Srpski politički vrh u šoku jer je Izrael između SAD-a i Srbije izabrao – Ameriku

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar vanjskih poslova Nikola Selaković s nevjericom su primili vijest da je Izrael uspostavio diplomatske odnose s Kosovom, koje će otvoriti ambasadu u Jeruzalemu

Izrael je izabrao da su mu važniji interes vezivanja za Ameriku i ono što je važno Americi, nego Srbija.” Tim mudrim riječima je relativno novi ministar vanjskih poslova Srbije (na dužnosti je od 28. listopada) Nikola Selaković prošloga tjedna prokomentirao uspostavljanje diplomatskih odnosa između Izraela i Kosova, koje će otvoriti ambasadu u Jeruzalemu.

Činjenica je da se u Beogradu tijekom proteklih triju desetljeća insistiralo na bliskosti srpskog i židovskog naroda, uz tvrdnje da ih neraskidivo vezuje uloga najvećih svjetskih žrtava stoljetnih progona. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Beogradu je bila popularna teorija da Srbi nisu Slaveni, već “izgubljeno najnesretnije 13. židovsko pleme”, ali je teško zamisliti da bi itko, a posebno šef diplomacije, mogao biti iznenađen jer je “Izrael izabrao da su mu važniji interes vezivanja za Ameriku i ono što je važno Americi, nego Srbija”.

Selaković je konstatirao da je Srbija u odnose s Izraelom uložila prethodnih godina ozbiljne napore, zbog čega nije sretna razvojem situacije, ali je i ocijenio kako je važno da Beograd nije sudjelovao “u tom procesu” uspostavljanja diplomatskih odnosa između Jeruzalema i Prištine, jer predsjednik Srbije Aleksandar Vučić “nije prihvatio potpisati poziv Izraelu da prizna Kosovo – i obrnuto”.

Što se tiče uspostavljanja diplomatskih odnosa između Izraela i Kosova, “taj proces” je dogovoren 4. rujna u Washingtonu, u Bijeloj kući. Uz prisustvo tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, kosovski premijer Avdullah Hoti potpisao je odluku o uspostavljanju diplomatskih odnosa s Izraelom.

Vučić možda “nije prihvatio potpisati poziv Izraela da prizna Kosovo i obrnuto”, ali je sigurno da je 4. rujna u Ovalnom uredu Bijele kuće bio udaljen samo par metara od Hotija dok je stavljao potpis. Čega bi se Selaković trebalo sjećati, s obzirom na to da je tada bio generalni sekretar Predsjedništva Srbije.

 

U Beogradu je sa zadovoljstvom primljeno žaljenje EU-a zbog odluke Kosova da otvori ambasadu u Jeruzalemu, ali nitko ne spominje da se na isto sporazumom u Washingtonu obvezao i Vučić

 

U Beogradu je prije nekoliko dana sa zadovoljstvom primljeno žaljenje Europske unije zbog odluke Kosova da otvori ambasadu u Jeruzalemu. Gdje diplomatska predstavništva imaju samo SAD i Gvatemala. Jer EU insistira na tome da, dok traju sukobi između Židova i Palestinaca i zbog spornog statusa Jeruzalema, ambasade trebaju ostati u Tel Avivu. Selaković je izrazio sumnju u mogućnost da, zbog ambasade u Jeruzalemu, bilo koja arapska ili islamska država prizna nezavisnost Kosova.

Ali uz takvo insistiranje na “autogolu” Prištine, nitko iz vlasti u Beogradu ne spominje da je Vučić tog istog 4. rujna u Washingtonu, uz Hotija i Trumpa u ulogama svjedoka, potpisao obavezu da Srbija do srpnja premjesti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem. Što je u suprotnosti s Rezolucijom 478 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i politikom EU-a, čije članstvo Srbija, navodno, priželjkuje.

Prošlo je pet mjeseci, ali je teško zaboraviti 4. rujna i Vučićevu reakciju u Ovalnom uredu, dok je Trump govorio o „fantastičnoj” odluci Srbije da premjesti ambasadu u Jeruzalem. Sjedeći za niskim stolićem pored Trumpa, Vučić je naglo pogledao dvije stranice dokumenta ispred sebe, a zatim uputio upitan pogled u pravcu članova svoje delegacije, kao da nema pojma o čemu predsjednik SAD-a govori.

Bilo je jasno da je Trump iskoristio Vučića i Hotija da u svojoj predizbornoj kampanji ostvari kakav – takav vanjskopolitički uspjeh, jer je odmah poručio da je Srbija prva europska država koja će ambasadu preseliti u Jeruzalem i da je Kosovo, kao zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, pristalo uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom. „Još islamskih i arapskih zemalja uskoro će slijediti”, naveo je Trump.

Ministar vanjskih poslova Srbije Nikola Selaković bio je vodeća osoba Odbora za podizanje spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu. PHOTO: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

 

Vučić je tada, kao potvrdu izuzetnog tretmana koji je imao u Washingtonu, naveo da je od Trumpa dobio kemijsku olovku i ključeve Bijele kuće. “Ovom olovkom samo Trump potpisuje. Tu olovku je meni dao, kao što mi je posebno na papiriću napisao poruku. I sad tražim tu poruku. Dobio sam i ključeve Bijele kuće. Trump mi je rekao: ‘Ovo ti je da uvijek možeš ući u Bijelu kuću’”, izjavio je Vučić.

Ubrzo se pojavila snimka na kojoj Trump, poslije potpisivanja dokumenta o pomoći žrtvama koronavirusa, dijeli 13 olovaka svima prisutnima. Naravno da su 3. rujna i članovi prištinske delegacije od Trumpa dobili olovke i ključ Bijele kuće.

Prošlotjedno potpisivanje sporazuma o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Kosova i Izraela nije Vučića zateklo u delikatnom Beogradu, već na rezervnom položaju – u Parizu, gdje je bio gost francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Šef francuske države pružio je podršku Srbiji na putu u EU, iako je Beograd suočen s armiranim betonskim zidom jer prošle godine nije otvorio nijedno pregovaračko poglavlje. Macron je pozdravio i Vučićeva “inovativna rješenja” kosovskog problema, ma što to značilo. Istina je da Pariz, barem do sada, nije imao utjecajnu ulogu u rješavanju odnosa između Beograda i Prištine. Glavni vanjski igrači su bili i ostali Washington i Berlin, a novi predsjednik SAD-a Joseph Biden, koji ima bogato balkansko iskustvo, poručio je Vučiću da su Amerikanci nepokolebljivi u podršci cilju Srbije u pogledu europskih integracija, kao i da potiču “postizanje sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji s Kosovom, koji je fokusiran na međusobno priznanje”.

 Zato je teško vjerovati da je Kosovo bilo glavna tema susreta u Parizu. Mnogo je vjerojatnije da su Vučić i Macron razgovarali o izgradnji beogradskog metroa, kontroverznog projekta dugog 42 kilometra, čija je vrijednost narasla nevjerojatnih šest milijardi eura. Izvođači radova na tom poslu bi trebale biti francuske firme Alstom i Egis i kineska kompanija Power Construction Corporation.

Naravno da je Vučić boravak u Parizu predstavio kao susret s jednim od svojih brojnih prijatelja / svjetskih državnika, što je naglasio izjavom: Macron je pokazao nevjerojatnu srdačnost. Doživio sam stvari koje nisam ni sanjao, vodio me u vinski podrum Elizejske palače. Vučić je istaknuo da je malo tko u Europi imao čast to vidjeti.

Naravno da to nije istina. Jer jednom godišnje, tijekom Dana europske baštine, stotine ljudi imaju mogućnost obići Elizejsku palaču, uključujući i njene vinske podrume u čijem se okrilju nalazi 14.000 boca božanskog nektara.

Vučićeva ekskluzivnost u tom prostoru jednaka je Trumpovu “jedinstvenom” poklonu – ključu Bijele kuće i olovci, koji su se mogli kupiti na kiosku u Washingtonu.

 

Francuski predsjednik pružio je podršku Srbiji na putu u EU iako je Beograd suočen s armiranim betonskim zidom jer prošle godine nije otvorio nijedno pregovaračko poglavlje

 

Takve kontroverze ne bi trebale biti problem za novog šefa srpske diplomacije Selakovića, koji je već bio ministar pravosuđa, ali je prvu popularnost stekao kada je, kao asistent na beogradskom Pravnom fakultetu, studentici oteo i bacio u smeće bočicu vode Jana.

Selaković je tvrdio je da je time htio studentima objasniti da će Srbiji pomoći ako budu kupovali domaće.

„Držao sam vježbe iz Nacionalne historije države i prava. Predavao sam o zločinima iz Drugog svjetskog rata, nacifašističkom zakonodavstvu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, rasizmu, koncentracijskim logorima i jamama kao načinu uklanjanja više od 700.000 Srba. Kad sam vidio da na jednoj klupi stoji bočica s vodom uvezenom iz Hrvatske, zaključio sam predavanje paradoksom. Ispričao sam studentima da su prije 70 godina Srbe bacali u jamu, a da danas Srbi piju vodu Jamnicu. Možda je usporedba nekome neumjesna, ali je istinita. Ispričao sam da se voda puni u selu Jamnici, gdje su do 1995. isključivo živjeli Srbi, a da ih danas nema. Na temelju toga konstruirana je notorna laž o bacanju bočice u smeće”, rekao je Selaković.

Koji je izuzetno značajan za novi simbol Beograda – spomenik Stefanu Nemanji, ocu srpske državnosti iz srednjega vijeka. Spomenik visok 27 metara Vučić je otkrio prošle nedjelje, na Savskom trgu, nekada Trgu bratstva i jedinstva, čiji su zaštitni znak donedavno bile dvije beogradske institucije – željeznička stanica izgrađena 1884. godine i legendarno kino Partizan, poznato po akcijskom repertoaru, a zatim pretvoreno u stjecište ljubitelja pornografske umjetnosti. Partizan je bio toliko popularan da je njegova danska erotska komedija “Hopa cupa u krevetu” prije četiri desetljeća bila najgledaniji film u Jugoslaviji.

Selaković je, iako pravnik, bio vodeća osoba Odbora za podizanje spomenika Stefanu Nemanji. Taj odbor je, netransparentno, prihvatio ponudu izuzetno uspješnog ruskog državnog umjetnika Aleksandra Rukavišnjikova.

Cijena izgradnje spomenika visokog 27 metara (devetokatnica) nije poznata. Mediji su došli do selektivnih podataka koji govore o 10 milijuna eura. Srpske vlasti su tu sumu proglasile za tajnu do 2023. godine. Kao razlog je navedena želja Rukavišnjikova. Koju nijedan srpski zakon ne može pokriti.

Tijekom priprema za otkrivanje spomenika je Selaković, diplomatski vješt kakav jest, izjavio: „Da nije Nemanje, ne bismo bili Srbi i ne biste se ni vi ni ja prezivali na ‘ić’.”

Odgovor na takvu oštroumnu tvrdnju je na društvenim mrežama bio vezan uz procjenu da je Selaković, insistiranjem na prezimenu “na ić”, “poklonio Hrvatima” srpske znanstvene genije Nikolu Teslu i Mihajla Pupina, ratnog vojvodu iz Prvog svjetskog rata Radomira Putnika, sportske legende Vladu Divca, Dejana Bodirogu, Dragoslava Šekularca, lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, srpske ministre policije i zdravlja Aleksandra Vulina i Zlatibora Lončara, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika.

Komentiraj