Objavljeno u Nacionalu br. 668, 2008-09-02

Japanskih turista ove će godine u Hrvatskoj biti triput više nego prošle; jednoj se grupi pridružila Nacionalova ekipa kako bi otkrila što vole, a što ih odbija – i otkrila neobične i stroge običaje gostiju s Dalekog istoka

Koliko se god posljednjih godina govori o porastu broja japanskih turista u Hrvatskoj, Japanci su ovog ljeta potpuno nadmašili sve dosad objavljivane brojke: samo u predsezoni ove godine u Hrvatsku ih je ušlo približno 70.000, što je gotovo onoliko koliko ih je lani došlo tijekom cijele godine. Razloge tolike popularnosti Hrvatske odlučili smo saznati od jedne japanske grupe iz grada Nagoye, koja je prošlog tjedna u aranžmanu Generalturista posjetila Hrvatsku. Iako se radilo o grupi s mnogo starijih, njihov je aranžman bio poprilično nabijenog tempa – u preostalih pet dana, nakon što su tri izgubili na dolazak i odlazak, posjetili su dvije države i sedam turističkih odredišta. Poznati po oštrom tempu razgledavanja i čeličnoj disciplini kakvu nemaju turisti drugih zemalja, program grupe iz Nagoye nije se puno razlikovao od ostalih aranžmana koje japanske agencije dogovaraju s hrvatskima.

Odmah nakon slijetanja u Klagenfurt obišli su Bled i Postojnu te iste večeri stigli u Zagreb nakon čijeg su jutarnjeg razgledavanja posjetili Plitvice. Prespavavši tamo stigli su u Split, razgledali i njega i Trogir, prespavali te krenuli za Dubrovnik gdje su se jedino zadržali dva dana. Kući su se vraćali satima presjedajući na letovima Dubrovnik-Zagreb, Zagreb-Amsterdam, Amsterdam-Helsinki, Helskinki-Nagoya. Vodiči kažu da istim tempom putuju i umirovljeničke grupe, a oni su čak i češći gosti “jer imaju solidna primanja i puno vremena”.

“Svugdje moraju jako puno doživjeti, sve vidjeti, okusiti i snimiti. Jednostavno moraju vidjeti sve što su platili, bez obzira na umor, ružno vrijeme ili druge okolnosti”, govori zagrebačka turistička voditeljica Seka Verži koja je grupu iz Nagoye provela kroza Zagreb. “Drugi turisti često kažu: ‘Možemo ovo i preskočiti, malo smo se umorili.’ Japanci ne”. Kotomi Okino, voditeljica japanske grupe, to je jednostavno objasnila: “Japanci imaju vrlo kratke godišnje odmore, desetak dana. Zato vrijeme žele maksimalno iskoristiti i što više toga vidjeti.”

Pridruživši se toj grupi na razgledavanju Zagreba promatrali smo kako na što reagiraju te pokušali dobiti odgovore na pitanja zašto su ove godine odabrali Hrvatsku, kako su ju doživjeli i što su od nje uopće očekivali. Međutim to nije bilo lako: slabog znanja engleskog te suzdržani i disciplinirani kakvi jesu, Japanci pri razgledavanju nisu pokazivali nikakve reakcije. Mirno su slijedili vodiča na relaciji Gornji grad – Kamenita vrata – tržnica Dolac – Katedrala, pozorno slušajući uz rijetke međusobne komentare. Turistički vodiči kažu da se njihova zainteresiranost najčešće može mjeriti tek time koliko puta fotografiraju neki prizor. Gotovo poslušno slikaju gotovo sve na što im vodič skrene pažnju – čak i stvari poput ploče koja nosi naziv gornjogradske Ulice 29. 10. 1918. nakon objašnjenja da se radi o danu kad Hrvatska prestaje biti dio Austro-Ugarske Monarhije. Najdulje su fotografirali panoramu Zagreba pa ih je u skladu s navedenom teorijom i najviše zainteresirala, a stoljetne katoličke crkve posebno su im zanimljive s obzirom na to da ih zbog brutalnih progona katoličkih misionara u 16. i 17. stoljeću u Japanu nema.

“Kad čujemo crkvena zvona, znamo da smo u Europi”, kaže 35-godišnja Ayako Tsuge, zaposlenica jednog japanskog osiguravajućeg društva, koja je u Hrvatsku došla s majkom. Vrlo teško, ali izuzetno uporno pokušavajući složiti rečenicu na engleskom, govori da je Hrvatsku odabrala zbog “lijepih mjesta za razgledavanje”. Ponosno kaže da svi Japanci znaju za Dubrovnik i Plitvice, ali i za “rat za nezavisnost u kojem je mnogo građevina bilo uništeno”. Kao i većina iz grupe i ona je već obišla Englesku, Francusku, Španjolsku i Italiju a za prednosti Hrvatske pred tim zemljama kaže da u njoj nema japanskih turista.

“Ovdje ima malo Japanaca pa možemo uživati u atmosferi. U Parizu ili Londonu toliko ih ima da se osjećamo kao u Japanu.” Hrvati joj se čine “jako inteligentni i industrijalizirani”, a u Zagrebu ju se najviše dojmila tržnica Dolac. “Divno je što je sve na otvorenom, što možeš rukom birati voće. Kod nas je sva hrana zamotana u plastiku.” Engleski je većini problem i rijetko tko ga u grupi govori, a često i japanski vodiči govore slabo. Takav je slučaj bio i s Kotomi Okino, voditeljicom grupe iz Nagoye. Iako ga razumije, namučila se da objasni zašto u zadnje vrijeme Japanci vole dolaziti u Hrvatsku: “Vole dolaziti u cijelu Europu, čija je kulturna baština nešto sasvim drukčije od onog što imamo kod kuće. Kako si uglavnom to mogu priuštiti, Japanci ljeti zato okupiraju Europu. Nakon što obiđu najatraktivnije europske zemlje, traže novu destinaciju. To je trenutačno Hrvatska.”

“Oni su takvi, kad jedni krenu, drugi ih slijede u valovima”, govori zagrebačka turistička voditeljica Seka Verži, koja japanske grupe vodi od 1989. kad su se prvi put pojavile u Hrvatskoj. Nakon toga su, priča, Japanci prestali dolaziti zbog rata, da bi početkom 2000-ih počeli stizati svake godine u sve većem broju. Za turističke vodiče oni su, kaže, najzahvalniji gosti. “Pristojni su, mirni, točni i beskrajno uredni. Vozači ih obožavaju: u autobusima za njima ne ostane ni papirića, za razliku od grupa iz nekih drugih zemalja koje znaju biti neopisivo neuredne, glasne i nedisciplinirane. Također su vrlo diskretni kad su pritužbe u pitanju; uvijek poštuju hijerarhiju i žale se isključivo svom vodiču koji onda s hrvatskim rješava problem – u principu nikad ne znaš jesu li zadovoljni ili ne. Turisti iz drugih zemalja znaju nasrnuti na tebe, vikati, buniti se, neprestano prigovarati.”

U grupi iz Nagoye za Hrvate kažu da su dragi, simpatični i pristupačni. “Puno se smijete”, govori Miyako Yamanaka, profesorica engleskog u srednjoj školi. Ni ona ga ne govori tečno, ali ipak lakše od drugih. Pita u kojem se razredu ovdje počinje učiti engleski i kaže da se u Japanu uči tek od sedmog osnovne. Ona se u Hrvatskoj nalazi po izboru supruga Mihoa, farmaceuta, s kojim je već obišala “sve glavne europske zemlje”. S njima putuje i 23-godišnja kći Tsuneo, koja je nedavno diplomirala ekonomiju i zaposlila se u jednoj japanskoj banci. Njoj se, pak, u Hrvatskoj najviše sviđa sigurnost: “U svim europskim gradovima dosad smo morali paziti na torbe. Predivno je što ovdje ne moramo razmišljati o tome.”

Iako je, kaže Miyako Yamanaka, u Japanu rijetkost da mladi odlaze na putovanja s roditeljima, u grupi iz Nagoye još je jedna obitelj bila kompletna. Harumi Oizumi, s roditeljima koji u Nagoyi imaju trgovinu tekstilom došla je u Hrvatsku na preporuku japanske turističke agencije. Što se Zagreba tiče, govori Seka Verži, lijep im je, a najviše vole kad im vodič viđeno poveže s nečim njima poznatim: “Recimo željeznički kolodvor im je zanimljiv kad čuju da je tuda prolazio Orient Express pa kad im još to povežem s Agathom Christie i s pričom da se u toj njezinoj knjizi spominje ubojstvo kraj Vinkovaca – odmah više puta slikaju kolodvor. No ne idem puno u detalje da ih ne zbunim. Ali treba imati na umu da je potpuno drukčije kad se ljudima ne obraćaš direktno, što je slučaj jedino s Japancima. Oni jedini imaju na ušima slušalice i čuju vodiča a što im on prenese od tvojih riječi pojma nemaš.” Od suvenira, kaže, ne kupuju puno. Uglavnom su čuli da kravata potječe odavde pa traže da posjete zagrebačku prodavaonicu Croata kravate, a na Dolcu kupe nešto voća, domaćeg meda ili čajeva.

“Ne vole trošiti na bezvezarije, što vrijedi za sve klase. Kod njih je jako teško reći tko je bogatiji, svi se pristojno oblače. Status im se eventualno vidi po tome u kojem su hotelu odsjeli. No, svi si mogu priuštiti putovanja.” Japanci često imaju i neobične zahtjeve. Najpoznatiji su po tome što, strogo poštujući svoja hijerarhijska pravila, inzistiraju na tome da njihovi vodiči, i japanski i hrvatski, u hotelu uvijek spavaju na katu ispod njih. To hrvatskim vodičima često zadaje velike probleme, jer to nije uvijek moguće. Također im smeta kad svi ne dobiju isto – sobe iste veličine pa čak i šalice za kavu.

“Svi su isto platili i jednostavno moraju dobiti isto”, kaže Seka Verži. Japanski vodiči znaju tražiti i da hrvatski vodič prije dolaska grupe provjeri sve sobe, vidi jesu li sve iste veličine i imaju li tople vode, provjere telefone i tuševe te probaju upaliti sva svjetla i pustiti vodu u svim kotlićima da vide radi li sve. Zvučalo je suludo sve dok voditeljica grupe Kotomi Okino nije počela govoriti o iskustvima iz Hrvatske, grupe koju je vodila u lipnju. “Hrvatska ima jako zanimljive gradove. Gosti vole Hrvatsku, ali ne i uslugu ovdje. Lokalni hoteli su nam u lipnju priredili puno neugodnosti. U nekima nije bilo tople vode, koja je Japancima jako važna jer vole vruće kupke. U jednom hotelu nije radilo svjetlo u jednoj od soba, da bi nam na recepciji na to rekli da trenutačno nema nikoga tko bi mogao zamijeniti žarulju. U jednom hotelu pak nije bilo sušila za kosu, samo jedno za cijeli hotel. Jednom je u hotelu svatko dobio drukčiju sobu. U nezgodnim situacijama ja gostima objasnim da je Hrvatska mlada zemlja koja postoji samo 17 godina, da je bila u ratu i da nema dugo turizam. Oni to razumiju pa se ne razljute, ali se nadam da će biti bolje iduće godine.”