SPORTSKA POJAČANJA IZ TREĆEG SVIJETA: Strani sportaši u RH traže svjetski uspjeh

Objavljeno u Nacionalu br. 437, 2004-03-30

Brazilski nogometaš Eduardo Da Silva ispunio je ovih dana sve uvjete i predat će molbu za hrvatsko državljanstvo, kako bi mogao igrati za hrvatsku reprezentaciju: on je samo jedan u nizu sportaša iz Afrike, Južne Amerike i istočne Europe koji u Hrvatskoj grade karijeru

Nakon što je u Hrvatskoj proveo pet godina, brazilski nogometaš Eduardo Da Silva, igrač kluba NK Dinamo, za manje od mjesec dana predat će zahtjev za dobivanje hrvatskog državljanstva. Premda je na zadnjem svjetskom prvenstvu u Koreji i Japanu želio nastupati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, nije mogao biti u postavi jer nije bio hrvatski državljanin. “Kako je kriterij za dobivanje državljanstva od pet provedenih godina u Hrvatskoj ispunjen, Da Silva će uskoro predati molbu. Za klub je ugovorom vezan još dvije godine i ne znamo što će nakon toga učiniti. Možda će karijeru nastaviti u nekom drugom europskom klubu ili će ostati ovdje”, rekao je glasnogovornik NK Dinamo Ado Kožul.

On je još jedan u nizu stranaca sportaša koji su posljednjih godina pristigli u Hrvatsku. Većina njih došla je iz istočnoeuropskih zemalja ili država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Ostali su iz Afrike, a jedan iz zapadnoeuropske zemlje. Neki od tih stranaca sportaša, kad su dobili hrvatsko državljanstvo, postigli su značajne sportske uspjehe. Bugarin Nikolaj Pešalov osvojio je olimpijsko zlato u dizanju utega, Belgijanac Junior Lefevre prvenstvo svijeta u karateu, a Rumunj Dumitru Mitu igra za prošlogodišnjeg hrvatskog prvaka NK Dinamo. Razlozi njihova dolaska u Hrvatsku su raznoliki. Jedni žele postići što bolje rezultate jer u svojim zemljama nemaju prikladne uvjete za rad. Drugi su pak u prolazu gdje im Hrvatska služi kao zemlja iz koje će otići i svoju sportsku karijeru nastaviti u drugim, bogatijim državama. Jedan od takvih slučaja je i ruska odbojkašica Irina Kirilova koja je početkom 90-ih stigla u Hrvatsku te na preporuku kluba dobila hrvatsko državljanstvo. Igrala je u zagrebačkom klubu Mladost a 1994. napustila Hrvatsku i otišla u talijansku Perugiu. Zbog problema s meniskom odbojkom se više ne bavi aktivno iako je lani na nagovor kluba Perugia odigrala četiri kola u polufinalu lige europskih prvaka. Danas radi kao sportska komentatorica odbojkaških susreta na talijanskoj televiziji Rai Uno. Druga ruska odbojkašica koja je napustila Hrvatsku je Elena Godina. Ona nije imala hrvatsko državljanstvo i 1997. je nakon osvajanja europske lige prvaka s klubom Dubrovnik otišla iz Hrvatske. Danas igra u španjolskom klubu Tenerife.

Da bi strani sportaš dobio hrvatsko državljanstvo, mora živjeti u Hrvatskoj pet godina. U iznimnom slučaju klubovi ili čak Hrvatski olimpijski odbor može predložiti da sportaš zbog svojih velikih uspjeha državljanstvo dobije prije. Ako ne ostvari kriterije za dobivanje državljanstva, sportaš može dobiti status sportaša stranca. Takav status danas imaju dvojica igrača Dinama; Edin Mujčin koji igra i za bosanskohercegovačku reprezentaciju, te Goce Sedloski, reprezentativac Makedonije. Oni koji iz raznih razloga ne uspiju produljiti status sportaša stranca, poput Hajdukova nogometaša Almira Turkovića, moraju napustiti Hrvatsku.

Strani sportaš koji nastupa za Hrvatsku s najviše osvojenih trofeja 34-godišnji je dizač utega Nikolaj Pešalov. Dosad je za Hrvatsku osvojio ukupno 13 odličja, od kojih je najvažnije zlato s Olimpijskih igara u Sydneyju 2000. godine. Osoba zaslužna za dolazak Pešalova njegov je trener Boško Čavka. “Pešalova sam poznavao još otprije jer smo se često susretali na natjecanjima. U travnju 1997. počeo sam ga nagovarati da nastupi za Hrvatsku. Ponudio sam mu deset puta veću plaću nego što je dobivao od bugarskog dizačkog saveza. Tu svakako treba imati na umu da je on već tada bio sportska zvijezda s osvojenih devet medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Pešalov je stigao u Hrvatsku u listopadu 1997., ali nije mogao odmah dobiti državljanstvo. Nakon mnogo pokušaja, nagovaranja i lobiranja državljanstvo je dobio u listopadu 1998. Velik problem za Pešalova bilo je i to što nije imao gdje stanovati, ali je nakon osvajanja zlatne olimpijske medalje dobio stan u Splitu. Dotad je spavao svuda, pa čak i u klupskim prostorijama. Ne znam kako bi to završilo da nije bilo pomoći Gorana Ivaniševića”, kaže Čavka. Novi problemi za Pešalova stigli su 2000. kad je bugarski dizački savez tražio 50.000 američkih dolara za njegovu brisovnicu, dokument koji dokazuje da nije više član bugarskog saveza, bez koje nije mogao nastupiti za Hrvatsku na olimpijskim igrama u Sydneyju. Hrvatski olimpijski odbor uspio je naći sponzora za otkup brisovnice te je ipak nastupio i osvojio zlato. Pešalov se trenutačno u Njemačkoj priprema za Europsko prvenstvo koje će se održati u travnju u Kijevu. Čavka očekuje jednu od medalja i napominje kako nakon EP-a počinju pripreme za ovogodišnje Olimpijske igre u Ateni. Nakon tih igara Pešalov će vjerojatno prestati s aktivnim sportom i postat će trener. “On bi vrlo rado ostao raditi u Hrvatskoj, ali ne vjerujem da će to uspjeti. Naime, trenerska plaća je mala. U Bugarskoj ima ženu i dvoje djece, tako da vjerujem da će nastaviti živjeti na relaciji Hrvatska – Bugarska”, ističe Čavka. Prema njegovim riječima, Pešalov nikad nije imao problema s običnim ljudima, ali su ga mnogi hrvatski političari kritizirali. Veću podršku Hrvatskog olimpijskog odbora dobio je tek nakon osvajanja olimpijske medalje. “Najviše mu je smetalo, a smeta mu još i danas, što ga mnogi ne prihvaćaju kao hrvatskog sportaša”, zaključio je trener Boško Čavka.

Junior Lefevre, 26-godišnji Belgijanac, svjetski karate prvak u 2000. od 1999. ima hrvatsko državljanstvo. Danas je član zagrebačkog karate kluba Croatia. “U Hrvatsku sam došao 1999., kad sam dobio i putovnicu. Ovamo sam došao zbog problema sa selektorima u Belgiji. Mogu reći da mi je u početku bilo teško, ali naviknuo sam se. Hrvatska mi je, uz moj trud, omogućila natjecanje na svjetskoj razini. Ako ostanem u Hrvatskoj, rado bih živio u Opatiji gdje bih htio osnovati obitelj i ondje otvoriti karate klub”, kaže Lefevre. O stanju u hrvatskom sportu Lefevre smatra da bi se politika trebala manje uplitati u sport. “Nadam se da će se to ubrzo postići”, zaključio je Lefevre.

U zagrebačkom plivačkom klubu Mladost trenira 19-godišnji Rus Aleksej Puninski, europski juniorski prvak u 2002. i 2003. na 50 metara delfin. On će u kolovozu na Olimpijskim igrama plivati za Hrvatsku, s reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Madridu te u listopadu na Svjetskom prvenstvu na malim bazenima u Indianapolisu. “Drago mi je da imam hrvatsko državljanstvo jer mi je ono, uz moj trud, omogućilo razinu svjetskog plivanja. Druga je dobra strana da sam naučio i novi jezik?, kaže Puninski. Ima hrvatsku putovnicu već dvije godine, zbog sportskih uspjeha dobio ju je bez teškoća. Na pitanje o tome kako se snašao u Zagrebu kaže da je isprva zbog jezika imao teškoća koje je uz pomoć prijatelja i školskih profesora brzo svladao. “Kad sam došao u Hrvatsku, dobio sam svu potrebnu pomoć. Učio sam jezik, a preko prijatelja upoznao Zagreb. Ugodno sam se iznenadilo.” Hrvatsku putovnicu dobio je na zahtjev kluba radi natjecanja na Olimpijskim igrama mladih gdje je osvojio treće mjesto u štafeti 4×100 metara kraul. “Trenutačno plivam za plivački klub Mladost i nemam konkretne planove za budućnost. Nadam se da će mi sportska karijera potrajati, a iz Hrvatske ne namjeravam otići?, zaključio je Puninski.

U zagrebačkom nogometnom klubu Dinamo igra Rumunj Dumitru Mitu koji je 1996. došao u Hrvatsku na nagovor trenera Antuna Novalića. “Ja sam tada igrao za rumunjski UTA Arad i kad me Novalić pozvao, došao sam u NK Osijek. To je bio prvi hrvatski klub za koji sam igrao”, kaže Mitu. Premda je u Dinamo došao prije godinu i pol, uspjehe koje je postigao s tim klubom smatra najvećima dosad: “S Dinamom sam osvojio prvenstvo Hrvatske i ponosan sam na to. Za budućnost ne znam reći ništa konkretno jer je sve moguće. Nadam se samo da ću produžiti ugovor s klubom jer je nogomet ono o čemu najviše razmišljam”, rekao je Mitu. Hrvatsko državljanstvo ima od proljeća prošle godine i kaže da mu dosad nije posebno pomoglo: “Ne znam koliko će mi ono koristiti u budućnosti, ali nadam se da hoće. Hoću li ostati živjeti u Hrvatskoj sa svojom obitelji, također ne znam.” Kad je došao u Hrvatsku, Mitu, kako sam kaže, nije znao ni jednu hrvatsku riječ: “U NK Osijek tada je igrao moj sunarodnjak Lucian Popescu koji je došao godinu dana prije i dosta mi pomogao oko jezika. Na tribinama sam čuo razne komentare od navijača, koje neću komentirati, ali to sve spada u moj posao.” Premda dosad nije igrao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, rado će pristati ako ga pozovu.

U odbojkaškom klubu Vibrobeton Vinkovci igra 30-godišnja Kirgistanka Jelena Ščerbakova. Za nju je sezona 2001/02., kad je igrala u klubu Split 1700, bila uspješna:?Uspjele smo od kluba koji se sezonu prije borio za opstanak u ligi napraviti hit prvenstva i prvi dio natjecanja završiti na čelu tablice. Još zanimljiviji bio je drugi dio sezone. U zimskom prijelaznom roku potpisala sam za Mladost iz Zagreba koji je dotad bio osmi na tablici. Na kraju sezone s tim klubom osvojila sam prvenstvo Hrvatske. Mogu reći da je to bila zaista uspješna sezona.? Na pitanje koliko joj je hrvatsko državljanstvo pomoglo ili odmoglo Jelena odgovara da je imala veliku pomoć od njega, poslovno i privatno. Misleći na budućnost Jelena je nostrificirala diplomu administrativnog menadžera stečenu u Ukrajini: ?Hrvatski jezik svladala sam brzo, uz pomoć suigračica iz Osijeka. Mogu reći da se osjećam kao kod kuće. Moj dom je tamo gdje sam ja i gdje mi je lijepo.? Na pitanje bi li igrala za hrvatsku odbojkašku reprezentaciju, odgovara da je uvijek na raspolaganju te da to nikad nije bilo upitno.

U košarkaškom klubu Zagreb danas igraju dva mlada košarkaša iz Malija, za čiji je dolazak najzaslužniji pomoćnik glavnog trenera Andrej Tesla. On je, u potrazi za visokim igračima, otputovao u Mali, gdje su mu pažnju privukli Ousmane Mare i Kabine Sissoka. To su ujedno bili i prvi košarkaši iz te afričke zemlje koji su zaigrali za neki hrvatski košarkaški klub. Ousmane Mara stigao je u Hrvatsku 2002. kao 16-godišnji igrač. “Nakon samo godinu dana treniranja košarke u Maliju opazio me jedan trener, Teslin prijetelj, koji mi je ponudio igranje u Hrvatskoj. Ja sam odmah pristao jer sam znao da se u Hrvatskoj igra dobra košarka i da ću moći puno naučiti. Dotad sam samo jednom bio u Europi, i to nakratko u Francuskoj kao kadet Malija. Moji roditelji isprva su strahovali jer su mislili da je ovdje rat i da idem u Jugoslaviju. Smirili su se tek kad sam im objasnio da Jugoslavije više nema i da idem u Hrvatsku gdje nema rata. U početku sam imao dosta problema jer su ljudi znali svašta dobacivati. Zbog toga neko vrijeme nisam izlazio, ali sam se s vremenom priviknuo. Danas sasvim dobro govorim hrvatski, iako sam, kad sam ga prvi put čuo, pomislio da ga nikad neću naučiti. Želja mi je zaigrati i za hrvatsku reprezentaciju pa sam predao zahtjev za državljanstvo koji bi se trebao riješiti za koji mjesec. Košarka u Maliju također je dosta popularna, iako je nogomet sport broj jedan. Problem je što u Maliju nedostaju dvorane, lopte i koševi. Ugovor u KK Zagreb ističe za tri mjeseca, a ja se nadam produžtku i ostanku u Zagrebu. Ovdje sam stekao brojne prijatelje, a imam i djevojku, Hrvaticu. Jako mi nedostaje moja obitelj koju nisam vidio još od dolaska u Zagreb, ali im svaki mjesec šaljem novac da bi lakše živjeli. Jedva čekam ljeto kad ću ih posjetiti, a plan mi je da ih i nadalje posjećujem. Životna želja mi je zaigrati jednog dana u mom omiljenom NBA klubu Chicago Bullsima.”

Njegov vršnjak i sunarodnjak Kabine Sissoko stigao je u Zagreb mjesec dana prije: “Prije dolaska u Hrvatsku trenirao sam košarku dvije godine. Ja i moj prijatelj Mara poznajemo Ismaila Samakea, malijskog košarkaša koji je tri godine igrao u Sloveniji. On nam je, prije nego što smo i sanjali da ćemo igrati ovdje, pričao o ovim prostorima. U Hrvatsku sam stigao u prosincu, tako da me odmah dočekala zima. To je za mene bio pravi šok, jer sam sa plus 36°C došao na temperature ispod ništice. U početku sam imao problema jer nisam poznavao jezik pa mi je bilo teško. Nakon nekog vremena Hrvatski košarkaški savez se zainteresirao za mene pa mi je predložio da uzmem hrvatsko državljanstvo. Oko toga sam se konzultirao s roditeljima te sam nakon njihova dopuštenja pristao. Ovdje imam i djevojku, ali ne izlazim često. Trenutačno igram A2 ligu, a za budućnost još nemam nikakve planove. Trenutačno mi je košarka na prvom mjestu, a na kraju karijere namjeravam se vratiti kući.” Sissiko zbog nekih propisa Fibe nije mogao odmah nastupiti za hrvatsku reprezentaciju, ali to će uskoro biti moguće.

Ciboni se u ljeto 2001. pridružio mladi makedonski košarkaš Aleksandar Ugrinoski. To se dogodilo sasvim slučajno u košarkaškom kampu Vučići na Visu, gdje ga je zamijetio voditelj košarkaške škole Ante Vlašić. Ugrinoski je pozvan da sudjeluje u kadetskom kampu Cibone, nakon čega je dobio poziv da igra za klub. “Nakon samo tri mjeseca igranja za Cibonu stigla mi je ponuda za hrvatsko državljanstvo. Odmah sam to prihvatio jer sam imao veliku želju igrati za hrvatsku reprezentaciju. To mi je ujedno bila i sjajna prilika da se dokažem, a ljudi iz kluba potpuno su me u tome podržali”, veli Ugrinoski. Iako još nema 16 godina, stavljen je na popis prve momčadi Cibone, a prvi put je bio u sastavu u ovogodišnjoj utakmici protiv Barcelone. U igru je prvi put ušao protiv Partizana i u samo dvije minute pokazao što zna. “Trenutačni mi je cilj što više igrati za prvu momčad Cibone i nastaviti se dalje razvijati kao igrač”, kaže Ugrinoski za Nacional. Mnogi stručnjaci predviđaju da će ovaj juniorski reprezentativac Hrvatske, nastavi li se razvijati kao dosad, imati važnu ulogu u hrvatskoj košarci.

Komentiraj

Source:Borivoje Dokler, Vladimir Huzjak