Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Za financiranje minimuma, bez kredita, minusa i izdvajanja za zdravlje i obrazovanje, u zemljama regije potrebne su barem dvije prosječne plaće i po europskim standardima živimo u siromaštvu

Dvadeset godina nakon raspada, životni standardi zemalja bivše Jugoslavije znatno se razlikuju, ali većini je zajedničko jedno: kad je riječ o minimalnim mjesečnim troškovima života za prosječnu obitelj, ni u jednoj od tih zemalja – osim u Sloveniji – nije dovoljna jedna prosječna plaća da ih pokrije. Drugim riječima, kako bi financirali minimum minimuma, bez ikakvih kredita, minusa i automobila, te uz vrlo oskudna izdvajanja za stavke poput zdravlja ili obrazovanja, u većini zemalja regije ljudima su potrebne barem dvije prosječne plaće – ako ne i više. U Srbiji je za pokrivanje tzv. potrošačke košarice potrebna jedna i pol plaća, u Bosni i Hercegovini ni dvije nisu dovoljne.

U Crnoj Gori jedna prosječna plaća pokriva tek pola potrošačke košarice, u Hrvatskoj za to nedostaje stotinjak eura. Iznimke su Slovenija i Makedonija, ali iz sasvim drukčijih razloga. U Sloveniji, prema podacima iz 2010. – jer slovenski statistički zavod te izračune radi jednom godišnje i objavljuje godinu kasnije – slovenskoj je obitelji svaki mjesec, nakon što zadovolji minimalne potrebe, još i ostalo oko 240 eura. Makedonska bi prosječna plaća također pokrila minimalne potrebe jedne prosječne obitelji, ali ne zbog niskih cijena života, nego zato što je makedonska potrošačka košarica i više nego oskudna.

Naime, kad je izračun minimalne potrošnje prosječne obitelji u pitanju, vlada potpuni kaos. Ni u jednoj od zemalja nema zakonom određene institucije koja se time bavi, ni jedinstvene metodologije kojom se do tih podataka dolazi. Praktički je proizvoljan odabir artikala koji čine košaricu, kao i usluga koje neke države uvrštavaju poput kulture, prijevoza ili obrazovanja.

U Sloveniji se, recimo, statistički zavod bavi izračunom košarice tek na godišnjoj razini, dok se drugdje radi na mjesečnoj, a u Hrvatskoj, Makedoniji i BiH time se više nitko uopće – ne bavi. “Otkad nam je otišla osoba koja se time bavila, više to ne radimo”, odgovorili su i u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i u Nezavisnim hrvatskim sindikatima. SSSH s tim je prestao još preklani, a NHS ljetos. Otada se, kažu u NHS-u, u državi više nitko time ne bavi. Jednako je i u Makedoniji: potrošačku košaricu računao je do lani Zavod za statistiku i zadnja koju su objavili vrijedila je 200 eura, dok je prosječna plaća bila oko 350 eura. I tu je tajna makedonskih dobrih rezultata. Izračun potrošačkih košarica u svim je državama regije proizišao iz univerzalne jugoslavenske metodologije po kojoj je košarica obuhvaćala 65 isključivo prehrambenih proizvoda. One tzv. sindikalne, koje izračunavaju sindikati u većini zemalja s područja nekadašnje Jugoslavije, obuhvaćaju i neprehrambene proizvode i usluge nužne za život. I upravo je tu Makedonija postigla rezultate: košarica makedonskog zavoda za statistiku ne samo da obuhvaća samo tih 65 prehrambenih artikala, što je već samo po sebi oskudno, nego su i količine koje predviđa za prosječnu obitelj gotovo smiješne. Ta sindikalna dijeta, kako su makedonsku statistiku nazvali novinari makedonskog lista Dnevnik, uspoređujući svoje procjene o minimalnim potrebama sa službenom košaricom, predviđa da je svakom članu obitelji dovoljan, na primjer, tek decilitar mlijeka dnevno. I dok druge države za svoje prosječne obitelji predviđaju 30-ak litara mlijeka mjesečno, Makedonci kažu da je njihovima dovoljno 13. Makedonskoj četveročlanoj obitelji je, prema statistikama zavoda, dovoljno i pet kilograma mesa mjesečno, 400 grama čokolade i jedno jaje svaki drugi dan.

Međutim, na “mršavu” košaricu žale se i srpski mediji, iako se ona od ove godine izračunava u skladu s europskim kriterijima pa sad obuhvaća 26 prehrambenih artikala više. Ipak, rezultat je – prema srbijanskim medijima – tek 300 grama sira po osobi dnevno, 50 grama rajčice, 11 grama čajne kobasice i tek pola čaše jogurta. Čokolade u čitavom mjesecu jedan član srpske obitelji može pojesti tek 66 grama.

Troškovi hrane najzanimljiviji su jer se njihovim udjelom u potrošačkoj košarici najlakše može izračunati pad životnog standarda. I dok je u razvijenim zemljama EU prosjek do krize bio između 11 i 13 posto, a trenutačno se na razini cijele Unije kreće oko 20 posto, u zemljama bivše Jugoslavije – osim Slovenije – brojke su dvostruko veće: troškovi prehrane u Makedoniji čine iznad 43 posto mjesečnih izdataka, 41 posto u Srbiji, 37 posto u Crnoj Gori, 36 posto u BiH te 32 posto u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da su rezultati lanjske analize situacije u regiji beogradskog Pressa pokazali kako je raspadom Jugoslavije najgore prošla upravo Srbija. Iako nekad znatno naprednija i od Makedonije i od BiH, Srbija danas s prosječnom plaćom od 345 eura nadmašuju jedino Makedoniju, i to samo za 12 eura. Prema izračunima iz SFRJ, Srbija je imala samo dva posto nižu prosječnu plaću od jugoslavenskog prosjeka, dok su BiH, Makedonija i Crna Gora imale 20-ak posto niže plaće. Danas je Srbija praktički na dnu. Stopa nezaposlenosti u Srbiji ogromna je, od 7 milijuna ljudi radi manje od 2 milijuna – svi ostali su izdržavane osobe ili umirovljenici. Prema podacima iz siječnja, od 1,77 milijuna zaposlenih čak 500.000 dobiva plaću iz državnog proračuna te u četvrtini srbijanskih obitelji redovite prihode imaju jedino umirovljenici.

Prema istom istraživanju, u Srbiji oko 700.000 ljudi živi ispod razine siromaštva, dok ih je u Hrvatskoj oko 880.000. Međutim, razlika je ponovno u izračunu: u Srbiji se siromašnima smatraju oni s prihodima manjima od 80 eura mjesečno, dok su to u Hrvatskoj oni s manje od 280 eura. Prema europskim su pak mjerilima siromašni svi s mjesečnim primanjima ispod 598 eura.

U svakom slučaju, potrošačka košarica u Srbiji je teška 564 eura, dok je prosječna neto plaća oko 345 eura – drugim riječima, samo za pokrivanje minimalnih troškova života u Srbiji potrebno je više od jedne i pol prosječne plaće. Srbijanski mediji tvrde da je za iole pristojan život četveročlane obitelji zapravo potrebno 1000 eura. U Srbiji cijene divljaju, samo od rujna prošle godine njihova potrošačka košarica poskupjela je za gotovo 450 kuna, a od prosinca 2011. prosječna je plaća pala za 16 posto. “Poznati smo po tome što trošimo više nego što zarađujemo. No puno je sive ekonomije pa statistika nije uvijek realna”, govori beogradska novinarka Ivana Ristić. O tome kako se živi u Srbiji kaže: “Sve se češća kupuje hrana uz odgođeno plaćanje pa se može vidjeti suluda ponuda u trgovačkom lancu Maxi – ‘odgođeno plaćanje na 180 dana’ – i to za hranu. Kod nas su oduvijek popularni čekovi pa se i dalje upotrebljavaju. Ne znam iskreno koji bi to dodatni posao mogao naći prosječan građanin, zapravo to ne mogu ni zamisliti. Ljudi štede najviše tako što kupuju u hipermarketima gdje neki artikli budu jeftiniji i do 40 posto. Neke stvari ljudi odlaze kupovati u Mađarsku, poput pelena, jer one u Srbiji koštaju 60-ak eura mjesečno – što je puno za prosječnu plaću. Mnogi idu i po benzin u BiH.”

U Srbiji je dominantan trovački lanac Maxi, u sklopu kojeg su i hipermarketi pod brendom Tempo, sve donedavno u vlasništvu jednog od najbogatijih balkanskih tajkuna Miroslava Miškovića, koji ga je početkom ovog mjeseca prodao Delhaize grupi za 930 milijuna eura. To je razveselilo njegove domaće dobavljače jer je, prema pisanju srbijanskih medija, proizvođačima ulazak njihovih proizvoda u trgovine tog lanca bio iznimno skup, a u ugovorima su morali pristajati na kašnjenja u naplati i po nekoliko mjeseci. I potrošači su, pišu mediji, zadovoljni prodajom, jer su uvjereni da su zbog dominacije lanca na srbijanskom tržištu, a pogotovo u Beogradu, plaćali skuplju hranu nego u mnogim zapadnoeuropskim zemljama i sad se nadaju nižim cijenama. Od drugih lanaca tu su i njemački Metro te podbrend slovenskog Mercatora Roda.

U Makedoniji je, prema svim podacima, ipak najgore. Prosječna plaća je oko 330 eura, ali 70 posto građana prima i manje od toga. I tamo cijene, kaže novinar makedonskog lista Dnevnik Aleksandar Manasiev, vrtoglavo rastu, dok plaće stoje. Potrošačku košaricu od lani više ne računa zavod za statistiku, ali to ne rade ni sindikati. Zadnja je pokazala da je za pokrivanje minimuma troškova prosječne obitelji potrebno 200 eura te je na košaricu odlazilo 60 posto prosječne plaće. No tih 200 eura ionako je bilo namijenjeno samo za hranu i piće, bez režija, prijevoza ili obrazovanja, a novinari spomenutog makedonskog lista izračunali su da prosječnoj obitelji mjesečno treba barem 600 eura.

Dominantni trgovački lanci u Makedoniji su domaći Tinex i KAM, te Vero supermarketi iz Grčke, a u posljednje vrijeme sve se više otvaraju i novi marketi s proizvodima s vrlo niskim cijenama, “nešto kao marketi za siromašne”, kaže Manasiev. “U njima je ogromna gužva svaki dan”, govori. O životu u Makedoniji kaže: “Za većinu ljudi život nije lak. Trećina stanovništva živi na pragu siromaštva. Imamo vjerojatno najvišu stopu nezaposlenosti u Europi. Početkom svake godine cijena struje skoči za 10-ak posto i tako je već nekoliko godina zaredom. Već smo se navikli da nas u siječnju dočeka skuplja struja, a redovito poskupljuje i centralno grijanje. Mnoga kućanstva to više nisu mogla plaćati pa su morala otkazati tu vrstu grijanja. Većina obitelji živi s novcem koji uzimaju na kredit, zaduže se pa tjeraju dok ide. Većina sanja o državnoj plaći, poslu u državnoj administraciji, gdje zadnjih godina plaće rastu. Mnogima nije jasna politika sadašnje vlade koja troši ogroman novac na spomenike vrijedne od milijun do 10 milijuna eura. Država ulaže mnogo novca i u građevinski sektor pa većina građevinskih tvrtki radi na novom licu glavnog grada u sklopu projekta Skopje 2014. Uglavnom, za siromahe je jako loše, cijene su sve više i više, a kako je teško očekivati da ćemo u dogledno vrijeme ući u EU, osjećaj razočaranja je sve veći.”

Crna Gora, u usporedbi sa svojom nekadašnjom situacijom u SFRJ, iznenađujuće dobro stoji. Kad je riječ o standardu, Crnogorcima je bolje i od Bosanaca, i od Makedonaca, i od Srba, dok su u Jugoslaviji bili na predzadnjem mjestu, s 24,7 posto manjom plaćom od jugoslavenskog prosjeka. Međutim, i tamo cijene rastu svaki mjesec, a Crnogorci plaćaju najskuplji benzin u regiji, zbog visokih državnih marži. Prema izračunu crnogorskog zavoda za statistiku, crnogorska potrošačka košarica vrijedna je oko 778 eura, dok je prosječna plaća u prosincu prošle godine iznosila 484 eura – dakle, i u Crnoj Gori potrebne su barem dvije prosječne plaće da pokriju minimalne troškove prosječne obitelji. Kako se Crnogorci snalaze, teško je reći, kažu u crnogorskom nezavisnom dnevniku Vijesti. “Sve ovisi od slučaja do slučaja. No većina ljudi hranu kupuje samo jednom mjesečno u trgovačkim lancima, za mjeseca dana, kad prime plaću. S tim se živi do kraja mjeseca. Plaća uglavnom traje tek deset dana, a poslije se krpaju karticama i minusima na tekućim računima do kraja mjeseca i tako se samo vrte u krug. Platiš mjesečnu ratu pa taj novac opet podigneš, banka ti uzme kamatu i tako u nedogled. Većina je iskoristila sve dopuštene limite. Ljudi koji žive blizu granice s Albanijom odlaze do Skadra gdje kupuju jeftinije”, kažu. Glavni trgovački lanac u Crnoj Gori je slovenski Mercator, a tu je i donedavno srbijanski, a sad belgijski Maksi te Voli domaćeg biznismena Dragana Bokana.

U Bosni i Hercegovini se također više ne izračunava potrošačka košarica. Prosječna neto plaća u Federaciji BiH krajem prošle godine bila je oko 420 eura, baš kao i u Republici Srpskoj.

Tamo pak sindikati košaricu računaju. Prema njihovu izračunu za siječanj, četveročlanoj obitelji potrebno je barem 930 eura da preživi mjesec – više od dvije prosječne plaće. Samo za prehranu im treba 340 eura, pa im za ostalo ne preostaje puno. Prema košarici za siječanj, u RS-u prosječna je obitelj na higijenu i zdravlje potrošila manje od 300 kuna u cijelom mjesecu, koliko i na obrazovanje. Procjenjuje se da od 1.430.000 stanovnika radi tek 220.000, a ima više od 200.000 umirovljenika. No to su samo paušalne procjene, jer je u cijeloj BiH zadnji popis stanovništva proveden prije 20 godina. Do točnih podataka teško je doći i zbog vrlo raširenog rada na crno, što je i u BiH velik problem. “Ljudi uglavnom pristaju na rad u svakakvim uvjetima za mizernu plaću”, govori novinarka iz RS-a koja je htjela ostati anonimna. “Preživljavaju od kredita, hrane se sa sela i iz vlastite proizvodnje te uz pomoć rodbine iz inozemstva. Dijaspora općenito spašava BiH, a jedno se vrijeme procjenjivalo da čitav budžet uđe preko dijaspore. Potpuno smo izgubili pojam o normalnom životu, narod doslovno jedva preživljava, nikamo se ne putuje, ljudi se ne bave sportom, ne idu na rekreaciju, ne liječe se, ne daju ništa za kulturu i zabavu – sve se to vidi iz potrošačke košarice. Posebno je kritično u malim općinama na istoku, na granici sa Srbijom. Djeca koja su rođena za vrijeme rata, 1992. i poslije, uglavnom nikad nisu bila na moru. Odrasli već godinama ne idu ni na zimovanje ni na ljetovanje. Mirovine su mizerne, u prosjeku 160 eura, tolika je i najmanja zakonom zajamčena plaća.

Mladi uglavnom produljuju školovanje koliko god je to moguće u nedostatku posla, a završavaju mahom privatne fakultete, tako da su se kriteriji srozali na minimum. S tako niskim kriterijima nema znanja, a zapošljavaju se samo preko veze”, govori. “Sve je crno, ali ako me pitaš što je pozitivno – pozitivan je bosanski duh”, dodaje. U Federaciji BiH situacija je slična, a ljudi se svakako snalaze. “Skuplja se plastična ambalaža, a i staro željezo”, govori jedan sarajevski novinar. “Mnoge djevojke počinju praviti ručni rad, pletivo, naušnice, ogrlice i time stječu dodatne prihode. Mnogi su na Facebooku pokrenuli stranice za prodaju starih stvari i rabljene odjeće, a neki i razmjenjuju robu i predmete. Nedavno sam otkrio cijeli mali svijet žena koje prave domaće torte i oglašavaju se preko profila na Faceu. I prostitucija preko Facea cvjeta, mnogi tako pokušavaju zaraditi dodatni novac. Postoji i ona varijanta s ‘klikanjem na linkove’ za novac. Velik broj tih sajtova se svodi na prevaru, ali poznajem osobe koje doslovno žive od toga. Na sajtovima s oglasima ljudi preprodaju stvari i tako pokušavaju biti u plusu – kupe mobitel za 20 eura, prodaju za 25. Pa kupe novi za 25, a prodaju ga za 35. Od ostalih stvari na pamet mi padaju satovi gitare, prevođenje tekstova i slično – svatko pokušava dodatno zaraditi preko onoga što zna. Ljudi čekaju i popuste. Drvopromet utorkom daje popust od 10 posto na gotovo sve kupljene artikle, pa su im tada ogromne gužve.”

Najveći trgovački lanci u BiH su Mercator, Konzum, francuski Interex i Drvopromet, što ga je nedavno preuzeo Mercator, te slovenski Tuš, domaći Bingo i donedavno srbijanski Tempo. Cijene u njima variraju. Što se tiče statističkih podataka BiH ih, kaže, praktički nema. U Sloveniji potrošačku košaricu računa statistički zavod, jednom godišnje.

Međutim, ne radi se o izračunu minimalne potrošačke košarice kao u drugim državama, nego o prosječnoj potrošnji. Najnoviji podaci za 2010. pokazali su da je prosječno slovensko kućanstvo te godine mjesečno raspolagalo s 1500 eura, da su na hranu trošili 274 eura te da im je za zadovoljenje prosječnih potreba trebalo 1260 eura – dakle, ne minimalnih, nego prosječnih potreba. Slovenska statistika pokazala je i da je 57 posto kućanstava ostvarilo prihode veće od potrebnih, a još 18 posto točno koliko treba.

No to se u Sloveniji ipak mijenja. Anketa provođena od 2005. do 2010. pokazala je da 41 posto kućanstava živi “s manjim poteškoćama”, a 27 posto “vrlo teško” ili “teško”. Taj broj je iza 2010. narastao, kaže novinarka slovenskog lista Finance Monika Wiess. Ona situaciju komentira ovako: “Jučer je naš Ured za makroekonomske analize i razvoj objavio korekciju: rast BDP-a za ovu godinu korigirao je iz +0,2 posto na -0,9 posto – te su korekcije u velikoj mjeri posljedica odluka vlade da će manje trošiti: državna potrošnja poprilično utječe na BDP. Ured je snizio stopu državne potrošnje za 2012. s -0,7 na čak -3,5 posto, što znači da će državna potrošnja ove godine biti još 3,5 posto manja nego prošle godine. Niža državna potrošnja, jasno, utjecat će i na standard ljudi, jer manja državna potrošnja znači i manje ili iste prihode ljudi u javnoj upravi, u kojoj u Sloveniji radi 160.573 ljudi. Ured je korigirao i stopu nezaposlenosti – što također nije dobra informacija za standard ljudi u Sloveniji: registrirana nezaposlenost bit će ove godine ne 12,5 nego 12,9 posto, odnosno prosječni broj nezaposlenih neće biti samo 116.000 ljudi, nego oko 119.000. I privatna potrošnja, koja je znak potrošnje kućanstva u trgovinama, bit će manja nego prošle godine: ured je predvidio da će privatna potrošnja ove godine u usporedbi s prošlom pasti za 0,5 posto, a jučer je to korigirano – past će za 1,2 posto. I dobavljači Mercatora kažu da prodaju sve manje – i to je već loš znak, kao i sve spomenuto. Sve je to loše ne samo za trgovinu, nego i za sve druge djelatnosti, jer ljudi manje troše – i država mora više davati za socijalne transfere. Velik udio slovenskog BDP-a vezan je za izvoz, pri čemu nam je ključna Njemačka, pa tako stanje kod nas u velikoj mjeri diktira događanje u državama EU. A klima se prenosi – ako ide loše Njemačkoj, ide loše i velikom broju država koje su poslovno povezane s njom. Za 2013. slovenski Ured za makroekonomske analize i razvoj ima pozitivnija predviđanja: kaže da će biti bolje, predviđa rast BDP-a Slovenije od 2 posto.”

Budući da se potrošačka košarica više ne računa ni u Hrvatskoj, posljednji podaci potječu iz kolovoza prošle godine. Prema tadašnjem izračunu Nezavisnih hrvatskih sindikata, ona je iznosila 6411 kuna, odnosno 855 eura. Prosječna plaća tada je bila 735 eura i pokrivala je 80 posto košarice. Danas je situacija nešto gora, objavili su nedavno, predvidjevši da će zbog rasta cijene goriva cijena potrošačke košarice porasti za 70 kuna. Prema nedavnom istraživanju GfK-a, 72 posto kućanstava u Hrvatskoj ne može podmiriti životne troškove prihodima koje ima, a veće od potrebnih ima samo osam posto njih. No, bez obzira na to, Hrvatska je, uz Sloveniju, najbolje stojeća država bivše Jugoslavije i s prosječnom plaćom od 5788 kuna puno je bliža Sloveniji nego Crnoj Gori.