Objavljeno u Nacionalu br. 366, 2002-11-20

Adriano Sofri je poznati talijanski lijevi intelektualac koji je u zatvoru odležao već 6 od 22 godine na koliko je osuđen za ubojstvo policijskog komesara

Možda će papa Ivan Pavao II. odrediti sudbinu najpoznatijeg talijanskog zatvorenika Adriana Sofrija, poznatog lijevog intelektualca, koji je u zatvoru odležao već šest od 22 godine – na koliko je osuđen za ubojstvo policijskog komesara 1972. godine – unatoč tome što on sam tvrdi, a i većina talijanske javnosti vjeruje da s tim ubojstvom nije imao nikakve veze.

Desnica tvrdi da je Sofrija nemoguće pomilovati jer nikada nije ni zatražio pomilovanje, no on to ne želi učiniti jer bi time priznao krivnjuNiz inicijativa da se Sofri pomiluje desnica je blokirala tvrdeći da ga je nemoguće pomilovati već i stoga što on nikada nije zatražio pomilovanje. On pak ne želi tražiti pomilovanje jer bi tako priznao krivnju. I dalje čami u zatvoru Don Bosco u Pisi, gdje je postao veliki borac za zatvorenička prava i mnogo piše, pa su njegove stalne rubrike u tjedniku Panorama i listu Foglio među najčitanijima u talijanskim novinama. Ljevica, uvjerena da je on u zatvoru više stoga što govori i piše nego zbog onoga što je učinio kao mladi ljevičar, Sofrija smatra simbolom desničarske represije protiv lijeve političke misli, ali i simbolom državne bešćutnosti prema onima koji završe iza rešetaka. Posljednjih dana talijanski premijer Silvio Berlusconi i papa Ivan Pavao II. založili su se, Berlusconi izravno, a papa Ivan posredno, intervenirajući za samilost prema svim zatvorenicima, da se Sofri pusti iz zatvora.

Sofri je na 22 godine zatvora osuđen u siječnju 1997. na kraju suđenja u Milanu. Zbog ubojstva istražnog suca Luigija Calabresija na 22 godine zatvora osuđeni su još i Giorgio Pietrostefani i Ovidio Bompressi. Sva trojica nekoć su bili istaknuti članovi ljevičarske organizacije Lotta continua (Borba se nastavlja), koja je početkom 70-ih bila intelektualni i akcijski predvodnik talijanskog lijevog radikalizma.

Istražni sudac Luigi Calabresi ubijen je 17. svibnja 1972. ispred svoje kuće u Milanu. Njemu je s leđa u glavu pucao plavokosi mladić i pobjegao. Bile su to “olovne godine”, kad su se i lijevi i desni terorizam rasplamsavali, koje su vrhunac dosegnule 1978. otmicom premijera Alda Mora, njegovim ubojstvom i drugim djelima najkrvavije lijeve radikalne grupe Crvenih brigada, ali i neofašista. Tvrdilo se tada da su se lijevi radikali osvetili Calabresiju jer je, provodeći istrage, krivnju za sve terorističke napade svaljivao na ljevičare, iako su neke od tih atentata počinili neofašisti.

Tko je ubio Calabresija, nije se znalo 16 godina. No u srpnju 1988. karabinjerima se prijavio ulični prodavač peciva Leonardo Marino, također nekadašnji aktivist ljevičarske grupe Lotta continua. Priznao je da je sudjelovao u ubojstvu Calabresija i optužio dvojicu svojih nekadašnjih drugova Sofrija i Peitrostefanija da su bili naredbodavci a Bompressija da je bio počinitelj ubojstva. Marino je tvrdio da je on vozio automobil kojim je Bompressi nakon ubojstva pobjegao. Sva su četvorica uhićena te je počeo niz procesa – ukupno sedam – na kojima se razmatrala njihova krivnja. Na prvom stupnju 1990. bili su proglašeni krivima i osuđeni na po 22 godine zatvora (Marino je kao pokajnik dobio 11 godina), ali je ta presuda bila ukinuta a suđenje ponovljeno.

Adriano Sofri, nekadašnji vođa grupe Lotta continua, koji se 1. kolovoza 1942. rodio u Trstu, ušao je na ljevičarsku političku scenu potkraj 60-ih. Bilo je to doba kada su na krajnjoj ljevici nastajale nove grupe radikalnih boraca za radnička prava, nezadovoljnih prosovjetskom Talijanskom komunističkom partijom. Tako je 20. veljače 1967. u Pisi osnovana ljevičarska grupa Potere operaio (Radnička vlast), kojoj je geslo bilo da je svaka borba za radnička prava ujedno i revolucionarna, te da treba početi sindikalizmom, a završiti revolucijom u cijeloj zemlji. Potere operaio organizirao je javne prosvjede, štrajkove, ometao proslave Nove godine u otmjenim lokalima, sukobljavao se s policijom, a u tim akcijama Sofri, jedan od osnivača grupe, počeo se iskazivati kao vođa. No Potere operaio se nakon dvije godine raspao, a Sofri je u studenom 1969. osnovao znatno širu ljevičarsku grupu Lotta continua s ambicijom da postane svetalijanskom organizacijom radikalne ljevice, novom avangardom radničke klase, koja će povesti radnike u revoluciju, povezujući ih sa studentima, koji su u organizaciji imali veliku ulogu. Samo mjesec dana nakon osnutka na Trgu Fontana u Milanu u Poljoprivrednoj banci eksplodirala je bomba, 16 ljudi je poginulo a 100 ranjeno. Poslije je otkriveno da su bombu podmetnuli fašisti, no policajci su, ponajviše upravo Calabresi, isprva zbog toga proganjali anarhiste, pohapsili ih, optužili, a anarhist Giuseppe Pinelli bio je pri ispitivanju na policiji ubijen. Lotta continua tvrdila je da je “država sama izazvala pokolj kako bi optužila ljevicu”.

Nakon dvije-tri godine pojavile su se još radikalnije grupe sklone terorizmu, kao što su bile Crvene brigade. Lotta continua našla se u međuprostoru između lijevog terorizma i tradicionalne ljevice pa se 1974. počela približavati Talijanskoj komunističkoj partiji, pozvala svoje članove da na izborima 1975. glasuju za KP Italije koja se tada već počela kretati prema eurokomunizmu. Lotta continua nestala je s javne scene, možda i stoga što unatoč svom radikalizmu nije željela prijeći tanku crtu koja je lijeve radikale dijelila od terorista. Sofri je sljedećih godina na talijanskoj intelektualnoj sceni prihvaćen kao ugledan lijevi teoretičar, koji u “olovnim godinama” nije ruke uprljao krvlju.

Kad je 1988. njegov nekadašnji suborac Marino izjavio da je Lotta continua ubila Calabresija i da je Sofri bio nalogodavac ubojstva, Sofri je uporno dokazivao svoju nevinost, ali nije, poput svojih pristaša i poštovatelja, tvrdio da je posrijedi državna zavjera da ga se strpa u zatvor lažnom optužbom. Nastupio je 1996. i u političkoj emisiji “Porta a porta”, što je na Rai Uno vodi Bruno Vespa, te je s mnogo gorčine govorio o procesu protiv sebe. Kad je u siječnju 1997. pravomoćno osuđen bez prava na žalbu, izjavio je da se nada kako će “u njemu ostati toliko čvrstine da ni sada ni u buduće neće moliti za milost”, iako vjerojatno zbog svojih godina – tada mu je bilo 55 – iz zatvora neće izići živ.

Odvjetnici osuđenika uspjeli su izboriti još jedno ponovljeno suđenje pa su sva trojica bila nakratko oslobođena. Kad je sud ponovno odredio da se vrate u zatvor, Sofri se – za razliku od svojih drugova – tomu pokorio. Jedan od njegovih drugova tada je nestao, dok je drugi zbog lošeg zdravstvenog stanja ipak zatražio pomilovanje i dobio ga. Sofri je nastavio trpjeti kaznu i pisao za novine o raznim društvenim temama, često i o problemima zatvorenika u prenapučenim talijanskim zatvorima.

U zatvorima u Italiji prilike su teške pa su česti prosvjedi i pobune. Organizacije sadašnjih i bivših zatvorenika vrlo su aktivne, traže da se prilike u zatvorima poboljšaju, da se smanji gužva u njima, a to bi se najlakše postiglo kad bi talijanska država proglasila amnestiju i skratila kazne osuđenicima. Posljednja amnestija u Italiji bila je prije 12 godina. O amnestiji se počelo mnogo govoriti prije dvije godine, kad je u sklopu proslave 2000. godine papa Ivan Pavao II. posjetio jedan talijanski zatvor i založio se za amnestiju. U parlamentu je nakon toga u posljednje dvije godine pokrenuto čak 18 inicijativa za opću amnestiju, šest iz vlade, 12 iz opozicije, ali pristupi su toliko različiti da se parlamentarna rasprava nije maknula dalje od početka. U medijima se čak tvrdi da vlada blokira amnestiju upravo kako bi spriječila da Sofri, koji je iz zatvora žestoko kritizira, iziđe na slobodu.

Zato je premijer Berlusconi silno iznenadio Talijane kad je početkom studenoga uputio pismo talijanskom listu Foglio, gdje je Sofri stalni kolumnist, u kojem se založio za Sofrijevo pomilovanje. U tom pismu Berlusconi je ocijenio da je Sofri zaslužio pomilovanje zbog svog ponašanja u posljednjih petnaestak godina jer je svoju obranu temeljio na pravnim argumentima, uvijek poštujući institucije države. “Svaki puta kad mu je to bilo naređeno, Sofri je, iako je presudu smatrao nepravednom i stalno isticao svoju nevinost, bez oklijevanja otišao u zatvor ”, piše Berlusconi. Podsjetivši na sve one pozitivne stvari za koje se Sofri posljednjih godina zalagao i u svojim tekstovima, Berlusconi je ocijenio da “je daljnja zatvorska kazna potpuno besmislena u smislu preodgoja pa postoji opasnost da se pretvori u najobičniju odmazdu”. Dajući do znanja kako smatra da bi Carlo Azeglio Ciampi, predsjednik Republike, trebao pomilovati Sofrija, na kraju je napisao: “Poštujući sve vrijednosti za koje se mora zalagati šef države, te sve specifične prerogative vlade, uz maksimalno uvažavanje i osjećaja članova obitelji Calabresi, koja mi je itekako draga, moja mi savjest govori da je sazrio trenutak kad bi predsjednik države Sofriju mogao dati pomilovanje.”

Berlusconijev stav, naravno, smjesta je podržala cijela ljevica, pa i svi vodeći političari lijeve koalicije Maslina. No napali su ga članovi njegove vlastite vladine koalicije. Gianfranco Fini, potpredsjednik Berlusconijeve vlade, vođa desne postfašističke stranke Alleanza nazionale, usprotivio se pomilovanju Adriana Sofrija, dajući do znanja da “svaki oprost ili pomilovanje smatra sasvim neprihvatljivim”. Time je nastao razdor unutar vladine koalicije. Kako bi Berlusconijeva inicijativa dobila i službenu formu, budući da sam Sofri i dalje odbija zatražiti pomilovanje, pomilovanje od predsjednika Ciampija, mora zatražiti ministar pravosuđa Roberto Castelli, član treće najznačajnije stranke vladine koalicije, Sjeverne lige Umberta Bossija. A Sjeverna liga protivi se pomilovanju Sofrija. Castelli je izjavio da u Berlusconijevu pismu ne vidi nikakvih novih elemenata kako bi promijenio svoj dosadašnji negativni stav.

No u četvrtak, 14. studenoga, papa Ivan Pavao II. posjetio je – kao prvi papa u povijesti – talijanski parlament, instituciju koja je nositelj talijanskog državnog suvereniteta. Vatikan je dugo odbijao priznati talijansku državu nakon talijanskog ujedinjenja u 19. stoljeću, da dugo pape, ogorčeni što im je mlada ujedinjena Italija oduzela teritorij dotadašnje papinske države, uopće nisu željeli izlaziti iz Vatikana na talijansko tlo, konkordat između Italije i Vatikana potpisan je tek između dva svjetska rata, u doba fašističke vlade Benita Mussolinija. Talijanske laičke stranke nerijetko su optuživale Vatikan nakon II. svjetskog rata da se miješa u političke prilike u Italiji i podržava gotovo 50-godišnju vladavinu talijanske Demokršćanske stranke, koja se predstavljala kao stranka talijanskih katolika.

Iako je bilo najavljeno da će papa u parlamentu govoriti samo dvadesetak minuta, a očekivalo se da će to biti općenit vjersko-filozofski načelni govor, on je govorio čak 40 minuta i bio vrlo konkretan. Izrazio je divljenje napretku Italije u poslijeratnom razdoblju, ali je govorio i o brojnim teškoćama, posebno spomenuvši probleme nezaposlenosti, probleme mladih (napomenuvši da država mora osigurati “dobre škole jer one omogućavaju mladima da napreduju i žive u slobodi”), probleme obitelji, probleme slabog prirasta stanovništva (rekavši da je “fenomen starenja talijanskog stanovništva vrlo opasan za opstanak nacije”), probleme nerazvijenog juga. Govorio je i o situaciji u svijetu, založio se za ujedinjenu Europu, za rješavanje sukoba mirnim putem, te dotaknuo i druge teme, i one koje su više na srcu vladajućoj desnici, ali i one koje su važnije lijevoj opoziciji. Papu su zastupnici prekidali aplauzom čak 22 puta. Posebnu je pozornost papa izazvao, govoreći o potrebi solidarnosti među ljudima, ovom svojom izjavom: “Ta solidarnost mora računati na društvenu odgovornost javnih institucija. U tom svjetlu, a da se pri tome ne ošteti potrebna briga za sigurnost građana, treba razmotriti situaciju u zatvorima, u kojima zatvorenici žive često u uvjetima bolne prenapučenosti. Gesta milosti prema njima u obliku skraćivanja kazne bila bi jasan izraz javnog suosjećanja, koji bi potaknuo njihov napor osobne obnove pozitivnim uključivanjem u društvo.”

Ta njegova izjava dobila je u parlamentu najjači aplauz, a nije bilo nikoga tko tu papinu izjavu nije povezao i sa Sofrijevim slučajem. Naime, znajući da će papa posjetiti talijanski parlament, Sofri se prethodnih tjedana nekoliko puta obratio papi u vezi s položajem zatvorenika. On je u tjedniku Panorama 4. listopada podsjetio kako nakon papinih riječi da bi bila nužna amnestija ništa nije poduzeto. To je ponovio i 10. studenoga, samo četiri dana prije papina posjeta parlamentu, kad je papi uputio otvoreno pismo u dnevniku La Repubblica, zamolivši ga da se ponovno zauzme za amnestiju talijanskih zatočenika. Podsjetio je papu na njegov govor jubilarne 2000. godine i kako se nakon tog njegova govora ništa nije promijenilo, pa je pozvao papu da talijanske političare još jednom podsjeti na to. “Bilo bi lijepo kad biste ponovili svoje riječi, na koje se političari nisu obazreli prije dvije godine”, – napisao je Sofri papi, “ako biste to učinili borbeno i živo, pružili biste nam novu nadu. Važno je da se čuje vaš glas, ne zato da vi talijanskom parlamentu kažete što da radi, nego da svojim glasom podržite vapaj samih zatvorenika.”

Znajući za te Sofrijeve riječi, mnogi su procijenili da je papa u parlamentu izravno ispunio Sofrijevu molbu. Nakon papina trijumfalnog odlaska iz parlamenta najveću pozornost izazvalo je njegovo zalaganje za oprost kazne zatvorenicima. Premijer Berlusconi smjesta ga je podržao: “Političke snage doimaju se kao da se plaše pokazati nužno i prirodno suosjećanje s onima koji u zatvoru trpe od nečasnih stanja, jer osim oduzimanja slobode ništa drugo ne smije biti kazna što je država nameće svojim građanima koji su proglašeni krivima. Moj je stav, a to je i stav političke snage koju predstavljam, da treba biti otvoren u tom smjeru.”

Ministar pravosuđa Castelli bio je oprezniji i suzdržaniji: “S mnogim stvarima koje je papa rekao ja se slažem. Papa je došao govoriti nam kao vjerski vođa, a ja kao kršćanin i katolik ne mogu a da potpuno ne podržim njegove riječi. Kao ministar, međutim, moram razmišljati drukčije. Podsjećam da je sam papa rekao da treba paziti da se ne ošteti sigurnost građana, a ja i o tome moram voditi računa. To je moj zadatak, da se brinem i za živote zatočenika, ali i za sigurnost građana te njihovu žudnju za pravdom, a to znači i da krivci osjete kaznu koju su zaslužili.”

Ipak, u tim Catellijevim riječima mnogi su prepoznali stanovitu popustljivost, jer Castelli ipak nije izravno odbacio ono što je papa zatražio. Zatvorenici su bili oduševljeni papinim govorom. Zbog toga su smjesta prekinuli sve svoje prosvjede koji od rujna traju po zatvorima, a u znak poštovanja prema papi i bivši zatvorenici prekinuli su akcije u talijanskim gradovima. A iz zatvora Don Bosco u Pisi Sofri je novinarima izjavio: “Došla je riječ. Ona je primljena oduševljeno u ćelijama mog zatvora. Ona je probudila nadu u prenapučenim i zaboravljenim ćelijama kao novi znak ljudske solidarnosti. Papa Ivan Pavao II. prvak je solidarnosti, učitelj u tome. Zatvorenika ima najrazličitijih vjera, ali svima je zajedničko isto beznađe. Jedva su čekali takvu izjavu kakvu je papa već jednom dao, jubilarne 2000. godine. Došla je riječ. Važno je da su joj jednako toplo pljeskali i u talijanskom parlamentu i u ćelijama talijanskih zatvora.”