SRETNI I S VIŠKOM KILOGRAMA: Lijep život ugodno popunjenih

Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

IAKO SU MEDIJI prepuni članaka o dijetama, a liječnici su debljinu proglasili bolešću, nekoliko poznatih osoba za Nacional je ispričalo kako su unatoč višku kilograma prihvatili svoje tijelo i odlučili ne robovati trendu ‘idealne ljepote’

‘Kad čovjek ima infarkt, onda vidi da u bolnici ima i mršavih ljudi. I mršavi i debeli boluju od istih bolesti. Tome je često uzrok i genetika. Naravno, ovisi i o tome kako se čovjek inače osjeća, osjeća li kakve tegobe. Kad smo s kazalištem bili na liječničkom pregledu, jedan kolega iz baleta imao je visoki kolestor, a liječnik mu je, ne znajući čime se ovaj bavi, rekao: ‘Morate više vježbati.’ Dakle, kad je o zdravlju riječ, zaista nema pravila”, kaže operna primadona Ivanka Boljkovac. Za svoje zdravlje ona kaže da je odlično, bez problema funkcionira na pozornici, pjeva, pleše i uživa u svom poslu. No, kad dugo stoji, bole je noge.
“Ali bole i mršave kad su cijeli dan na nogama. Amerikanci su rekli da poslije tridesete nema čovjeka kojeg nešto ne boli. A kad prijeđete pedesetu, mora vas tu i tamo nešto bocnuti”, zaključila je.
No u današnje vrijeme mediji i liječnici, iako i među njima postoji velik broj “ugodno popunjenih”, sve više ističu kako je debljina – bolest.

Mora li svaka debljina uistinu automatski značiti bolest? Ili je možda za naše fizičko i psihičko zdravlje štetnije ne osjećati se dobro u vlastitoj koži i patiti jer ne izgledamo kao modeli sa stranica modnih časopisa te se podvrgavati dijetama i stalno gubiti i vraćati kilograme, što je za zdravlje još opasnije? Neki ljudi davno su se prestali opterećivati ili se nikad nisu ni opterećivali svojim “pivskim trbuščićem”, odnosno drže se poslovice: bolje da ljulja nego da žulja. Pritom je važno imati na umu, smatra glumac zagrebačkog kazališta Komedija Ljubo Zečević, da debljina ipak može biti uzrok nekih bolesti.

“Prije dvije godine ustanovljen mi je dijabetes i iako je ta bolest nastala iz više razloga, ne želim bježati od toga da je jedan od razloga i moja prekomjerna težina. Ne želim lagati da sam debeo i sretan čovjek koji nema nikakvih problema, ali problema imaju i mršavi ljudi. Isto tako to ne znači da se s tim problemom ne može kvalitetno živjeti, pogotovo ako dalje kontrole pokazuju dobre nalaze. Neki stari običaji malo se reduciraju, ali to ne znači da čovjek ne može katkad zgriješiti.”

Ljubo Zečević kaže da je čovjek koji drži do sebe i iz svake situacije za sebe zna izvući najbolje. Tako i debljini pristupa na razini estetike. Komadi njegove garderobe kvalitetni su i pažljivo odabrani. “Želim dobro izgledati i tako se i osjećam. Znam tko sam i što sam, no onaj tren kad se čovjek pogleda u ogledalo, treba sam sebi reći: ‘Imaš okruglo lice, 120 kilograma i trbuh, ali potrudi se da to ne izgleda ružno.’ Treba prihvatiti sebe takvog kakav jesi i reći: ‘To sam ja.’ Nedavno je u jednim novinama objavljena slika nas glumaca iz Histriona iz 1983. Svi smo tada faktički bili mršavi ljudi, pa i ja, a već tada su me zvali Debeli. Međutim, danas prema debelim ljudima vlada društvena diskriminacija, što pogađa one koji nemaju dovoljno samopouzdanja i dovoljno im je da im neka budala kaže: ‘Joj, kak si debeli.’ A najčešće ti dođu neki ljudi koji u životu nisu postigli ništa osim toga što su mršavi. Jer danas je prihvatljivo da osobe budu lijepe po jednom opće važećem kriteriju ljepote. Takvim pomoditetima ne treba podlijegati. Ljepota je relativan pojam i podliježe svim vrstama revizije. Ja ne osjećam da me ljudi gledaju kao neku grdobinu. Oženio sam se lijepom i naočitom ženom, nemam problema u poslu, dapače, mislim da bih imao manje posla kad bih bio u nekom klišeu”, kaže Ljubo Zečević.

Slavica Knežević, glumica kazališta “Gavella” i zvijezda humoristične serije “Bibin svijet”, nikad nije dramatizirala zbog nekoliko kilograma viška. Kad se zbog nedavne bolesti dodatno udebljala, bez kompleksa je pristala biti model modne kuće Maxy P za dame koje nose konfekcijske brojeve iznad 40.
“Ja uvijek priznam da sam debela. Čim sam postala debela, počela sam to isticati. Neke moje kolegice ne vole o tome govoriti pred drugima. Ja ne da volim, moram. To je način da pokrenem sebe, priznanje da to ne prihvaćam. Ako sam do prije četiri godine bila vitka osoba, znači da sam se navikla na takvo tijelo i ne želim drukčije zato što mi odjeća loše stoji, sputana sam, nespretna, smeta mi trbuh… A to se dogodilo postupno, počevši s prestankom pušenja 2005., zatim s nekim zdravstvenim tegobama i dolaskom ‘poznatih godina’ kad se svi udebljalju, i muškarci i žene. No nije mi palo na pamet držati dijetu. Nikad nisam razumjela kako netko može u bilo čemu uskraćivati sebi što želi, kad želi i koliko želi. Uvjerena sam da treba slušati svoje tijelo i jesti što god hoćeš i kad hoćeš. Evo, sad sam slistila dva reda čokolade i tri keksa. Pojest ću i 10 palačinki ako mi se one jedu, popit ću čašu, dvije crnog vina kad god mi dođe. No uz te povremene naslade jedino što moramo jest zadržati kretanje, i to po mogućnosti ono iz naših 20-ih godina. Naravno, zadržati ga u glavi, a tijelo će činiti što može. Tako trošeći kalorije nećemo biti debeli. Ja sam ovo ljeto sebe podsjetila na to. Nakon gadnog zastoja od četiri godine izgubila sam pet kilograma za samo mjesec dana bez ikakvih dijeta, samo sam se kretala kao nekad. I s 82 kilograma došla na 77. Predivno. To tijelo sam prepoznala kao svoje i volim se opet pogledati u ogledalo, više ne sklanjam pogled.”

No njezin cilj nije postati mršava nego ostati na 77 kilograma. Jer nakon nekih godina, smatra Slavica Knežević, mršav čovjek prije izgleda bolesno i iscrpljeno nego lijepo. Njezina tajna je u tome da se ne treba prepustiti ni u fizičkom ni u duhovnom smislu, nego otkrivati nove svjetove, kretati se, hodati, voziti bicikl, plesati, uživati u umjetnosti. “Ne treba zastati, misliti da si ostario i prihvatiti to kao stanje, nego uskladiti mogućnosti i snove kako bi se bolje osjećao. To što ću biti stara nema veze s onim ostarjeti. Moj mozak ne želi ostarjeti nego biti ‘open minded'”, kaže Slavica Knežević.

Ksenija Erker ni u mladosti nije bila mršavica, no tada joj je najveći problem bio što zbog širokih bokova nije mogla odjenuti baš onakve traperice kakve su se nosile. Nezadovoljna je, međutim, postala tek u posljednje vrijeme, kad je počela osjećati da zbog težine ne može nositi svoje omiljene cipele s visokim potpeticama, a počela se pojavljivati i lagana bol u koljenima. Kad su joj otkrili i povišeni tlak, shvatila je to kao upozorenje da je vrijeme da promijeni životne navike jer još uvijek funkcionira bez ikakvih tableta i želi da tako što dulje i ostane. Kao protivnica bilo kakvih invazivnih rješenja, liposukcija, smanjivanja želuca i sličnih metoda, prije sedam mjeseci odlučila je otići na tretman “teen lifting” odnosno stimulaciju mišića niskom strujom.
“Sad imam 10 kilograma manje nego kad sam prije devet mjeseci krenula k doktorici Sanji Gošović. Odlučila sam se na to isključivo iz zdravstvenih razloga jer sam apsolutno sigurna da nijedna dijeta nije efikasna, nego je bitan način života. A ja jako volim popiti i pojesti i prije bih si zbog toga stalno predbacivala, što je pogrešno. Svaki dan idem na plac i dobro i zdravo kuham. I rekla sam sebi, ako već jedem 80, 90 posto zdrave hrane, onih 10 posto uredno ću otići van i proveseliti se, ali bez predbacivanja samoj sebi. Samo se sutradan treba ponovo vratiti na stari režim. Uspjela sam postići da se više ne važem histerično svaki dan, nego tek kad vidim da mi hlače ili suknja malo ‘plešu’, onda se počastim vaganjem”, priča o svojim iskustvima Ksenija Erker. Kilogrami su se u njezinu slučaju nakupili zbog godina i nezdravog načina života. Dok je išla na koncerte i turneje, zadnja joj je briga bila što ima u hladnjaku pa nije pazila ni na kvalitetu prehrane. Rođenje njezinih dviju kćeri također je ostavilo traga, nekoliko kilograma dobila je u menopauzi, a dodatnih šest kad je prestala pušiti. Sad je zadovoljna jer vidi da se kilogrami vrlo polako, ali sigurno smanjuju. “Mi debeli ljudi znamo sve dijete ovog svijeta. I čim vi sebi nametnete neki rok i pritisak ‘ja to moram’, najčešće nećete uspjeti. Doktorica Sanja Gošović rekla mi je da će mom tijelu trebati godina do dvije da dođemo do adekvatnog rezultata. A to u mom slučaju ne znači da želim biti mršava nego samo izgubiti određen broj kilograma kako bih se bolje osjećala i bila fit. Bit ću sretna kad rasteretim koljena da se mogu ponovo dobro osjećati u visokim potpeticama.”
Ksenija Erker kaže da ima sreću da je po naravi vesela i optimistična osoba. “Ne kažu uzalud da su debeli ljudi najveći veseljaci”, smije se pjevačica koja se za proslavu 35 godina karijere, u povodu čega joj Croatia Records izdaje Zlatnu kolekciju, svojoj publici želi predstaviti u najboljem svjetlu. Iako u mladosti nije bio korpulentan te se bavio atletikom i karateom, Željko Vukmirica u svojoj se koži danas osjeća super jer osjećaj je, kaže, prije svega mentalna kategorija.

“Ali moju mentalnu kategoriju sve teže podnose moja koljena. Redovito testiram svoju kilažu odlaskom na Sljeme, jer ako ne mogu normalno disati, znači da treba nešto poduzeti. No jednom sam napravio glupost i popeo se žičarom, a spuštao se pješice. Tada sam ozlijedio koljeno i zahvaljujući tom koljenu počeo sam osjećati kilažu. No najvažnije mi je da mi kilogrami ne smetaju na pozornici. Imam sustav vježbi koje radim kad pripremam predstavu. Kad smo radili predstavu ‘Fritzspiel’ u kojoj se pleše, svi su se pitali kako će to izgledati u izvedbi jednog debelog glumca, no moji su se kolege zabrinuli kad su vidjeli koliko kvalitetan pokret ima debeli. Dakle, problem s kilogramima počinje u onom trenutku kad se ne možete kretati.” Problemi s njegovim kardiovaskularnim sustavom nisu nastali zbog debljine, kaže Željko Vukmirica, nego kao posljedica dvaju prekooceanskih letova. No njegov je moto da je, kad je riječ o obrambenim mehanizmima, hrana bolji lijek od alkohola i droge, a ističe da i sport u prekomjernim dozama može biti opasan, posebno kad se čovjek naglo njime prestane baviti.

Bolje debeo i sretan, nego mršav i živčan, moto je i talijanskog kuhara sa zagrebačkom adresom Stefana Cosattinija. U Zagreb je došao prije 13 godina za šefa kuhinje hotela Intercontinental, današnjeg Westina, a danas je šef kuhinje u restoranu Jilly’s te korporativni šef za još tri restorana iste korporacije. Kaže da možda izgledom nije prototip kakav o idealnom Talijanu imaju Zagrepčanke, ali je upravo u Zagrebu pronašao ljubav života, suprugu Gogu, s kojom odgaja njihove dvije kćeri Tanju i Tiu. Zbog njih je odbio i posao u Dubaiju.
Iako kaže da je suprugu osvojio svojom osobnošću, priznaje da je malo koristio i svoje kulinarske čari. No u njihovoj je kuhinji glavna šefica upravo supruga jer on, kad se nečeg primi, zaprlja sve posuđe jer je navikao kuhati kao u restoranu. “Odmalena sam bio okružen loncima, tavama, kuhačama i hranom jer su moji bili gurmani, a već s 11 godina shvatio sam da želim postati kuhar. Otkad znam za sebe bio sam buco. Rodio sam se s 5 kilograma. Ali odgajan sam da budem ono što jesam i da se toga ne sramim. Druga djeca znala su nekad biti zločesta prema meni, ali pravi prijatelji vidjeli su da u meni ima mnogo više vrijednosti. Danas supruga radi pritisak na mene da smršavim, ali moje je zdravlje dobro, odlično se osjećam jer sam uvijek u pokretu, trčim lijevo, desno i nemam nikakvih problema, osim što mi je nedavno zbog krivog pokreta iskočio meniskus. Ali svjestan sam da moram smršaviti zbog zdravlja”, kaže Stefano Cosattini. I 23-godišnji Ivan Vunić, jedan od dva glavna kuhara u restoranu “Baltazar”, smatra da je danas u javnosti isforsirano mišljenje da svi moramo imati idealne mjere.

“Mislim da je za muškarca poželjno da bude malo jači”, kaže. “Ja sam zadovoljan svojim izgledom i nikad nisam ni pokušavao biti na dijeti. Moj je jedini problem što mrvicu previše jedem, iako se hranim zdravo. Ali mislim da je bolji kuhar onaj koji i sam voli dobro pojesti.”
“Sretan sam jer napokon mogu jesti što želim”, rekao je Gordan Kožulj nakon službenog oproštaja od profesionalne plivačke karijere. Hoće li to značiti da ga za nekoliko godina od nakupljenih kilograma nećemo moći prepoznati, ovisi o njegovim genima i načinu života kakav će voditi nakon prestanka bavljenja sportom. No dugogodišnje treniranje dobar je ulog za njegovo buduće zdravlje, neovisno o tome hoće li nakupiti koji kilogram viška.

I Nacionalov kolumnist Srećko Jurdana u mladosti se bavio sportom, možda ne tako aktivno kao Kožulj, ali ipak dovoljno, kaže, da njegov organizam to zapamti. “Zbog utjecaja izvršenih na organizam u prijelomnim godinama, kad dođete u stariju životnu dob i po automatici godina, počnete razvijati potkožno salo, bazična struktura organizma ostaje nepromijenjena, tako da se i srce i krvne žile adaptiraju na tu debljinu. S gubitkom mišićne mase koja nestaje kad prestanu treninzi nastaje salo, ali kad bismo uzeli sve parametre krvotoka, rada srca, jetre i drugih organa, uglavnom su to potpuno zdravi ljudi unatoč prekomjernoj težini.” Kao primjer za podršku te teze Srećko Jurdana navodi plivače, vaterpoliste, boksače, dizače utega, bacače kugle i kladiva, judaše, sumo borce, odnosno sportove u kojima je ljudima i u najintenzivnoj fazi bavljenja sportom potrebna ekstra energija. Oni u pravilu nikad nisu mršavi, moraju razviti mišićnu masu i težinu da bi dobili onaj dodatni impuls koji im daje snagu zahvata, udarca, ili brzine, poput Janice Kostelić.

“Postoji ustaljeno mišljenje koje se po automatizmu usvaja, da je debljina sinonim za bolest, što je potpuno pogrešna percepcija. Takav se stav gura i preko medicinskih krugova i putem medija, a od toga najviše profitira estetska industrija. No, i debeli čovjek može imati potpuno normalan tlak, šećer i visinu kolesterola. Te se bolesti automatski dovode u vezu s debljinom, iako od njih pate i mršavi ljudi. Debljina sama po sebi ne donosi zdravstvene probleme nego način života kakav je čovjek vodio u određenim životnim razdobljima.”
Duško Ćurlić kaže da je poznat po tome da je svoju sad već 15-godišnju televizijsku karijeru izgradio isključivo igrajući na kartu savršenog izgleda.

Spontan i uvijek spreman na šalu, HTV-ov voditelj kaže da nikad nije imao zdravstvenih problema prouzročenih kilogramima. “Onoga trenutka kada se ne osjećam ugodno”, kaže, “bez nekih velikih problema skinem nekoliko kilograma. O medicinskim zahvatima za smanjenje tjelesne težine nisam razmišljao. No, psiha koja strada ako nekoga cijeli život uvjeravate da mora biti ‘po mjeri’ vrlo je zahtjevan argument pri odluci o takvim zahvatima. Mislim da je mnogim zabludama o idealu ljepote i estetike potpuno krivo i s čisto marketinških aspekata pridonijela i lažna slika stvarnosti koja je apsolutno i po svaku cijenu u službi profita, a daleko od bilo kakve društvene realnosti. Teror ‘ideala’ dovodi do krajnosti, bulimije, anoreksije, nesretnih mladih ljudi i vrlo crnih scenarija… Tome u prilog idu i mnogi nestručni ‘kritičari mode i izgleda’ koji samo svojim nastupom pokazuju da su spremni na sve, pa tako i na niske i jeftine uvrede. Bitni su mišići, skandali, silikoni.” Duško Ćurlić kaže da je odrastao u sportskom duhu kao prosječan amater-rukometaš, a već 26 godina igra tenis. Svima koji ne znaju što bi s viškom vremena i kilograma preporučuje da odu na sportske terene i sudjeluju barem kao gledatelji. Ali kaže: “Ne zaboravite, ono što vi vidite u ogledalu jedina je istina i odgovorni ste samo sebi i svome tijelu. Volite sebe i voljet ćete i druge.”

‘Ne treba se zavaravati da debljina nije bolest’

■ U sklopu Kliničkog bolničkog centra Zagreb 1. prosinca 2008. službeno je počeo raditi Centar za liječenje debljine koji je do tada djelovao kao dio Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Na jednome mjestu okupljen je tim stručnjaka, internista, medicinske sestre, psihijatra, nutricionista, kirurga, radiologa i ostalih koji pomažu osobama s prekomjernom težinom.
■ “Iako svijet na debljinu gleda kao na estetski problem, za nas je to bolest koja se može tretirati. Debljina je svakako bolest koja najviše utječe na kardiovaskularni sustav, može doći do moždanog udara, dijabetesa te prekomjerne masnoće u krvi”, istaknuo je jedan od voditelja projekta Jozo Jelčić.
■ Pročelnik Centra Mirko Koršić, koji je ujedno predsjednik Hrvatskog društva za debljinu, rekao je da debeli ljudi nisu krivi što su debeli. Potreba za hranom u tijelu kontrolira se homeostatički i hedonistički, što znači da jedemo zbog hormona u tijelu te kulturoloških navika. Dijete su se pokazale kao neadekvatna metoda pa će od sada bolesnicima kojima to bude nužno na raspolaganju biti i lijekovi poput Xenicala i Reductila koji su nedavno uvršteni na listu HZZO-a.
■ “Ne treba se zavaravati da debljina nije bolest i najbolje je početi liječenje odmah ili u što ranijoj fazi. Ako netko ne osjeća simptome trenutačno, to ne znači da je zdrav i da kasnije neće doći do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija”, istaknuo je Mirko Koršić.

Komentiraj