Objavljeno u Nacionalu br. 799, 2011-03-08

Američki vrhovni sud zaštitio je pravo ekstremne homofobne kršćanske crkve da demonstrira na pogrebima vojnika poginulih u Iraku i Afganistanu

U srijedu 2. ožujka američki Vrhovni sud donio je presudu koja je zgrozila liberalnu javnost, ali nakon što su čuli obrazloženje Vrhovnog suda, vodeći američki liberalni intelektualci i borci za ljudska prava pozdravili su presudu kao vrlo korisnu za budućnost američkog društva i ljudske slobode. Riječ je o slučaju Snyder protiv Phelpsa, što ga američki sudovi razmatraju već pet godina, a pred Vrhovnim sudom našao se jesenas. Trećeg ožujka 2006. u prometnoj nesreći u Iraku poginuo je 21-godišnji američki vojnik Matthew Snyder. Njegovo je tijelo 10. ožujka pokopano uz vojne počasti na groblju u američkoj saveznoj državi Maryland. Nedaleko od mjesta pogreba okupila se grupica glasnih prosvjednika, koji su izvikivanjem parola ometali pogrebnu svečanost. Nosili su plakate na kojima je pisalo “Amerika je propala”, “Zahvalite Bogu za mrtve vojnike”, “Uvijek vjerni pederima”. Bila je to homofobna skupina, a premda Snyder nije bio homoseksualac, ti su ljudi ipak prosvjedovali na njegovu pogrebu. Oni su članovi minijaturne baptističke crkve iz Topeke u Kansasu.

U SAD-u postoje vrlo liberalni zakoni o vjerskim slobodama i crkvenim organizacijama, pa gotovo svatko može osnovati crkvu i dobiti dopuštenje za njeno djelovanje. Ta crkva iz Topeke zove se Westboro Baptist Church (Westborovska baptistička crkva), osnovana je 1955., ima 70-ak vjernika i nekoliko stotina aktivnih simpatizera, a na čelu joj je bivši odvjetnik, 82-godišnji propovjednik Fred Phelps, koji njome upravlja zajedno s članovima svoje obitelji.

Od samog početka ta mala baptistička crkva iskazivala je ekstremna homofobna stajališta, ‘njeni članovi smatraju da su homoseksualci najveća nesreća na svijetu, da ugrožavaju američko društvo pa se zbog toga treba energično boriti protiv homoseksualaca. Oni su uvjereni da Bog homoseksualnost smatra najvećim ljudskim grijehom i da kažnjava čovječanstvo zbog njega, a posebno SAD zbog liberalnog stava američkih institucija prema homoseksualnosti i homoseksualcima. Vođe te male crkve zaključili su vrlo brzo da svoju poruku protiv homoseksualaca neće moći djelotvorno prenositi samo s propovjedaonice, nego da na drugi način moraju skretati pozornost na svoju poruku. Tako su počeli organizirati javne prosvjede protiv homoseksualaca, ometajući javne skupove. Sa svojim plakatima stali su se pojavljivati na homoseksualnim skupovima, na predavanjima, na pogrebima poznatih homoseksualaca ili ljudi oboljelih od AIDS-a, na koncertima gdje nastupaju homoseksualni umjetnici itd. Oni svakodnevno odlaze na desetak, petnaestak takvih prosvjeda, mahom u Topeki i okolini, ali i drugdje. Od 1991. organizirali su 30.000 takvih prosvjeda u 500-tinjak gradova u svih 50 saveznih država, a vjeruje se da za putne troškove godišnje potroše 200.000 dolara.

Najpoznatiji njihov prosvjed u prvom razdoblju, kad se prvi put o toj crkvi progovorilo u medijima, bio je onaj koji su 1998. organizirali u saveznoj državi Wyoming na pogrebu 21-godišnjeg homoseksualca Matthewa Sheparda. Shepard je bio žrtva jednog od najgroznijih zločina mržnje protiv homoseksualaca u SAD-u, pretučen, vezan za plot i ostavljen da umre u mukama na osamljenom mjestu u Wyomingu. Živio je u gradiću Laramie i posjećivao lokale gdje se okupljaju homoseksualci. Lokalni mladići Russell Henderson i Aaron McKinney, žestoki homofobi, odlučili su ubiti nekog homoseksualca. Otišli su 5. listopada 1998. u taj bar i predstavili se kao homoseksualci, da nekog od homoseksualaca namame u svoj automobil. Kad je Shepard pošao s njima, jedan ga je od njih počeo udarati pištoljem. Odvezli su ga na pusto mjesto, divljački ga istukli, vezali za ogradu i ostavili, otevši mu tenisice i 20 dolara. Shepard je pronađen 18 sati kasnije i umro je pet dana kasnije u bolnici. Henderson i McKinney uhićeni su nekoliko dana kasnije, ali su tvrdili da su nevini. Henderson je to tvrdio sve do početka suđenja, ali je na nagovor svog odvjetnika promijenio iskaz kako bi izbjegao smrtnu kaznu. Obećao je da će svjedočiti na suđenju McKinneyju, za kojega tvrdi da je bio glavni krivac, da je pretukao Sheparda na smrt. Henderson je osuđen na doživotni zatvor, a potom je istu kaznu dobio i McKinney, nakon što su članovi Shepardove obitelji tražili od suda da ga ne osudi na smrt.

Ubojstvo je zgrozilo američku javnost, a diljem SAD-a uvedeni su zakoni za veću zaštitu homoseksualaca, povećana je svijest o tome koliko su homoseksualci ugroženi od homofobnih nasilnika, a snimljen je i nagrađivani dokumentarac “Laramie Project”. To što je ubojstvo tako odjeknulo ponukalo je članove Westborovske baptističke crkve da skrenu pozornost na sebe pa su pokušali omesti pogrebnu ceremoniju u čast Matthewa Sheparda u crkvi u njegovu rodnom gradu Casperu. Budući da je na pogrebu 18. listopada 1998. bilo mnogo novinara i televizijskih ekipa, mnogi su mediji zabilježili i njihove demonstracije tijekom kojih su tvrdili da je Bog kaznio Sheparda jer je homoseksualac. Kasnijih godine o crkvi se – unatoč njenim prosvjedima diljem SAD-a – gotovo ništa nije čulo sve dok posljednjih godina nisu počeli prosvjede organizirati i na pogrebima američkih vojnika poginulih u Iraku i Afganistanu. Oni smatraju da američki vojnici u Afganistanu i Iraku ginu zato što Bog kažnjava SAD zbog tolerantnosti prema homoseksualcima. Da je američka država zabranila homoseksualnu aktivnost, bila bi draža Bogu i on ne bi dopuštao da Amerikanci ginu. Ti se ljudi sve češće pojavljuju na pogrebima američkih vojnika poginulih u Iraku i Afganistanu, često izazivaju zgražanje ometajući tužne svečanosti. I mnogi su se mediji zgražali nad njihovim ponašanjem. Otac poginulog Matthewa Snydera bio je toliko ogorčen da je preko suda zatražio veliku odštetu zbog incidenata tijekom pogreba njegova sina. Proces u prvom stupnju vodio se pred lokalnim sudom savezne države Maryland. Na suđenju je svjedočio i Snyder koji je rekao da su pripadnici crkve “pogreb pretvorili u medijski cirkus i povrijedili obitelj, željeli su da se njihova poruka čuje i zbog toga su gazili preko svega, a moj sin je trebao biti pokopan u dostojanstvu, a ne u nazočnosti grupe klauna”. Sud je stao na njegovu stranu, proglasio crkvu i njene vođe krivima te dodijelio Snyderu odštetu od 5 milijuna dolara. Phelps se žalio prizivnom sudu, koji je poništio neke odredbe prvostupanjske presude, pa je Vrhovni sud u listopadu prošle godine saslušao stranke. U liberalnoj javnosti vladalo je uvjerenje da će Vrhovni sud stati na Snyderovu stranu. No dogodilo se obratno. Vrhovni sud je 2. ožujka odbacio Snyderovu tužbu velikom većinom od osam glasova protiv jednog. Liberalni i konzervativni članovi Vrhovnog suda složili su se u najvažnijem, da taj slučaj ne treba promatrati samo iz perspektive ojađenog oca poginulog vojnika, nego mnogo više iz perspektive onoga što jamči američki ustav – slobodu govora. Po mišljenju Vrhovnog suda, neovisno o tome kakvi su bili motivi prosvjednika, kako su se oni ponašali, koga su povrijedili, ključno je da američki ustav u Prvom amandmanu o slobodi govora štiti svačije pravo na slobodno izražavanje svakog mišljenja. Prvi amandman američkog ustava zaista je ključni akt koji bitno definira američko društvo: “Kongres ne smije donositi nikakve zakone o uspostavi religije ili ograničavanju njenog slobodnog izražavanja, te o ograničavanju slobode govora ili tiska ili prava građana da se slobodno okupljaju ili da upućuju peticije vladi zbog svojih žalbi.” Iako taj amandman govori naoko samo o zakonima koje donosi Kongres, njegova je pravna interpretacija mnogo šira, jer se njime ustavno zabranjuje bilo kakvo ograničavanje vjerskih sloboda i slobode govora na bilo kojoj razini. Taj je amandman stupio na snagu 1791., tri godine nakon što je usvojen američki ustav, zajedno s još devet amandmana koji se u američkoj ustavnoj povijesti nazivaju “Poveljom prava”. Danas se iz tog dijela američkog ustava najviše citira upravo Prvi amandman, na njega se najviše pozivaju zagovornici slobode izražavanja, on je temelj cijelog američkog javnog života, posebno kad su u pitanju mediji, i politički i zabavni.

Na taj amandman često galame konzervativni krugovi i moralisti, posebno kad se na njega pozivaju razni ekstremisti, luđaci i pornografski izdavači, no zagovornici američkog ustavnog uređenja tvrde da pravo govora i štampe vrijedi za svakoga, i za onoga tko želi javno izražavati najplemenitije političke stavove i onoga tko širi pornografiju. Temeljno pravo na slobodno izražavanje govorom ili preko medija mora svakomu biti zajamčeno. Prvi amandman je od samog početka života nove države omogućio dvije ključne stvari: živu, slobodnu, nesputanu političku debatu o svakom pitanju, i lokalnom i državnom, te bujanje tiska, jer se nije trebao plašiti vlasti koju kritizira, što mu je uvijek bio glavni zadatak, pa je tako i danas. Kad se stvarala ta pravna osnova za slobodu tiska, tvorac američke Deklaracije o nevisnosti i drugi američki predsjednik Thomas Jefferson je rekao: “Kad bih morao birati između čvrste vlasti bez slobodnog tiska i slobodnog tiska bez čvrste vlasti, uvijek bih izabrao drugo.” U dva stoljeća koliko je Prvi amandman na snazi bilo je raznih pokušaja da se ograniči, ali manje novim ustavnim amandmanima ili zakonima, a više nastojanjima da se putem Vrhovnog suda, koji ima ulogu ustavnog suda, tekst amandmana reinterpretira, da se ipak uvedu neke restrikcije na slobodu govora i slobodu tiska.

To se najčešće činilo žalbama Vrhovnom sudu u konkretnim sudskim sporovima koji su se ticali eventualne klevete preko novina, širenja pornografije, prava na izražavanje ekstremnih političkih stavova. Iako je u nekim razdobljima, kao što je sad, Vrhovni sud bio pretežno konzervativnog sastava, on je stalno i bez iznimke donosio odluke koje su štitile potpunu slobodu govora i tiska, kako je zapisana u Prvom amandmanu američkog ustava, koji je – što se vidi iz njegova kratkog teksta – jasan da jasniji ne može biti. Tako je bilo i u ovom slučaju. Neovisno o tome što su neki članovi Vrhovnog suda zgroženi onim što Westborovska baptistička crkva radi u tako bolnim trenucima kad roditelji pokapaju svoje poginule sinove i kćeri vojnike, Vrhovni sud je stao na stranu slobode govora: “Westboro je ukazivao na problem od društvene važnosti na društvenom zemljištu na miran način u skladu s lokalnim zakonima. Prosvjednici nisu omeli održavanje pogreba. Budući da je ova nacija odlučila štititi pravo na slobodu čak i neprihvatljivog govora o javnim temama kako bi osigurala da javna rasprava ne bude ograničena, Westboro ne smije biti kažnjen zbog prosvjeda u ovom slučaju.” U prvi trenutak presuda je među liberalima izazvala šok, no potom su se na liberalnim internetskim blogovima pojavili komentari da je ta presuda jedina moguća, jer se njome štiti svačije pravo na govor, pa i autora tih blogova.