Sudski spis o likvidaciji šestorice ratnih zarobljenika u Bjelovaru krajem 1991. godine pokazuje da su svjedoci mijenjali iskaze te da se prijetilo i svjedocima i policajcima koji su provodili istragu. Optuženi za pomaganje u ovom ratnom zločinu, među kojima je bio i današnji predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH Zoran Maras, pravomoćno su oslobođeni. Do danas nisu poznati niti nalogodavci niti izvršitelji ovog ratnog zločina pa tako niti tko koga štiti skrivajući istinu čitavih 30 godina.
Sakupljene na jednom mjestu i stavljene u logičan kontekst informacije iz spisa sudske “trakavice” koja je trajala deset godina, ne otkrivši tko je naložio likvidaciju rezervista nakon što je osvojena bjelovarska kasarna JNA kao niti tko su izvršitelji toga naloga, izgledaju kao savršen scenarij za dramatičan film prepun zapleta. Nažalost, riječ je o ružnoj stvarnosti, o nečemu što se zaista dogodilo i do danas nije dobilo epilog.
Podsjetimo, taj slučaj iz zaborava je nenamjerno “iskopao” Zoran Maras, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH, kada se prošlog tjedna kao član službene delagacije pojavio na komemorativnom skupu u Okučanima povodom 25. obljetinice vojno-policijske akcije Bljesak u majici s oznakom HOS-a i natpisom “za dom spremni”. O tome smo pisali u ovotjednom Nacionalu.
Istražujući kakve veze Maras ima s HOS-om i koje su ga to ratne zasluge preporučile za čelno mjesto u udruzi policijskih specijalaca iz ratnog razdoblja pokazalo se da on u Domovinskom ratu niti jedan dan nije bio pripadnik HOS-a već je od početka bio u “Omegama”, jedinici specijalne policije u bjelovarskoj Policijskoj upravi.
Štoviše, ispostavilo se da je to onaj isti Zoran Maras koji je, s još trojicom policajaca, optužen za sudjelovanje u bjelovarskom ratnom zločinu da bi izmjenom optužnice sva četvorica kasnije bili terećeni za pomaganje egzekutorima.
Nakon nekoliko nepravomoćnih oslobađajućih presuda koje je “rušio” Vrhovni sud RH svi su nepravomoćno osuđeni na zatvorske kazne da bi konačno 2011. godine, deset godina nakon podizanja optužnice, bila donesena pravomoćna oslobađajuća presuda. Taj slučaj prepun je obrata, promjena iskaza, prijetnji svjedocima…
Nitko nije optužen za likvidaciju
Za sam čin hladnokrvne likvidacije šest osoba i teško ranjavanje sedme (civila koji je preživio strijeljanje) nikada nitko nije čak niti optužen iako je iz dokumenata nedvojbeno da se zločin dogodio. Uostalom, najčvršći dokazi za to su šest tijela, od kojih je pet identificirano, te svjedok egzekucije koji je ujedno jedini preživjeli.
U ovom tekstu donosimo neke nove informacije o žrtavama ovog ratnog zločina te o tome kako su se ti ljudi zatekli na mjestu gdje su uhićeni, zatim tko su bili svjedoci na suđenju te kako su pojedini svjedoci opisivali prijetnje koje su im upućivane zbog njihovog svjedočkog statusa. Ujedno ukazujemo na neke najblaže rečeno neobične sudačke odluke i njihova jednako neobična obrazloženja.
Iz svih dokumenata koje smo proučili istražujući ovaj slučaj jasno je da je nalogodavac tog ratnog zločina netko viši u zapovjednoj hijerarhiji, bilo formalnoj bilo neformanoj, nego što su “obični” pripadnici specijalne policijske jedinice. Također nema nikakve sumnje da je opstrukcija policijske istrage slučaja a potom i suđenja, koja je uključivala i prijetnje svjedocima i timu koji je provodio kriminalističku obradu, sezala do razina u MUP-u viših od PU Bjelovar, a moguće je i izvan MUP-a.
Ministar u MUP-u u to je vrijeme bio Ivan Vekić, a Marijan Benko, koji je bio i jedan od svjedoka na sudu, obavljao je dužnost načelnika u MUP-ovog Sektora kriminalističke policije te je bio zadužen za organizaciju kriminalističke obrade ovog slučaja.
Svoju istragu slučaja organizirala je i tadašnja Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), “tajna policija” na čije čelo je nedugo prije počinjenja “bjelovarskog” ratnog zločina bio postavljen Smiljan Reljić.
Dvije izmjene optužnice, dvije oslobađajuće presude koje je “rušio” Vrhovni sud, nepravomoćna osuđujuća presuda i deset godina sudske “trakavice”, koja je uključivala ispitivanje više od 50 svjedoka (od kojih su neki ispitivani više puta), sažetak je pravosudnog dijela ove priče do pred sam kraj.
Na kraju, u četvrtom (trećem ponovljenom) postupku, 17. studenoga 2011. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pravomoćno je odlučilo da se četvorica ranije nepravomoćno osuđenih na kazne zatvora od četiri (prvooptuženi) odnosno tri godine (ostali) oslobađaju krivnje za pomaganje nepoznatim osobama u ubojstvu pet ratnih zarobljenika i teškom ranjavanju jednog civila u šumi Česma što se dogodilo u noći s 3. na 4. listopada 1991. godine u bjelovarskom naselju Malo Korenovo.
Zarobljavanje dobrovoljaca JNA
To su Luka Markešić, tadašnji pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova PU Bjelovar (kao prvooptuženi) te tadašnji pripadnici jedinice specijalne policije bjelovarske PU Zdenko Radić (drugooptuženi), Zoran Maras (trećeoptuženi) i Ivan Orlović (četvrtooptuženi). Svi su na početku suđenja izjavili da nisu krivi i pri toj tvrdnji ostali su čitavo desetljeće koliko je trajalo suđenje.
Obrazlažući oslobađajuću presudu predsjednik sudskog vijeća sudac Željko Horvatinović istaknuo je da sud nije ulazio “u meritum navedenih dokaza”. To je značajna napomena s obzirom na sve što se događalo tijekom suđenja a pravi smisao ove pravničke fraze u konkretnom slučaju moguće je razumjeti tek nakon pomnog iščitavanja cjelokupne sudske dokumentacije.
Bio je to kraj maratonskog sudskog procesa, ali da bi bilo jasno između ostaloga i zbog čega je važna ta primjedba suca Horvatinovića vratimo se na sam početak slučaja.
U sklopu opće blokade objekata JNA u Hrvatskoj hrvatski policajci i pripadnici Zbora narodne garde blokirali su tadašnju kasarnu JNA “Božidar Adžija” (vojna pošta 4848) u Bjelovaru pokušavajući spriječiti elitnu 265. motoriziranu oklopnu brigadu JNA da ode i sa sobom odveze desetke tenkova, oklopnih vozila, VBR-ova i topova. Ujutro 29. rujna 1991. vojarna je napadnuta a iz nje je odgovoreno topovskom paljbom po okolnim kućama. Tako je počelo a završilo je ulaskom hrvatskih snaga u vojarnu.
Rezultat je, između ostaloga, bilo i uhićenje dijela pripadnika JNA zatečenih u vojarni koji su potom dovedeni u zgradu bjelovarske policije. Među njima su petorica koji su kasnije likvidirani. Njihova imena su: Boško Radonjić, Radovan Gredeljević, Zdravko Dokman, Radovan Barberić i Ivan Hojsak. Gredeljević je rodom iz Pakraca, Dokman iz Sarajeva a ostali su bili Bjelovarčani.
U dokumentu koji je pronađen nakon “pada” vojarne a koji nosi naziv: “Spisak dobrovoljaca koji su došli u v.p. 4848 Bjelovar” vidljivo je da su svi oni dobrovoljci koji su u vojarnu, uz još nekoliko drugih, došli između 4. i 16. rujna, dakle dvo do tri tjedna prije nego li je vojarna iz ruku JNA prešla u ruke Zbora narodne garde. S obzirom na to da su bili na popisu dobrovoljaca a zatečeni su u vojarni i u dijelovima JNA uniformi petorica su postali ratni zarobljenici.
Šesti likvidirani ostao je nepoznat
Na tom popisu dobrovoljaca JNA bilo je i ime Mirka Ostojića. To je značajno iz razloga što se za šestu žrtvu likvidacije pretpostavljalo da je upravo Ostojić koji je s ostalima pritvoren u policijskim prostorijama.
U početku je i njegovo ime bilo u optužnici među imenima žrtava, ali kako tijelo nije bilo moguće identificirati (nije to uspio čak niti njegov sin) kasnije, u izmjenjenoj optužnici, Ostojićevo ime zamjenjeno je oznakom NN (nepoznat).
Iz iskaza više svjedoka (čak i onih čiji su neki drugi iskazi bili međusobno proturječni) nedvojbeno proizlazi da su šestorica ratnih zarobljenika i jedan pritvoreni civil, Savo Kovač, u noći između 3. i 4. listopada 1991. izvedeni iz policijskih prostorija. Također nikada nije bilo sporno da je to dopustio Luka Markešić, prvooptuženi u ovom sudskom procesu. No iz sudskog spisa nije vidljivo da li je to od njega tražio netko njemu nadređen. Naime, niti iz optužnice niti iz obrazloženja presuda tijekom dugog postupka ne vidi se da mu je to pitanje uopće postavljeno.
Savo Kovač doveden je u policijsku zgradu iz svoga stana nekoliko dana nakon zarobljavanja pripadnika JNA. Svjedočeći na sudu godinama nakon toga kao jedini koji je preživio strijeljanje Kovač je ispričao kako su policajci koji su došli u njegov stan tvrdili da je “pucao po Hrvatima” i tražili su snajper, ali ga nisu našli jer ga nije niti imao. Potom su ga, rekao je Kovač, u zgradu PU odveli ljudi u maskirnim uniformama.
Izjavio je da su ga tamo tukli te da je među onima koji su zajedno s njim izvedeni na strijeljanje poznavao Hosjaka koji je radio kao službenik na bjelovarskom sudu te Gredeljevića koji je bio zatvorski čuvar. Prema Kovačevoj izjavi u vozilu sa žrtvama na putu za strijeljanje bio je samo vozač a slijedilo ga je drugo vozilo. Sudeći prema sudskim spisima Kovačevoj tvrdnji o drugom vozilu koje je slijedilo vozilo u kojem su bili zarobljenici voženi u smrt nije poklonjena posebna pozornost.
Prema iskazu ključnog svjedoka Tihomira Wagnera, voditelja smjene Operativnog dežurstva Policijskoj upravi Bjelovar te večeri 3. listopada kada su žrtve izvedene iz policijske zgrade da bi kasnije bile likvidirane, nadređeni Luka Markešić mu je oko 19 sati osobno naložio da omogući odvođenje osoba po koje će kasnije doći pripadnici specijalne policije. Iz zgrade PU Markešić je otišao, tvrdi Wagner, otprilike pola sata kasnije a sedmorica u koje je kasnije pucano odvedeni su između 21 i 22 sata.
Zaplet pun obrata, laži i prijetnji
Tu počinje zaplet koji liči na scenarij napetog krimića s elementima filma strave. Naime, pozornim iščitavanjem sudskih dokumenata i usporedbom izjava svjedoka nije teško zaključiti da su mijenjajući svoje izjave neki svjedoci lagali (ali nije jasno da li su lagali u prvim iskazima ili kad su iskaze mijenjali), da je bilo zastrašivanja svjedoka te da je krug upletenih, ili bar odgovornih zbog toga jer su mogli i morali sprječiti ovaj ratni zločin a nisu to učinili, posve sigurno mnogo širi.
Jasno je i to da su oni koji su prikrivali najvažnije pojedinosti zločina (uključujući i to tko su bili egzekutori), ili barem nisu imali interes da se zločin razriješi, bili na pozicijama višim od “običnih” pripadnika specijalne policije. Iz ponašanja i izjava nekolicine svjedoka vidljivo je da su bili ustrašeni, a neki su i govorili o konkretnim i vrlo ozbiljnim prijetnjama.
Jedan od njih je i ključni svjedok optužbe Tihomir Wagner. On je najprije svjedočio da su po pritvorenike došli policijski specijalci Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivan Orlović da bi u kasnijem iskazu rekao da nije siguran jesu li to bili baš oni s obzirom na to da je u prostorijama policije taj dan bilo vrlo “prometno”.
Weberovo odustajanje od prvobitnog iskaza kojega se dugo držao time je zanimljivije što je koincidiralo s jednim njegovim zakašnjelim prisjećanjem. Naime svjedočeći 18.prosinca 2001. Tihomir Wagner ponovio je svoj iskaz koji je na sudu dao i tri i pol mjeseca ranije, ali je dodao jednu “sitnicu”.
Izjavio je da je u razdoblju između srpnja 2000. i srpnja 2001. primao anonimna prijeteća pisma od kojih je neka predao u Policijsku upravu Bjelovar. Nije objasnio kako to da se prijetnji sjetio tek tada a tvrdi da je prve dobio prije više od godinu dana.
Također, kako to da sud nije dobio informaciju bar o prijetećim pismima navodno predanima policiji kad su u bjelovarskoj PU vrlo dobro znali da traje suđenje za ratni zločin na kojemu je Tihomir Wagner ključni svjedok?
Kako god, kad je konačno odlučio progovoriti o prijetnjama koje je navodno primio Wagner je rekao da se u tim pismima prijetilo njemu i njegovoj obitelji, da bi u nastavku njegovog iskaza uslijedio šokantan obrat.
Ucijenili ga da tereti kolege?
Izjavio je da je 20. srpnja 2001. (dakle kad je navodno već čitavu godinu dana dobivao prijetnje) pozvan na obavijesni razgovor u PU Bjelovar. Dva sata iza tog poziva, rekao je na sudu Wagner, primio je telefonski poziv njemu nepoznatog muškarca koji ga je pitalo da li je voljan naći se s njim i kratko porazgovarati.
Pred sudskim vijećem Wagner je kazao da je prihvatio poziv te se prema dogovoru sastao s nepoznatim u mjestu Žabno (danas Sveti Ivan Žabno, na cesti Bjelovar – Križevci). Dodao je da mu se taj čovjek niti tada nije predstavio. Nakon razgovora vidio je da se njegov sugovornik odvezao osobnim automobilom tipa “karavan” bez registarskih oznaka.
Muškarac čiji identitet nije nikada otkriven navodno je rekao Wagneru kako bi bilo jako pametno da na obavijesnom razgovoru u vezu sa zločinom dovede kasnije optuženike Markešića, Radića, Marasa i Orlovića jer bi se u protivnom njega moglo teretiti za suučesništvo. Iste večeri, rekao je u tom iskazu na sudu Tihomir Wagner, ispred ulaznih vrata stana netko mu je ostavio punu plinsku bocu.
Kako to da se cjelogodišnjih prijetnji, uključujući i ovu kojom je navodno natjeran da lažno optuži suborce, ključni svjedok sjetio tek nakon što su imena tih osoba, upravo zbog njegovog iskaza, našla u optužnici za težak ratni zločin? Wagner je na to pitanje odgovorio da prijetnje nije ranije spominjao jer ga nitko nije pitao.
Nitko ga o eventualnim prijetnjama nije pitao niti tada kad je te prijetnje ipak konačno odlučio spomenuti. No ta dramatična promjena nije impresionirala sudsko vijeće pred kojim je tada davao iskaz. Nisu povjerovali u Wagnerovu izmijenjenu priču. Štoviše, čak je u obrazloženju presude navedeno kako je nelogično da bi netko prijetio svjedoku tražeći da za sudjelovanje u zločinu optuži kolege policajce. Obrat u iskazu ključnog svjedoka nije impresionirao niti tužitelja jer su u optužnici i dalje ostala sva četiri imena koja su tamo bila od prvog dana.
Međutim o iznenadnoj Wagnerovoj tvrdnji da je lažno optužio četvoricu kolega nisu jednako tako mislila neka druga sudska vijeća među onima koja su se izredala u ovom slučaju. Također, prema obrazloženjima presuda, u još nekoliko situacija različiti suci imali su suprotna mišljenja o izjavama svjedoka.
Šefovi specijalne policije dali lažni alibi podređenima
Prije iskaza pred sudom priču o svom navodnom lažnom svjedočenju zbog prijetnji Wagner je na obavijesnom razgovoru ispričao Stipi Novakoviću koji je rukovodio skupinom policijskih službenika što su radili na kriminalističkoj obradi slučaja. Na tu dužnost Novakovića je postavio tadašnji načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a Zdravko Cestar.
Potom je to ponovio nekoliko dana kasnije pred istražnim sucem. Kada je isto na kraju rekao i na sudu izmijenio je i početni, nedvosmislen iskaz kako su kasnije ubijene osobe iz policijske zgrade odveli Radić, Maras i Orlović.
Ustvrdio je da su ta trojica spavali u policijskoj zgradi pa mu je zbog teško reći kad ih je toga dana vidio. Možda su to bili njih trojica, rekao je, a možda su bili neki drugi. I ta godnama zakašnjela promjena iskaza bila je sucima sumnjiva.
Suci nisu tada povjerovali niti u alibi koji su optuženim policijskim specijalcima pokušali izgraditi njihovi nadređeni, Hamdija Mašinović i Josip Trogrlić, zapovjednik i zamjenik zapovjednika jedinice specijalne policije PU Bjelovar.
Mašinović je u svom iskazu tvrdio da su pripadnici ove jedinice, kada nisu bili u akciji, vrijeme provodili u jednoj od svojih dviju baza odakle nisu mogli slobodno izlaziti niti danju niti noću bez dopuštenja pretpostavljenoga. Za konkretno razdoblje rekao je da je jedinica bila stalno u bazi zbog pripravnosti, najprije jer je bio napadnut Pakrac a potom zbog situacije oko bjelovarske vojarne.
Trogrlić je pak svjedočio da pripadnici specijalne policije nisu bili ovlašteni za saslušavanje niti za odvođenje zarobljenika. Njihova je osnovna zadaća bila, tvrdio je Trogrlić, “oslobođenje zaposjednutog teritorija”. Dodao je da bi bio suspendiran svatko tko bez odobrenja zapovjednika napusti jedinicu te da bi protiv njega bio pokrenut stegovni postupak.
Iskaz je završio tvrdnjom kako pouzdano zna da jedan od optuženika, Zdenko Radić koji je bio i zamjenik Trogrliću u zapovjedanju jednom od satnija specijalne policije, u vrijeme zločina “čitav dan nije izlazio iz baze”.
Iskazi Mašinovića i Trogrlića suprotni sa tvrdnji Tihomora Wagnera, koji niti kad je promjenio iskaz uopće nije sporio da je optuženike viđao u policijskoj zgradi (i to toliko često da odjednom više nije znao niti kad ih je točno vidio niti da li je baš njima dao ključeve da odvedu zarobljenike). Wagner nije nikada porekao niti tvrdnju da su trojica optuženih specijalnih policajaca u zgradi PU čak i spavali.
“Znaš što trebaš raditi. Ja s tim nemam ništa”
Vrlo neobična situacija dogodila se i sa iskazima svjedoka koji su davali alibi prvooptuženom Luki Markešiću. Toga dana kada je podređenome Tihomiru Wagneru naložio da preda ključeve policijskim specijalcima kako bi iz policijske zgrade odveli kasnije žrtve Markešiću je bio rođendan. Među nekoliko osoba koje su pozvane na rođendansku proslavu u njegovom domu bili su i njegova sestra i kum.
Kad su pozvani na sud svjedočiti oboje su izjavili da su kod Markešića bili do 1 sat iza ponoći te da on te večeri nije izlazio iz stana niti je primio ikakav telefonski poziv. Tihomir Wagner je međutim svjedočio kako je iza ponoći zvao Markešića da ga informira o pozivu koji je dobio od dežurnoga u čazmanskoj policijskoj postaji.
Kolega iz Čazme mu je javio da je njihova ophodnja na cesti naišla na ranjenoga čovjeka koji je policajcima rekao kako je odveden iz zgrade PU Bjelovar te da je preživio strijeljanje. Luka Markešić mu je, svjedočio je Wagner, na poziv odgovorio od kuće, a kad je Markešiću ispričao ono što je doznao od dežurnoga u čazmanskoj policiji navodno mu je ovaj odgovorio: “Profesionalac si. Znaš što trebaš raditi. Ja s tim nemam ništa.”
U vrijeme kad se sve to događalo načelnik PU Bjelovar bio je Josip Hajdinjak. Na sudu je izjavio kako je obaviješten da su osobe čija su mrtva tijela pronađena bile prethodno izvedene iz zgrade bjelovarske PU. Stoga je smatrao da bi bilo najbolje da se kriminalistička obrada obavi u drugoj policijskoj upravi koja bi, po njegovim riječima, “bila neutralnija.”
Objasnio je kako je bio uvjeren da je to važno i zbog sigurnosti osoba koje će obavljati kriminalističku obradu s obzirom na to da su djelatnici PU Bjelovar bili “frustrirani događajem” te su bila moguća “razna podmetanja.”
Hajdinjak je tome dodao kako je u rujnu 1992. godine smijenjen s dužnosti načelnika PU Bjelovar, kao i da je “bez ikakvog razloga” prekršajno i kazneno prijavljivan. Također je ustvrdio da mu je Krešimir Papac, tadašnji načelnik PU Koprivničko-križevačke (gdje je, sukladno Hajdinjakovom prijedlogu, na kraju zaista i organizirana kriminalistička obrada zločina) rekao kako “može dobiti metak u glavu za neke stvari koje zna”. Ta je Hajdinjakova izjava također ušla u sudski spis.
“Rekao mi je: Možeš dobiti metak u glavu”
Iznimno je zanimljivo i svjedočenje Branka Gregurovića, koji je u vrijeme zločina bio pomoćnik zapovjednika za poslove kriminalističke policije u PU Koprivničko-križevačkoj. On je, uz Ivana Gatarića iz MUP-a Republike Hrvatske i inspektora Josipa Musića iz PU Koprivničko-križevačke, bio član operativnog tima koji je vodio kriminalističku obradu.
Gregurović je potvrdio kako je i operativni tim zaključio da bi kriminalistička obrada u Bjelovaru bila otežana jer su kod ovlaštenih službenih osoba s kojima su kontaktirali primjećivali i moguće opstrukcije. No dodao je nešto što Hajdinjak nije rekao.
Gregurović je naime kazao da je operativni tim prvih nekoliko dana radio u PU Bjelovar, ali je rad prekinut na nalog Hajdinjaka kojemu je predano izvješće pa je tek nakon toga kriminalistička obrada nastavljena u Koprivnici. Dodao je i da je Hajdinjak prethodno razgovarao s Wagnerom kao i da je informaciju o tom razgovoru prenio operativnom timu te su potom s Wagnerom razgovarali i članovi operativnog tima.
Kada je obrada nastavljena, rekao je Gregurović, on i kolege iz tima primjetili su da se osobe s kojima su obavljali obavijesne razgovore boje. I sam je posvjedočio da mu je prijećeno. Nakon što je operativni tim poslao u MUP svoje izvješće o svim do tada utvrđenim činjenicama, koje je ukazivalo na osnovanost sumnje u pogledu počinjenja djela i u kom pravcu bi trebala teći daljnja obrada da se identificiraju počinitelji, primio je telefonski poziv na direktan broj na radnom mjestu.
Ispričao je kako mu je nepoznata osoba zaprijetila “ako želi živjeti da zaboravi četnike iz Bjelovara, a neka ne zaboravi suprugu i kćerku”. Nakon toga su, rekao je Gregurović, uslijedila još dva poziva, ali na telefon u stanu. Preostala dvojica članova operativnog tima potvrdili su da su te pozive shvatili kao prijetnju čitavom timu.
Marijan Benko, koji je također svjedočio, rekao je da je izvješće operativnog tima napravljeno u tri primjerka. Jedan primjerak poslan je u MUP, jedan u PU Bjelovar a jedan je predan Ivanu Gatariću koji je bio zadužen za koordinaciju članova operativnog tima. Benko je bio siguran da nije bila podnijeta kaznena prijava, ali da je o kriminalističkoj obradi razgovarano s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Stjepanom Hercegom.
Policijski šef bojao se doći u Bjelovar
Stipe Novaković, koji je obavio obavijesne razgovore s mnogim svjedocima, na sudu je rekao da je s Josipom Hajdinjakom razgovarao u Koprivnici jer se Hajdinjak bojao doći u Bjelovar. Ispričao je i kako je do MUP-a došla vijest da se svjedoci iz istrage okupljaju po kafićima u Bjelovaru te da među njima kolaju kopije službenih bilješki o obavijesnim razgovorima.
Stjepan Kupsjak, dežurni rukovoditelj u bjelovarskoj PU u vrijeme zločina, na sudu je rekao da je Novaković s njim obavio korektan obavijesni razgovor. No kad je kasnije vidio službenu zabilješku o tom razgovoru Kupsjak je tvrdio da je u zabilješci kao njegova izjava uneseno i ono što nije rekao.
Kakav je zaključak ove mučne i gotovo nevjerojatne priče u kojoj, kako svjedoče sudski dokumenti, između ostaloga postoje i paralelne istrage, ispreplitanje nadležnosti i međusobna podmetanja da bi se izbjegla bilo kakva odgovornost?
Šestorica muškaraca, od kojih identitet jednoga niti do danas nije potvrđen, planski je i hladnokrvno likvidirano u šumi nadomak Bjelovara. Sedmi, kojemu je bila namjenjena jednaka smrt, Savo Kovač iako teško ranjen preživio je likvidaciju.
Možda čak i poznaje pripadnike specijalne policije koji su njega i ostalu šestoricu izveli iz zgrade bjelovarske PU, strpale u kombi te otpremile u šumu. Jer živio je u Bjelovaru a po iskazu jednog od policajaca koji su ga priveli imao je iskaznicu Službe državne sigurnosti.
No te večeri nije mogao prepoznati nikoga od onih koji su ga poslali na strijeljane jer su svi čitavo vrijeme imali na glavama crne kape s prorezima za oči i usta. Na isti način lica su skrila i ona četvorica, što su s udaljenosti ne veće od dva metra, u njega i ostale ispucali mnoštvo metaka. Zbog toga Kovač ne može znati niti da li su to učinili isti oni koji su njega i ostale izveli iz policijske zgrade ili je to bio netko drugi.
Meci su bili dva različita kalibra. Jedan kalibar bio je za “poluautomatske te automatske puške i puškomitraljez” a drugi za “vojničke puške ili lovački karabin”, kako je potvrdio MUP-ov balističar.
Poslije više od deset godina policijskih istraga i pravosudnih postupaka s mnoštvom obrata i raznih nelogičnosti te dvadeset godina nakon što je šest ljudi likvidirano, Luka Markešić, Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivana Orlović pravomoćno su oslobođeni optužbe da su bili pomagači u ovom ratnom zločinu. Ne zna se tko su ubojice niti tko su nalogodavci. Nije poznato niti tko je prijetio svjedocima i operativnom timu koji je provodio kriminalističku obradu ovog slučaja.
Možda i danas na ulici susrećemo neke od onih koji su sudjelovali u likvidaciji šest ljudi. Možda neki od njih rade u državnoj službi ili se pojavljuju kao uzvanici na protokolarnim događajima. Tko su oni možda nećemo nikada saznati. Međutim ratni zločini ne zastarijevaju i ne smiju se zaboraviti.
Komentari