Staljinove čistke povećale goleme ljudske gubitke u Drugom svjetskom ratu

Sovjetski Savez pretrpio je najveće ljudske gubitke od svih zemalja u borbi protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. Istodobno, Staljinov režim okomio se na vlastite građane, pogubivši, zatvorivši i protjeravši one koje je smatrao svojim neprijateljima.

Tri puta više poginulih u ratu

Staljin je procijenio da je u Velikom patriotskom ratu od 1941. do 1945., kako se sukob naziva u Rusiji, poginulo sedam milijuna ljudi.

Iznio je jako podcijenjenu brojku kako bi se prikazao kao briljantni vojni strateg i veličao svoj kult ličnosti.

Nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov ukinuo je prethodnikov kult ličnosti i procjenu poginulih povećao za gotovo tri puta, na 20 milijuna, okrivivši za goleme gubitke Staljinovu nesposobnost.

Posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov prvi je otvorio državne arhive i povjesničari su iznijeli novu, još veću brojku od 26,6 milijuna poginulih – 12 milijuna vojnika i 14,6 milijuna civila.

Jedan od najvećih gubitaka dogodio se u opsadi Lenjingrada 1941./1942., kada je poginulo do milijun stanovnika grada koji se sada zove Sankt Peterburg, jer nisu imali hrane i ogrjeva tijekom zime.

Najsmrtonosnija bitka bila je bitka za Staljingrad 1942./1943. kada je poginulo više od milijun sovjetskih vojnika, ali je to bila prekretnica u ratu.

“Staljinovi samovari”

Nakon rata, okrutan nadimak za vojnike koji su izgubili sva četiri uda bio je “Staljinovi samovari”, po nazivu za tradicionalne ruske čajnike.

U ratu je gotovo 2,5 milijuna ljudi ostalo doživotnim invalidima.

Stotine tisuća nisu imale nikoga tko bi o njima vodio brigu i bili su prisiljeni prosjačiti, zbog čega su bili ogorčeni na državu.

Godine 1948. država ih je počela sklanjati s ulica, smještajući ih u bivše samostane preuređene u sanatorije u zabačenim sjevernim regijama.

U njima su završili i drugi ljudi s ruba društva, poput prosjaka i teških invalida koje su sovjetski dužnosnici željeli sakriti od očiju javnosti.

Neke od tih institucija ostale su otvorene sve do 1970-ih.

Pogubljeni zbog defetizma

Više od 2,53 milijuna sovjetskih građana osuđeno je na vojnim sudovima, uključujući 1,43 milijuna dezertera i onih koji su izbjegli novačenje.

Više od 175.000 ljudi pogubljeno je između 1941 i 1945. zbog špijunaže, izdaje, dezerterstva i defetizma.

Pod nacističkom okupacijom bilo je gotovo 80 milijuna ljudi u SSSR-u i u baltičkim državama koje su mu bile silom priključene.

U njemačkoj vojsci služilo ih je 1,24 milijuna, uključujući 400.000 Rusa, 250.000 Ukrajinaca, 150.000 Latvijaca, 90.000 Estonaca i 70.000 Bjelorusa, rekao je povjesničar Viktor Gavrilov, znanstvenik Vojne akademije ruskog glavnog stožera.

Kažnjavanje manjina

Od 1941. do 1942., Staljin je odlučio preseliti manjinske etničke skupine, koje je sumnjičio da su “potencijalni kolaboracionisti”, iz njihovih dugogodišnjih zavičaja.

Počeo je s njemačkom zajednicom u Rusiji koja je živjela pretežito oko rijeke Volge i imala više od 800.000 pripadnika. Stočnim vagonima preseljeni su u Kazahstan.

Tada je došao red na Grke, Fince i druge.

Od 1943. do 1944., kako su sovjeti potiskivali njemačku vojsku, Staljin je počeo prisilno seliti desetke drugih etničkih skupina, među kojima Čečene, Inguše i krimske Tatare i slati ih u negostoljubive stepe u Kazahstanu, Kirgistanu i Sibiru.

Ukupno je gotovo 1,2 milijuna ljudi preseljeno u zabačene regije u kojima nije bilo uvjeta za život.

Bili su optuženi da su surađivali s nacistima, često bez ikakvih dokaza.

Sovjetske vlasti podržale su priliku da razbiju zajednice sa snažnim etničkim identitetima i presele ih u golema nenaseljena pustinjska prostranstva.

Nakon Staljinove smrti, vlasti su ih službeno oslobodile svake krivnje.

Komentiraj