Sport i nacionalna sigurnost – Globalni i hrvatski kontekst

Autori knjige “Sport i nacionalna sigurnost”, prof. dr. sc. Mirko Bilandžić i dr. sc. Luka Leško

Kolumna je izrađena temeljem knjige “Sport i nacionalna sigurnost”, autora prof. dr. sc. Mirka Bilandžića i dr. sc. Luke Leška (nakladnik Despot infinitus), koji su nedavno nagrađeni Hrvatskom velikom nagradom sigurnosti 2020. za najbolju domaću znanstvenu knjigu iz područja sigurnosti.

Sigurnosne studije od ustanovljenja su doživjele mnoge promjene, proširenja i diversifikacije te su u kontinuiranome razvoju. To je tip znanja koji ne slijedi samo logiku akademskoga rada nego i zahtjeve državnog establišmenta odnosno očekivanja javnosti. Sport je jedan od aktualnijih fenomena naše epohe no, unatoč navedenom produbljenju, područje sporta ostalo je izvan sustavnoga interesa sigurnosnih studija i provedbene politike nacionalne sigurnosti. Taj problem, kao i globalan nedostatak djela slične tematike, vodio je postavlja­nju dvaju osnovnih ciljeva knjige. Prvi je teorijska analiza povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti, potkrijepljena s više od 500 empirijskih primjera diljem svijeta. Drugi cilj podrazumijeva kreiranje provedbenih smjernica za razvoj sigurno­sne politike i prakse u svrhu sustavnoga upravljanja učincima sporta na nacionalnu sigurnost. Elaboriran je okvir koji generira barem tri razloga za uključenje sporta u studije sigurnosti generalno i studije terorizma partikularno, u kon­tekstu povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti kroz prizmu analize pozitivnih i negativnih (internih i eksternih) učinaka sporta na relevantne elemente nacionalne sigurnosti. To su: sport i nacionalni identitet (nacionalna kohezija); sport, među­narodni ugled države i sportska diplomacija; te sport kao meta i instrument sigurnosnih ugroza (terorizam, atentati i otmice, špijunaža, navijačko nasilje i ekstremizam te korupcija i organizirani kriminal u sportu). Gdje god je utemeljeno, povučena je paralela s kontekstom Republike Hrvatske.

Sport i nacionalni identitet

Sport se, više od ostalih fenomena, koristi za isticanje nacionalnoga identiteta. Danas, kada sportaši postaju “borcima” za prestiž nacije, sport je postao platformom za ostvarenje nacionalne kohezije, koja je jedan od esencijalnih pre­duvjeta za ostvarenje nacionalne sigurnosti. U tom je smislu uloga sporta dvojaka, od osnaživanja nacionalne kohezije pa sve do poticanja društvenih podjela, pri čemu je oba učinka opravdano promatrati i u kontekstu nacionalne sigurnosti. Sport je poslužio formiranju nacionalnoga identiteta u mnogim državama. Ragbijaška pobjeda Walesa protiv Novoga Zelanda u Cardiffu 1905. jedna je od upečatljivijih u kontekstu znače­nja za nacionalni identitet neke zemlje. Nogomet se, pak, pokazao važ­nim u izgradnji nacionalnih identiteta diljem Europe i Latinske Amerike. Za istaknuti je i primjer alžirskih nogometnih klubova koji su postali središtima otpora francuskomu kolonijalizmu, a nogometna ekipa Oslobodilačke fronte (Équipe du FLN de Football) odigrala je značajnu ulogu na putu do alžirske neovisnosti. Uspješno domaćinstvo OI u Tokiju 1964. godine bila je najveća poslijeratna prekretnica u preporodu japanske nacije. Japan se tada vra­tio na globalnu scenu kao miran i ekonomski prosperitetan narod. Zatim, pobjeda domaćina Južnoafričke Republike, na Svjetskome ragbi prvenstvu 1995., smatra se godinom ujedinjenja nacije, nakon pretrpljenih poteškoća uzrokovanih aparthejdom. Sport je odigrao važnu ulogu i u stvaranju moderne hrvatske države, a svjedoci smo njegove važnosti i za današ­njih dana. Međutim, iako je u više navrata osvje­dočena homogenost uvjetovana velikim sportskim uspjesima, nameće se mišljenje kako su takvi učinci kratkoročnijega, dok su regionalni antagonizmi trajnijega oblika.

Uloga sporta u međunarodnim odnosima

Međunarodni ugled države jedan je od vitalnih čimbeni­ka za ostvarenje nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. Još 1980-ih u akademskim je krugovima ukazano da bi teoretičari trebali obratiti pozornost na sport jer je riječ o važnome društvenom čimbeniku, koji može utjecati na artikulaciju u međunarodnim odnosima. Danas sportska uspješnost utječe na međunarodnu percepciju država, postala je sastavnim činiteljem globalnoga indeksa meke moći (Global Soft Power Index), a što potvrđuje da je sport opravdano promatrati u kontekstu međunarodnih odnosa, brendiranja država odnosno javne diplomacije. Sport se, kao sredstvo (re)brendiranja države, ogleda u vidu domaćinstva međunarodnih sportskih događaja (sportski događaji mogu poslužiti ostvarenju nacionalnih interesa, koji redovnim putem ne bi bili ostvarivi), natjecateljske uspješnosti sportaša te izgradnjom specijaliziranih sportskih kompleksa po kojima država biva međunarodno prepoznatljiva (npr. Dubai Sports City, Singapore Sports Hub Complex i sl.). Povijest nas podsjeća da je sport instrumentaliziran kao sredstvo za izgradnju država, promociju režima, slanje političkih poruka, uspostavu i unaprjeđenje međunarodnih dijaloga, ali i kao geopolitičko oružje odnosno sredstvo radikalizacije međunarodnih odnosa. Sport je odigrao višestruku ulogu u međunarodnom priznavanju novonastalih država, kako Republike Hrvatske, tako i mnogih drugih. U posthladnoratovskome razdoblju, novonastale države uglavnom su aplicirale za članstvo u Međunarodnome olimpijskom odboru i FIFA-i, prije nego u Ujedinjenim narodima. Uloga sporta više se puta pokazala važnom, ponekad presudnom, u vidu uspostavljanja pozitivnoga bilateralnog dijaloga. U kontekstu stolnoteniskih razmjena američke i kineske reprezentacije u razdoblju zaoštrenih odnosa njihovih zemalja 1970-ih, predsjednik Nixon priznao je kako mu je sport koristio za trasiranje puta prema Kini, od kada datira pojam ping-pong diplomacije. Slične ciljeve imale su inicijative bejzbol diplomacije na relaciji SAD – Kuba, nogometne diplomacije na relaciji Turska – Armenija, a kineska sportska diplomacija jedno je od važnijih sredstava u odnosu s Tajvanom. Upečatljivo je istaknuti i zajednički nastup dviju Koreja u hokeju na ledu na zimskim OI 2018. godine te na muškome Svjetskom rukometnom prvenstvu 2019. Sjeverna Koreja i Južna Koreja podnijele su zahtjev za zajedničkim nastupom na OI u Tokiju 2021.: u košarci i hokeju na travi (žene), veslanju (određene ženske i muške discipline) i džudu (ekipno natjecanje). Međutim, sportski događaji ponekad su poticali i eskalacije međudržavnih sukoba. Godine 1969. izbio je rat između Salvadora i Hondurasa, nakon završetka kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo. Na ovim prostorima, eskalacija nasilja, kao uvod u ratna zbivanja, osvjedočena je na utakmici Dina­ma i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990. Masovni neredi s međudržavnim epilogom zabilježeni su i u Dakaru 2003. u sklopu kvalifikacijskoga nogometnog susreta Senegala i Gambije. Nakon utakmice osvjedočeni su nasilni sukobi diljem obiju zemalja. U Gambiji su teško premlaćeni senegalski građani, a više od 200 Senegalaca potražilo je sklonište u ambasadi. Neredi su rezultirali zatvaranjem granice između Gambije i Senegala do ponovne uspostave reda. U današnje je vrijeme sve aktualnija sportska diplomacija, koju strateški osmišljeno koriste brojne države. Podrazumijeva formalne i neformalne postupke države, diplomatskih predstavnika odnosno sportskih dužnosnika u svrhu implementacije vanjske politike posredstvom sporta. Prevladavaju dvije glavne kategorije njezine primjene: državna uporaba sportskih postignuća kao instrumenata diplomacije (sportska kompetitivnost) te uporaba sporta u svrhu komunikacije, pregovora i slanja diplomatskih poruka. Postoje stoga znanstvenici i državnici koji ne samo da su prepoznali širu ulogu sporta, već su tomu pristupili sustavno, izradivši nacionalne strategije sportske diplomacije. Jedan od najstarijih formalnih primjera jest osnivanje tijela nazvanog International Sports Relations Desk 1972. godine, u okviru Departmana za vanjske poslove Kanade. Australija danas posjeduje najopsežnije studije sportske diplomacije. Prepoznati su učinci sporta na demografske pokazatelje, migracijske tokove, ekonomske, investicijske i ostale domene od državnoga interesa, u svrhu čega je kreirana nacionalna strategija. Izrada i provedba Nacionalne strategije sportske diplomacije prilagođena je strateškim ciljevima Australije, a u zajedničkoj je nadležnosti tamošnjega Ministarstva vanjskih poslova i trgovine, Državnoga ureda za sport, Državne komisije za trgovinu i ulaganja (Austrade), Vladine agencije za animaciju inozemnih posjetitelja na dolazak u Australiju (Tourism Australia) te Nacionalne sportske komisije. U operativnome smislu, sportske organizacije imaju važnu ulogu u osmišljavanju i provedbi aktivnosti (Olimpijski odbor, nacionalne i lokalne organizacije). U SAD-u je u okviru State Departmenta osnovano tijelo Sports Diplomacy Division, koje koristi sport za uspostavljanje i jačanje međunarodnih odnosa, kao i za izvoz ekspertize u komercijalizaciji sporta različitog kvalitativnog ranga. Neki od istaknutijih primjera su zajednički nogometni programi sa sportašima iz Indije i Pakistana, zatim suradnja s ukrajinskim djelatnicima hokeja na ledu neposredno nakon aneksije Krima 2014. te košarkaški programi u Burmi, Grčkoj, Cipru i zemljama Bliskog istoka. Sportska diplomacija SAD-a ima četiri temeljna cilja: 1) odabir Goodwill Ambasadora u suradnji sa sportskim organizacijama (poznati sportaši koji predstavljaju sponu između tijela za sportsku diplomaciju i šire društvene zajednice); 2) Sports Visitors Program koji omogućuje edukaciju i stjecanje iskustva u SAD-u za mlade sportaše i trenere iz inozemstva; 3) International Sports Program u okviru kojega se provode brojni projekti povezani sa sportom (promocija jednakosti, prevencija diskriminacije, tzv. Sport for Social Change projekti itd.); 4) Global Sports Mentoring Program s 310 tisuća alumna. State Department i obrazuje sportske diplomate, a potom ih zapošljava. Francuski sportski sektor na godišnjoj bazi teži oko 34 milijarde eura, a na nacionalnoj razini prepoznata je uloga sporta u gospodarskome razvoju i jačanju međunarodnoga utjecaja države. Francuska sportska diplomacija uspostavljena je 2014., a danas je sport sastavni dio njihove javne diplomacije. Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo sporta sukreirali su model sportske diplomacije. Uspostavljena je i međuresorna delegacija za velike sportske događaje, kao i Ured za profesionalni sport i sportsku ekonomiju. Kreirana su mjesta sportskih veleposlanika pri Odboru za međunarodni sport, u suradnji s Olimpijskim odborom. Sustavno rade i na identifikaciji i predikciji dobrobiti nastupa francuskih sportaša na velikim natjecanjima te uključivanju istaknutih sportaša u predsjedničke i ministarske posjete drugim državama. Norveška broji oko 5,3 milijuna stanovnika, a unatoč tomu što sport nije prepoznat jednim od glavnih elemenata brendiranja Norveške, ta država danas ima usvojenu strategiju sportske diplomacije. Nastavno na dugu tradiciju sportske uspješnosti, u Mađarskoj je 2018. uslijedilo osnivanje Departmana za sportsku diplomaciju pri Ministarstvu vanjskih poslova i vanjske trgovine.

Autori knjige “Sport i nacionalna sigurnost”, prof. dr. sc. Mirko Bilandžić i dr. sc. Luka Leško. PHOTO: Sven Čustović

 

Kada će Hrvatska izraditi strategiju sportske diplomacije?

U članku 1. Zakona o sportu Republike Hrvatske stoji kako su sportske djelatnosti od posebnoga državnog interesa. Štoviše, važnost sporta prepoznata je i u Strategiji nacionalne sigurnosti, u kojoj stoji da će država koristiti zapažene sportske uspjehe u svrhu širenja svojega ugleda. Autoritativni njemački Bild Hrvatsku je proglasio najuspješnijom sportskom nacijom na svijetu s obzirom na veličinu države. Ipak, u ovome kontekstu priliči napomenuti kako sportsku uspješnost države ne treba poistovjećivati s često korištenom sintagmom „sportska zemlja/nacija“ jer to može implicirati udio stanovništva koji se bavi sportskim aktivnostima, izdvajanjima kućanstava za takve aktivnosti, državna ulaganja u sport itd. Prema tim pokazateljima Hrvatska nije među istaknutijim zemljama Europske unije i svijeta. Javna diplomacija posebno je važna za manje države, nudeći im priliku da steknu utjecaj i oblikuju međunarodni imidž unatoč nedostatku tzv. tvrde moći. No unatoč navedenom, Hrvatska još uvijek nema nacionalnu strategiju sportske diplomacije već su širi učinci sporta prepušteni slučaju. Izniman potencijal sportske diplomacije u Hrvatskoj očituje se u kreiranju imidža i globalnoj prepoznatljivosti države (brendiranju), uspostavi i jačanju međunarodnih odnosa, testiranju uvjeta za diplomatske pregovore, očuvanju mira, korištenju sporta kao potpore investicijskomu, ekonomskomu, demografskomu i turističkomu razvoju itd. Takvi su učinci ostvarivi putem sustavnoga korištenja sportske uspješnosti u jačanju meke moći države, uključenja sportaša u diplomatske procese, organizacije tradicionalnih (međunarodno prepoznatih) sportskih događaja te korištenja sporta kao diplomatskoga instrumenta putem međunarodnih razvojnih programa. Međuresorna suradnja odnosno interdisciplinarnost (državna tijela, partneri iz akademske zajednice, privatnog sektora itd.) nameću se nužnima, uz činjenicu da učinci sporta premašuju okvire isključivo sportskoga resora. Kako učinci koje generira hrvatski sport ne bi bili prepušteni slučaju, samoinicijativno i sporadično korišteni, već anticipirani, upravljani, mjerljivi i evaluirani, preporučuje se međuresorna izrada nacionalne strategije sportske diplomacije. Valja napomenuti da su, u svrhu osiguranja dugoročno održive sportske uspješnosti države, od iznimne važnosti i paralelna ulaganja u unaprjeđenje samoga sustava sporta, kako bi hrvatski sportski uspjesi češće bivali plodom strategije nego posljedicom posebno nadarenih i entuzijastičnih sportaša odnosno njihove mikrookoline.

Sport kao meta i instrument sigurnosnih ugroza

Olimpij­ske igre (i drugi sportski megadogađaji) postale su nekim od najznačajnijih mirnodopskih sigurnosnih događaja. Stručnjaci su sigurnosne mjere na Super Bowlu 2006. (jedna od najvećih sigurnosnih operacija u američkoj povijesti) nazvali supersize security, sigurnost OI u Pekingu 2008. najvećom sigurnosnom mirnodopskom operacijom u kineskoj povijesti, a sigurnost OI u Londonu 2012. jednim od najvećih sigurnosnih izazova Britanije od Drugoga svjetskog rata. To potvrđuje i porast budžeta za sigurnost Olimpijskih igara. Na Igrama u Barceloni 1992. iznosio je 66,2 milijuna USD, a u Pekingu 2008. 6,5 milijardi USD.

(Anti)terorizam i sport

Masovna okupljanja, unaprijed poznati termini mečeva, velika koncentracija emo­cija, zabave, bezbrižnosti te postizanje publiciteta bez velikoga troška čine sportske objekte privlačnim mekim metama te­rorističkih napada. Od 1970. do kraja 2017. godine, u svijetu su zabilježena 234 teroristička napada na sportske objekte, tijekom čega je najmanje 556 osoba ubijeno, a 2490 ozlijeđeno. U 2000-im godinama izvedeno je više no dvostruko terorističkih napada na sportske objekte u odnosu na razdoblje od 1970. do 1999. godine, a ubijeno je i ozlijeđeno deseterostruko više osoba. Ukupno je 48 država u kojima je izveden teroristički napad na sportske objekte, što čini oko četvrtinu uku­pnoga broja država svijeta. Eksplozivna sredstva postavljana su na različite načine, uglavnom deto­nirana u kolonama pri ulasku na stadione, tijekom spriječena ulaska u prostoru za kontrolu, u svlačionicama te u gledalištu. Korišteni su različiti oblici bombi, poput skrivenih tempiranih ili onih ostavljenih u aktovci, zatim bombe koje se aktiviraju daljinskim upravljačem, bombe skrivene na tijelu ili u vozilu bombaša samoubojice itd. Masakr tijekom OI u Münchenu 1972. svakako je najpoznatiji kada se govori o velikim sportskim ma­nifestacijama, ali i terorističkim napadima u povijesti općenito. Međutim, zabilježen je velik broj manje poznatih, ali vrlo razornih akata. Tijekom košarkaške utakmice politički ri­vali pokušali su atentat bombom na gradonačelnika Batagu u filipinskome gradu Parang, u cilju sprečavanja njegova sudjelovanja na izborima 2004. Ubijene su 22 osobe, a 70 ih je, uključujući gradonačelnika, ozlijeđeno. U Tal Afaru (Irak) 2010. izveden je trostruki samoubilački napad tijekom no­gometne utakmice, pri čemu je 27 osoba ubijeno, a 125 ozlije­đeno. U 2000-tima u Iraku su izvedena najmanje 52 napada na sportske objekte, pri čemu je zabilježeno najma­nje 860 žrtava. Najčešći modus operandi bila je detonacija ek­splozivnih naprava uz nogometne stadione. Kombinirani napadi (samoubilački napad i napad autobom­bom) izvedeni su u vanjskoj peri­metriji Bešiktaš Vodaphone Arene u Istanbulu tijekom utakmice Bešiktaša i Bursaspora 2016. Dva napada dogodila su se u kraćem vremenskom razmaku, pri čemu je ubijeno 46, a ozlijeđeno 164 osoba. Godine 2004. čečenski lider Kadyrov ubijen je eksplozijom bombaša samoubo­jice ispod VIP sektora stadiona u Groznom. Otkako je unazad desetak godina pove­ćan budžet osiguranja velikih sportskih događaja, podatci ukazuju na manji broj napada, odno­sno učinkovitost u prevenciji terorističkih napada na najvećim sportskim događajima, što je kao posljedicu donijelo promje­nu meta napada na manje eksponirane, ali također masovne sportske događaje, posebno u zemljama Bliskoga istoka. Takvi su napadi zabrinjavajućega broja. U svrhu prevencije i sprječavanja terorističkih namjera, važna je kvalitetna integralna prosudba ugroženosti, empirijska i ana­litička provedba sigurnosnoga audita u sportskim objektima i njihovim popratnim prostorima, analiza mjera mehaničke, tehničke i tjelesne zaštite vanjske i unutarnje perimetrije sportskoga objekta, kontrola zračnoga prostora nad sportskim objektom zbog prijetnje bespilot­nih letjelica, korištenje kvalitetne tehnologije za detekciju uno­šenja potencijalno ugrožavajućih predmeta, kontrola pristupa sportskom objektu, zatim kvalitetan sustav akreditacija, sustav tjelesne zaštite, upravljanje rizicima, taktike postupanja u kriznim situacijama, utvrđene procedure oporavka i sl.

Atentat je jedno od najfundamentalnijih terori­stičkih sredstava. Samo su rijetke osobe iz svijeta spor­ta štićene osobe, što ih čini dostupnijim metama od primjeri­ce državnika, a napad na sportaše često ima sličan odjek kao i napad na političare. Tomu velikom problemu svjedoči i činjenica da već postoje tvrtke specijalizirane za pružanje zaštite upravo vrhunskim sportašima (npr. Sterling Protective Services, Stonegate Protection i dr.). Istraživanje atentata i otmica u svijetu sporta donijelo je zapanjujuća otkrića. Primjerice, 1997. je ubijen Valentin Sych, predsjednik Ruskoga nacionalnog saveza hokeja na ledu, no taj događaj svakako nije jedini kada se radi o ubojstvi­ma u svijetu ruskoga sporta. Iste godine, Larisa Nechayeva, financijska direktorica Spartaka iz Moskve, ubijena je vatrenim oružjem u svojoj dači. Nadalje, ubijeni su i: Valejev (predsjednik nogo­metnog saveza u Novosibirsku), Skripal (izvršni direktor nogometnoga kluba Luč-Energija), Tish­kov (nogometni menadžer), Prohorov i Šadov (predsjednici kluba Kristall Smolensk) itd. Irački primjer pokazuje da je u tri godine od smjene Husseina ubijeno oko 70 iračkih sportaša. Zatim, na nogometnome terenu u Ve­nezueli 2009., kolumbijski nogometaši oteti su tijekom oružanoga napada prije utakmice. Dva tjedna kasnije pronađena su mrtva tijela desetorice. U kontekstu Hrvatske za spomenuti je slučaj iz 2004. kada je u Zagrebu pretučen igrač Dinama. Godine 2005. u Zagrebu je s više hitaca iz vatrenoga oružja likvidiran nogometni menadžer. Premlaćivanje trenera Hajduka zabilježeno je 2006., a trenera Dinama 2017. godine. Iste godine podmetnut je požar pod osobni auto­mobil člana uprave Dinama.

Špijunaža i Business Intelligence u sportu

Slučaj Greek Watergate, kada se sumnjalo da obavještaj­ne agencije SAD-a prisluškuju članove grčke vlade prije OI 2004. u Ateni, jedan je od važnijih u kreiranju mišlje­nja da je sport u moderno doba ponekad instrumentaliziran do te mjere da postaje krinkom za špijunažu u vojne, ekonomske i političke svrhe. Špijunske metode u sportu sežu od lažnoga predstavljanja u svrhu dolaska do tajnih infor­macija, nezakonitoga prisluškivanja i snimanja sportskih ekipa, širenja dezinformacija u cilju destabilizacije suparnika, provala u informatičke sustave, nezakonitoga prisvajanja tuđe imovine, vrbovanja sportaša i/ili sportskih djelatnika, tzv. doping špiju­naže (manipulacija i zamjena uzoraka krvi i urina) pa sve do špijunskih aktivnosti u procesu kandidatura za velike sportske događaje. Godine 2013. primjerice, nogometni klub Li­verpool izvansudskom nagodbom platio je Manchester Cityju milijun funti nakon što su Cityjevi eksperti za kibernetičku sigurnost otkrili da su navedeni konkurenti hakirali njihov skautski sustav. Zatim, izgradnja olimpijskoga stadiona u Lon­donu, koju su financirali porezni obveznici, bila je potencijalni novi dom za jedan od dvaju nogometnih klubova, West Ham ili Tottenham, koji su se natjecali za taj objekt po njegovoj iz­gradnji. Tottenham je, prema navodima, angažirao trojicu muš­karaca za ilegalno špijuniranje aktivnosti West Hama oko procesa kandidature, za što su po provedenoj istrazi špijuni i kažnjeni. Suprotno špijunaži, business intelligence kao legalna metoda daje novu dimenziju sportskomu ekosustavu, omogućujući sportskim organizaci­jama, savezima i klubovima stjecanje komparativne prednosti nad konkurencijom. Osim u zakonskome smislu, prednost BI metoda nad špijunažom počiva i na činjenici da omogućuje sustavnu, a ne tek periodičnu podršku poslovanju u sportu, stoga se pretpostavlja kako će uskoro zauzeti važno mjesto u sportskome svijetu. Identificirane su dvi­je međusobno povezane razine primjenjivosti BI metoda u sportu: u svrhu ostvarenja poslovnih rezultata i u svrhu ostvarenja sportskih rezultata.

Dodjela Hrvatske velike nagrade sigurnosti. PHOTO: danisigurnosti.hr

 

Navijačko nasilje i ekstremizam

Navijači su sastavni i neodvojiv dio sportskoga ekosustava, no anomalija u vidu huliganizma u mnogim je drža­vama prepoznata prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Huligan­sko nasilje, ukorijenjeno u Engleskoj u 19. stoljeću, prisutno je u mnogim zemljama i današnjih dana, a njegova pojavnost nije nužno povezana s razvijenošću država, što je razvidno iz geografskog prikaza incidenata u knjizi “Sport i nacionalna sigurnost”. Iako u kontekstu politi­ke i nacionalne sigurnosti moć sporta ne valja podcijeniti i iz razloga jer su upravo sportske tribine ne­rijetko poprište najupečatljivijega, medijski popraćenoga slanja političkih poruka, iskazivanja neslaganja s državnom vlašću i sl. (uz govor i znakovlje mržnje, šovinističke, rasističke i slične poruke), u knjizi su izloženi različiti modaliteti navijačkoga huliganstva, u vidu masovnih nasilnih ulazaka navijača na sport­ski teren, individualnih napada na aktere sportskih događaja, navijačkih incidenata po kontinentima/državama te masovnih tragedija na stadionima. Uz najpoznatije tragedije poput Heysela i Hillsborougha, opisano je još 17 masovnih tragedija diljem svijeta (Lima, Kathmandu, Guatemala, Accra itd.), od kojih neke nisu uvjetovane krivnjom i nasilnim po­našanjem navijača, već propustima u organizaciji odnosno postupanju snaga sigurnosti. Posljedice se očituju u brojnim ozlije­đenim osobama (ponekad smrtnim slučajevima), u oštećenju imovine te sankcijama zbog kojih klubovi i savezi (a posredno i država) trpe značajne reputacijske i financijske štete. Iz tog razloga države su primorane na izradu posebnih zakona za sprečavanje nereda na sportskim događajima. Navijačko nasilje prisutno je i u Hrvatskoj, a ne­rijetko prelazi okvire isključivo sportskih terena. Povezanosti sporta (uglavnom nogometa) s nacionalnom sigurnošću svje­doči činjenica da je problem navijačkoga nasilja i ekstremizma prepoznat i u Strategiji nacionalne sigurnosti RH. Iako je u njoj istaknuta nulta tolerancija prema zlo­upotrebi sportskih manifestacija za iskazivanje radikalizma, ekstremizma i huliganskoga ponašanja, dojam je da taj problem još uvijek nije odgovarajuće riješen. Osim potrebe za decidiranim zakonima s jasnim mehanizmima pro­vedbe, preporučuju se edukacijske kampanje za prevenciju na­vijačkoga nasilja, kao i osposobljavanje zaštitarskoga osoblja za efikasnu implementaciju sigurnosnih mjera, posebno na sport­skim događajima visokoga rizika. Sport Event Security Aware sustav podrazumijeva četiri temeljna principa: 1. Pro­cjenu rizika: određivanje zapovjedne skupine za nadgledanje si­gurnosnih operacija, obilježavanje imovine, procjenu prijetnji, procjenu ranjivosti (slabih točaka), procjenu posljedica, izra­čun stupnja rizika, kreiranje prijedloga za redukciju posljedi­ca; 2. Edukaciju (za multiagencijsko vodstvo, nadzorno osoblje i zaštitarsko osoblje); 3. Vježbu (npr. simulacije događaja); 4. Validaciju. Potaknuto inozemnim incidentima te zabrinjava­jućim sigurnosnim stanjem dobroga dijela sportskih objekata, valja uložiti dodatne napore u dostizanju sigurnosnih standarda sportske infrastrukture diljem cijele Hrvatske.

Korupcija i organizirani kriminal u sportu

Korupcija ne predstavlja isključivo pravno određenje, nego i određen društveni odnos, koji je postao ozbiljnim problemom nacionalne sigurnosti. Utječe na društveno-ekonomski razvoj, ograničava ulaganja i ostvarenje međunarodnih poslov­nih partnerstava, ugrožava imidž države, a neupitno ugrožava i nacionalnu si­gurnost. U širokome spektru djelatnosti koje pogađa, korupcija nije zaobišla ni sport, unatoč pretpostavci njegove inicijalne plemenitosti. O rasprostranjenosti korupcije u sportu najbolje svjedoči činjenica da je tu problematiku sustavno prepoznao i Interpol. U koruptivne procese mogu biti uključeni sportaši, treneri, ostali sportski djelatnici, klubovi, savezi, međunarod­ne sportske organizacije, kladionice, predstavnici sponzora itd. Korupcija u sportu obuhvaća podmićivanje, ucjene, iznude, različite vrste zloupotreba i sukoba interesa, utaju poreza, ne­potizam, klijentelizam, kronizam, trgovanje utjecajem itd. U knjizi su istraženi primjeri korupcije i/ili organiziranoga kriminala putem sljedećih podjela: korupcija i organizirani krimi­nal u procesu dobivanja domaćinstva i organizacije sportskih megadogađaja; namještanje rezultata sportskih mečeva; netransparentno i nezakonito upravljanje u sportu; te korištenje nedopuštenih (doping) metoda. Iako zasluge sportskih dužnosnika nikako ne smiju biti opravdanje za nezakonite aktivnosti, korupcija je u raznim pojavnostima elaborirana i na primjeru hrvatskoga sporta te su izdvojene neke od smjernica za prevenciju i sprječavanje korupcije u sportu: odgovarajuća zakonska regulativa, domicilna i me­đunarodna suradnja u razmjeni podataka, uloga istraživačkih medija, osiguranje integriteta djelatnika na upravljačkim po­ložajima sportskih organizacija, utvrđeni kriteriji sankcionira­nja korupcije u sportu (kako zakonski, tako i na razini krovnih sportskih organizacija), utvrđeni kriteriji licenciranja sportskih klubova, preventivna edukacija sportaša i sportskih djelatnika o rizicima od korupcije u sportu, edukacija o rizicima od ko­rupcije u sportu za djelatnike državnih institucija odgovornih za sprečavanje korupcije itd. Kriminalni procesi u nogometu, ali i nekim drugim sportovima u Hrvatskoj, nalažu da je potrebno povećati kapacitet i efikasnost mehanizama koji, poput sportske inspekci­je, imaju zadaću utvrđivanja nepravilnosti.

Zaključak

Iako inicijalno zamišljen kao siguran, plemenit i lišen politike, sport je, uvažavajući sadržaj ove knjige, opravdano pro­matrati u kontekstu nacionalne sigurnosti. Prikazani teorijski, empirijski i analitički dokazi upućuju da sport, sportska događanja i njihovi akteri imaju sigurnosne dimenzije te su u kauzalnome odnosu sa sigurnošću. Da je sport relevantan za nacionalnu sigurnost potvr­đuju i ključni dokumenti najvišega državnog ranga, strategije nacionalne sigurnosti (npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu, Republici Irskoj, Japanu itd.). Stoga knjiga “Sport i nacionalna sigurnost”, u teorijskome i podatkovnome smislu, pruža doprinos izgradnji novoga smjera sigurnosnih studija, doprinos različitim polji­ma znanosti (sociologija, kriminalistika, kineziologija, sigurnosne i obrambe­ne znanosti, povijest, ekonomija itd.), doprinos proširenju kurikuluma obzirom da se uvodi u nastavu određenih fakulteta, ali i potencijal za kreiranje koncepcija i provedbenih sigurnosnih politika. Povezanost sporta i nacionalne sigurnosti postaje sve jasnijom, a sami učinci sporta na nacionalnu sigurnost ovise o sustavnome razumijevanju njihova međuodnosa te postupcima države u kanaliziranju tih učinaka kako ne bi bili prepušteni slučaju, već anticipirani, upravljani i evaluirani. Upravo tada, ova će knjiga dobiti svoju punu smisao.

 

Komentiraj