Spreman atomski udar na Iran

Objavljeno u Nacionalu br. 544, 2006-04-17

Američka administracija odbila je opovrgnuti prošlotjedne tvrdnje prema kojima će nuklearnim oružjem udariti na iranske atomske laboratorije

Novinska agencija Bloomberg u povodu iranskog priopćenja da su njegovi znanstvenici uspjeli proizvesti prve količine obogaćenog urana, koji se može upotrijebiti za proizvodnju nuklearnog oružja, objavila je uznemirujuću izjavu visokog predstavnika ministarstva vanjskih poslova SAD-a da bi Iran mogao imati atomsku bombu za samo 16 dana. Iran prelazi u fazu industrijske proizvodnje obogaćenog urana, obznanili su iranski predstavnici, te namjerava proizvoditi obogaćeni uran u 54.000 centrifuga. Pomoćnik američke ministrice vanjskih poslova za međunarodnu suradnju i neproliferaciju Stephen Rademaker reagirao je na tu iransku najavu u Moskvi, gdje se konzultirao s ruskim diplomatima: “Pomoću tih 50.000 centrifuga Iranci mogu proizvesti dovoljno obogaćenog urana za atomsko oruæje već u sljedećih 16 dana. Stručnjaci za proizvodnju nuklearnog oružja tvrde da je proizvodnja obogačenog urana posljednja faza prije sklapanja atomske bombe i za onog tko svlada tu fazu nema viπe tehnološke prepreke da izradi atomsku bombu.”

Bombastičan naslov Bloombergove vijesti “Iran bi mogao proizvesti atomsku bombu za 16 dana, kaže SAD” ipak nije istinit. Stoga priopćenje Irana kako je uspješno započeo obogaćivati uran i nije izazvalo više paničnih reakcija u svijetu. Kad bi Iran zaista za 16 dana postao nuklearnom silom, to bi u samo dva tjedna potpuno promijenilo ravnotežu snaga na Bliskom istoku, uz dramatične globalne strateške posljedice, pa bi i reakcije bile kudikamo nervoznije, posebno u svjetlu tvrdnji američkih strateških planera i izraelskih državnih dužnosnika kako oni nikada neće dopustiti da Iran postane nuklearnom silom, makar to morali spriječiti i vojnim sredstvima. Da Iran zaista za 16 dana postaje atomska sila, bilo bi već mnogo dramatičnih izjava svjetskih državnika, a američki predsjednik Bush sigurno ne bi dao umirujuću izjavu kako je uvjeren da će se spor s Iranom riješiti mirnim putem, što je rekao prije nekoliko dana.

Nervoznih reakcija nema jer Rademakerovu izjavu Bloomberg nije točno prenio.

Iran je tehnološkim uspjehom u obogaćivanju urana doista napravio presudan korak prema izgradnji atomskog oružja, ali da bi on mogao uran obogaćivati u razmjerima potrebnim za svoju prvu atomsku bombu, trebat će mu još dosta vremena, koje će se upotrijebiti za diplomatske aktivnosti. Kad i proizvede svoju prvu atomsku bombu, uvrstit će se u tzv. atomski klub zemalja, ali će biti daleko od toga da bude prava nuklearna vojna sila.

Stoga u Washingtonu nije krizna atmosfera, jer se procjenjuje da ima još dovoljno vremena i za političku, ali i za vojnu reakciju na iransku nuklearnu tvrdoglavost. Iranska najava da je počeo obogaćivati uran naišla je na vrlo nepovoljne reakcije i u prijestolnicama koje su dosad bile suzdržane prema diplomatskim pritiscima na Teheran, u Moskvi, pa čak i u Pekingu. U Washingtonu su uvjereni da će sada lakše pokrenuti širu međunarodnu diplomatsku inicijativu kako bi se Iran osudio u međunarodnim forumima, te započeo koordinirani pritisak na njega da odustane od svog plana da proizvede atomsko oružje.

U Washingtonu su procijenili i da energičnije reakcije u ovom trenutku za SAD nisu korisne, jer bi prijetnje vojnom akcijom mogle samo udaljiti od SAD-a one zemlje koje bi mogle biti saveznici u diplomatskoj akciji, ali bi se protivile vojnoj akciji. U američkim obavještajnim krugovima potvrđuje se da će Iranu ipak trebati još neko vrijeme da postane nuklearna sila, a u vojnim krugovima već se izrađuju planovi za eventualni napad na Iran kojim bi se uništile njegove nuklearne instalacije, ali i drugi vojni ciljevi. Trebat će pripremiti i posebna oružja za takav napad. Kakva su to oružja, doznalo se ovih dana. Ono što je otkriveno izazvalo je golemo uzbuđenje u svijetu, jer se čini da će SAD na iransku nuklearnu prijetnju odgovoriti nuklearnom silom.

To je otkrio Seymour Hersh, 69-godišnji stalni suradnik intelektualnog magazina The New Yorker. Kako je on među novinarima jedan od najboljih poznavatelja američke vojske i američkih vojnih operacija, sve što on objavi uvijek ima veliku težinu. Ne treba zaboraviti da je, uz ostalo, upravo on 1969. razotkrio pokolj što su ga Amerikanci počinili u vijetnamskom selu Mi Lai, te naknadno prikrivanje tog najvećeg američkog ratnog zločina u Vijetnamskom ratu, a 2004. mučenje iračkih zatočenika u bagdadskom zatvoru Abu Ghraib. Hersh u jednom od posljednjih brojeva New Yorkera tvrdi da je Bush naredio Pentagonu da već počne planirati napad na Iran, kojim bi se spriječilo da Iran postane nuklearna sila. Prema njegovim tvrdnjama taj će napad biti znatno širi nego što se pretpostavljalo. Tri su njegove tvrdnje senzacionalne. On tvrdi da će cilj američkog napada biti ne samo uništavanje nuklearnih postrojenja, nego i udari na brojne druge vojne i strateške instalacije, pa će ciljeva biti nekoliko stotina. Tvrdi i da američki vojni planeri ozbiljno razmišljaju o mogućnosti da za uništavanje posebno teških ciljeva, npr. za podzemne bunkere gdje su važna nuklearna postrojenja, upotrijebi i američko taktičko nuklearno naoružanje. Napokon, Hersh tvrdi da u Washingtonu prevladava uvjerenje da će Iran prestati biti nuklearna prijetnja SAD-u tek kad se u toj zemlji promijeni režim, što znači da će američki cilj biti svrgavanje s vlasti iranskih šiitskih mula.

Hershov opširan članak iz New Yorkera izazvao je golemu pozornost. U Bijeloj kući nisu ga željeli komentirati. I dosad se spekuliralo da bi SAD mogao na iranski nuklearni program reagirati oružanom akcijom, ali se uvijek smatralo da bi napad bio ograničen na samo nekoliko nuklearnih postrojenja. Čak se spekuliralo da bi takvu akciju mogao samostalno izvesti i Izrael, ako to ne učine Amerikanci. Ono o čemu sada govori Hersh mnogo je obuhvatnije i nadilazi kapacitete izraelske vojske.

Po njegovim riječima, planiranje je otišlo vrlo daleko, a ključno pitanje o kojem se sada raspravlja jest upotreba taktičkog nuklearnog oružja. Navodno su civilne američke vladine strukture, koje sudjeluju u tom planiranju, sklone taktičkom nuklearnom oružju, jer smatraju da Iranu treba uništiti svaku mogućnost proizvodnje nuklearnog oružja, a budući da su neka iranska postrojenja dobro zaštićena u podzemnim bunkerima, nuklearno oružje jedino može postići taj cilj. U vojnim strukturama postoje snažni otpori tom stajalištu, visoki vojni krugovi izrazito su protiv uporabe nuklearnog oružja, čak prijete ostavkama ako se odluči da se ono upotrijebi.

Hersh je u tom članku ponovio ono što je već otkrio u siječnju, da su na iranskom teritoriju već pripadnici američkih specijalnih snaga. Neki od njih djeluju na područjima gdje žive plemena neprijateljska prema iranskoj vlasti, ondje stvaraju baze, dok se drugi nastoje približiti strateškim ciljevima kako bi prikupili obavještajne podatke. To je u skladu s konceptom ministra obrane Donalda Rumsfelda, zagovornika što veće upotrebe specijalnih snaga.

Hersh u svom članku veliku pozornost posvećuje i političkom aspektu mogućeg američkog napada na Iran. Podrobno raspravlja o tome kako na taj američki plan reagiraju američki saveznici i upozorava da bi i tu Amerikanci, kao i u Iraku, mogli ostati usamljeni. U drugom dijelu raspravlja o mogućim posljedicama takvog napada za Bliski istok, i neposrednima i dugoročnima.

Takav bi napad, po Hershovu mišljenju, mogao dramatično utjecati na situaciju u Iraku, jer će se irački šiiti, koji sada surađuju s Amerikancima, ali su u savezničkim odnosima sa šiitskim Iranom, sigurno okrenuti protiv Amerikanaca, ali i Britanaca, koji kontroliraju južni, šiitski dio Iraka. Iranske snage mogle bi ući u južni Irak. Zakomplicirala bi se i sigurnosna situacija Izraela, jer bi se u južnom Libanonu aktivirala moćna proiranska šiitska oružana organizacija Hezbollah, koja se sada diskretno ponaša. A Iran bi, da Amerikancima i Zapadu zada težak strateški udarac, sigurno vojno reagirao protiv naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama, a možda i zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, što bi izazvalo kaos na naftnom tržištu.

Po Hershovu mišljenju, američki planeri će se morati pripremiti i za dugoročne posljedice, radikalizaciju antiameričkog raspoloženja u cijelom islamskom svijetu te jače povezivanje Irana s globalnim terorističkim mrežama. Unatoč svemu tome američka administracija smatra da mora biti spremna da – upotrebom svih sredstava na raspolaganju – spriječi Iran da postane nuklearna sila.

U Hershovu članku najviše je uzbuđenja izazvala njegova tvrdnja da je SAD protiv Irana spreman upotrijebiti i nuklearno oružje. Čak i u vrijeme najoštrijeg američko-sovjetskog sučeljavanja u doba hladnog rata 50-ih i 60-ih američka vojna doktrina nuklearno oružje smatrala je isključivo obrambenim, spremnim za taktičku upotrebu pri zaustavljanju napada moćnijih konvencionalnih sovjetskih snaga u Europi ili za strateški odgovor odmazdom po sovjetskim gradovima na eventualni sovjetski nuklearni napad na ciljeve u SAD-u.

Sada se prvi put nakon mnogo godina govori o mogućnosti da SAD upotrijebi nuklearno oružje u ofenzivne svrhe, i to ne u nekom globalnom sudbonosnom sukobu, za što su se prije stvarali golemi arsenali nuklearnih bojnih glava, nego u jednom napadu, koji bi imao goleme globalne posljedice, pa je stoga od strateškog značenja, ali koji u vojnom smislu spada u rang taktičkih operacija.

U toj zamišljenoj operaciji uništavanja iranskih nuklearnih postrojenja američki planeri posebnu pozornost posvećuju nuklearnom reaktoru u Natanzu južno od Teherana, gdje se nalaze centrifuge za proizvodnju eksploziva za nuklearno oružje. One se zajedno s drugim važnim instrumentima i uređajima nalaze u podzemnom bunkeru 20 metara ispod zemlje, zaštićenom betonskom pločom, koja se konvencionalnim avionskim bombama ili krstarećim raketama ne može uništiti. Taj bi se bunker, doduše, mogao onesposobiti za boravljenje ako bi američki avioni precizno gađali ventilacijske otvore, ulaze i druge važæne točke, ali da bi to mogli, morali bi znati njihove lokacije, a navodno takve obavještajne podatke Amerikanci nemaju.

Zato su neki pentagonski planeri u preliminarnom prijedlogu plana napada predvidjeli da se bunker u Natanzu, ali i neke druge slično štićene instalacije, unište nuklearnim oružjem, pa je spomenuto taktičko nuklearno oružje B61-11. Hershov članak skrenuo je tako pozornost na postojanje nuklearne bombe taktičke namjene, o kojoj se nije mnogo pisalo, kao i na to da se u Pentagonu i dalje razvijaju nove vrste nuklearnog oružja, iako hladnog rata više nema, SAD nije u neposrednoj konfrontaciji s nekom drugom nuklearnom silom, a američka vojna doktrina nije službeno mijenjana kada je riječ o upotrebi nuklearnog oružja.

B61-11 najnovija je varijanta hidrogenske bombe B61, koja je razvijena u američkom vojnom nuklearnom laboratoriju Los Alamos još početkom 60-ih. Tada je odlučeno da se proizvede avionska hidrogenska atomska bomba, koja će biti pogodna za transport do cilja raznim tipovima američkih aviona i da će sve varijante te bombe izvana izgledati gotovo identično, ali će se razlikovati po snazi bojne glave i drugim svojstvima ovisnim o načinu slanja na cilj i načinu djelovanja. Tako su u kućište aerodinamičnog oblika, dugo 358 a široko 33 cm, ugrađeni uređaji za navođenje bombe na cilj i bojna glava od 0,3 kilotona, koliko imaju najslabije bombe za taktičku upotrebu, do 340 kilotona koliko imaju bombe strateπkog značenja.

Najnoviji model B61-11 zapravo je unaprijeđena varijanta te bombe za taktičku upotrebu, ali sasvim posebne namjene, a to je uništavanje podzemnih bunkera. Bomba je izgrađena od posebnog materijala, osiromašenog urana, ima sposobnost da se prilikom udara zabije duboko u zemlju ili obrambeni štit cilja, a tek potom eksplodira kako bi taj zaštićeni cilj mogla uništiti. Vjeruje se da takva bomba ima bojnu glavu od 10 kilotona. Bomba je razvijena 1997. i već je na raspolaganju američkom zrakoplovstvu, a prema zasad dostupnim informacijama nevidljivi avioni B-2 jedini su zasad pripremljeni da je bace na cilj. Procjenjuje se da SAD ima nešto manje od 2000 komada raznih varijanata nuklearne bombe B61, što pokazuje da su se američki vojni planeri i prethodnih godina, iako se nije govorilo o mogućnosti ofenzivne upotrebe nuklearnog oružja, za to pripremali za to razvijajući takvo oružje.

Zato je članak Seymoura Hersha iz New Yorkera o planiranju američkog napada na Iran iznimno značajan, jer otkriva činjenice šireg strateškog značenja mnogo važnije od samog načina kako će se SAD odnositi prema iranskim naporima da izradi atomsko oružje. Hersh je posredno otkrio da sadašnja američka administracija na novi način koncipira američku vojnu ulogu u svijetu te da je u tome otišla dalje nego što se dosad mislilo. Doduše, i dosad se znalo da su nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. u američkom državnom vrhu odlučili promijeniti vojnu doktrinu i u nju uključiti i koncept preventivnog napada da se spriječe prijetnje američkim interesima. Ali do Hershova članka nije bilo poznato da je u to potajno bila uključena i ofenzivna upotreba nuklearnog oružja.


ISTINA O IRANU

Zbrka oko centrifuga Stephen Rademaker je rekao: “Kad bi Iran imao tih 50.000 centrifuga, mogao bi proizvesti dovoljno obogaćenog urana za nuklearno oružje u roku od 16 dana.” Ali Iran zasad nema 50.000 centrifuga. Malu količinu obogaćenog urana, kojim se sad pohvalio, Iran je proizveo u 164 centrifuge, koliko ih je stavio u pogon u eksperimentalne svrhe. S te 164 centrifuge Iranu bi trebalo 13 godina da proizvede količinu obogaćenog urana potrebnu za jednu atomsku bombu. Kako tvrde iranski funkcionari, Iran do kraja godine planira broj centrifuga povećati na 3500 u atomskom centru Natanz 200 km južno od Teherana. Do 54.000 centrifuga trebat će mu vjerojatno još dvije godine. Iran neće za dva tjedna postati nuklearna sila, nego će mu za to sigurno trebati još više od dvije godine. To je glavni razlog zašto reakcije međunarodne zajednice nisu oštrije, jer je opća procjena da ima još dosta vremena da se spor riješi diplomatskim putem, da ima još dosta vremena prije nego što će biti potrebna oštrija upozorenja, pa i prijetnje oružjem.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović