SRPSKI STOP RADIKALIZMU: ‘Srbima je u Hrvatskoj bolje nego prije 2000.’

Objavljeno u Nacionalu br. 532, 2006-01-23

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, govori o tome pod kojim će uvjetima i dalje pružati podršku Sanaderu

Milorad Pupovac nesumnjivo je politički vođa Srba u Hrvatskoj, ali i iznimno važan koalicijski saveznik vlade Ive Sanadera. Manjim dijelom jer Vlada u velikoj mjeri ovisi o glasovima trojice zastupnika iz redova SDSS-a, a više jer se HDZ njihovom podrškom uspio odmaknuti od mračnog desničarskog imidža kakav je nosio do pobjede na izborima u studenome 2003. Premda surađuje s aktualnom vlašću, Pupovac je i dalje zadržao distancu i s vremena na vrijeme žestoko kritizira ponašanje Sanaderova kabineta.

U takvim okolnostima, iznenadio je njegov nedavni istup na Radioteleviziji Republike Srpske, kad je snažno branio politiku hrvatske vlade prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Odbio je kritike kako se onemogućava povratak, a Srbi fizički ugrožavaju, i ustvrdio da je situacija kudikamo bolja nego u prošlosti. Bio je to istup koji je branio Vladu i predstavio Pupovca na drukčiji način nego što ga percipiraju u Hrvatskoj. U razgovoru za Nacional, koji smo vodili u nedjelju, 22. siječnja, objašnjava zašto je nastupio na taj način, ali i iznosi da i dalje postoje bitni problemi u odnosu vladajuće garniture prema srpskoj manjini.

NACIONAL: Kako to da ste na televiziji u Republici Srpskoj branili politiku Sanaderove vlade prema Srbima u Hrvatskoj?

– Prije svega, kad odete u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, ako nemate doista debele razloge kritički pričati o ovdašnjoj situaciji, treba govoriti jezikom koji će afirmirati ono što se zbiva u Hrvatskoj. Poslije 2000. u Hrvatskoj se vidi dosta pozitivnih pomaka. Kad je u pitanju povratak, mnoge stvari koje su u prošlosti bile zacementirane danas se rješavaju ili se traže rješenja, završen je povratak imovine, u tijeku je obnova kuća, a stižu čak i prva rješenja nekadašnjim nositeljima stanarskog prava. Došlo je vrijeme kad srpska i druge manjine mogu znatno pridonositi demokratizaciji Hrvatske, a da pritom ne moraju sjediti u krilu vlasti, ali niti djelovati iz nekakvog mračnog opozicijskog zapećka. Sve to rezultat je želje da Hrvatska postane demokratska zemlja, ali i da kao stabilna demokracija postane članica Europske unije.

NACIONAL: Ovakvi stavovi pomalo neobično zvuče ako se zna da u pravilu javno istupate kad treba upozoriti na ugrožavanje prava Srba u Hrvatskoj?

– Imam razloge za to. Kao saborski zastupnik i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća imam dužnost pomoći da se što prije otklone nedostaci u funkcioniranju vlasti, negativan odnos prema manjinama i ograničenja političkog pluralizma, kakva još uvijek imamo u Hrvatskoj. U tom smislu neću izgubiti iz vida da se u Hrvatskoj još događaju incidenti i borit ću se kako bi se oni zaustavili. Ali ne mogu dopustiti da incidenti koji se događaju od svibnja 2005. postanu povod jačanju radikalizma među Srbima u Bosni i Hercegovini i Srbiji. To ne bi bilo korisno, ali ni korektno prema činjenicama, prema onome što se doista događa u Hrvatskoj. Incidenti su rezultat otvaranja niza pitanja koja su do jučer bila zatvorena. Nekima u Hrvatskoj ne odgovara participacija Srba u vlasti, iako je ona najčešće na lokalnim razinama. Ista je stvar i s rješavanjem imovinskih pitanja Srba povratnika, a kod nekih je to i reakcija na suradnju sadašnje vlade s Haagom. Naravno da bi se ti problemi lakše rješavali kad bismo u Hrvatskoj imali efikasniju policiju, javnost koja bi rezolutnije reagirala na te incidente i kad u Saboru ne bi sjedili ljudi neosjetljivi na kršenja ljudskih prava. Na lokalnim razinama postoji sprega vlasti i mentaliteta koji razmišlja po načelu “dobro, to nije dopustivo, ali što ćemo, neka im se događa”. Unatoč takvim incidentima, ne mogu prešutjeti da je danas stanje puno bolje nego prije 6-7 godina. Posebno o tom poboljšanju neću šutjeti kad sam negdje u inozemstvu.

NACIONAL: Kako onda objašnjavate neuspjeh zajedničke akcije hrvatske vlade i OESS-a “Hrvatska je domovina svih svojih građana”, kojom su izbjegle Srbe željeli pozvati na povratak?

– Kampanja nije bila dobra. Ona je rezultat pogrešnog pristupa u kojemu se trebalo manifestirati nešto što se već manifestiralo, a to je spremnost na povratak. Vladu i OESS od početka smo upozoravali da bi bolje bilo potrošiti taj novac na osiguravanje onoga što je najnužnije za povratnike ili kako bi zajedno s vladom Srbije ubrzali dinamiku povratka ljudi koji se žele vratiti. Nedavno ste u “Latinici” mogli čuti kako tom akcijom nije postignut gotovo nikakav efekt, iako se ljudi žele vratiti. OESS mora biti jamac svog mandata u Hrvatskoj i mislim da je važno da taj mandat osnaži prije nego napusti Hrvatsku. A dogodilo se da se njihov mandat oslabio i to se mora promijeniti.

NACIONAL: Što je s percepcijom zbivanja u Hrvatskoj?

– Kad govorimo o percepciji u Srbiji i BiH, unatoč svojim kontroverznim stavovima iz prošlosti koji mnogim Srbima nisu bliski, Stipe Mesić je vrlo popularan u Srbiji, odnosno Bosni i Hercegovini. Promjena koja se dogodila u posljednje vrijeme sastoji se u tome što je sada ondje popularan i Ivo Sanader, tako da danas mnogi Srbi, makar ne potpuno otvoreno, svojim političarima govore “zašto ne biste i vi kao onaj Sanader?”.

NACIONAL: Zašto onda u nedavnom izvješću Human Rights Watcha piše kako je 2005. u Hrvatskoj oslabljen položaj manjina?

– Nakon lokalnih izbora, koji su održani u petom mjesecu, stanje je doista bilo kritično. Malo je nedostajalo da prekinemo suradnju sa Sanaderovom vladom zbog niza incidenata koji su se događali, poput neprihvaćanja rezultata lokalnih izbora i onemogućavanja pripadnika srpske zajednice da u skladu s izbornim rezultatima participiraju u vlasti. U Dubrovniku, Požegi ili Sisku se dijeli vlast, ali na lokalnim razinama možete podijeliti samo odgovornost, međutim, Srbima se čak ni to nije dopuštalo. Zapravo, od svibnja 2005. u Hrvatskoj traje naginjanje nadesno i ne može se reći da za to nije odgovorna vladajuća garnitura. Činjenica je da nije otkriven ubojica Dušana Vidića iz Karina, kao ni podmetači eksploziva od kojega su poginula dva povratnika, ali ni inicijatori brojnih incidenata. Svi ti događaji bacaju sjenu ne samo na policiju, nego i na cijelu Vladu. Nisu dovoljne površne izjave tipa “Vlada osuđuje incidente”, a s druge strane manjinska politika ne može se realizirati budemo li imali ograničenja u razvoju demokratskih vrijednosti. Uza sve to, naši partneri iz HDZ-a u Saboru su nerijetko žestoko nasrtali na demokratske slobode, posebno kad su u pitanju mediji i efikasnost i profesionalnost državne uprave. Prema takvom ponašanju ne samo da ćemo biti kritični, nego ćemo morati ozbiljno razgovarati s premijerom Sanaderom.

NACIONAL: Jeste li razgovarali ili tek namjeravate?

– Dosad smo s predsjednikom Vlade pričali o nizu pitanja, ali nismo održali poseban sastanak koji bi bio posvećen incidentima. Smatrali smo da neke stvari možemo raspraviti s nadležnim ministrima, a posebno smo bili uvjereni kako dio tih pitanja možemo riješiti u Saboru. Ali dva su naša pokušaja propala kad smo zatražili saborsku diskusiju u kojoj bi policija podnijela izvještaj o kršenju ljudskih i manjinskih prava. Oba puta naše su inicijative propale zbog opstrukcije zastupnika HDZ-a. U četvrtak ćemo na Odboru za ljudska prava ponovno inicirati raspravu. Ako i ovaj put budemo odbijeni, to će biti dobar razlog da zatražimo razgovor s Ivom Sanaderom.

NACIONAL: Ako niste zadovoljni HDZ-ovom vladom, zašto ju već dvije godine podržavate i omogućavate njezin opstanak?

– Sanaderova vlada nije opstala zahvaljujući nama. Zahvaljujući podršci nas trojice zastupnika SDSS-a ona je dobila specifičnu političku težinu i mi smo je svjesni, jer, kao što znate, nekoliko smo se puta u Saboru suprotstavili Vladinim prijedlozima i sve je izgledalo dramatično. Sjetite se kako smo onemogućili promjenu granica izbornih jedinica prije prošlogodišnjih lokalnih izbra. Ali kad govorimo o parlamentarnoj većini, nju je HDZ osigurao sa strane, a to je HSP. To je razlog da mi manjinski zastupnici, barem mi koji smo svjesni svoje odgovornosti za demokratski razvoj ove zemlje, jasno upozorimo premijera da ne može surađivati s manjinama, a istovremeno ispod tepiha održavati vrlo sumnjiva koaliciju s Hrvatskom strankom prava. To je jedan od kritičnijih aspekata u suradnji između nas i Sanadera. Kad bi se takva suradnja vlade i HSP-a nastavila ili postala još eksplicitnija, manjinski zastupnici više ne bi mogli podržavati ovu vlast.

NACIONAL: Ne slažete se s onima koji smatraju kako HSP prolazi kroz pozitivnu metamorfozu. Nije li jedan od dokaza i Đapićev posjet Jeruzalemu?

– Sve što se događalo ili se trebalo dogoditi, dogodilo se u Hrvatskoj. Ritualna politička pranja u Jeruzalemu i presvlačenja političkih košulja u najmanju su ruku neumjesna. Želim još nešto reći. Postoje ljudi koji stotinu puta mogu otići na neka mjesta, ali nema šanse da sa sebe operu prošlost jer voda neke stvari ne može oprati. Ali to je već pitanje HSP-a i oni se sami moraju zapitati mogu li ih transformirati ljudi s kojima reforme nisu uvjerljive.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na primanju povodom pravoslavnog Badnjaka, kad se okupila cjelokupna politička elita od Sanadera do Račana i Bandića. Kao da je u posljednje vrijeme postalo moderno javno pokazivati političku korektnost?

– Mislim da je dobro iskazivati političku korektnost nakon ratova i svih iskustava koja su oni donijeli. Pamtim naš prvi božićni prijem koji smo organizirali 1995., kad se odazvao cijeli diplomatski kor akreditiran u Zagrebu, ali vrlo malo istaknutih javnih osoba i gotovo nitko iz političkog života. Tih godina od političara su dolazili Branko Horvat, Stipe Šuvar, Dražen Budiša, Vesna Pusić, Ivo Škrabalo, Ivo Banac i Milan Bandić. Prema tome, postoje neki ljudi koji su stvorili pretpostavke, prije nego što je Sanader izrekao “Hristos se rodi”. Ova godina u povijesti će biti zabilježena po diskusiji između Sanadera i Račana za vrijeme naše proslave. Najprije je Ivo Sanader rekao kako mu je drago jer je stvorio pretpostavke da i predsjednik SDP-a može doći na božićni prijem Srpskog narodnog vijeća, na što mu je Ivica Račan uzvratio da čestita premijeru jer je stvorio uvjete i dodao kako je “Sanader s obzirom na stranku koju predstavlja imao obvezu prvi se pojaviti”. Ako donedavno u ovdašnjoj politici nije bilo razumijevanja za probleme Srba u Hrvatskoj, polemika Račana i Sanadera pokazuje da se ono postupno uobličava. Naša je dužnost pomoći daljnjem razvoju tog procesa.

NACIONAL: Što mislite o novom postavu Spomen-područja u Jasenovcu, gdje se poimence navode žrtve tog konclogora, ali ne i njihova nacionalna pripadnost?

– Savjet Muzeja Jasenovac izabran je dirigirano i kontrolirano, a to znači bez uvažavanja mišljenja predstavnika zajednica koje su ondje stradale, Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista. To nije dobro. Čujem da je Zoran Prpić korektan čovjek, ali poznavatelji situacije me uvjeravaju da on nije dovoljno stručan za položaj predsjednika Savjeta tog muzeja. Osim toga, postavlja se i pitanje koncepta jer Jasenovac nije samo muzej holokausta. Zato ni prenošenje koncepta muzeja holokausta ne može biti uspješno, iako smo jako zahvalni njihovim predstavnicima jer su obradili i dostavili arhivske podatke o ubijenima. Ali kad dođete u Muzej holokausta, dobro znate da su sve žrtve koje se tamo spominju bili Židovi i da su zato umoreni. U Jasenovcu su Jovo Petrović ili Dušan Jovanović ubijeni jer su bili Srbi, a ne zbog svog imena. Kao što su oni ubijani jer su bili Srbi, tako su likvidirani i drugi jer su bili Romi, Židovi, Hrvati antifašisti ili nešto peto i to se mora reći. Ti su ljudi ubijani zbog svoje etničke pripadnosti ili političkog uvjerenja ili jer su bili Hrvati antifašisti koji su smatrali da nitko ne smije umrijeti zbog nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Upravo se zato tih 70.000 žrtava, ili koliko ih je bilo, ne smije svesti na obična imena i prezimena jer time bježimo od istine. Na kraju, vjerojatno se među dijelom i Srba i Hrvata nikada neće postići konsenzus koliko je stvarno žrtava bilo u Jasenovcu, a nije dobro da svi budemo žrtve brojeva. Iz ove situacije ne možemo izići samo surađujući s Izraelom i SAD-om nego moramo i s BiH, jer je odatle većina jasenovačkih žrtava. Prošle godine mi smo imali jednu obljetnicu Jasenovca, a bosanski Srbi drugu. Ako pitate mene kao hrvatskog državljanina srpske nacionalnosti, dva Jasenovca apsolutno su nepotrebna. Trebamo uključiti i institucije Srbije i Crne Gore i od Jasenovca napraviti mjesto sporazumijevanja i suradnje, a ne ga upotrebljavati za podjele, pa i ratne ciljeve, kao što je to bilo proteklih 15 godina.

NACIONAL: Je li moguće napraviti zajednički projekt kad srpska strana i dalje ustraje na tezama o 700.000 do milijun ubijenih Srba u Jasenovcu?

– To nije službena politika Srbije. Razgovarao sam s meritornim predstavnicima srpske vlade i mogu posvjedočiti da oni ne stoje iza tih brojki nego žele da Jasenovac bude mjesto sporazumijevanja naših zemalja.To se može napraviti samo ako se poštuje značaj tog mjesta. Sa srpske strane treba prestati preuveličavati broj žrtava, a s hrvatske prestati tolerirati sve poštovatelje ustaškog režima i one koji na utakmicama pjevaju o Jasenovcu i Gradiški Staroj.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši