SRBIJA SVE DALJE OD EU-A: Je li se Vučić spreman odreći europskih milijardi zbog Rusije i Kine?

U trenutku kada 75 posto građana srbije nije spremno zamijeniti priznanje neovisnosti Kosova za članstvo u EU-u, predsjednik Aleksandar Vučić ušao je u otvoreni sukob sa zastupnicima Europskog parlamenta koje je optužio da su skloni ‘ogoljenim lažima’ te da će nastaviti raditi što radi ‘usprkos i u inat Europskom parlamentu, a u slavu Srbije’, jer mu ‘ništa ne mogu!’

Eurointegracije su strateški vanjskopolitički prioritet Beograda.” To je poruka koju vrlo često šalju šef srpske države Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić. Unatoč toj vrlo jasnoj rečenici, gotovo svakodnevnom pojavljivanju Vučića i Ane Brnabić u medijima, njihovoj popularnosti i političkom autoritetu, više puta potvrđenima na izborima i u istraživanjima javnog mnijenja, samo 26 posto stanovnika Srbije smatra da bi bilo dobro da njihova država bude u sastavu Europske unije.

U ostalim državama Zapadnog Balkana – Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Kosovu – postotak pristaša članstva u EU-u kreće se od više od 50 posto do 90 posto stanovništva.

Među mladima u Srbiji je manje od 33 posto za ulazak u EU, dok dvije trećine ukupnog stanovništva zastupa mišljenje da njihova zemlja nikada neće postati dio Unije. Što je stav koji iz dana u dan postaje sve utemeljeniji, naročito uz podatak da 75 posto građana nije spremno zamijeniti priznanje neovisnosti Kosova za članstvo u EU-u.

Iako je u protekla dva desetljeća EU poklonio Srbiji milijarde eura, najviše Srba kao najveće prijatelje vidi Rusiju i Kinu, iako Moskva i Peking gotovo ništa ne poklanjaju. Istovremeno, unatoč bratskom slavenskom prijateljstvu, tek bi tri do četiri posto Srba živjelo, školovalo se i radilo u Rusiji. Većina bi se opredijelila za mrski Zapad.

Zbog čega se u Beogradu tvrdi da će, ako EU ne stigne na Zapadni Balkan, vrlo brzo, čim se smiri pandemijska kriza, Zapadni Balkan, odnosno značajan dio njegova stanovništva, stići u Uniju. Jer rast izloženosti problemima kakvi su siromaštvo i zagađenost životne sredine, postaje sve manje podnošljiv.

Rast nepopularnosti EU-a, pored stalnog podsjećanja na zračne udare NATO-a 1999. godine, objašnjava se i tvrdnjom da je Unija za Srbiju svojevremeno predstavljala obećanje povratka dostojanstva – financijskog, institucionalnog i vrijednosnog – ali da je to obećanje izgubilo kredibilitet. Ne samo zbog dugog procesa proširenja EU-a, već i jer je Bruxelles proteklih godina loše upravljao krizama – financijskom, migrantskom, pandemijskom.

 

Iako je u proteklim dvama desetljećima EU poklonio Srbiji milijarde eura, najviše Srba kao najveće prijatelje vidi Rusiju i Kinu, iako Moskva i Peking gotovo ništa ne poklanjaju njihovoj državi

 

Pored toga, i građani EU-a su skeptični što se tiče prijema zemalja Zapadnog Balkana. U prvom redu jer im nitko iz EU-a nije objasnio kakvu bi korist od toga imali, pa se stječe dojam da Bruxelles i nije naročito nestrpljiv oko okončanja procesa proširenja.

Protivnici proširenja često su nezadovoljni birokratskim načinom funkcioniranja EU-a i smatraju da bi ona bila efikasnija s manje članica, uz što imaju običaj koristiti i stereotipe kao što je onaj o Zapadnom Balkanu kao leglu korupcije. Što nije daleko od istine, ali nije ni ekskluzivnost regije. Jer, na primjer, bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy nedavno je zbog korupcije osuđen na tri godine zatvora.

Značajnu ulogu u izgradnji odbojnog stava srpske javnosti prema EU-u ima i Vučić. Što ne bi trebalo iznenaditi bilo koga i površno upoznatog s Vučićevim minulim radom, na koji je najveći utjecaj imao lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, osuđen pred tribunalom u Haagu zbog sudjelovanja u progonu Hrvata u Vojvodini.

Iznenađuje to što je bilo tko u Bruxellesu, Parizu, Rimu ili Londonu mogao povjerovati da je Vučić rješenje za promjenu nezadovoljavajuće dugogodišnje politike Beograda, kakvu je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić opisivao parolama “I Kosovo i EU” (borba za Kosovo, uz nastavak europskih integracija) i “Četiri stupa srpske vanjske politike” (EU, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Kina).

Vučić je tvrdio da je Tadić “bruka i sramota za Srbiju jer se ispričao Hrvatima za ubijanje i progon Srba”, da će kuće njegove cijele familije biti utočište za ratnog zločinca i nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, da je “ponosan što su Amerikanci svjesni da im je neprijatelj”, da se napio samo tri puta – kada je 1991. beogradska Crvena zvezda postala nogometni prvak Europe, nakon što je 1999. godine ubijen novinar Slavko Ćuruvija i četiri godine kasnije, poslije atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića.

Među mladima u Srbiji je manje od 33 posto za ulazak u EU, dok dvije trećine ukupnog stanovništva zastupa mišljenje da njihova zemlja nikada neće postati dio Unije. PHOTO: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

 

Unatoč takvim potvrdama poštovanja “europskih vrijednosti”, u EU-u su povjerovali da se Vučić, iako u zrelim životnim godinama, uspio preko noći odreći radikalnog nacionalizma i neprijateljstva prema Zapadu i postati fanatično posvećen europskim integracijama, provođenju radikalnih reformi, pretvaranju Beograda u stup stabilnosti u regiji, nemiješanju u unutarnje poslove susjeda, normalizaciji odnosa s Prištinom. Za takav preokret u ponašanju i stavovima je u filmovima, knjigama, stripovima, kao i u stvarnom životu, potreban nekakav radikalan događaj, kao kad junak pobijedi neizlječivu bolest, jedini preživi katastrofalnu nesreću ili bude žrtva neuspjelog laboratorijskog eksperimenta.

Ali Vučić je i bez toga uspio osvojiti povjerenje EU-a, dodatno ojačano rijetkim koracima naprijed u normalizaciji odnosa s Prištinom, kao i ponašanjem Beograda u migrantskoj krizi, uz samo povremeno spominjanje iz Bruxellesa izbornih nepravilnosti u Srbiji, korupcije, gotovo apsolutne vladine kontrole medija, niskog stupnja usuglašenosti s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom.

U takvoj situaciji Vučić si je mogao priuštiti da, od izbijanja pandemije koronavirusa, više puta govori o nepostojanju europske solidarnosti i značaju oslanjanja Beograda na Moskvu i Peking, naglašavajući da je Srbija tijekom krize ostvarila značajno bolje rezultate od gotovo svih članica EU-a, ne samo u ekonomiji, već i u procesu cijepljenja.

Srbija je, navodno, naručila iz Kine, Rusije i sa Zapada 15 milijuna doza cjepiva i upotrijebila oko dva milijuna, ali taj proces kao da je usporen, na što bi moglo utjecati vrlo često pojavljivanje protivnika cijepljenja u medijima, kao i nepovjerenje u službene podatke o broju zaraženih i umrlih od covida-19.

 

Unatoč potvrdama poštovanja ‘europskih vrijednosti’, u EU-u su povjerovali da se Vučić, iako u zrelim godinama, uspio preko noći odreći radikalnog nacionalizma i neprijateljstva prema Zapadu

 

Prije više od godinu dana Vučić je uveo izvanredno stanje kada je u Srbiji službeno bilo zaraženo samo 48 ljudi. Osobama starijim od 65 godina bio je zabranjen izlazak na otvoreno “zbog njihove sigurnosti”, a cijela Srbija bila je blokirana policijskim satom, koji je jednom prilikom neprekidno trajao 84 sata.

Godinu kasnije, Srbija bilježi svakoga dana oko 4000 novih slučajeva koronavirusa i više od 30 umrlih. Usprkos takvim brojkama, ublažene su restriktivne mjere, što znači otvaranje terasa i vrtova ugostiteljskih objekata.

Vučić je, inače, od kolovoza desetak puta najavljivao vlastito cijepljenje, ali to još nije učinio. U početku je tvrdio da će “primiti prvo cjepivo koja dođe u Srbiju”, odlaganje je kasnije pravdao riječima da je “nedavno imao neku drugu infekciju”, zatim je izjavio da će primiti kinesko cjepivo, ali da nema smisla da bude među prvih pola milijuna cijepljenih “kada zna da ima ugroženijih” od njega, a onda je obavijestio javnost da će se cijepiti tek kad isto učini milijun i pol do dva milijuna ljudi u Srbiji.

Što se tiče kritičkog odnosa prema EU-u, Vučić ga je učinio znatno dramatičnijim nakon što je najavljeno uvođenje “covid pasoša”, na što je, naglašavajući uspješnost Srbije u zaštiti od virusa ne samo svojih građana, već i onih iz susjednih država, poručio: “Pozvat ćemo 1,3 milijarde Kineza da dođu. Srbija je otvorena. Ne znam hoće li doći jedan, dva ili tri milijuna Kineza, ali će moći slobodno dolaziti.”

Vučić je konstatirao da milijuni Kineza “neće ići po Europi”, jer članice EU-a ne mogu osigurati testove na prisustvo virusa “na svaka 24 sata”. “Mi možemo, oni ne mogu. Pa ćemo pozvati 140 milijuna Rusa da dođu k nama i cijelu Latinsku Ameriku, gotovo cijelu Afriku, cio Arapski zaljev, koji su najvećim dijelom cijepljeni kineskim cjepivom, pa Tursku. Sve njih nećete primiti? Srbija hoće! Dobrodošli u Srbiju svi! Napravit ćemo avio-aranžmane, sve što treba. Kupit ćemo avione, kupit ćemo sve”, poručio je Vučić.

I premijerka Ana Brnabić, osim Vučića, često šalje prouke da su Eurointegracije strateški vanjskopolitički prioritet Beograda. PHOTO: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

 

Unatoč viziji “otvorene Srbije”, možda treba sačekati na odaziv, ne samo iz Kine, Rusije, Latinske Amerike, Afrike, Arapskog zaljeva i Turske, već i domaćih turističkih radnika. Jer Srbija je 2019. godine ostvarila rekordni rast u turizmu od osam posto, s ukupno više od 10 milijuna noćenja i više od 1,8 milijuna posjetitelja iz inozemstva, ali se čini da je Vučićev poziv, ipak, suviše ambiciozan za aktualne srpske kapacitete.

Gotovo istovremeno, poruke iz Bruxellesa počele su se donekle mijenjati. Europski parlament je ogromnom većinom usvojio izvještaj o napretku Srbije na europskom putu, uz ocjenu da su normalizacija odnosa Beograda i Prištine i poštovanje osnovnih prava ključni za određivanje brzine pregovora o priključenju EU-a. Izražena je zabrinutost zbog činjenice da u parlamentu Srbije nema poslanika opozicije, zbog čega se njegov legitimitet dovodi u pitanje. Ukazano je na značaj usklađivanja srpske vanjske i sigurnosne politike s EU-om.

Zatraženi su “uvjerljivi rezultati” u pravosuđu, slobodi izražavanja, borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, kao i u istragama afera vezanih za tvornicu oružja Krušik iz Valjeva, najveću europsku farmu marihuane Jovanjica, državnu telekomunikacijsku kompaniju Telekom, rušenje u beogradskoj četvrti Savamala, izvršeno kako bi se omogućilo širenje omiljenog Vučićeva građevinskog projekta Beograd na vodi. Ukazano je na napade na nekoliko članova srpskog parlamenta i provladinih tabloida na istraživačke novinare i dijelove civilnog društva. Vučić je odgovorio ocjenom da su se članovi Europskog parlamenta “izgubili u vremenu i prostoru”, da se ne trude sakriti da se služe “ogoljenim lažima” i dodao da “ne želi vjerovati da bi štitili organizirani kriminal i tajkune u Srbiji”. U povodu zamjerki da sudjeluje u delegitimizaciji državnosti Kosova, rekao je da je ponosan na tu činjenicu. “Nastavit ću to raditi, unatoč Europskom parlamentu i u inat Europskom parlamentu, a u slavu Srbije. I ništa mi ne mogu”, poručio je Vučić.

Najavio je da će povesti “veliku europsku akciju, osim za borbu protiv organiziranog kriminala, i protiv krađe i otimačine židovske imovine”, navodeći kao povod tvrdnju da je zastupnica Europskog parlamenta Tanja Fajon u Sloveniji “ukrala” zgradu čiji su vlasnici bili Židovi. “Svim međunarodnim organizacijama uputit ćemo dopis, da nam objasne kako je Tanja Fajon ukrala vilu i kako je nije sramota to raditi”, najavio je Vučić.

 

Vučić je najavio da će povesti ‘veliku akciju, osim za borbu protiv organiziranog kriminala, i protiv krađe i otimačine židovske imovine’, a povod je bila tvrdnja da je Tanja Fajon ‘ukrala’ zgradu čiji su vlasnici bili Židovi

 

Tanja Fajon je, u povodu izvještaja Europskog parlamenta, ocijenila da je pred Beogradom još puno posla i da u EU-u nema mjesta za korupciju i organizirani kriminal, posebno na visokom državnom nivou.

Što je potaknulo Vučića da ponovi optužbu o navodnom antisemitizmu Tanje Fajon, vezanu uz vilu u Ljubljani u kojoj je sjedište njene Socijaldemokratske stranke. Ta zgrada je poslije Drugog svjetskog rata vraćena preživjelom članu obitelji Moskovic, koji je kuću prodao državi. Tanja Fajon je rođena desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, teško je povjerovati da je sudjelovala u provođenju politike uređivanja vlasništva u Sloveniji i samo je jedna od više od 500 članova Europskog parlamenta koji su glasali za usvajanje izvještaja o Srbiji, ali Vučić je, što se tiče neistomišljenika, sklon biti vrlo osoban. Ubrzo se oglasio i američki State Department svojim izvještajem u kojem je konstatirano da u Srbiji postoje značajni izazovi u oblasti ljudskih prava, kao što su sloboda izražavanja, uključujući nasilje, prijetnje, hapšenje i progon novinara, odsustvo transparentnosti vlasništva nad medijima i velika uloga države u oblasti informiranja. Navedeno je da postoje brojni slučajevi korupcije čiji su akteri članovi vlade, nasilja i prijetnji osobama s invaliditetom i pripadnicima LGBT zajednice, pritiska na birače, nejednakih izbornih uvjeta, uz nemogućnost pristupa predstavnika opozicije medijima.

Ponovo je spomenuto da i dalje nije razjašnjen slučaj iz 1999. godine, neposredno poslije zračnih udara NATO-a, ubojstva američkih državljana albanskog porijekla – braće Agrona, Mehmeta i Yllia Bytyqi – u bazi srpske policije.

Stječe se dojam da EU šalje poruku da, nakon devet godina, više nije spreman potpuno tolerirati učvršćivanje Vučićeve autoritarne vladavine, kao i da je administracija novog američkog predsjednika Josepha Bidena sklona stavu da u vanjskoj politici SAD-a ljudska prava trebaju dobiti veći značaj.

Slovenska zastupnica u Europskom parlamentu našla se na udaru predsjednika Srbije nakon što je Europski parlament izrazio zabrinutost zbog činjenice da u parlamentu Srbije nema poslanika opozicije. PHOTO: Alexis Haulot/Europski parlament

 

Pitanje je sljedeće: je li Vučić spreman odreći se procesa europskih integracija i novca iz fondova EU-a, koji je godinama u Srbiju stizao u neusporedivo velikodušnijim iznosima nego iz Rusije i Kine, i opredijeliti se za još veće približavanje Moskvi i Pekingu, odakle mu ne stižu pitanja o demokraciji, ljudskim pravima, korupciji? Da je odgovor na to pitanje potvrdan, moglo bi se zaključiti na temelju Vučićeve uravnotežene diplomatske poruke europskim parlamentarcima, “izgubljenima u vremenu i prostoru” i sklonima “ogoljenim lažima”, da će nastaviti raditi to što radi “usprkos i u inat Europskom parlamentu, a u slavu Srbije”, jer: “Ništa mi ne mogu!”

 “Jest ćemo i korijenje ako treba, ali se nećemo odricati suvereniteta”, poručivano je iz Beograda prije gotovo tri desetljeća. Rezultati su bili međunarodne sankcije zbog sudjelovanja Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini i zračni udari NATO-a sedam godina kasnije. Vučić bi se toga trebao vrlo dobro sjećati.

Možda i s nostalgijom. Bilo je to vrijeme u kojem je počeo praviti prve političke korake, postao je član parlamenta, “skućio se”, nakon što je, uoči NATO-ova bombardiranja i prije svog 29. rođendana, od države dobio stan površine 117 četvornih metara, a bio je i posljednji ministar informiranja u režimu Slobodana Miloševića.

Komentiraj