Objavljeno u Nacionalu br. 747, 2010-03-09

Glumački doajen Špiro Guberina proslavio je u HNK Zagreb 50. obljetnicu umjetničkog rada, a i dalje glumi u kazalištu i televizijskim serijama

Omiljeni hrvatski glumac Špiro Guberina, podrijetlom iz Šibenika, “majstor karakterne komike”, a u privatnom životu duhovit i zanimljiv sugovornik, prošlog je tjedna proslavio 77. rođendan, a u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 50. obljetnicu umjetničkog rada. Na proslavi je prikazan dokumentarni film “Špiro”, a zatim je Guberina odigrao i nekoliko scena iz svojih najdražih predstava. Bila je to večer kazališnog prisjećanja na brojne Marinkovićeve, Držićeve i Shakespeareove likove koje je Guberina odigrao u 50 godina.

Unatoč stotinama uloga u kazalištu, na filmu i televiziji i premda je cijeli glumački vijek proveo u HNK-u, široj publici najviše je ostao u sjećanju po manjoj, ali maestralnoj ulozi ‘škovacina’ Strikana u popularnoj Smojinoj televizijskoj seriji “Velo misto”. Ta mu je serija donijela veliku popularnost. U kazalištu je najviše glumio likove u Marinkovićevim i Shakespeareovim komadima, poput Kreleta iz “Kiklopa”, koji se posebno pamti po sceni u kojoj laje na žarulju. Često je nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je bio neponovljiv u Držićevim djelima, a glumio je i u nebrojenim serijama i TV dramama, od “Prosjaka i sinova” do “Bombaškog procesa”. U mirovinu je otišao prije deset godina, no mediteranski temperament nije mu dao mira pa je osnovao svoj Mali hrvatski teatar Kiklop i nastavio glumiti u brojnim serijama poput “Najboljih godina” i “Stipe u gostima”. Upravo završava snimanje nove humoristične serije “Doživjeti stotu” o životu umirovljenika u Domu za stare i nemoćne Zrela radost, u kojoj još glume Branka Cvitković, Ljubica Jović, Ivica Vidović, Vlatko Dulić, Boris Miholjević i drugi. Serija će se početi prikazivati 18. ožujka na HTV-u, a Guberina u njoj prvi put glumi – ljubavnika.

NACIONAL: I u mirovini snimate TV serije i nastupate u predstavama. Jeste li zbog odlaska u mirovinu doživjeli šok?

– Najvažnije je ostati aktivan. Sklon sam depresijama, osobito nakon odlaska moje supruge Ingrid, a prošla godina bila mi je strašna – mjesecima nisam izlazio iz kuće i razmišljao sam o mračnoj strani života. Ljeti nemam takvih problema. Mogu satima sjediti ispred vikendice na Jadriji pokraj Šibenika, buljiti u more i osjećati da sam živ. U Zagrebu vegetiram, i tako već 50 godina. Odabrao sam glumački poziv, koji mi je dao mnogo radosti. Ponekad mi nije bilo lako, ali lakše je nego kopati. Imam psihijatra koji mi pomaže, no najviše mi pomaže rad i osjećaj da sam potreban. Pitao sam ga da li da organiziram proslavu 50. godišnjice rada, a on me podržao. I tako se ja liječim glumeći i dajući intervjue.

LJUBAVNIK U STARAČKOM DOMU

NACIONAL: Kako ste se snašli u ulozi umirovljenog električara Vinka?

– Glumim ljubavnika Vinka za čiju se naklonost bore dvije gospođe, a sve u domu umirovljenika. To nije ništa neobično, jer se i ondje događaju ljubavi, simpatije i antipatije. Kao mladi glumac počeo sam karijeru ulogama staraca, od škovacina Strikana u “Velom mistu” do Divca u “Prosjacima i sinovima”. Drago mi je da sam pod stare dane napokon dobio šansu da igram i ljubavnika, pa makar u domu umirovljenika. Ulogu hoću izgraditi što uvjerljivije, pa sam ga zamislio kao čovjeka koji ima problema s pamćenjem i slabije čuje. Bilo bi mi drago kad bi kritičari napisali da uopće i nisam glumio. Tako će vjerojatno i biti. Oni koji me mrze reći će: star je, senilan i nagluh pa nije trebao ni glumiti, a oni koji me vole napisat će da je stari simpatičan.

NACIONAL: Pročulo se da pišete autobiografiju. U kojoj je to fazi?

– To će više biti neka vrsta spomenara, a posvetit ću ga svom dragom profesoru Ranku Marinkoviću, koji je najzaslužniji što se bavim kazalištem. Knjiga će se zvati “Nikad više” po njegovu romanu “Never more”, u njoj će biti tiskana i prisjećanja drugih glumaca i redatelja na tog pisca, a meni će poslužiti da “gore” ne odem svom ocu praznih ruku. On je godinama bio uvjeren da zarađujem za život pišući, a ja sam ga ostavio u tom uvjerenju. Htio bih napisati i knjigu anegdota iza scene.

NACIONAL: Češće ste glumili manje, ali vrlo zapažene i slojevite uloge, nego glavne. Je li vam to smetalo?

– Kad igrate glavnu ulogu, morate se cijelo poslijepodne pripremati i ne smijete ništa krivo ni pojesti, a moje su uloge bile lakše – ispričao bih neki vic, te tu i tamo zalajao na žarulju, pa se nisam jako trošio i zato sam i doživio ove godine. Karijeru sam počeo ulogom Prvog prosjaka u Brechtovu komadu “Kavkaski krug kredom” u režiji Bojana Stupice 1957. u HNK-u, a završio je također ulogom Prvog prosjaka, ali u Dolenčićevoj predstavi “Opera za tri groša”. Jedna od mojih prvih glavnih uloga u HNK-u bio je Knez Miškin u “Idiotu” Dostojevskoga, a jedna od zadnjih glavnih uloga bila je uloga željezničara u Senečićevu “Neobičnom čovjeku” u režiji Petra Šarčevića. Pripremajući tu ulogu malo sam skinuo svog oca željezničara, a zanimljivo je bilo to da ga je žena stalno maltretirala i zvala “ti, stari idiote!” Tako sam i tu zatvorio luk od mladog do starog idiota.

Šibenčanin bez sluha postao glumac

NACIONAL: Jednom ste rekli da ste talent za glumu naslijedili od oca. Jesu li vam roditelji davali podršku u izboru glumačkog poziva ?

– Moj otac je bio željezničar, a majka kućanica. Imao sam dvije starije sestre. On je studirao pravo u Zagrebu, no za dvije godine nije položio ni jedan ispit, samo se kartao u Gradskoj kavani. Vratio se u Šibenik i ljubovao s mojom majkom, no bio je dendi i nije se htio ženiti. Onda mu je moj djed postavio ultimatum: “Ako se ne oženiš mojom kćeri, za tjedan dana istjerat ću te iz kuće!” Otac je pristao, no prije ženidbe nije dolazio kući tjedan dana jer se dan i noć kartao. Bio je puno bolji glumac i redatelj nego ja, a u to sam se uvjerio kad je jednom došao u Zagreb i odlično režirao jednu scenu. Imao je 61 godinu i moja je majka već umrla, kao i njegova druga žena. Nije bio oduševljen mojim pozivom jer je očekivao da ću izabrati neko sigurnije zvanje, pa sam mislio da je došao vidjeti kako mi ide u Zagrebu. Tada sam igrao dvije epizode – Don Juana i Čovjeka koji goni magarca u Marinkovićevu “Zagrljaju”. Poslije predstave pitao sam ga za dojam, a on me upitao: “A koji si ti bio?” Kad sam mu objasnio da sam imao kapu i brkove, rekao mi je: “Dobar si bio, nisam te prepoznao!” Sutradan, na kolodvoru, stalno je odugovlačio ulazak u vlak govoreći mi: “Ne brini se ti ništa, lako ću ja uskočiti.” Tek kad je prometnik zafućkao, spretno je uskočio i onda mi doviknuo, kroz paru, nakon što se vlak već udaljio 50 metara: “Ženim se!” On je tu scenu smislio vrlo lukavo, bolje nego Fellini u svojim filmovima, tako da nisam stigao ništa reći. I za dva mjeseca rodio mi se brat, koji ima 50 godina i radi kao carinik u Šibeniku. Uz to je i predsjednik mjesne zajednice Jadrija pa ga ja zovem gradonačelnik.

NACIONAL: Možete li se sjetiti svojih početaka u amaterskom kazalištu u Šibeniku?

– Šibenik je poznat kao grad glazbe i svi Šibenčani su morali imati muzičku naobrazbu. Ja nemam sluha, pa je bilo logično da se u gimnaziji odlučim za teatar. Pri Crvenom križu radila je Milka Bučić, koja je osnovala KUD Miro Višić i s amaterima radila humanitarne kazališne predstave. Igrali smo Nušića i druge komediografe i otkrio sam da mi dobro idu komične uloge. U Zagrebu sam upisao matematiku i fiziku, ali sam se i pridružio Studentskom eksperimentalnom kazalištu Bogdana Jerkovića, koji mi je pomogao da steknem sigurnost.

Presudni podvornikov glas

NACIONAL: Kako su na vaš specifični način govora reagirali na Akademiji?

– Na mom prijemnom iz glume četvero članova komisije je bilo za, a četvero protiv. Sven Lasta poslije mi je rekao da je presudio glas podvornika, podrijetlom iz Šibenika, koji ga je izludio nagovaranjem da me uzmu da su na kraju popustili. Glavnu riječ je imao Gavella koji je volio malo diskutabilne tipove. Ja sam tada govorio “na refule”, zaletio bih se u rečenicu i zapravo sam bio talentiraniji za sportske komentatore. Njega je to zaintrigiralo i svako popodne je sa mnom puno radio govorne vježbe, što mi je jako pomoglo. Bio je odličan pedagog. Već na prvoj godini dao mi je manju ulogu u predstavi “Na kraju puta” Marijana Matkovića, u kojoj sam s trojicom mlađih kolega osvjetljavao svjetiljkom ljubavnu scenu Tonka Lonze i Mije Oremović. Nije mi bio jasan smisao te uloge, a kasnije sam shvatio da nam je Gavella te uloge dao samo da dobijemo mali honorar, te da učimo od velikih glumaca. Mia Oremović mi je rekla: “O, ti ćeš napraviti veliku karijeru kad ti je Gavella dao da već na prvoj godini svijetliš!” Gavella mi je dao i jednu od prvih uloga u Shakespeareovu komadu “Kako vam drago”. To je bila uloga Sir Oliver Kvaritekst.

NACIONAL: Kako ste ušli u HNK?

– Na diplomskom ispitu govorio sam dugačak Figarov monolog, omaklo mi se i bilo je odlično. Tu su bili i intendant HNK-a Drago Roksandić i direktor Drame Vlatko Pavletić, koji su mi rekli da bi me odmah angažirali kad bi imali slobodno mjesto. Onda sam otišao na radio na audiciju za spikere. Primili su Olivera Mlakara i Martu Tomljenović, a ja sam ušao u uži izbor. Sve je išlo dobro dok sam trebao govoriti u nekim nedužnim poslijepodnevnim emisijama. Kad su me prebacili u politički program, gdje sam trebao izgovoriti ime indijskog političara Jawaharlala Nehrua, nastao je velik problem. Nikako nisam uspio izgovoriti njegovo ime, a ne mogu ni danas. U međuvremenu je Milan Orlović, stariji glumac HNK-a, doživio infarkt i ja sam dobio stalni angažman, inače bih sigurno propao kao spiker.

NACIONAL: Najviše ste igrali Marinkovića i Držića, tko vam je bio draži?

– Odigrao sam oko 20 uloga u Marinkovićevim dramama, a neke od njih imale su samo šest, sedam rečenica, no od tih nekoliko rečenica napravio sam punokrvne i žive likove, koji su se publici jako sviđali. Jedna od najdražih uloga bio mi je Krele u “Kiklopu” u režiji Koste Spaića, koji se izvodio u HNK-u deset godina. Krele nije bio pravi kreten, nego se pravio blesav, a zapravo je bio jako lukav. Ta je uloga bila jako zahvalna i lagana: nije imala puno teksta, a udarna točka je bila lajanje na žarulju. Tako sam ja deset godina u HNK-u lajao na žarulju i uvijek dobivao aplauz.

Buđenje usnule kazališne publike

NACIONAL: A Držić?

– U “Grižuli” sam igrao glavnu ulogu. To mi je jedna od najdražih uloga u životu. U “Dundu Maroju” sam odigrao nekih osam uloga, jedino nisam igrao Petrunjelu i Babu, što mi je pružalo puno mogućnosti za transformaciju. A to najviše volim – sakriti se ispod maske ili kape. Najsretniji sam kad se pogledam u ogledalo pa pomislim kako to nisam ja. Volim realističku glumu i sigurno se ne bih snašao u predstavama na Eurokazu jer mi to nije blisko. Netko može reći da je to starinska gluma, ali ja to volim. U “Hamletu” sam bio vječni grobar. U jednoj verziji “Hamleta” izišao sam na scenu i vidio kako u gledalištu neki ljudi spavaju. Bilo je već oko pola jedanaest, u kazalištu je bilo jako toplo, a prethodna scena bila je prilično zamorna i ljudi su se umorili. Kako volim da me ljudi gledaju, ispustio sam lopatu s gromoglasnim treskom i svi su se odmah probudili.

NACIONAL: U to vrijeme upoznali ste i svoju suprugu Ingrid. Je li i ona bila iz kazališnih krugova?

– Voljela je teatar, ali je više bila vezana uz klasičnu glazbu. Do poznanstva s njom jako sam malo posjećivao koncerte, a kad smo se vjenčali, počeli smo se družiti i s njezinim prijateljima iz muzičkog svijeta. Kako je ona bila podrijetlom iz Zadra, često smo se družili s Valterom Dešpaljem, također Zadraninom, i išli na sve koncerte cijele obitelji Dešpalj. Pavle Dešpalj i ja istih smo godina i za vrijeme studija zajedno smo slušali predvojničku obuku, no ubrzo smo zaspali jer nam je to bilo jako dosadno. Onda je nastavnik komentirao kako studenti s umjetničkih akademija već spavaju… Moja supruga Ingrid je studirala stomatologiju, no kad smo se vjenčali, prekinula je studij i uglavnom se brinula o meni i našem sinu Borisu, koji danas ima 40 godina. Ja sam u to vrijeme često bio na putu, snimao sam puno serija i rijetko sam bio kod kuće, tako da sam ponekad došao kući samo prespavati. Zato je dobro da je moja supruga bila kod kuće.

NACIONAL: Jedna od najvažnijih predstava 70-ih bila je “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša” u kojoj ste igrali Mačka. Što je značila u to doba?

– Ta se predstava pojavila u pravo vrijeme. Danas ne bi imala težinu kakvu je imala 1971. Bila je nešto novo u tadašnjoj kazališnoj žabokrečini. Režirao ju je Božidar Violić, a postavio ju je tako da se publika osjećala sudionikom tog sastanka. Igrali smo je u nekoj maloj dvorani Teatra ITD gdje su bile drvene klupe, a stalo je samo 130 ljudi. Moja uloga Mačka bila je jako zanimljiva: on je bio premazan svim mastima i zapravo poltron, a kako sam dobro poznavao taj tip ljudi, ušao sam mu pod kožu i s lakoćom izgradio taj lik. Svaki grad i svako poduzeće imali su svog Mačka pa su mi ljudi govorili kako sam odlično “skinuo” upravo tog i tog iz njihove firme ili mjesta. Za tu ulogu nije mi puno pomogla Akademija, gdje su inzistirali na pravilnom govoru, nego oni “oriđinali”, kako mi kažemo u Šibeniku, “udareni mokrom krpom po glavi”. Zapravo sam cijelu karijeru napravio igrajući malo udarene tipove, ali životne i slikovite.

NACIONAL: Puno ste 70-ih i 80-ih snimali serije i TV drame, od “Fiškala” preko dječjih poput “Dvadeset slavnih” do “Velog mista”. Što je u vašem životu promijenila serija “Velo misto”?

– Rastao sam i sazrijevao zajedno s televizijom. I danas se sjećam kako su Anton Marti i Mario Fanelli radili s drvenim kamerama, a sve ulice malih mjesta u Dalmaciji bile su prazne kad su se prikazivale tada popularne serije. “Velo misto” jako mi je pomoglo u karijeri jer sam u njoj naučio zanat. U svakoj od 14 epizoda stario sam po tri godine – počeo sam snimati sa 40, a završio sa 70 godina. Dala mi je i veliku popularnost. Ušao sam i u domove ljudi, koji prije nisu išli u kazalište. I danas mi kažu neki ljudi s otoka odakle se nisu maknuli godinama: “Pa vi ste još živi i ništa se niste postarali!” A tu sam ulogu dobio stjecajem okolnosti. Za ulogu Strikana bio je predviđen sarajevski glumac Vlado Gaćina, a meni je ponuđena uloga nekog tipa koji nije znao govoriti. To nisam htio prihvatiti. Kad je počelo snimanje u Domu sportova, taj se Gaćina zaljubio u Vlastu Knezović, a kako mu ona nije uzvratila ljubav, on se svaku noć napijao i drugi dan na snimanju nije mogao izgovoriti ni jednu rečenicu. Kako je to trajalo danima, producent mu to nije htio tolerirati i ja sam dobio ulogu Strikana. Odlučila je sreća, što je čest slučaj u našem poslu.

NACIONAL: U svim tim serijama i predstavam glumili ste s velikim glumcima kao što su Drach, Kvrgić, Šovagović, Lepetić, Vojković, Crnobrnja… Koliko ih se često sjetite?

– Živi su ostali samo Kvrgić i Josip Bobi Marotti. Kad gledam reprize starijih serija, čini mi se kao da gledam duhove. Ja sam još s ove strane, ali mislim da sam već u podjeli za gore. No nisam se još predao. Tajna moje agilnosti je rad i druženje s mladima. Najgore je biti sam kod kuće i razmišljati o besmislu života.

ZRELE GURMANSKE STRASTI

NACIONAL: Čime se bavite izvan kazališta?
– Imam krug prijatelja, a kako sam stariji, sve se više družim s gurmanima. Žao mi je što se ranije nisam malo više zabavljao. Zahvaljujući mlađim kolegama Vedranu Mlikoti i Goranu Navojcu, koji su sa svojim festivalima u Zagvozdu i Bjelovaru učinili jako puno za kazalište, upoznao sam u zadnje vrijeme puno vinara i čak sam postao ekspert za neka vina. Bio sam i kum jednom vinu Antuna Katunara iz Vrbnika. Kad sam bio na rođendanu kod poznatog vinara Zlatana Plenkovića na Hvaru, dogodilo mi se nešto zanimljivo: kako smo cijeli dan pomalo pijuckali, navečer nisam mogao ustati, iako sam bio bistre glave. To mi se dogodilo prvi put u životu. Otišao sam spavati, a ujutro, kad sam se probudio, čuo sam komentare zagrebačkih gostiju: “Znate, i Guberina se malo izgubil!” To mi je bilo simpatično jer su bili pristojni i nisu htjeli reći da sam se napio.