STJEPAN MESIĆ O SVOM DOSJEU IZ 70-IH: ‘Podvala Šeksa mogla me stajati dugogodišnje robije’

Objavljeno u Nacionalu br. 1026, 19. prosinac 2017.

Nacional je uspio rekonstruirati dio dosjea Stjepana Mesića koji je nestao iz Hrvatskog državnog arhiva, a iz kojeg se vidi da je informacije o njemu Službi državne sigurnosti davalo najmanje šestero suradnika – među kojima je bio i ‘Kolega’ odnosno Vladimir Šeks

Zbog izražene djelatnosti u eri ‘masovnog pokreta’ i nakon prikupljanja dokumentacije, podnijeli smo krivičnu prijavu protiv Mesić Stjepana, bivšeg predsjednika Općinske skupštine Sl. Orahovica. Nakon provedenog istražnog postupka, sudski proces započeo je početkom srpnja mjeseca o.g. i sa prekidima trajao do početka listopada. Presudom Okružnog suda Osijek Mesić je osuđen na 26 mjeseci strogog zatvora radi djela iz čl. 118 stav 1 KZ-a. Kazna nije pravomoćna jer je Mesić posredstvom advokata uložio žalbu. U međuvremenu Mesić je politički diskvalificiran i njegova djelatnost osuđena po društveno-političkim faktorima. U proteklom periodu nije zapažena značajnija aktivnost od strane Mesića izuzev da se je povezao i bio u stalnim kontaktima sa grupom lica iz Našica protiv kojih je također vođen sudski postupak (Jukić Stipo i Trošelj Drago), kao i sa pojedinim licima iz Osijeka koja predstavljaju interes SDS po liniji unutrašnjeg neprijatelja (Jelavić Ante, bivši predsjednik Okružnog suda Osijek, i bivši suci Okružnog suda Kostadinović i Barečić)”, izvadak je to iz jedne od brojnih informacija o Stjepanu Mesiću koje je o njemu tijekom 70-ih sastavila Služba državne sigurnosti. U ovom slučaju riječ je o Informaciji broj 227 od 26. studenog 1973. koja je nastala na temelju tajne pratnje i informacija koje je Službi o Mesiću prenio suradnik ‘Duško’. Te bi se informacije trebale nalaziti i u dosjeu Stjepana Mesića koji je, međutim, netragom nestao, možda i zato što informacije koje se ondje nalaze ne idu na ruku pojedinim desničarskim strukturama koje su svojedobno imale kontrolu nad arhivskom dokumentacijom, a koje su Mesića uvijek pokušavale predstaviti kao “najvećeg hrvatskog izdajnika” – i to ponajviše zato što se s Josipom Manolićem otvoreno suprotstavljao pogrešnoj politici prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana vezano uz takozvanu “Herceg-Bosnu”.

Nacional je uspio rekonstruirati veći dio dosjea bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića iz 70-ih godina, iz kojeg je vidljivo da je on tijekom cijelog tog perioda zbog svog djelovanja povezanog s Hrvatskim proljećem bio pod nadzorom Službe državne sigurnosti zaveden kao nacionalist te da je bio jednako nepodoban tadašnjem komunističkom režimu kao i današnjim desničarima koji ga prozivaju da je “veleizdajnik” i smatraju ga “jednim od onih koji nikad nisu željeli Hrvatsku”.

Informacije represivnog jugoslavenskog aparata govore upravo suprotno: Mesić je još 70-ih radio za demokratsku Hrvatsku i bio među vizionarima koji su već tada predviđali raspad Jugoslavije – i to upravo zbog neriješenog hrvatskog pitanja, a kao što je poznato, zbog svojih je stavova odležao godinu dana u zatvoru Stara Gradiška. Informacije o Mesićevu djelovanju tijekom 70-ih do Službe državne sigurnosti dolazile su od najmanje petero do šestero suradnika, od kojih je glavni bio ‘Georg’, dok su se ostali vodili pod kodnim imenima ‘Duško’, ‘Valter’, ‘Vule’ i ‘Zeno’. Međutim, Nacional je među dokumentacijom, odnosno informacijama Službe državne sigurnosti Centar Osijek, uspio pronaći i jedno izvješće u kojem se posredno kao izvor informacija o Stjepanu Mesiću navodi i izvor ‘Kolega’, što je bilo kodno ime Vladimira Šeksa.

Naime, u informaciji broj 176 od 22. kolovoza 1974. Služba navodi podatke o Mesićevim aktivnostima i susretima u Slavonskoj Orahovici i Zagrebu, odnosno o njegovim sastancima s istomišljenicima iz Hrvatskog proljeća. Ta informacija pisana je vrlo ekstenzivno, a na stranici broj pet navodi se vrlo zanimljiv podatak:

“Činjenica je da se postojanje neformalne grupe oko Mesić Stjepana osjeća i u političkom životu komune u Sl. Orahovici. U prilog tome govori i izvještaj saradnika ‘Kolege’ koji je blizak grupi iz Sl. Orahovice, obzirom da potiče iz njihove sredine, da je praksa neformalnog okupljanja prisutna kako u Sl. Orahovici, tako i u nekim drugim komunama na našem području, a čija se djelatnost reflektuje na politički život tih komuna”, stoji u informaciji koju potpisuje djelatnik osječkog Centra SDS-a Boro Margetić.

Kad se s distance sagleda njegov “opus”, danas ne treba čuditi što je upravo Šeks otišao tako daleko da je nedavno Mesića optužio kao izravno odgovornog za samoubojstvo generala Slobodana Praljka, nakon izricanja osuđujuće presude šestorici Hrvata optuženih pred Haaškim sudom. Šeks je takvu ocjenu, koja je bila jedan od razloga što je Mesić dobio pojačanu policijsku zaštitu, izrekao tri dana nakon što je Jutarnji list objavio da je Vladimir Šeks surađivao sa Službom državne sigurnosti na slučaju Zlatka Bagarića te da mu je kodno ime bilo ‘Kolega’. Šeks je tada tvrdio da je samo pokušavao izbjeći klopku Službe koja je i njega cijelo vrijeme nadzirala te da do 1990. nije ni znao da su ga zaveli kao suradnika ‘Kolegu’.

Nacional je, međutim, u prošlom broju objavio ekskluzivne dokumente koji ukazuju na to da je Vladimir Šeks tijekom 70-ih Službi državne sigurnosti davao i šire informacije, i to o djelovanju osječkog kruga takozvanih maspokovaca, kojima je zapravo pripadao i Stjepan Mesić. Dan nakon toga Jutarnji list objavio je prošle srijede i članak u kojem se tvrdi da je dosje Vladimira Šeksa nedostupan javnosti jer je on to osobno zatražio na temelju prava na zaštitu osobnih podataka. No u tom članku objavljen je još zanimljiviji detalj o tome kako dosje bivšeg predsjednika Stjepana Mesića nikada nije ni dostavljen Hrvatskom državnom arhivu. Taj je dosje Arhivu trebao biti dostavljen iz SOA-e, on se i nalazi na popisu dosjea koji su dostavljeni Hrvatskom državnom arhivu, ali djelatnici Arhiva tvrde da taj dosje, iako je evidentiran, do njih nikada nije stigao. Drugim riječima, nije poznato što se s dosjeom dogodilo.

Bivši predsjednik Stjepan Mesić za Nacional je rekao da svoj dosje nikada nije ni vidio.

“Ne znam gdje je moj dosje, nikad se nisam interesirao o tome niti tražio da mi ga dostave, jednostavno me nije zanimalo što neke vucibatine misle o meni”, rekao je Mesić u razgovoru za Nacional, kada samo mu zapravo prvi put prezentirali više od 30-ak izvješća do kojih smo došli nakon što smo pregledali tisuće stranica iz arhiva. Na pitanje kako objašnjava to što je njegov dosje nestao, što su Nacionalu potvrdili i iz Hrvatskog državnog arhiva, Mesić je rekao:

“Očito da ovima što su ga tražili nije odgovaralo to što unutra piše. Kad sam sredinom 70-ih izišao iz zatvora, netko mi je rekao da je u zatvorskoj dokumentaciji vidio izvješća o meni i da je zaključak bio da sam – nepopravljiv. Sumnjam da je moj dosje uzeo netko od mojih političkih protivnika kojima sadržaj dosjea nije išao u prilog. Jedna je osoba s inicijalima V. V. početkom 90-ih, naime, imala pristup dosjeima bez ikakve kontrole.” Mesić je pritom ispričao i jednu zanimljivu anegdotu.

“Znate, meni je bilo jasno da me služba pratila i prije i poslije zatvora jer sam se javio na ravno 150 natječaja i niti na jednom mjestu nisam bio primljen jer nisam imao ‘moralno-političku podobnost’. Recimo, kad sam se javio za radno mjesto pravnika u zagrebačku tvrtku Novogradnja, za zastupanje na sudovima, iako sam imao sve potrebne uvjete i iako nije bila riječ o rukovodećem mjestu za koje bi bila potrebna takva moralno-politička podobnost, dobio sam odgovor da se moja molba odbija, a da se prima drug Vice Vukojević koji je imao i sve potrebne uvjete i moralno-političku podobnost”, prisjetio se Mesić.

Iako samog njegovog dosjea nema, odnosno ne zna se tko ga je i gdje “pohranio”, Nacional je uspio pregledom tisuća stranica dokumenata osječkog SDS-a rekonstruirati veći dio sadržaja tog dosjea. Ovako počinje prva informacija SDS-a Osijek od 11. siječnja 1973. koju je Nacional uspio pronaći o Mesiću: “Održan je sastanak sa saradnikom ‘Duško’ koji nas je izvijestio da se nastavlja sakupljanje novčane pomoć za Mesić Stjepana, bivšeg predsjednika SO Sl. Orahovica. Do sada je poznato da su organizaciju pripremili Mužer Ivica i Perković Tomislav, lica usko vezana uz Mesića za vrijeme eskalacije nacionalizma i danas. ‘Duško’ je razgovarao s Perković Tomislavom koji mu je rekao da se novac prikuplja, po njegovu, od poštenih Hrvata, uglavnom od lica koja su eskalirala u mjestima D. Orahovica, Čačincima, Veliki Restovac i pojedinačno iz drugih sela. Sakupljanje se vrši vrlo konspirativno, tako da samo sakupljači znaju tko je dao novac. Novac je namijenjen za plaćanje advokata ako dođe do suđenja Mesiću. Perković navodi da oni vjeruju da će postupak biti obustavljen pa bi tada novac lično uručili Mesiću na korištenje dok ne dobije posao”, napisao je u informaciji broj 5 iz 1973. godine operativac Milan Gržan. Sljedeća informacija o Mesiću nastala je 10. travnja 1973., a izvor te informacije je suradnik ‘Valter’ koji je djelatnicima Službe državne sigurnosti prepričao svoj razgovor s Mesićem. Mesić mu je rekao da smatra da neće biti izveden na sud jer protiv njega nema dovoljno dokaza te da je u prethodnom postupku uspio izbaciti neke svjedoke.

“On navodi da se njemu ne može suditi, a što je, po njegovu, poznato tužilaštvu i sudu, već ga se na takav način pokušava živčano uništiti. Dalje kaže da je kroz prethodni postupak pokušano od njega dobiti izjavu kako su Miko Tripalo i Savka Dabčević samoinicijativno dolazili na teren Sl. Orahovica. On je to odbio i izjavio da ih je lično zvao. Kroz daljnji razgovor Mesić navodi da današnje društveno uređenje ne može ovako dugo ostati, zbog vođenja današnje privredne, političke i ekonomske politike, radi čega on i očekuje promjenu. Slično izjavljuju njegovi istomišljenici Kocenski Zvonko i Perković Tomislav iz Sl. Orahovice, iz čega proizlazi da je to smišljena propaganda Mesić Stipe”, zaključeno je u izvješću Milana Gržana. U informaciji broj 26 od 24. siječnja 1974. pod nazivom “presjek unutrašnje problematike na slavonsko-baranjskoj regiji”, navodi se da je “Mesićeva grupa najkompaktnija, a njegov utjecaj na općini vrlo jak”.

U sljedećim izvješćima suradnik “Duško” prenosi Službi kako je Mesić svjestan toga da ga “Služba unutarnjih poslova konstantno prati radi sumnje da će pobjeći iz zemlje”, ali da on nema tu namjeru, već je i dalje uvjeren da neće biti osuđen te da želi “ostati u ovoj komuni i dokazati da je njegovo gledanje na političku situaciju u Hrvatskoj bilo na mjestu”. Tek ako bi bio osuđen, razmišljao bi o tome da li da pobjegne kod sestre u Pariz, ali bi neovisno o tome svakako uložio žalbu.

Zbog sudskog progona Mesić je bio i u teškoj životnoj situaciji jer nije mogao dobiti posao. U jednom izvješću suradnik ‘Duško’ opisuje kako Mesiću nakon tri mjeseca probnog rada nisu željeli produžiti ugovor u jednoj tvornici u Zagrebu, dok se u informaciji od 25. rujna 1974. godine također navodi sljedeće: “Saradnik ‘Georg’ kontaktirao je u Zagrebu 9. 9. 1974. godine Mesić Stjepana. Tom prilikom Mesić mu je rekao da se momentalno nalazi u nezavidnoj situaciji po pitanju zaposlenja, s obzirom na to da nigdje u Zagrebu ne može naći stalno zaposlenje niti ima više svoje ljude koji bi mu mogli pomoći da za stalno riješi pitanje svoje organizacije. Pri tome zamjera Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu da su u vođenju svoje politike trebali misliti i na budućnost, odnosno da su na mnoga rukovodeća mjesta u privredi, sudstvu i politici trebali postaviti svoje istomišljenike, ali ih ne kompromitovati, već ih držati pritajeno, kao tajne adute, koji bi im u slučaju njihova političkog kraha bili od velike koristi, a što se sada pokazalo i tačnim.”

U informaciji od 6. studenog 1974. Mesić vrlo oštro, kako prenosi suradnik ‘Georg’, kritizira stanje u Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj.

“U vezi dana x uvjeravao je saradnika da će doći do političke krize u zemlji i to s obzirom na neriješeno pitanje SR Hrvatske u sklopu federacije. U vezi toga ističe da se SR Hrvatska i dalje ekonomski iskorištava, za što je krivo sadašnje političko rukovodstvo SR Hrvatske. Smatra da je sadašnje političko rukovodstvo nesposobno i podvojeno, što će dovesti, kako on kaže, poslije Titove smrti do društveno-političkih promjena u zemlji. Izlaz iz te situacije vidi u tome da sadašnje političko rukovostvo SRH izmijeni novim ljudima koji nisu do sada kompromitirani”, stoji u toj informaciji pod rednim brojem 243 na kraju koje se navodi i podatak da je Mesić u listopadu te godine kupio stan na Kvaternikovom trgu broj 10 i u njega se uselio te da je zaposlen kao pravni savjetnik generalnog direktora tvornice Kemika u Zagrebu. Prije preseljenja u Zagreb, Mesić je prodao svoju obiteljsku kuću u Orahovici, a njegova je supruga uspjela dobiti posao u jednoj zagrebačkoj školi, može se između ostalog saznati iz izvješća koja se odnose na period prije Mesićeva odlaska na izdržavanje kazne.

Služba je nad Mesićem nastavila nadzor i u zatvoru pa tako izvješće broj 248 od 13. studenog 1975. glasi ovako: “Mesić Stipe, bivši predsjednik OS Sl. Orahovica, sudjen je zbog krivičnog djela iz čl. 117 KZ-a na godinu i pol strogog zatvora, nalazi se na izdržavanju kazne u St. Gradiški, gdje je veoma ekstreman, konstantno s Veselica Markom dogovara postavljanje po izlasku na slobodu. Mesić i Veselica smatraju da je momentalno za njih najpovoljnija situacija u Slavoniji, posebno u Vinkovcima, jer smatraju da je u Vinkovcima uspješno prebrođena 21. sjednica Predsjedništva SKJ. Upravo radi toga Veselica konstantno priprema Mesić Stipu, koji u drugom mjesecu 1976. izlazi na slobodu, daje mu upute koga će, kako i s kojim ciljem posjetiti u Vinkovcima”, stoji u informaciji za koju je zaslužan suradnik “Vule”, a sastavio ju je operativac Milan Gržan. Čim je izišao iz zatvora, SDS je nastavio pomno pratiti s kim se sve Mesić susretao. Međutim, Mesić je bio svjestan da nije još pravi trenutak za poduzimanje političkih akcija.

“Prilika za poduzimanje određenih akcija ukazat će se uskoro jer jugoslavenska ‘diktatura’ stoji na veoma nestabilnom temelju i sada je samo pitanje dana kada će uslijed sopstvene slabosti i trulosti ta ‘diktatura’ samu sebe srušiti. Stoga bi u ovom trenutku poduzimanje bilo kakvih akcija s njihove strane bilo ‘ravno ludosti’, jer politička situacija u zemlji i svijetu povoljno se odvija i ide u prilog njihovoj stvari”, prenesene su Mesićeve riječi suradniku “Georgu” u izvješću od 28. lipnja 1976. “Georg” je nastavio izvještavati o Mesiću i tijekom 1977. i 1978.

“Dana 25. 3. 1977. održan je sastanak sa saradnikom ‘Georgom’ na kojem je podnio izvještaj o kontaktu s Mesić Stjepanom, bivšim predsjednikom SO Sl. Orahovica. Do kontakta Mesića i saradnika došlo je u Mesićevom stanu u Zagrebu. U razgovoru Mesić je rekao saradniku da je prije nekoliko dana zajedno sa Savkom Dabčević-Kučar bio na večeri kod Mike Tripala. Što se tiče razgovora koji je vođen tom prilikom, Mesić ističe da su najviše diskutirali o pisanju zapadne štampe, da je prije izvjesnog vremena došlo do razgovora između druga Staneta Dolanca i Mike Tripala i da je razgovor trajao oko tri sata. Prema Mesićevim navodima, zapadna štampa piše da je kontakt Dolanc-Tripalo samo jedan u nizu kontakata koji su u posljednje vrijeme održani između bivših političkih lidera SR Hrvatske iz perioda ‘mas.pokreta’ i najviših političkih funkcionera SFRJ. Prema navodima radnika, Mesić ističe da su ove informacije netočne, što potvrđuju Tripalo i Savka, i s druge pak strane smatraju da ovakvo tendenciozno pisanje zapadne štampe njima više šteti nego koristi”, otkriva informacija broj 103 iz 1977. Mesić je s ‘Georgom’ razgovarao i o sukobima unutar Komunističke parti je i brojnim drugim temama, a on je to uredno prijavljivao Službi. Jedna od informacija odnosila se na tešku bolest Mike Tripala zbog koje su njegovi najbliži, uključujući i Mesića, strahovali da će se dogoditi ono najgore. Također, jedna od zanimljivijih informacija odnosila se na priču o tome kako se Jovanka Broz zbog kontakata s nekim prosovjetski orijentiranim generalima i “određenih kombinacija”, nalazi u kućnom pritvoru na Brijunima.

Je li Mesić znao tko su zapravo “Georg” i ostali ljudi očito iz njegove neposredne blizine koji su ga “cinkarili” Službi? Mesić je rekao da je pretpostavljao da ga Služba prati, budući da su redovito vršili pretres njegova stana i automobila, ali nije sa sigurnošću mogao reći tko su bili ljudi koji su njegova kretanja i razmišljanja prijavljivali Službi. Tim više što mu same informacije iz dosjea nisu otprije bile poznate pa ih nije podrobnije analizirao. Neki od suradnika Službe bili su, naime, i Mesićevi kućni prijatelji.

“Znate, kod mene je dolazilo jako puno ljudi. Mogao sam samo pretpostavljati, ai nisam tome pridavao preveliku važnost jer sam uvijek govorio što mislim i zato se nisam plašio to što mislim govoriti javno i govoriti”, rekao je na to Mesić. Uostalom, on je osuđen na godinu i pol dana strogog zatvora upravo zbog onog što je govorio u Matici Hrvatskoj. Kao da je bilo jučer, izrecitirao je što mu se točno stavljalo kao krimen:

“Moja kaznena djela su sljedeća: prvo što sam rekao bilo je da su Hrvati iskrčili put do Jadrana sa sabljom u ruci, dok su drugi došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću. Drugo, neka se uz našu vatru i sam vrag grije, samo neka vatru ne gasi. Treće, rekao sam kako naš amandmanski vlak ide prema cilju, neki pokušavaju zaustaviti taj vlak, podmeću noge pod taj vlak, a ja im poručujem da bi mogli ostati bez noge, a vlak će svejedno stići na svoje odredište. I četvrto, rekao sam da je istina da su Hrvati ubili našeg ambasadora u Švedskoj Rolovića, međutim, da je pucanj u Rolovića bio pucanj u amandmane te da je istina da Hrvati koji su pucali nisu pucali u hrvatskom interesu i da će istraga pokazati tko stoji iza toga.”

A iza koga je stajao Vladimir Šeks i je li on bio u Mesićevu osječkom krugu?

Mesić je rekao da Šeksa poznaje još od početka 70-ih, iz vremena famozne PTT afere kada je Šeks kao zamjenik okružnog tužioca pokrenuo istragu protiv djelatnika Službe državne sigurnosti, što je u ono vrijeme zapravo bilo ili ludo hrabro ili je značilo da je riječ o čovjeku koji ima nečiju zaštitu. Međutim, Mesić i Šeks nisu se privatno družili niti je Šeks spadao u krug ljudi koji su se družili sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Mesić i Šeks imali su jedino zajedničke znance iz osječkog kruga bivših proljećara, a jedan od njih bio je i Stipo Jukić.

Upravo je Stipo Jukić nazvao Mesića na dan kad je on krajem 80-ih napokon dobio svoju putovnicu kako bi mogao posjetiti umirućeg strica u Francuskoj. Jukić je Mesiću tada rekao da će ga posjetiti jedan njihov zajednički znanac, ali mu nije rekao o čemu je riječ.

“Supruga, djeca i ja već smo se spakirali, kad netko zvoni, a na vratima Vladimir Šeks. A ja nikom nisam rekao da sam dobio putovnicu i da sutradan ujutro putujem u Francusku jer sam se bojao da nešto ne iskrsne i da mi opet ne oduzmu putovnicu. I kako je došao Šeks, odveo sam ga u kuhinju da možemo na miru razgovarati jer su supruga i djeca bili u dnevnom boravku. Ondje je Šeks izvadio pet, šest zatvorenih kuverata. Na kuvertama su bile ispisane adrese, a on je tražio da ih odnesem u Francusku i kad prijeđemo granicu da nalijepim marke i pošaljem ih. Rekao je da je riječ o pismima na engleskom jeziku. Ja sam mu na to rekao: “Vlado, jesi li ti normalan? Znaš li ti da je tako Marko Veselica zaradio još nekoliko godina robije?” Naime, Veselici je prišla jedna starija žena Hrvatica, počela pričati o tome kako je sramota to što se radi Hrvatima i ponudila da će ona prenijeti neke njegove poruke u inozemstvo. Policija je to našla i Veselica je dobio još nekoliko godina zatvora.

Tako da sam ja Šeksa i njegove kuverte lijepo otpravio van, a cijeli naš razgovor iz druge prostorije mogle su čuti moja supruga i kćeri. Međutim, tada sam prvi put jako posumnjao u Šeksa”, ispričao je Mesić za Nacional. S provokatorima raznih vrsta Mesić se susreo i tijekom izdržavanja kazne zatvora u Staroj Gradiški. Neki od njih, jedni zbog ideala, a drugi iz nekih drugih razloga, predlagali su otmicu zatvorskih stražara i bijeg u Austriju. Mesić nije nasjeo na one koji su gurali takav scenarij upravo radi pokušaja njegove dodatne kompromitacije.

A o tome što se dogodilo s Mesićevim dosjeom, iz Hrvatskog državnog arhiva odgovorili su Nacionalu da dosje bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića ne samo da se ne nalazi u arhivu, već da nikad ondje nije niti predan, a da popis koji je SOA predala arhivu nije primopredajni popis, već u sebi sadrži i određene povijesne podatke.

Komentiraj