ŠPIJUNSKA REFORMA: Karamarko vraća službe pod utjecaj desnice

Objavljeno u Nacionalu br. 499, 2005-06-07

Dugo očekivana reforma obavještajne zajednice donijela je samo pokjušaj rehabilitacije UNS-a, špijunskog relikta iz Tuđmanova doba, koje bi bilo krovno tijelo za nadzor tajnih službi i instrument paralelnog centra moći nad kojim državna vlast ne bi imala kontrolu

Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo Protuobavještajne agencije napokon je trebao početi preustroj hrvatske obavještajne zajednice potresene višemjesečnim skandalima, curenjem informacija i zloporabama. Međutim, dugo očekivana reforma donijela je jedino pokušaj rehabilitacije Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), špijunskog relikta iz 90-ih i s početka 21. stoljeća, u kojem bi bila koncentrirana apsolutna moć nad tajnim službama, i to u rukama samo jednog čovjeka, odnosno predstojnika UNS-a, što je Karamarko kratko vrijeme već bio za vladavine Račanove koalicije.

Ravnatelj POA-e ne nudi ništa novo nego centralizirani model sigurnosnog sustava, kroz koji su se, da je njegov pokušaj tada uspio, u sve pore političkog života, kadrovsku strukturu sigurnosnog sustava i utjecaja na zbivanja u državi trebale još 2000. nakon političkog poraza na parlamentarnim izborima infiltrirati njemu bliske desne političke opcije.

U spomenutu skupinu svakako pripadaju čelnik Hrvatskog bloka Ivić Pašalić, sadašnji predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo Florijan Boras, ustavni sudac Vice Vukojević, bivši predsjednik Komisije za istraživanje žrtava i predsjednik Udruge Počasni bleiburški vod Božo Vukušić te predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikola Štedul.

Povratkom Ureda za nacionalnu sigurnost kao krovnog tijela koje bi nadziralo rad tajnih službi te u potpunosti kontroliralo tijek, kvalitetu i karakter obavještajnih informacija upućenih premijeru i predsjedniku, otvorio bi se velik manevarski prostor za paralelan centar moći u državi koji ne bi bio potpuno pod kontrolom predsjednika i premijera, ovisno o volji šefa UNS-a.

Umjesto da sigurnosni sustav bude potpora nositeljima izvršne vlasti, odnosno predsjedniku i premijeru koji na temelju svih relevantnih obavještajnih informacija donose vitalne političke odluke, šef UNS-a takvim bi modelom postao osoba koja bi kreirala politiku umjesto političara. Nije nepoznato da Karamarko ima ambicije još jednom zasjesti na čelno mjesto predstojnika UNS-a nakon što je 2002. podnio ostavku zbog neslaganja s čelnim ljudima vlade, prije svega Goranom Granićem, tadašnjim potpredsjednikom koji je decentralizirao sigurnosni sustav i podijelio ravnopravno ovlasti između predsjednika i premijera nad tajnim službama i sustavom sigurnosti.

Primjerice, da sigurnosni sustav nije bio tako ravnomjerno balansiran između predsjednika i premijera, do razotkrivanja afere Puljiz nikad ne bi došlo. Naime, Karamarko namjerava ukinuti, među ostalim, i Ured vijeća nacionalne sigurnosti (UVNS), koji je razotkrio aferu Puljiz i čiji je nalaz doveo do smjene Joška Podbevšeka. UVNS je tijelo koje nadzire rad tajnih službi i koje odgovara Vijeću nacionalne sigurnosti u čijem radu ravnopravno sudjeluju predsjednik države i premijer.

Ponovnim vraćanjem UNS-a ukinulo bi se Vijeće za nacionalnu sigurnost, a time i UVNS, a cjelokupan nadzor ostao bi u rukama šefa UNS-a koji bi samostalno kadrovirao ljude. Uz to, Karamarko želi ukinuti instituciju supotpisa koja se pokazala vrlo efikasnim rješenjem u slučaju da jedan od nositelja vlasti, bilo premijer ili predsjednik, nisu zadovoljni radom pojedinog ravnatelja tajne službe. Nezadovoljni takvim prijedlogom reformi obavještajci ističu kako je posve dobar i postojeći zakon o sigurnosnim službama, uz činjenicu da bi jedino trebalo pojačati rad Vijeća za nacionalnu sigurnost, ojačati civilni nadzor i jasno precizirati funkcije.

UTJECAJ VOJNOG ORDINARIJA
Osim desnice, na Karamarka veliki utjecaj imaju konzervativni crkveni krugovi na čelu s Jurajem Jezerincem

Karamarko će predložiti i da se Obavještajna agencija zadužena za prikupljanje podataka u inozemstvu asimilira u Protuobavještajnu agenciju, inače zaduženu za razbijanje mreže stranih špijuna u Hrvatskoj i borbu protiv organiziranog kriminala. Također, strateško prisluškivanje komunikacija u inozemstvu više ne bi bilo pod Vojno-sigurnosnom agencijom u sklopu Središnjice elektroničkog izviđanja, već bi bilo uključeno u civilnu službu pa bi predsjednik Mesić, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, mogao ostati bez kontrole nad vrlo važnim izvorom informacija. Da je Karamarko previše doslovno shvatio kako je imenovanjem za ravnatelja POA-e dobio potpuno otvorene ruke da radi što mu se prohtije i koliko na njega utjecaja imaju desničarski politički krugovi, pokazuje sasvim konkretan primjer. Karamarko je potpuno nekontrolirano i nezakonito istupio po pitanju istraživanja lokacije posmrtnih ostataka članova tzv. bugojanske skupine razbijene od tadašnjih snaga sigurnosti SFRJ na teritoriju BiH još 1972. Nitko ne zna prema čijem nalogu je šef POA-e Karamarko pokrenuo operaciju potrage za posmrtnim ostacima pripadnika bugojanske skupine, osobito u drugoj državi gdje POA nema nikakve ingerencije, u krajnjem slučaju samo OA kojoj je i na ovaj način Karamarko poručio da ne očekuje ništa dobro u reformi tajnih službi, odnosno da će se utopiti pod okriljem POA-e. Karamarko sigurno nije mogao pronaći uporište ni u godišnjim smjernicama službe, a pogotovo mu nalog nije došao od predsjednika ili premijera.

Nacional doznaje da su pojedini visoki dužnosnici vlade zaprepašteni takvom inicijativom šefa POA-e jer su takvo što mogle pokrenuti samo pravosudne institucije i državno odvjetništvo Hrvatske u suradnji s bosanskohercegovačkim vlastima. Međutim, malo bolji poznavatelji cjelokupne situacije oko Karamarka i njegovi bliski suradnici za Nacional su izjavili da je bilo samo pitanje vremena kad će novi šef POA-e pokazati kuda i za koji račun vodi tajne službe.

Pokušaj Karamarka za rehabilitacijom bugojanske skupine za mnoge je i pokušaj rehabilitacije ustaštva, što je izravan rezultat utjecaja hrvatskog desnog političkog bloka na njegov rad. Uz utjecaja desnih političkih krugova, ništa manje važan, ako ne i veći utjecaj imaju konzervativni crkveni krugovi na čelu s vojnim ordinarijem Jurjem Jezerincem. Imenovanjem Karamarka za šefa POA-e neki su hrvatski mediji komentirali njegovu prošlost vezanu uz Katoličku crkvu. Kolumnist Radovan Stipetić napisao je da je Karamarko od malih nogu bio ministrant i hodočasnik u jezuitskoj crkvi u Palmotićevoj, gorljivi sljedbenik časopisa Mi koji je bio na glasu kao klerikalan, a nakon puta u Vatikanu (1982.) oduzeta mu je putovnica i UDBA ga je proglasila “kleronacionalistom”. I prvo zaposlenje bilo mu je u sjeni Kaptola: radio je kao diplomirani povjesničar u odjelu Državnog arhiva Hrvatske. O njemu se govorilo da je u najmanju ruku pobornik podjednako tajnovite koliko i ekstremne katoličke organizacije Opus Dei, utemeljene 1928. u Španjolskoj sa zadatkom da obuzda progresivne tendencije u toj zemlji, dotad potpuno pod paskom Katoličke crkve. Nad mogućim posljedicama Karamarkova desničarenja i utjecaja okoline u kojoj radi trebali bi se prije svih zabrinuti predsjednik Mesić i premijer Sanader, to više jer je prvi Mesićev nalog Karamarku bio da “provjetri” službe od svake politike, zloporaba i skandala.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić