Springer ponovo podijelio Nijemce

Autor:

Pixabay

Objavljeno u Nacionalu br. 860, 2012-05-08

Dnevnik Bild je nominiran za najveću novinarsku nagradu, što je polariziralo javnost jer mnogi tvrde da se brišu granice između ozbiljnog novinarstva i žutog tiska

Genijalni poduzetnik ili “najomraženiji Nijemac”, “hladni ratnik”, reakcionarni huškač ili antitotalitarni vizionar i humanist – svim je tim atributima označavan osnivač dnevnika Bild Zeitung, Axel Springer, medijski magnat koji bi ovih dana navršio stoti rođendan i koji i skoro tri desetljeća nakon smrti fascinira i dijeli Nijemce. Rođen 2. svibnja 1912. u Hamburgu, Axel Cäsar Springer ključno je utjecao na razvoj poslijeratne Njemačke, ali ni do danas njegova uloga u tom razvoju nije definitivno ocijenjena, nego u svim svojim proturječjima i dalje izaziva podjelu mišljenja i reakcije koje nisu izgubile na emocionalnom naboju.
Bio je svakako genij novinskog izdavaštva, ili barem bulevarskog tiska, mrzio je komuniste i volio Izrael, bez predaha se zalagao da se ujedine dvije Njemačke i borio protiv “komunističke prijetnje”, a vodio je život dostojan filmskog scenarija, pun proturječnih faseta. Duboko religiozan, štoviše revan vjernik, ženio se pet puta i nizao izvanbračne afere, kao proračunat poduzetnik prije sklapanja velikih poslova konzultirao se s astrologinjom – i mnoštvo drugih činjenica to pokazuje. “Riječ stvarnost me ubija, svijet se mijenja snovima”, rekao je izdavač koji je vlastiti uspjeh obrazlagao intuicijom, povođenjem za osjećajima, a ne razumom. Springerov najuspješniji projekt, Bild Zeitung, već vrlo brzo nakon osnutka 1952. postao je najčitaniji dnevnik u Europi – ni jedne novine tada nisu uspješnije, ali ni kontroverznije.
Kritičari mu do danas predbacuju da vodi emocionalne kampanje i “kavansko novinarstvo”, a Bild još uvijek godišnje dobiva najveći broj opomena Novinarskog vijeća, što pak ne utječe naročito na redakcijsku politiku. Ipak, baš je Bild ovih dana prvi put nominiran za Nagradu Henrija Nannena, najvažniju njemačku novinarsku nagradu. Nominirana su dvojica urednika za izvještavanje u aferi Wulff, koja je dovela do ostavke njemačkog predsjednika prije nekoliko mjeseci. Radi li se o vrhuncu istraživačkog novinarstva ili lošem ukusu, oko toga se javnost ne može složiti, pa ni oko pitanja je li nagrada Bildu znak da se brišu dosad u njemačkom tisku jasne granice između ozbiljnog novinarstva i žute štampe.
SPRINGEROVA KARIJERA počela je u Hamburgu potkraj rata, gradu tada pod paskom engleske vojne vlasti. Od Engleza je sin malog izdavača lokalnih novina dobio licencu za osnivanje novog lista i otvorio prve redakcijske prostorije u bivšem bunkeru. U gradu punom ruševinu, u kojemu vlada nestašica svega, pa i novinskog papira, Springer ima odličnu ideju: ne igrati na intelektualnu kartu, nego se obratiti “običnom čovjeku”. Taktika je savršeno izrazila duh vremena, jer je bilo jasno da Nijemci nakon rata žele čitati sve, samo ne o politici. Prvi izdavački uspjeh Springer je postigao 1946. s Hörzu, programskim tjednikom za radio, poslije i za televiziju, koji se izdaje i danas. Već tada milijunsko čitateljstvo učinilo ga je bogatašem i stvorilo podlogu za kasniji uspjeh. Dvije godine kasnije startao je Hamburger Abendblatt, 1950. u Hamburgu gradi zgradu Axel Springer Verlaga.
Na putu po Engleskoj sa suprugom Rosemarie došao je na ideju da u Njemačkoj stvori nešto poput Daily Mirrora. Unatoč otporu direktora u vlastitoj izdavačkoj kući, 1952. je prvi put tiskao svoje kontroverzno remek-djelo Bild Zeitung. Bulevarski dnevnik pogodio je pravu žicu: milijuni ga čitaju od samog početka i on revolucionira njemačko tržište novina. Od početka 20. stoljeća do 2000. godine postotak Nijemaca koji čitaju dnevne novine narastao je s 10 na 73 posto, a djelomice je i Bildova zasluga što je čitatelje doveo do navike svakodnevnog konzumiranja tiska, izjavio je Matthias Döpfner, današnji glavni direktor Axel Springer AG. “U Bild Zeitungu stoga je i duboko demokratski element, koji čuje glas naroda i sebe definira kao njegovu jeku”, smatra Döpfner. Svake noći tiska se 3 milijuna primjeraka lista, koji ukupno čita 12 milijuna ljudi. Axel Springer AG i dalje je najveći njemački izdavač, tiska dnevne listove Die Welt, B.Z., Berliner Morgenpost i niz tjednika, posluje u nizu zemalja, među njima u Rusiji i Poljskoj.
Sam Bild ostaje središnji proizvod, koji se i danas vodi načelima koja je od osnutka lista uveo sam Springer: ciljati na emocionalne efekte, a manje na informativnost, te načelo lokalnog i orijentaciju prema životnim potrebama “običnog čovjeka” pretvoriti u radnu maksimu. Ona donekle proizlazi iz stava da poslijeratne njemačke novine trebaju biti apolitične i zabavne, kakav je Springerov tisak isprva i bio. No prvi Bildov slogan, “Budite dobri jedni prema drugima”, nije dugo bio od riječi. Već 50-ih najveći njemački izdavač bio je svjestan svoje političke moći, a nakon duboke osobne krize Springer pronalazi vjeru i kreće u borbu za slobodu potlačenih, prije svega istočnih Nijemaca. Svoj plan namjeravao je provesti razgovorom: 1958. sa suprugom se uputio u Moskvu, gdje je tražio Nikiti Hruščovu htio izložiti svoj plan u pet točaka o ujedinjenju Njemačke. Bizarna misija završila je Springerovim trotjednim čekanjem na primanje u Kremlju i razgovorom sa sovjetskim vođom kojemu nije ni nakraj pameti pregovarati s nekakvim izdavačem o budućnosti Njemačke.
TO JE ISKUSTVO promijenilo Springerov život – postaje politički izdavač, a njegove novine organ širenja njegove slike svijeta i instrument političke borbe: protiv Moskve, protiv komunizma, protiv podjele Berlina i Njemačke. Demonstrativno kupuje gradilište u Zapadnom Berlinu, kamo se treba preseliti centrala njegove izdavačke kuće, što je u ono doba velik poduzetnički rizik. Zgradu gradi tik uz granicu sovjetskog sektora, gdje 1961. niče Berlinski zid. “Hruščov želi cijeli Berlin, cijelu Njemačku, cijelu Europu!”, naslovnice su tadašnjeg Bilda, koji se redovito bavi temama komunističke prijetnje, a poslije kritizira i Brandtovu politiku približavanja Istoku. Springer s jednakim intenzitetom vodi i borbu protiv naslijeđa nacizma. Saznanja o Holokaustu ga duboko pogađaju i pomirba sa Židovima postaje njegova druga središnja tema. Odmah se javno očituje suodgovornim za genocid i počinje redovito posjećivati Izrael, koji mu do smrti ostaje drugom domovinom. “Zalažem se za kolektivni sram, svi smo odgovorni za ono što se događalo u naše ime”, kaže Springer. Podrška Izraelu, socijalna tržišna ekonomija, borba protiv totalitarizma i borba za ujedinjenje Njemačke postaju radnim načelima zaposlenika kuće Springer.
Centrala koncerna 1966. se preselila na berlinsku adresu u Kochstrasse i premda tada nitko u izdavaštvu nije bio financijski jači i politički moćniji od Springera, koji drži 70 posto njemačkog novinskog tržišta, i Berlin i cijela zemlja uvelike su se promijenili. Mladi 60-ih postavljaju nova pitanja, žele nove odgovore, a Springerov tisak u studentskom buntu vidi tek nastavak komunističke prijetnje. Počinje pisati o “teroru crvene mladeži”, podgrijava atmosferu protiv studenata i Springer postaje omraženim simbolom cijele jedne generacije. Prvi veći okršaj uslijedio je nakon smrti studenta Benna Ohnesorga na demonstracijama protiv iranskog šaha u Berlinu 2. lipnja 1967. Prije demonstracija Bild je vodio kampanju za šaha i Farah Dibu, a protiv studenata, koje je nazivao “dugokosim majmunima” koje “treba baciti preko Zida”. Ohnesorga je ustrijelio policajac, a ta je smrt radikalizirala dio studentskog pokreta i odvela ga u oružanu borbu u skupinama poput Frakcije Crvene armije (RAF) i Pokreta 2. lipnja. Studenti Springera smatraju sukrivcem za Ohnesorgovu smrt, a “Razvlastite Springera!” postaje borbena parola. Studenti oko vođe izvanparlamentarne opozicije Rudija Dutschkea traže komadanje Springerova koncerna, dok sam Dutschke u Springerovu tisku postaje državni neprijatelj broj 1. Situacija je eskalirala 11. travnja 1968. kad je Rudi Dutschke gotovo ubijen u atentatu, od čijih je posljedica 11 godina kasnije i umro u Danskoj.
Na njega je pucao mladi sezonski radnik Josef Bachmann – koji je u trenutku atentata u džepu nosio primjerak Bilda. Atentat je podigao studente na noge i tisuće ih kreću prema zgradi u Kochstrasse noseći parole “Dutschkeov atentator dolazi iz Kochstrasse” ili “I Bild je pucao”, gore automobili, prevrću se kombiji koji razvoze Bild do kioska. Optužbe na Springerov račun na njemačkoj se ljevici čuju još i danas, jer danima prije atentata Bild je objavljivao tekstove pod naslovima “Zaustavite teror crvene mladeži” i “Ne možemo ostaviti sav prljavi posao policiji”, pa i političar Zelenih i prominentna osoba na studentskoj sceni 60-ih, Hans-Christian Ströbele, govori o “teškoj krivnji” Springerova koncerna za Dutschkeovu smrt. U doba studentskog revolta, otvorene konfrontacije s ljevicom i početaka ljevičarskog terorizma, sam Springer sebe je doživljavao kao žrtvu komunističke urote, prije svega istočnonjemačkog Stasija. Premda to zvuči kao teorija zavjere, s postupnim se otvaranjem arhiva preispituje uloga Stasija u događajima pa je otkriveno kako je policajac koji je ustrijelio studenta Ohnesorga bio “neformalni suradnik” Stasija, a uloga istočnonjemačke tajne službe u studentskim revoltima i poslije u podršci teroristima RAF-a tek se polako razjašnjava u istragama koja se provode posljednjih godina. No i do danas u Njemačkoj su svi lijevo od centra protiv Axela Springera – jedan od simboličnih činova zakašnjele pravde bilo je tako i preimenovanje Kochstrasse u Ulicu Rudija Dutschkea.
U njemačkim “olovnim godinama” Springerov tisak još se žustrije upuštao u borbu protiv političkih neprijatelja, to je bilo i doba sukoba s Brandtovom politikom prema Istočnoj Njemačkoj, koju je Springer karakterizirao “rasprodajom Njemačke”, u čemu je na političkoj sceni bio poprilično usamljen. Springer se našao i na vrhu popisa neprijatelja RAF-a pa je živio pod stalnom zaštitom. Zapalili su njegovu vikendicu u Švicarskoj i odmaralište koncerna na njemačkom otoku Syltu, a 1978. u hamburškoj zgradi Springer Verlaga eksplodirale su dvije RAF-ove bombe i ranile 24 zaposlenika. Novinarske metode Springerova tiska otkrio je tada mladi istraživački novinar Günter Wallraff, koji je tri mjeseca pod pseudonimom Hans Esser radio u Bildovoj redakciji. On je 1977. svoja iskustva objavio u bestseleru “Der Aufmacher” (u Hrvatskoj prevedeno kao “Operacija Bild”), u kojem je opisao teške novinarske prekršaje i prljave metode istraživanja, uobičajenu praksu lokalne redakcije u kojoj je radio. Objavljivanje je dovelo do tužbi i protutužbi koje su godinama potrajale između Wallraffa i Springerova koncerna, ali je u njemačkoj javnosti to vrlo glasno odjeknulo i jako pogodilo izdavačku kuću. I ŠEZDESET GODINA od osnutka Bild u Njemačkoj stvara mišljenje, vodi politiku, a djelomice stvara i političare, primjerice bivšeg ministra obrane Carla Theodora zu Guttenberga, preko kojega je list imao pristup moći i informacijama koje je često doznavao i prije njemačkog parlamenta. Kad je oko Guttenberga izbila afera nakon što je otkriveno da je prepisao svoj doktorat, Bild je do same ministrove ostavke donosio naslove poput “Guttenberg ostaje!” ili “Da, mi smo zu Guttenberga!”. Ipak, tko se Bilda laća, od Bilda može i stradati, što možda najbolje zna bivši njemački predsjednik Christian Wulff. Medijsko praćenje Wulffa i njegove supruge u Bildu je počelo naslovima poput “Ljubavna sreća predsjedničkog para” ili “Wulffova nova frizura: kratka i nestašna”, ali od takvih članaka pa do medijskog uništenja put može biti vrlo kratak. Upravo je Bild dokrajčio Wulffa u jeku skandala u kojem je otkriveno da je bio u sukobu interesa kad je od svojih poduzetničkih prijatelja primao kredite za gradnju obiteljske kuće i odmore provodio u njihovim vikendicama u inozemstvu. Bild je objavio sadržaj poruke koju je Wulff ostavio na telefonskoj sekretarici glavnog urednika Bilda Kaija Diekmanna, tražeći da ne objavljuje priču, i inscenirao kako je žrtva političkog progona medijskih sloboda. Bild, koji je ove godine proslavio 60 godina izlaženja, vole i mrze, političari mu se udvaraju, ali ga se i boje. U svakom slučaju, te novine uvijek polariziraju, pa i skoro trideset godina nakon smrti čovjeka koji ih je smislio.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.