HDNP, uz medijaciju i monitoring AEM-a’, proizlazi da ne možemo govoriti kako ništa ne znamo o sadržaju. Jer ako smo obavljali monitoring morali smo primijetiti da npr. nije do kraja jasno kako se definiraju nezavisni producenti.

Tako imamo koprodukciju gdje se navodi model ‘u kojem osim obaveznog udjela nezavisnog proizvođača od 5% ukupnog troška sudjeluje…’, što je suprotno članku 43. Zakona o elektroničkim medijima. Suprotno je i kada se govori o sekundarnim pravima, odnosno ako HRT u projekt uloži 95 posto novca ostvaruje 30 posto prava, što znači da bi neovisni producenti trebali dati 5 posto sredstava a to, također, nije u skladu s člankom 43. ZEM-a”, navela je Gordana Simonović i upozorila da Sporazum ne prati analiza što taj novi model znači za financijsko-programske i druge uvjete rada HRT-a te da se boji da su one prevelike za HRT, a dodatno problematičnim vidi i činjenicu da se odredbe Sporazuma tek trebaju ugraditi u podzakonske akte HRT-a. Inače, zanimljivo je da na stranicama Agencije za elektroničke medije, gdje su navedene biografije svih članova Vijeća za elektroničke medije, nedostaje samo njezina.

Ono na što Gordana Simonović, ali i Nacionalovi izvori upozoravaju je upravo odredba prema kojoj u Sporazum ulazi definicija neovisnog proizvođača koja uopće nije u skladu sa Zakonom o elektroničkim medijima. Štoviše, to se u Sporazumu izričito i navodi.

HRT i HDNP suglasi su da je od trenutka donošenja Zakona svakodnevna praksa pokazala određene nedostatke i nužnost dorade te su se dogovorili da zajednički upute inicijativu zakonodavcu za izmjenu i doradu čl. 43.” Dakle, HRT i Hrvatsko društvo potpisuju Sporazum u kojem navode da će zajednički mijenjati Zakon i to u ključnoj točci koja se odnosi na to tko predstavlja neovisne proizvođače u Hrvatskoj.

Upravo u njihovu prijedlogu, kako tvrde Nacionalovi izvori, krije se zamka. Naime, HRT i HDNP usuglasili su se da u novom zakonu treba stajati da se neovisnim proizvođačem smatra pravna osoba registrirana za obavljanje djelatnosti proizvodnje audiovizualnog sadržaja koja nema vlasnički udio jednog ili više nakladnika audiovizualnog sadržaja u iznosu većem od 25 posto te je u svom poslovanju neovisna o nakladniku audiovizualnog sadržaja.

 

‘Ona time sebi stvara mir među filmašima i podjelu interesnih sfera. Jedne je usmjerila na HAVC, a druge na HRT. Ona će naravno tvrditi da u tome nije sudjelovala’, kaže bivši visoki dužnosnik HRT-a

 

“Prava definicija trebala bi biti da pojedini nakladnik odnosno HRT ne čini više od 25 posto ukupnog prometa koji neki neovisni proizvođač ostvaruje. Oni su ovdje sto posto zamijenili teze. Definicija neovisnosti proizvođača trebala bi biti u tome da ne ovisi ni o jednom nakladniku, a ovdje ćete imati situaciju da neovisni proizvođač može i sto posto svog prometa odnosno prihoda ostvarivati s HRT-om, iako je formalno nezavisan”, tvrdi Nacionalov izvor.

U sadašnjem zakonu, u članku 43. jasno stoji da po narudžbi pojedinog nakladnika televizije neovisni proizvođač smije ostvariti najviše polovicu svoje godišnje proizvodnje. Osim toga, navodi se i da neovisni proizvođač ne može biti pravna ili fizička osoba čiji prosječni udio financijskih sredstava za pokriće ukupnih troškova proizvodnje odnosno koprodukcije, u kojima je sudjelovao u posljednje tri godine, ne prelazi 10 posto. Ako bi se ti članci izmijenili ili izbacili, otvorio bi se prostor da “neovisni proizvođači” i do sto posto svog prometa ostvaruju samo s HRT-om, i to uz minimalna vlastita financijska ulaganja.

Pitanja koja su postavljali oko vanjske nabave audiovizualnih djela, u vrijeme dok još nije bilo Koregulacijskog sporazuma, kako tvrde Nacionalovi izvori s HRT-a, jedan su od glavnih razloga smjene bivšeg Nadzornog odbora HRT-a na čelu s glumicom Anjom Šovagović.

“Kad je bivši Nadzorni odbor shvatio da je nabava audiovizualnih djela potpuno netransparentna i da se ugovori sklapaju s jednostavnim tvrtkama s 10 kuna kapitala, i to prije isteka rokova za predaju prijava, tražili su da se provede nadzor nad nabavom audiovizualnih djela i svih tih ugovora. Pao im je mrak na oči od svih tih izvješća. U jednom od izvješća državne revizije za razdoblje bivšeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, bilo je čak navedeno da je u iznosu par milijuna kuna plaćena nabava nekih audiovizualnih djela koja nikad nisu ni prikazana. Upravo je bivši Nadzorni odbor skinuo oznaku poslovne tajne s tog izvješća i objavio ga. Ministrici i Jasenu Mesiću kao tadašnjem predsjedniku Odbora za medije poslan je i zahtjev za provedbu nadzora nad provedbom korištenja sredstava državnih poticaja, ali po Zakonu o državnim potporama. Nina Obuljen je odbila provesti nadzor proglasivši se nenadležnom, iako Ministarstvo jeste nadležno jer se ono po zakonu smatra davateljem državne potpore koju predstavlja RTV pristojba pa je time zaduženo i za nadzor njena korištenja. Istovremeno je počela sve više raditi na tome da se Nadzorni odbor smijeni pa je prvi put zahtjev za razrješenje članova Nadzornog odbora u Sabor poslan bez znanja premijera Andreja Plenkovića”, ispričao je dobro upućen izvor blizak vrhu HRT-a.

U vrijeme bivšeg Nadzornog odbora i privremenog v.d. ravnatelja Blage Markote, u veljači 2017., krenulo se i s pripremom Koregulacijskog sporazuma. Sastanku konstituirajuće sjednice Koregulacije HRT-a, Hrvatskog društva nezavisnih producenata i Agencije za elektroničke medije 17. veljače 2017. prisustvovao je i Tomislav Jelić, načelnik Sektora za normativne i upravno-pravne poslove Ministarstva kulture koji je rekao da je interes Ministarstva kulture da HRT sukladno zaključcima procesa uskladi svoje interne akte i propisane kvote koje se odnose na ovu problematiku. No interni akti HRT-a do potpisivanja Sporazuma još uvijek nisu s istim usklađeni, a Nadzorni odbor koji je postavljao nezgodna pitanja oko financiranja vanjske produkcije u međuvremenu je smijenjeno. Na čelu novog Nadzornog odbora nalazi se Mladen Čutura koji je igrao u seriji ‘’Novine’’, čija bi se druga sezona trebala snimati upravo po pravilima novog Koregulacijskog sporazuma. No na HRT-u tvrde: “Ovaj Nadzorni odbor stupio je na dužnost nakon potpisivanja Sporazuma, a ova materija nije u nadležnosti NO-a”. No potom u nastavku odgovora tvrde da je tijekom mandata razriješenog Nadzornog odbora, on tražio informaciju o napretku pregovora i dao preporuku da se oni ubrzaju. Zato nije jasno, ako ta materija nije u nadležnosti Nadzornog odbora, zašto je bivši Nadzorni odbor onda tražio ubrzanje pregovora. S HRT-a su također izbjegli odgovoriti na konkretno pitanje s kojim je neovisnim producentima od potpisivanja Koregulacijskog sporazuma do danas već potpisan ugovor na njegovu temelju. Odgovorili su samo da je zakonska obveza objavljivati obavijesti o potpisivanju ugovora jednom godišnje, a Sporazumom je utvrđeno da će se rezultati objavljivati dvaput godišnje kako bi se zadovoljio interes javnosti.

Da je oko ovog pitanja potrebno zadovoljiti interes javnosti upozorilo je čak i Vijeće za elektroničke medije koje je uz odluku o odobravanju Sporazuma, za što je Gordana Simonović imala izdvojeno mišljenje, zaključilo i da će pozvati HRT i Hrvatsko društvo nezavisnih producenata da Sporazum dodatno predstave javnosti na način kako bi svi zainteresirani dobili odgovore na eventualna pitanja. No to do danas, koliko je poznato, nije učinjeno.

 

Jedan od glavnih razloga smjene bivšeg Nadzornog odbora na čelu s Anjom Šovagović bila su njihova pitanja oko vanjske nabave audiovizualnih djela prije Koregulacijskog sporazuma

 

A pitanja na koja bi vodstvo HRT-a trebalo dati konkretne odgovore je mnogo. Na pitanja koja je uputio Nacional vodstvo HRT-a dalo je vrlo površne odgovore. Jedno od pitanja odnosi se na još jednu spornu točku Sporazuma. Naime, dosad su producenti sve troškove morali pravdati tako da u izvještaju HRT-u prilažu račune.

“To je do te mjere bilo striktno da ste, ako ste u nekoj sceni imali kutiju cigareta, morali predočiti račun za te cigarete”, ispričao je dobro upućen izvor. Sada, međutim, to više neće biti potrebno. U točki 10.3 Sporazuma navodi se sljedeće:

“Umjesto zahtjeva da se pri ispostavljanju finalnog financijskog izvještaja HRT-u dostavljaju svi pripadajući računi (koje su privatni proizvođači po zakonu dužni pohraniti i čuvati), predlaže se formulacija koja HRT-u osigurava pristup i uvid u sve račune po zahtjevu u roku od deset godina od isporuke finalnog financijskog izvještaja”. Nacional je postavio pitanje koja je bila poslovna logika da HRT odustane od dosadašnje prakse i tko će to kontrolirati i eventualne nepravilnosti, na što je vodstvo HRT-a odgovorilo da će HRT vršiti kontrolu nad troškovima i dokumentacijom prema vlastitim pravilima i metodologiji kao i dosad, ali da je sada teret arhiviranja, a i s time povezani trošak, minimaliziran. Ispada da se vodstvo HRT-a više brine za troškove arhiviranja dokumentacije, no za moguće propuste u njezinoj kontroli koja sigurno neće više biti tako jednostavna kao kad se sva dokumentacija nalazila na HRT-u. Štoviše, upravo bi odlazak kontrolora na druge lokacije radi pregleda dokumentacije mogao predstavljati novi trošak, a i pitanje je koliko će se revno to sada raditi.

No najveći problem Sporazuma, kako ističu Nacionalovi izvori, stvaranje je svojevrsnog sustava državnih potpora.

“Nabava je nabava, znači nabava gotovog djela. Producenti bi trebali sami financirati projekt, bilo da dignu kredit ili dobiju sredstva od HAVC-a. Ovako se zapravo stvara sustav državnih potpora koji nije prijavljen Europskoj komisiji, a ministrica bi toga trebala biti svjesna. Osim toga, postavlja se pitanje hoće li HRT na isti način financirati i neku njemačku produkcijsku kuću za snimanje u Njemačkoj”, upozorava bivši visoki dužnosnik HRT-a.

Na pitanje na koji će način HRT regulirati suradnju s europskim produkcijskim kućama te s hrvatskim produkcijskim kućama koje nisu članice Hrvatskog društva nezavisnih producenata, s HRT-a odgovaraju: “Svi interni dokumenti HRT-a, kao i svi sadržaji Sporazuma primjenjuju se na sve europske neovisne proizvođače jednako bez obzira na članstvo u spomenutim udrugama”.

Hrvatsko društvo nezavisnih producenata potpisalo je ugovor s HRT-om i u ime Hrvatske udruge producenata (HRUP) i u ime Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) čije stavove zastupa.

Nacionalovi izvori tvrde da bi ovaj Sporazum zapravo trebao biti osnova prema kojoj će se provoditi ne samo reorganizacija HRT-a, nego i prema kojoj će se veći broj emisija prepustiti vanjskim producentima, pod izlikom smanjenja troškova. A zapravo na štetu HRT-a i smanjenja vlastite proizvodnje čak i u onim segmentima koje HRT može sam kvalitetno i jeftinije proizvoditi.


‘Koregulacijski sporazum nije podzakonski akt da treba javnu raspravu’

NACIONAL: Smatrate li sadržaj Koregulacijskog sporazuma potpisanog između HRT-a i Hrvatskog društva nezavisnih producenata od 6. studenoga 2017. korisnim ili štetnim za HRT i zbog čega?

Zakon o elektroničkim medijima kao jednu od obaveza Vijeća za elektroničke medije definira i poticanje samoregulacije i koregulacije. I Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama upućuje države članice EU-a na korištenje koregulacije i samoregulacije, kao jednog od alata za postizanje ciljeva Direktive. Koregulacija je efikasan način da zainteresirane strane pronađu obostrano prihvatljiva i u praksi učinkovita rješenja u okviru zakona. U tom kontekstu Koregulacijski sporazum o postupku i pravilima nabave djela neovisne produkcije za neovisnog regulatora donosi olakšavanje procesa nadzora javnog servisa, kao i transparentnije i kvalitetnije procedure nabave neovisnih djela i interne akte HRT-a, a na čije su nedostatke ukazivali i državna revizija i Nadzorni odbor HRT-a.

NACIONAL: Kako to da Agencija nije potpisala sporazum 6. studenoga, kad je bilo službeno najavljeno?

Agencija u procesu pregovora sudjelovala kao medijator i facilitator, a zbog prekratkog roka od definiranja finalne verzije Sporazuma i njegova potpisa, savjesno i ozbiljno obavljajući svoj posao, uzela je dodatno vrijeme da temeljito prouči zadnje izmjene oko kojih su se usuglasile strane u pregovorima. Nakon što je potvrđeno da su i one u skladu sa zakonskim okvirom i Agencija je potpisala Sporazum.

NACIONAL: Kako to da su članovi Vijeća za elektroničke medije glasali za Sporazum iako, prema izdvojenom mišljenju Gordane Simonović, “ni sadržajno ni proceduralno nije uvaženo ono o čemu je bilo govora na radnim sastancima”?

Šest od sedam članova Vijeća za elektroničke medije glasalo je za Sporazum, a nakon što je sadržajno i proceduralno uvaženo i provedeno sve što je traženo na radnim sastancima.

NACIONAL: Jesu li članovi Vijeća za elektroničke medije raspravljali o primjedbama Gordane Simonović?

Da, oni su temeljito proučili Sporazum, prikupili adekvatne informacije te su prije samog odobrenja Sporazuma održali i zaseban sastanak s predstavnicima Ravnateljstva HRT-a kako bi dobili odgovore na sva svoja pitanja, uključujući i financijske učinke te je o tom sastanku sastavljen zapisnik.

Koregulacijski sporazum nije podzakonski akt da bi za njega bila potrebna opća javna rasprava, niti je tako nešto uobičajeno za vrlo usku tematiku kao što je nabava neovisnih audiovizualnih djela neovisnih producenata od javnog servisa.

HRT: ‘Dogovorena pravila urodit će podizanjem kvalitete programa’

NACIONAL: Smatrate li sadržaj Koregulacijskog sporazuma potpisanog između HRT-a i Hrvatskog društva nezavisnih producenata od 6. studenoga 2017. korisnim za HRT i zbog čega?

HRT je u zakonskoj obvezi najmanje 15% svog programskog proračuna osigurati za nabavu djela europskih djela od neovisnih proizvođača. Ovim sporazumom su se sve zainteresirane strane usuglasile o svim aspektima odnosa na tržištu, postupcima nabave, kriterijima odabira te pravima i obvezama, transparentno i na najvišoj profesionalnoj razini. Uvjereni smo da će dogovorena pravila uroditi podizanjem kvalitete HRT-ovih programa, izvrsnim sadržajima trajne vrijednosti na korist naših gledatelja i hrvatske AV industrije.

NACIONAL: Zbog čega tim ugovorom HRT pristaje na financiranje 95 posto sadržaja “djela neovisnih proizvođača” – a potom nakon sedam godina gubi pravo na licenciju koja prelazi na neovisnog proizvođača ako HRT u roku šest mjeseci od isteka paketa ne iskoristi “pravo prvokupa”?

Radi se o usklađivanju s europskom praksom. Osim primarnog paketa od 7 godina (praksa je obično 5) ugovoren je i dokup licence čime se rješava i problem primjerenih naknada za producente, ali i autore za dugotrajno iskorištavanje djela čime postaju nepotrebni zahtjevi za naknadom za reprizna emitiranja djela nastalih u neovisnoj produkciji. Pri pregovorima o visini ulaganja, svi navedeni parametri se uzimaju u obzir. Za slučaj da se HRT ne odluči otkupiti dodatni licencijski paket, s primarnog tržišta ostvaruje prihod kao i sa sekundarnog.

NACIONAL: Zbog čega je vodstvo HRT-a pristalo na klauzulu kojom porezni obveznici odnosno pretplatnici HRT-a praktički financiraju “djela nezavisnih producenata” i potom ponovno plaćaju otkup licence? Koja je bila poslovna logika HRT-a prilikom pristajanja na takvu klauzulu?

Iskazivanje licencijske naknade ne znači nužno veće financijsko opterećenje, a takav model otvara pristup fondovima tipa Creative Europe, Media i dr.

NACIONAL: Je li tablica 3.6 o podjeli prihoda sekundarnih prava sukladna europskoj poslovnoj praksi – kako je moguće da onaj tko ulaže 95 sredstava i ima 95 rizika, ima pravo samo na 30 posto sekundarnih prava, a ako ulaže “manje od 75 posto” – pri čemu to može biti i 74 posto na primjer, ne dobiva ništa?

Svakako da jest. No ovdje treba uvažiti specifičnost djela izvorno proizvedenih na hrvatskom jeziku, doseg i gledanost HRT-a na teritorijima na kojima se hrvatski jezik razumije kao i interes i prodajni potencijal na sekundarnim tržištima. Nadalje, valja i uvažiti troškove promocije i plasmana na sekundarna tržišta pa ćemo lako zaključiti zašto je HRT zadovoljan ovakvom podjelom.

Što se rizika tiče, držimo da je rizik izbalansiran. HRT ga minimalizira instrumentima financijskog osiguranja, uredničkim i produkcijskim nadzorom. S druge strane, neovisni proizvođač koji razvija i razrađuje projekt, prema sporazumu nudi HRT-u projekt u visokoj fazi gotovosti bez jamstva da će biti odabran, jamči za ispunjenje ugovora, podvrgnut je strogim kriterijima uredničkog i tehničkog prihvata djela.

‘Ministarstvo kulture nije vršilo pritisak radi Sporazuma’

Iz Ministarstva kulture na Nacional upit odgovorili su: “Sporazum između HRT-a i Hrvatskog društva nezavisnih producenata sklopljen je sukladno članku 10. Zakona o elektroničkim medijima. Ministarstvo kulture podupire primjenu odredaba o samoregulaciji i koregulaciji. Cilj ovog Sporazuma je pridonijeti da se ujednače i učine transparentnijima javni natječaji radi provedbe članka 11. Zakona o HRT-u koji obvezuje HRT da najmanje 15% svog godišnjeg programskog proračuna osigura za nabavu europskih djela neovisnih proizvođača, od čega polovica tih sredstava mora biti namijenjena za djela izvorno proizvedena na hrvatskom jeziku.

Napominjemo da su Nadzorni odbor i Programsko vijeće HRT-a u različitim sazivima upozoravali da je potrebno bolje definirati kriterije i uvjete za nabavu djela od neovisnih producenata.

Ministarstvo kulture nije vršilo nikakav pritisak na bilo koju od strana potpisnica sporazuma. O ovoj temi gđa Gordana Simonović ni bilo koji drugi član ili članica Vijeća nije kontaktirao Ministarstvo. Važno je istaknuti da se kriteriji i standardi koji se utvrde ovakvim sporazumom primjenjuju ne samo na producente članove HDNP nego i na sve nezavisne producente koji ispunjavaju uvjete iz članka 43. Zakona o elektroničkim medijima i mogu se smatrati nezavisnim producentima. Iako je Zakonska obveza HRT-a da najmanje 15% svojeg godišnjeg programskog proračuna osigura za nabavu EU djela neovisnih proizvođača, ovaj dokument predstavlja vrijedan doprinos i volju sudionika da na jasan i transparentan način urede kako obveze HRT-a i neovisnih proizvođača tako i uvjete koji moraju biti ispunjeni kako bi se javna sredstva uopće mogla dodijeliti.

Što se tiče inicijative o izmjeni članka Zakona o elektroničkim medijima i usvajanja drugačije definicije neovisnog producenta, napominjemo kako je ministrica kulture još prije više od godinu dana na Danima elektroničkih medija najavila kako će se pri izradi novog Zakona razmotriti postojeća definicija zbog specifičnosti hrvatskog medijskog tržišta i visine proračuna HRT-a za neovisnu produkciju u odnosu na ostale hrvatske nakladnike.”

Komentiraj