Pixabay

Stari i bolesni na udaru lovaca na nekretnine

Objavljeno u Nacionalu br. 808, 2011-05-10

Nacional donosi sudbine nekoliko starijih osoba žrtava hladnokrvnih prevaranata koji su jedino željeli njihove kuće, stanove i novac

“Moja 80-godišnja majka razboljela se i završila na intenzivnoj njezi u jednoj bolnici. Tada ju je počela svakodnevno posjećivati medicinska sestra iz druge bolnice gdje se majka prethodno liječila. Moja majka se s tom medicinskom sestrom upoznala dok je boravila u toj bolnici, a sada je ta sestra počela pričati okolo kako bi ona njegovala moju majku kod sebe doma, a da se sa mnom nije uopće konzultirala. Kako je majka bila u vrlo teškom zdravstvenom stanju i potpuno dezorijentirana, bolnica ju je htjela preseliti u Novi Marof, a da bih to izbjegao obišao sam desetak sanatorija i domova za starije i nemoćne i izabrao jedan koji mi se činio najboljim te od tada podmirujem sve troškove majčinog boravka ondje, pratim je na preglede i nabavljam sve potrebne lijekove i opremu. No, čim je majka bila prebačena u sanatorij, ta medicinska sestra to je saznala u bolnici i odmah otišla posjetiti moju majku. Osoblje sanatorija ju je zamolilo da poštuje privatnost bolesnika i da prvo kontaktira obitelj. Otada počinju moji problemi”, priča je to I. B., 45-godišnjeg službenika iz Zagreba koji, osim što brine o teško bolesnoj majci, Centru za socijalnu skrb mora dokazivati da ne drži majku zatočenu bez kontakata s vanjskim svijetom.

Naime, nakon neuspješnog pokušaja dotične medicinske sestre da bez dozvole obitelji posjećuje njihovu majku u sanatoriju, odjednom se Centru za socijalnu skrb javila sestra njihove majke koja već 50 godina živi izvan Hrvatske i s kojom su do tada imali korektne odnose.

“ONA PODNOSI PROTIV MENE prijavu da držim majku zatočenu kako bih došao do njezine imovine,” nastavlja priču I. B., “te lažno tvrdi da joj onemogućavam susret s mojom majkom. Budući da majčina sestra više ne zna hrvatski, tu prijavu napisao joj je jedan novinar koji je potom napisao još dvije prijave protiv mene, a sumnjam da je u sve upletena ta medicinska sestra. U svim prijavama vidi se da me uhode, da imaju razne privatne podatke o meni, a istovremeno su prijave pune laži i kleveta poput toga da majku zlostavljam radi financijske koristi. Također u svim tim prijavama spominje se i ta medicinska sestra. Ja sam o svemu obavijestio Centar za socijalnu skrb. Socijalna radnica je obišla moju majku, uvjerila se da su te optužbe neutemeljene i zlonamjerne, ali ja sam u svemu tome izgubio puno vremena i živaca.”

Majka Nacionalova sugovornika koji nije ni sanjao da bi mu se tako nešto moglo desiti, donedavno je bila vitalna i potpuno samostalna, a nekoliko dana prije no što je drugi put završila u bolnici, čak je vozila i automobil. S njim i njegovom sestrom bila je u dobrim odnosima, redovito su se posjećivali i kontaktirali. O tome zašto se našla ne meti gotovo potpuno nepoznate medicinske sestre, I. B. može samo nagađati, ali kaže: “Majka je vlasnica nekoliko nekretnina te ima i ušteđevinu koju je namijenila za svoju starost i liječenje. Ne znam da li se moja majka na meti te medicinske sestre našla zbog svoje imovine, je li riječ o velikoj i nesebičnoj ljubavi i požrtvovnosti ili možda imamo posla s osobom s određenim psihičkim poteškoćama. Dakle, ili je proračunata ili je neuračunljiva. No, zanimljivo je da otkad je ravnateljstvo sanatorija predložilo zajednički sastanak te medicinske sestre, moje tete i novinara koji joj je pomogao napisati prijavu, sa socijalnom radnicom i sa mnom, prijave su prestale dolaziti, a oni nisu bili spremni odazvati se sastanku.”

ZBOG TOGA ŠTO SE njezino zdravstveno stanje u kratkom roku naglo pogoršalo, liječnici su preporučili da se pri Centru za socijalnu skrb pokrene postupak oduzimanja poslovne sposobnosti majci I. B.-a. Taj postupak je nužan budući da bolesnica nije u mogućosti podići svoju imovinu te je uzdržava obitelj. S druge strane, na taj će način biti zaštićena i od mogućih zloupotreba od trećih osoba. I. B. je imao sreće da je na vrijeme primijetio da se oko njegove majke netko vrzma te da je Centar za socijalnu skrb također pravovremeno reagirao. U suprotnom, njegovu majku mogla je zadesiti sudbina mnogih starijih i nemoćnih osoba koje su postale žrtvama raznih prevaranata čiji je jedini cilj bio stjecanje njihove imovine. Obitelj u takvim slučajevima često prekasno sazna što se događa, a sudski sporovi koje potom pokrenu traju cijelu vječnost.

UPRAVO TAKAV SLUČAJ desio se jednom poznatom zagrebačkom umjetniku koji je još bio maloljetan dok je njegov otac, također ugledni Zagrepčanin koji je na žalost mlad obolio od shizofrenije, postao plijenom svojih podstanara. “Riječ je o dvojici braće koji su, vrlo brzo nakon što su se uselili u stan mog oca, postali njegovi skrbnici, a očito su pripomogli da se njegovo stanje pogorša jer je mjesec i pol nakon što je s njima potpisao ugovor, moj otac umro”, priča danas 30-godišnji V. J. Navedeni podstanari, inače glazbenici, zapravo su s njegovim ocem sklopili ugovor prema kojem im je on stan od stotinjak kvadrata u strogom centru Zagreba prodao za neku smiješnu cifru. Bivša supruga i tada maloljetni sin o svemu su saznali tek na ostavinskoj raspravi, nakon čega su podigli tužbu. Taj sud traje od 1993., a bivši podstanari stan su u međuvremenu prodali. Na prvostupanjsku presudu kojom se sporni ugovor poništava, žalili su se pa postupak i nakon 18 godina još uvijek traje. V. J. se nada da će jednom dobiti barem materijalnu zadovoljštinu, iako je u nekoliko navrata skoro odustao od svega. Iako se lovci na nekretnine ne libe ”lešinariti” ni nemoćne osobe koje imaju obitelj i djecu, posao im je u mnogome olakšan kad ”nanjuše” starije ili nemoćne osobe koje nemaju nikoga od bliže rodbine. Voditeljica Centra za socijalnu skrb Črnomerec Nada Ptaček, koja je uz Centar i Medveščak jedna od zagrebačkih općina s najvećim udjelom stanovnika treće životne dobi, upozorila je da djeca trebaju biti svjesna da su stariji ljudi željni pažnje te zato postaju laki plijen raznih manipulatora. U Centru su tako znali za jednog čovjeka koji je pratio starije žene koje su išle na groblje. “Sjeo bi na autobus za Mirogoj, pratio ih i započinjao priču. Tako se jednoj uspio i prikrpati i doći do njezinog stana. No, budući da je ta starica bila sama, barem je dvije godine bio uz nju”, ispričala je jedna socijalna radnica. No, 60-godišnja M. K. iz Zagreba nije bila te ”sreće”. Njezina životna tragedija počela je u trenutku kad joj je umro suprug, a nekoliko mjeseci kasnije i stariji sin. Potom je ona oboljela od karcinoma dojke, a njezin mlađi sin pronađen je mrtav u stanu. Iako je bila vlasnica kuće i stana u kojem je prethodno živio mlađi sin, M.V. je bila u tako teškoj materijalnoj situaciji da nije više imala novca niti za sinov pogreb. Tada se pojavio neki navodni prijatelj njezina sina koji joj je ponudio da s njom potpiše ugovor o doživotnom uzdržavanju. Odmah po potpisivanju ugovora, smjestio ju je u jedan privatni zagrebački dom za starije i nemoćne. No, već nakon nekoliko mjeseci, prestao je plaćati dom.

Vlasnica doma, koja je željela ostati anonimna, ispričala je kako je on na svaki njihov poziv imao izgovor, od toga da je u bolnici, do toga da je u stanu imao poplavu i raznih drugih izmišljotina. “Kako je bio Božić i vrijeme blagdana, nismo imali srca gospođu dati iz doma”, kazala je vlasnica, “ali nakon tri mjeseca više nismo mogli snositi troškove njezina smještaja. Osigurali smo joj smještaj u udomiteljskoj obitelji i ta gospođa je još uvijek ondje. Zanimljivo je da su se, dok je još bila kod nas, pojavljivali razni ljudi koji su je grlili, plakali s njom i tješili je, čak su je neki prijatelji njezinog sina htjeli odvesti. Srećom, među prijateljima njezinog sina bilo je i onih s časnim namjerama pa smo uz njihov pomoć došli do odvjetnika koji je pokrenuo spor za poništavanje ugovora. Međutim, taj takozvani skrbnik, osim što je zaposjeo njezinu kuću, zaposjeo je i stan u kojem je živio njezin pokojni sin. Poslije smo saznali da ju je uoči potpisivanja ugovora čak tražio da zataji unuka, odnosno dijete koje je njezin sin dobio u izvanbračnoj vezi. Ipak je to dijete njezino jedino krvno srodstvo.” No, odvjetnik koji je preuzeo slučaj M. K. ubrzo je ustanovio kako joj je srbnik osim ugovora o doživotnom uzdržavanju na potpis podmetnuo i punomoć za prodaju stana. U sudskom postupku koji se još vodi, a zbog čega oštećena M. V. nije željela iznositi svoj identitet u javnosti, morat će se dokazati da ju je skrbnik iskoristio, a nije izvršio svoj dio obveza iz ugovora.

KOD POTPISIVANJA UGOVORA o skrbništvu sa starijim i nemoćnim osobama kojima je potrebna tuđa pomoć moguće su dvije varijante. Jedna je ugovor o doživotnom uzdržavanju prema kojem skrbnik postaje vlasnik štićenikove imovine tek nakon njegove smrti, a druga ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prema kojem skrbnik odmah postaje vlasnik imovine osobe o kojoj se skrbi. Za razliku od oporuka prema kojima djeca ostavitelja bez obzira na oporuku uvijek imaju pravo na nužni dio, u slučaju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju s trećim osobama, djeca ostaju bez ičega. Ukoliko se skrbnici adekvatno brinu za štićenike, takvi su ugovori mnogim starijim osobama najprihvatljivije rješenje za skrb u zadnjim danima života. No, neki na kraju završe i bez skrbi i bez imovine. Zagrebački odvjetnik Ranko Bratanić imao je više slučajeva u kojima su skrbnici na neki način izigrali štićenike. On upozorava da se u takvim slučajevima ponavljaju više-manje slični obrasci: “Većinom je riječ o starijim osobama koje ili nemaju djecu i blisku rodbinu ili su od njih otuđeni. Tada se u njihovim životima pojave neki ‘dobri’ i ‘dragi’ ljudi, malo se više počnu brinuti o njima i obilaziti ih dok ne steknu njihovo povjerenje i dok im te osobe ne prepišu svoju imovinu. Ponekad je riječ o ljudima koje su upoznali preko nekog poznatog, a nerijetko je riječ o medicinskim radnicima s kojima su dolazili u kontakt u raznim prilikama. Takve se osobe neko vrijeme brinu za njih, a onda se prestanu brinuti ili se nakon potpisivanja ugovora uopće više ne brinu za njih.”
U obiteljima gdje su roditelji i djeca dobro povezani, nekom sa strane teže je manipulirati, ali Ranko Bratanić upozorava da lovci na nekretnine ne napadaju samo osobe koje nemaju nikog svog: “Zna se dogoditi da djeca svojim roditeljima ne žele oduzeti poslovnu sposobnost bez obzira što su oni došli u stanje dementnosti jer je to kod nas još uvijek sramota. Ili se dogodi da jedan brat želi, a drugi ne želi budući da u tom slučaju samo jedno dijete može postati skrbnik i upravljati imovinom roditelja pa se boje da će ih ovaj drugi izigrati.” Uspiju li osobe sa strane iskoristiti takvu situaciju, djeca će se naći pred velikim problemom jer sudski postupci u kojima se dokazuje da osoba nije bila svjesna što potpisuje, znaju trajati godinama. “Ako se krene u proces poništavanja ugovora”, objašnjava Ranko Bratanić, “svaka strana mora vratiti ono što je prema ugovoru primila. Davatelj uzdržavanja mora dokazati da je uzdražvao tu osobu i u koliko i za to mu se mora vratiti određena naknada. No, proces dokazivanja, vještačenja i ispitivanje svjedoka može jako dugo trajati, a ljudi koji su oštećeni sve su stariji i sve nemoćniji.”
OSIM STARIJIH LJUDI, na meti prevaranata često su i osobe s raznim duševnim smetnjama. Ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče profesor Vlado Jukić u svojoj se karijeri sretao s raznim ”dušebrižnicima” koji su se interesirali za neke pacijente, a zanimljivo je da je uvijek riječ o pacijentima koji na svoje ime imaju upisanu imovinu. “Nisu neuobičajeni slučajevi da se sa starijim ili dementnim osobama koji imaju neku imovinu manipulira. Zato smo mi u bolnici vrlo oprezni”, kaže profesor Vlado Jukić. On kaže da nije nemoguće da ljudi izvana dođu do pacijenta i iskoriste ga za potpisivanje raznih ugovora, ali se zato iz dijagnoze svakog pacijenta jasno može iščitati je li bio sposoban za potpisivanje ugovora. Posebno je to slučaj kod kategorije pacijenata koji nisu bili u stanju niti dati pristanak za liječenje. O takvim se pacijentima obavještava nadležni Centar za socijalnu skrb koji potom daje suglasnost o ostanku u bolnici te dalje prati pacijenta.
“Ako pacijent nije bio u stanju dati pristanak za liječenje, u sudskom postupku se može dokazati i da nikako nije mogao biti u stanju razumjeti kakav ugovor potpisuje. Iz naše dokumentacije svakog pacijenta jasno se može iščitati je li bio sposoban potpisati bilo kakav ugovor”, zaključio je profesor Jukić. Upravo u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče prije nekoliko godina bila je dopremljena tada 83-godišnja starica T. O. kojoj je utvrđena dijagnoza demencije odnosno gubitka pamćenja, a cijeli je slučaj dospio u javnost budući da je sa svog balkona u strogom centru Zagreba dozivala u pomoć nakon što ju je susjeda zaključala u sobu i branila joj posjete. Dotična susjeda V. M. zapravo je bila prognanica iz Banja Luke koja je u Zagreb došla početkom 90-ih i uselila se u zgradu u kojoj je živjela starica T. O. Ubrzo su se tako zbližile da joj je baka čak dala novac za kupnju stana u istoj zgradi, no V. M. je ”nanjušila” da baka posjeduje još nekretnina te je uspjela prodati ili prepisati na sebe njezine nekretnine u vrijednosti 3,5 milijuna kuna. Kad su za bogatu staricu načuli i zagrebački lovci na nekretnine, V. M. ju je zaključala u sobu i zabranila joj posjete jer se očito bojala ”konkurencije”. Nakon boravka u bolnici, starica je smještena u jedan dom. U Vrapču je završila i jedna starica iz Kostrene, bogata udovica pomorskog kapetana, koju su pripadnici Jehovinih svjedoka izmanipulirali da im prepiše kuću. Slučaj je dospio u medije kad je staričin unuk, koji je zbog svega izgubio živce, na dotične prevarante fizički nasrnuo na plaži. No, malo je koji slučaj tako zgrozio javnost kao kad se prije dvije godine otkrilo pod kakvim je okolnostima poznati dubrovački bogataš Aksel Petković svoju imovinu stavio na raspolaganje Josipu Radeljaku, njegovu odvjetniku Draganu Suši i javnom bilježniku Nikši Viđenu.

DOK JE U STRAŠNIM BOLOVIMA ležao u bolnici u terminalnoj fazi bolesti karcinoma prostate s metastazom u kostima, 20 dana prije smrti, Aksela Petkovića posjetili su odvjetnik Dragan Suša i javni bilježnik Nikša Viđen te njegov otisak prsta stavili na ugovor prema kojem su Josip Radeljak i njih dvojica trebali postati jedini upravitelji nekretnina, umjetnina, nakita i novca, a pretpostavlja se da je riječ o milijunskim iznosima. U zamjenu za brigu o Akselovoj 53-godišnjoj sestri Vandi, kojoj je bila djelomično oduzeta poslovna sposobnost, Radeljak, Viđen i Suša bi nakon njezine smrti dobili 10 posto imovine, dok bi 90 posto trebalo poslužiti za osnivanje Zaklade Aksel Petković za stipendiranje najboljih studenata. Zanimljivo je da je svega nekoliko dana nakon ovjeravanja ugovora prstom umoćenim u tintu, Aksel Petković sanitetskim kolima prebačen u Dubrovnik, a njegovi navodni ”dobročinitelji” nisu bili ni blizu, isto kao što, prema pričanju prijatelja obitelji Petković, nisu bili blizu ni sljedećih, posljednjih 15 dana života Aksela Petkovića. No, samo nakon nekoliko sati od njegove smrti, pobrinuli su se da se njegova kuća od 342 m2 u samom središtu Dubrovnika zapečati.

Nacional je prije dvije godine prvi otkrio da je Aksel Petković nekoliko mjeseci prije smrti od Općinskog suda u Dubrovniku zatražio da se njegovoj sestri Vandi Petković vrati poslovna sposobnost i da joj se ukine skrbništvo jer se, svjestan da zbog teške bolesti neće još dugo živjeti, bojao da bi nakon njegove smrti njegova imovina mogla biti razgrabljena ako Vanda ne bi mogla s njom raspolagati. Sudski postupak u tom predmetu je u tijeku, a Vanda Petković trenutno živi od 500 kuna socijalne pomoći te pomoći koju prima od svojih prijatelja. Radeljak, Suša i Višen prestali su joj plaćati i tih tri tisuće kuna mjesečno koliko su uplaćivali prvih šest mjeseci nakon smrti njezina brata, iako su joj prema spornom ugovoru bili dužni uplaćivati najmanje dvije prosječne hrvatske plaće. U slučaju osporavanja nekog ugovora na sudu, postavlja se i pitanje odgovornosti javnog bilježnika koji je ovjerio sporne ugovore. Predsjednik Hrvatske javnobilježničke komore Ivan Maleković ističe da se komora radi pravne sigurnosti građana zalaže za osnivanje registra punomoći i registra osoba kojima je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost. Trenutačno takav registar ne postoji a R H ne obvezuje javne bilježnike da prije poduzimanje službene radnje provjeravaju je li stranci oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Mogućnost provjere poslovne sposobnosti stranke naročito je mala kod ovjere potpisa. „Međutim, javni bilježnici dužni su“, ističe Ivan Maleković, ”ako posumnjaju kod sastavljanja javnobilježničkog akta da je stranci ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost, postupiti u okviru svojih zakonskih ovlasti odnosno obavijestiti Centar za socijalnu skrb te tražiti potrebna odobrenja. U tome smislu takvo postupanje javnog bilježnika ne smatra se uskratom službene radnje.”

Javni bilježnik također je dužan utvrditi da je stranka u njegovoj nazočnosti svojeručno potpisala ili stavila rukoznak na pismeno ili da priznaje potpis ili rukoznak koji je već na pismenu, a pri tome javni bilježnik nije ovlašten provjeravati sadržaj ugovora. No, javni bilježnici nemaju mogućnost provjeriti istinitost osobne iskaznice ili putovnice kroz bazu podataka MUP-a. Tim više što odvjetnici i javni bilježnici imaju profesionalnu obvezu osiguranja za naknadu štete koje bi stranke mogle pretrpjeti uslijed njihove pogreške.

UPRAVO RADI PRAVNE SIGURNOSTI u prometu nekretnina Hrvatska javnobilježnička komora godinama ukazuje da treba propisati obaveznu formu ugovora o raspolaganju nekretninama. Potrebno je što prije onemogućiti izdavanje i publiciranje obrazaca ugovora o kupoprodaji koji se mogu kupiti u kioscima što je ispod pravnog standarda europskih zemalja. Područje prometa nekretnina ne može ostati izvan kontrole državnih tijela. U našem pravnom sustavu je moguće da ugovore o raspolaganju nekretninama sastavljaju osobe koje za to nisu osposobljene te se to kao bumerang vraća državi u smislu nepotrebne opterećenosti sudova postupcima koji su se mogli izbjeći te raznim zabilježbama sporova u zemljišne knjige“, istaknuo je Ivan Maleković. Prema njegovu mišljenju, samo zakonom određene profesije pravnih stručnjaka trebale bi sudjelovati u postupcima vezanim za raspolaganje nekretninama, a to su prvenstveno odvjetnici, javni bilježnici i profesori prava, te diplomirani pravnici s položenim pravosudnim ispitom koji bi mogli sudjelovati u sastavljanju isprava vezanim za raspolaganje nekretninama.

Komentiraj