Toni Starešinić, frontmen grupe Chui koja će sljedećeg tjedna koncertom predstaviti četvrti studijski album ‘Iz kapetanovog dnevnika’, ponosan je na specifični i autentičan zvuk koji svira s kolegama glazbenicima, a zapravo je riječ o mješavini jazza i drugih glazbenih žanrova

Kraj 2019. godine završio je odlično za grupu Chui. Njihov četvrti studijski album „Iz kapetanovog dnevnika“ koji su objavili u rujnu prošle godine za diskografsku kuću Dancing Bear, našao se na vrhovima godišnjih top lista hrvatskih albuma. Rad na albumu bio im je svojevrstan pritisak jer je prethodni studijski album „Third sun from the stone“ 2015. također bio dobro prihvaćen i hvaljen pa su očekivanja bila velika. U međuvremenu su objavili i album „Chui ovu glazbu“ sa Jazz orkestrom HRT-a koji je također 2017. završio na vrhu najboljih izdanja te godine. Zahvaljujući jedinstvenom zvuku i glazbenom izrazu koji vođa grupe Toni Starešinić voli nazivati space rockom, grupa Chui donijela je svježinu na hrvatsku rock scenu. Dodatna potvrda kvalitete došla je ovih dana u nominaciji za nezavisnu glazbenu novinarsku nagradu Rock&Off u kategorijama za najbolji album godine, najbolji koncertni izvođač godine, u kategoriji Jazz&Off i nominaciji za nagradu publike, dok je Starešinić još osvojio i nominaciju za album „Nesreće“, odnosno soundtrack koji je radio za dokumentarni TV serijala Arsena Oremovića. Dvadesetpetog siječnja u klubu Boogaloo grupa Chui će održati koncertnu promociju albuma „Iz kapetanovog dnevnika“.

NACIONAL: Čini se da možete biti zadovoljni prijemom vašeg novog studijskog albuma „Iz kapetanovog dnevnika“?

Jako mi je drago zbog tog uspjeha i zbog članova benda i zato što smo nosili težak teret nakon posljednjeg albuma sa Jazz orkestrom HRT-a, ali i albuma prije s kojim smo ostvarili veliki uspjeh.

NACIONAL: Koliki je bio taj pritisak prilikom rada na novom albumu?

Meni je to sve bio jako veliki pritisak. Pogotovo kada sam završavao album i zapeo na zadnjoj pjesmi koju sam pošto potom htio snimiti pa sam se previše zavukao u nju, da bi na kraju shvatio da nam ta pjesma nije uopće potrebna. Mislim da smo i produkcijski napredovali, zbog čega se moram zahvaliti posebno Srđanu Sekuloviću Skansiju. Njemu je to bio prvi album takvog glazbenog žanra.

NACIONAL: Kako to da ste odlučili uzeti njega kao producenta koji je popu i rocku nego jazzu, odnosno vašoj specifičnoj glazbenoj fuziji?

Htjeli smo dobiti malo moćniji i suvremeniji zvuk. Hrvoje Nikšić s kojim smo do sada surađivali više je sklon analogiji i voli taj stari zvuk 60-ih i 70-ih. Međutim, današnja produkcija je puno napucanija nego je tada bila. Frekvencije su danas prilično otvorenije htjeli smo žešći i moćniji zvuk. Skansi nam je dodao još malo rock žestine u zvuku, što se idealno uklopilo. Osim toga, ima odličan studio, zna svoj posao i bilo nam je ugodno raditi s njim.

NACIONAL: Od početaka je grupa Chui iz albuma u album mijenjala članove, ne zbog njihova ili vašeg nezadovoljstva, već zbog njihovih autorskih projekata, odnosno velikog autorskog potencijala članova. Sadašnja postava se ustalila i predstavlja Chui u najboljem izdanju. U čemu je tajna?

Postava u sastavu Konrad Lovrenčić na basu, Ivan Levačić na bubnjevima, Vojkan Jocić na saksofonu i ja na klavijaturama funkcionira već tri godine i super smo se našli. Ispalo je da smo svi ista generacija, dok je Vojkan nešto stariji ali kao da nije. Imamo super kemiju i odlično se razumijemo unatoč mušicama svakoga od nas.

NACIONAL: Sva trojica dolaze iz nekih drugih bendova kao što su Elemental, Kries, ABOP, PipsChips&VideoClips, u kojima su svirali ili sviraju još uvijek. Koliko su autorskog zvuka unijeli u novi zvuk grupe Chui?

Unijeli su svoj karakteristični zvuk i svoj način sviranja. Bubnjara Ivana Levačića zvao sam u bend jer mi se njegov način sviranja uklapao u moju ideju o grupi Chui u tom trenutku. Istovremeno Levačić svira s basistom Konradom Lovrenčićem u grupi Kries pa su već godinama uigrani tandem. Stoga su mi njih dvojica legli kao jedan. Oni su donijeli njihov poseban zvuk. To mi je posebno drago jer se bend odmaknuo od očekivanog fusion zvuka koji posebno jazzeri vole i prate. Sve je krenulo u nekom smjeru između rocka i fusiona koji je postao vrlo autentičan zvuk na ovom našem području. Ne znam jesam li kod nas čuo takav zvuk koji smo stvorili. Čak ni od 70-ih na ovamo. Dobili smo naš specifičan zvuk. U jednoj recenziji je jedan glazbeni kritičar opisao našu glazbu kao chuizam i to je sada naš glazbeni stil. Naš prepoznatljivi zvuk.

NACIONAL: Mnogi su ostali iznenađeni brojnim gostima na novom albumu. Zašto toliko gostiju?

To je zapravo ispalo slučajno. Dubravka Lapajna na didžeriduu i njegov bend Druyd jednom prilikom gledao sam u KSET-u i oduševio se. Tada sam si obećao da moram jednog dana surađivati s njim i ukazala se odlična prilika. Suradnja s grupom Mangroove je suradnja na osnovu jedne moje stare pjesme koja čuči u meni još od 2009. Od tada se stalno nalazi na toj nekoj vagi hoće li biti za Mangroove ili za Chui pa sam se sjetio da bih to mogao spojiti u jednu pjesmu za oba benda. S vibrafonistima Ink Experiment duo, odnosno Ivanom Kuljerić Bilić i Nikolom Krbanjevićem nastupali smo na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje su nam se oni priključili baš u toj pjesmi koju smo prvi put izvodili pa nam je nekako bilo logično da je objavimo i u studijskom obliku. Osim toga, Ivana Bilić mi je rodica pa me veselilo da ćemo napokon nešto zajedno i napraviti. I tu je još i jazz gitarist Zoran Majstorović koji nam je bio gost na jednom koncertu u Puli.

NACIONAL: Zanimljivo je da dok vas mnogi hvale, drugi vam osporavaju pripadnost jazzu jer vas mnogi nazivaju jazz grupom. Prvenstveno se to odnosi na stare jazzere, za koje ste očito previše radikalni. Kako to komentirate?

Mene to ne smeta. Kao klavijaturist smatram da nisam džezer i ne znam svirati jazz. Zato mi je čak i bilo malo neugodno kada su novinari moj solo album „Nesreće“ nominirali za najbolji jazz albuma za nagradu Rock&Off. Ako pak gledam s neke druge strane da je ta moja glazba ipak popularizirala jazz, onda u tom kontekstu mogu to prihvatiti. Poštujem sve kolege koji sviraju jazz. Taj je problem postojao oduvijek jer su starije generacije uvijek bile naviknute na nešto svoje iz svog razdoblja i teško im je prihvatiti nešto novo. To je normalno. I meni će sigurno za dvadesetak godina teško biti prihvatiti neki novi glazbeni stil.

NACIONAL: Kako biste nekome tko nikada nije slušao Chui opisali o kakvoj je glazbi riječ?

Rekao bih da je to space rock. Osim opisnog karaktera, to je dobar termin i iz praktičnih razloga jer kada ljudi čuju riječ jazz, odmah bježe od njega.

NACIONAL: S druge strane, stasali ste s jednom novom hrvatskom jazz generacijom pa vas osim glazbenika iz tog miljea i publika više povezuje sa jazz glazbom, nego nekim drugim žanrom.

Da, to mi je jako drago. To su mi rekli i mnogi prijatelji. Chui je nekako povukao mnoge druge bendove i tako im pomogao. I prije je bilo odličnih bendova, ali nisu uspjeli doći do izražaja. Sjećam se odlične grupe Kuakaul Vlade Mirčete, zatim grupe Trianguli Zona Ivana Kapeca, ali u vrijeme kada su oni stvarali tu glazbu nije bila takva klima da bi im se objavili albumi. U međuvremenu se pojavila sva sila novih, mlađih glazbenika koji su odrasli na jednom čudnom spoju starije glazbe koje su slušali njihovi roditelji i njihove glazbe koju slušaju danas. Od 2000-ih do danas u svijetu je postalo normalno da se glazbeni žanrovi prepliću. Gotovo je nemoguće izdvojiti neki glazbeni žanr koji se nametnuo jer je sve to jedan veliki lonac u kojem su pomiješani razni glazbeni žanrovi.

NACIONAL: U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina stvorila nova hrvatska jazz scena koju mnogi hvale. Što je potrebno da postane još vidljivija i prisutnija, iako trenutno vlada velik interes publike za njihovom glazbom i nastupima?

Naravno da postoji veliki interes za njih i njihovu glazbu jer sviraju jazz koji je prihvatljiv široj publici. Imaju posebnu energiju i, da tako kažem, „ne pile“ publiku s nekim intelektualnim momentima. Nisu okrenuti toliko prema jazz tradiciji, već prema svom zvuku i energiji što starija jazz publika, ali i glazbenici ne prihvaćaju baš lako. Publika koja dolazi na te koncerte je vrlo mlada i nije toliko žanrovski određena kao prije jer ako im se nešto sviđa doći će i uživati na koncertu, bez obzira na to o kakvom je glazbenom žanru riječ.

NACIONAL: Mlada publika odrasla je na raznim glazbenim žanrovima i jazz je u fuziji sa svim tim žanrovima njima vrlo zanimljiv i uzbudljiv, zar ne?

Da, i koliko god je tragično da živimo u vrijeme zaborava prošlog stoljeća koje je bilo stoljeće glazbe, na neki način je i zahvalno baš zbog toga što mlade generacije nisu opterećene tom glazbom. Puno su otvoreniji za novu glazbu i miješanje žanrova.

NACIONAL: Chui je u desetak godina dospio do vrha zahvaljujući odličnim albumima i nastupima. Je li možda vrijeme da se predstavite europskoj publici?

To je vrijeme već odavno počelo, ali je to jako teško realizirati. Imali smo prilike nastupati na nekoliko nekih važnih showcase festivala po Europi. Jedan takav nastup u Ljubljani odveo nas je na nastup u Francusku, gdje je bilo predivno. Bili smo u Litvi s jednom kazališnom predstavom koju smo naknadno izveli i u Berlinu. To su bili ciljani izleti, ali ništa dugoročno još nismo uspjeli dogovoriti. Teško je to realizirati jer u Hrvatskoj ne postoji nijedan agent ili agencija koja se bavi tim poslom.

NACIONAL: Jeste li probali pronaći izvan granica Hrvatske takvu agenciju?

Jesmo, ali su nas unaprijed tražili puno novca. Mislim da bi Hrvatsko društvo skladatelja tu moglo puno pomoći, da oni pronađu neku agenciju koja bi nas promovirala po Europi ili da na neki način stimulira izlazak hrvatskih glazbenika u svijet. Postoji jedan najveći showcase festival vezan uz jazz, a to je Jazzahead u Njemačkoj. Od naših jazz glazbenika jedina na tom showcaseu bila je Tamara Obrovac, ali samo zato što se prijavila putem svog inozemnog izdavača. Hrvatska nema svog predstavnika na tom najvećem svjetskom sajmu jazza. Davor Hrvoj je jedini čovjek iz Hrvatske koji odlazi tamo, ali isključivo zbog entuzijazma i ljubavi prema jazzu. Prijaviti se može samo glazbenik čiji se izdavač ili agencija već nalaze na Jazzaheadu.

NACIONAL: Bi li se vaša diskografska kuća Dancing Bear trebala više angažirati da vas pokuša predstaviti europskoj publici i agentima i drugim profesionalcima iz svijeta jazza koji dolaze na taj showcase?

Podsjetim ih svako toliko na te stvari i uvijek pokazuju dobru volju i želju, ali zasad još bez nekog rezultata. Evo sad su baš otvorili Spotify za Chui.

NACIONAL: Prošle godine dobili ste priliku skladati glazbu za dokumentarnu TV seriju „Nesreće“ Arsena Oremovića. Kako ste reagirali kada vam je Oremović ponudio suradnju?

Nisam nikada takvo nešto radio i prvo sam se pitao mogu li ja to uopće tehnički realizirati. Trebalo je prvo uskladiti glazbu sa slikom. Nakon što mi je pustio prvu epizodu i ispričao mi što očekuje od mene, shvatio sam da bi to moglo biti dobro.

NACIONAL: Je li vam dao neke smjernice vezna uz glazbu ili vam je dao odriješene ruke?

One je pripremio demo i uputio me u kojem smjeru želi da ide glazba. Na kraju je bio jako sretan i smijao se kao malo dijete kada je čuo gotovu glazbu za cijeli serijal. I ja sam bio sretan jer se dogodila jedna neplanirana stvar koja je rezultirala odličnom glazbom i na kraju i s albumom. Cijelog sam ga snimio u svom stanu i na kraju se od velike „Nesreće“ desila velika sreća.

NACIONAL: Krajem prošle godine primljeni ste u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, u vrijeme velikih previranja i prijedloga novog zakona o umjetnicima. Što očekujete od statusa koji ste stekli ulaskom u HZSU?

Koliko sam ja shvatio, radi se o većoj kontroli umjetnika koju bi preuzelo Ministarstvo kulture pa je onda upitno i daljnje postojanje HZSU-a. Ne znam što će biti s tim, ali mi je jako drago da su me primili. Mogu se čak pohvaliti da sam primljen od prve, što se ne događa baš često. Nadam se da će mi članstvo u HZSU-u, u kojem god obliku dalje funkcioniralo, pružiti vrlo praktičnu pomoć oko zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i poreznih olakšica. Osim toga, to je lijepo priznanje. Institucija u Hrvatskoj koja je odradila svoj posao.

NACIONAL: Što konkretno za glazbenika poput vas znači praktična pomoć takve ustanove?

Do ulaska u HZSU nisam imao nikakvu sigurnost. Taman sam počeo razmišljati o nekakvom životnom osiguranju. Cijeli sistem freelancera funkcionira tako da svi žive od danas do sutra. Nema nikakve sigurnosti i nitko ne zna što će biti u budućnosti. Stalno je neka borba. Možeš biti sretan kada imaš bilo kakav posao i ne možeš odbiti nijednu poslovnu ponudu jer ne znaš kada ćeš dobiti sljedeći posao. Shvatio sam da mladi danas ne razmišljaju što će biti s njima za 50 godina. S druge strane mi se čini da je to i zahvalnije jer su ljudi fokusirani na posao koji rade i bolje zbog toga iskorištavaju svoje vrijeme. Čak mi se čini da više uživaju.

NACIONAL: Uz grupu Chui svirate u još nekoliko grupa, a sa suprugom Željkom Veverec imate i grupu Mangroove. U kakvoj je fazi Mangroove?