Pandemija COVID-19 došla je iznenada. Kako su stručnjaci i različite međunarodne i nacionalne zdravstvene i sigurnosne organizacije već godinama upozoravali na veliku vjerojatnost izbijanja pandemije, pitanje zapravo nije bilo hoće li se dogoditi, već kada. Trenutačna pandemija prijetnja je zdravlju građana, a za razliku od nekih zaraznih bolesti koje su snažno povezane sa siromaštvom, COVID-19 pogađa sve društvene slojeve, imućne i manje imućne, obrazovane i neobrazovane. Uvukla se u sve kutke kugle zemaljske i sve pore društva, pred njom smo svi jednaki i svi smo u opasnosti.

O pandemiji smo razgovarali s Ivom Odak, doktoricom sociologije i znanstvenom suradnicom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

NACIONAL: Pandemija s kojom smo suočeni najveći je izazov u posljednjih 100 godina, došla je neočekivano, nepredvidiva je i ne zna se kada će i kako završiti. Koje sve opasnosti za društvo ona donosi, osim neposredne izloženosti zarazi?

Prošlogodišnji Venecijanski bijenale umjetnosti održan je pod temom „May you live in interesting times“, u slobodnom prijevodu „Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima“; iako smo 2019. godine smatrali da se kao svijet krećemo iz jedne krize u drugu, nitko nije mogao ni zamisliti kako će se ta ironična izreka razorno materijalizirati samo nekoliko mjeseci kasnije. Osim zdravstvenog rizika, pandemija može imati i negativne društvene, ekonomske i političke posljedice, može ugroziti sposobnosti države i utjecati na široki spektar društvenih institucija poput obitelji, obrazovnog sustava i zdravstva. Odražava se na ekonomsku sigurnost građana, prehranu, ali i osobnu sigurnost – moguće su društvena stigma i isključenost, koje mogu rezultirati i fizičkim napadima na osobe koje su pozitivne na koronavirus. Sociolozi smatraju da ulaskom u industrijsko društvo živimo u, prema sintagmi Urlicha Becka, „društvu rizika“, u kojem današnji rizici, manje vidljivi od onih u prošlosti, ne obuhvaćaju samo države, već imaju i globalne posljedice, oni su makrorizici. Međutim, rizicima se može i mora upravljati; oni se mogu predvidjeti, smanjivati ili usmjeravati. Upravo tu je izazov za društva, da analiziraju gdje su zakazala i kako unaprijediti sustave ranog upozorenja, ne samo u kontekstu rata, terorizma ili ekonomskih oscilacija, nego i u slučaju prirodnih i zdravstvenih rizika.

NACIONAL: Ova globalna zdravstvena i ekonomska kriza uzrokovana koronavirusom neće imati proporcionalan učinak na sve zemlje, znači li to da je potencijalno prijetnja i sigurnosti, nacionalnoj i međunarodnoj?

Pandemije su prijetnja svakoj vrsti sigurnosti iako je pojavom novih sigurnosnih rizika, pa tako i pandemija, proširena sigurnosna paradigma, jer su granice između osobne, nacionalne i međunarodne sigurnosti danas fluidne. Pandemija će najteže pogoditi zemlje u razvoju, a snažne društvene i ekonomske posljedice mogu intenzivirati borbu za političku moć i kontrolu nad oskudnim državnim resursima. Moguće su politička destabilizacija i socijalna fragmentacija u zajednicama koje su najviše pogođene pandemijom. Vjerojatno će promijeniti i odnose snaga na geopolitičkom planu, jer su velike sile (Iran, Kina, SAD) različito zahvaćene krizom, a pitanje je što će biti, u političkom smislu, s Europskom unijom. Istovremeno, tijekom pandemije ratovi se i dalje vode i zato je glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres pozvao na uspostavu primirja u svijetu i zajedničku borbu za ljudske živote.

NACIONAL: Vidite li vi globalni odgovor na ovu pandemiju?

Globalni odgovor su formirani fondovi UN-a, koji je osigurao 15 milijuna dolara za borbu s pandemijom. Svjetska banka osigurala je 12 milijardi dolara, IMF je uspostavio program od 50 milijardi, zaklada Billa i Melinde Gates osigurala je 100 milijuna dolara, a WHO i UNICEF počinju zajednički rad kao odgovor na pandemiju. Svijet polako shvaća da se problemi i epidemije u jednom dijelu svijeta zbog globalizacije vrlo brzo prelijevaju u ostale dijelove i da smo svi u istom brodu. Raste praktična, organizacijska, sigurnosna, etička i moralna potreba da se pruži ruka ugroženijim društvima i ranjivim pojedincima, jer cijeli je naš planet jak koliko su jaki njegovi najslabiji dijelovi. Znanstvenici navode kako naša civilizacija može preživjeti ratove, uništenje okoliša i ekonomske kolapse putem razvoja „globalne empatije“. Ne možemo odgovoriti na lokalne i globalne izazove izostavljajući određene članove društva ili ponašajući se prema NIMBY sindromu (Not in my back yard – Ne u mome dvorištu), zaustavljajući nužne promjene u svojoj blizini.

NACIONAL: Budući da su potrebne restriktivne mjere za suzbijanje širenja pandemije, koja su društva otpornija na tako veliku ugrozu – demokratska, ona manje demokratska ili totalitarna – i zašto?

Teško je donositi procjene dok pandemija još traje, pogotovo dok se u nekim zemljama nakon prvog relativno dobro kontroliranog vala, pandemija vraća. Još je Hobbes pisao kako moderna politika oscilira između osobnih sloboda i kolektivnih izbora. Građani daju moć političarima kao cijenu koju su spremni platiti za kolektivnu sigurnost. I demokratska društva također su društva moći i reda, a ne samo autokratska. Razlika je u stupnju sile koja se u određenim trenucima koristi, a koju i demokratska društva mogu po potrebi mobilizirati. Osim toga, u totalitarnim društvima postoji pitanje istinitosti činjenica koje se plasiraju u javnost – ta opasnost prisutna je i u demokraciji, ali zahvaljujući uglavnom slobodnim medijima, teže je zataškati informacije.

NACIONAL: Usporedimo li zemlje stare demokracije s manje demokratskim društvima, postoji li razlika u uspješnosti provođenja epidemioloških mjera?

I stare europske demokracije našle su se pod velikim izazovom rješavanja krize uslijed pandemije, na koji su odgovorile sa, za sada, različitim uspjehom u provođenju epidemioloških mjera. Italija i Španjolska najgore su pogođene krizom, Njemačka je bila uspješnija. Isto tako primjećujemo razlike u uspješnosti nošenja s krizom u “mladim” europskim demokracijama. Hrvatska je, za sada, pokazala da se dosta uspješno nosi s epidemiološkim izazovima, zahvaljujući utjecaju stručnih ljudi na najvažnije epidemiološke i društvene mjere. Druga zemlja “mlade demokracije” Mađarska pretvorila se iz mlade demokracije u de facto mladu diktaturu, a sličnim putem ide i Srbija.

Pitanje je kako će se ta društva oduprijeti gaženju demokracije i izboriti za slobodu od diktature i pandemije istovremeno. Treba reći da su to države u kojima su i prije pandemije bile prisutne autoritarne tendencije, epidemiološka kriza samo je naglasila te trendove. Dakle, starost ili mladost demokracije nisu se zasad pokazale kao odlučujući faktor u uspješnosti nošenja s pandemijom. Zanimljiva je sudbina Europske unije, jer ovaj trenutak mnogi smatraju ključnim za njezin opstanak. Unija najvjerojatnije neće opstati ako se dogodi zatvaranje u nacionalne granice i izostanu europska solidarnost i suradnja među državama.

NACIONAL: Svijet više neće biti isti, kažu “teoretičari zavjere”. Prijeti li opasnost da iz ove depresije iziđemo kao totalitarna društva, hoće li demokratska prava, sloboda i jednakost postati povijest?

Najvjerojatnije se neće sve države jednako postaviti prema potencijalnoj ugrozi demokratskih principa i slobode. U nekim državama mjere nadzora sve više vode u totalitarizam, ali nadajmo se da će to ipak biti privremena mjera, demokratska društva ipak imaju i tradiciju slobode koje se neće lako odreći. Postoji šansa da iz ove krize izađemo kao ranjena, ali osviještena društva, u kojima će konačno javna dobrobit biti ispred individualnog profita, stručni autoriteti uvažavat će se više nego politički, a javna sredstva usmjerit će se u javno zdravstvo, obrazovanje, kulturu i tehnologiju, ono što gradi tkivo društva i socijalnu strukturu, a ne separira ga i ne crpi ljude i okoliš do krajnjih granica.

NACIONAL: Izmjenama Zakona o elektroničkim komunikacijama u Hrvatskoj je predviđen nadzor telekomunikacija osoba pod mjerama samoizolacije i ostalih koji predstavljaju prijetnju općoj sigurnosti. Krše li se time osnovna ljudska prava?

Iako je situacija izvanredna, neobičan je način na koji se taj nadzor želi osigurati, prema nekim sucima, zaobilazeći demokratski propisanu proceduru. Jasno je da su zbog pandemije potrebne pojačane mjere sigurnosti, ali one ne smiju ugrožavati ljudska prava i temeljne slobode. Prema Yuvalu Harariju, riječ je o dvama važnim izborima – između totalitarnog nadzora i građanske slobode. Neke države, npr. Kina i Izrael, ušle su duboko u sferu privatnosti tehnološkim nadzorom, ali, prema Harariju, kad je ljudima dat izbor između privatnosti i zdravlja, oni će izabrati zdravlje, a možemo i trebamo imati i privatnost i zdravlje. On rješenje ne nalazi u totalitarizmu, već u osnaživanju građana da surađuju sa znanstvenicima, vladom i medijima te slijede znanstvene autoritete kako bi zaštitili sebe i druge.

NACIONAL: Očekujete li da će ova kriza generirati pretjeranu napetost kod ljudi i ksenofobiju, hrvatsko društvo na te pojave nikada nije bilo imuno?

Kriza će svakako generirati napetosti jer će se odraziti na zdravstvenu nesigurnost, ekonomsku nesigurnost, razinu siromaštva, obiteljsku dinamiku, izazove u obrazovanju djece i mladih – puno je elemenata koji pridonose pojačanom stresu. Kada govorimo o ksenofobiji, ova pandemija je barem mogla ukazati na to da nitko nije pošteđen virusa, ni jedna nacija, klasa, društvena ili etnička skupina, svi smo ugroženi. Dok se ne pronađe cjepivo i lijek, rješenje je, osim higijenskih mjera, i održavanje fizičke distance među ljudima kako bi se usporila transmisija bolesti i izbjegla istovremena zaraza velikog postotka stanovništva koji zdravstveni sustav ne bi mogao podnijeti. Mnogi moji kolege sociolozi već su na to upozoravali: izraz koji se često rabi, socijalna distanca, nije preporučljiv jer zapravo označava distancu između različitih društvenih grupa, a kod pandemije se radi o potrebi izbjegavanja fizičkog, a ne svakog socijalnog kontakta.

NACIONAL: U Hrvatskoj se već pojavilo stigmatiziranje ljudi koji su u izolaciji i onih koji su pozitivni na koronavirus, ali i onih koji su izliječeni. Kako to spriječiti?

Kako se pandemija bude širila, ljudi će sve više shvaćati da smo svi potencijalno ugroženi i da nitko nije izvan dosega zaraze. O bolesti treba razgovarati otvoreno i ozbiljno i istovremeno raditi na smanjenju stigme koja se veže uz bolest jer smo svi ugroženi. Također, možda je dio odgovora u tome da ljude koji su zaraženi virusom ne smatramo neprijateljima, nego resursom u istraživanju načina za svladavanje bolesti, jer su takvi ljudi najvažniji za stvaranje održivih poboljšanja u budućnosti.

NACIONAL: Zašto takve situacije stvaraju nepovjerenje i razdor među ljudima?

Hrvatsko društvo ni inače ne karakterizira, u odnosu na druge države, visoki stupanj povjerenja među ljudima. Sva istraživanja u Hrvatskoj kroz godine pokazuju slične rezultate – nisko generalizirano povjerenje, koje s godinama dodatno opada. Međunarodno istraživanje sustava vrednota te recepcije i primjene vrijednosnih orijentacija pod nazivom European Values Study (EVS) u Hrvatskoj se, pod vodstvom Josipa Balobana, provodi na odrasloj populaciji, a pokazuje kako hrvatski građani imaju također nisku razinu povjerenja u demokratske institucije te nepovjerenje izvan kruga obitelji ili prijatelja. U Hrvatskoj kontinuirano opada povjerenje u institucije, kao i u Europi općenito. Od svih institucija, građani najviše povjerenja imaju u vojsku, odgojno-obrazovni sustav, policiju i Crkvu. Na dnu ljestvice su Sabor i političke stranke.

NACIONAL: Koliko mladi ljudi imaju povjerenja u hrvatske institucije?

Istraživanje mladih u Hrvatskoj 2018/2019. godine, koje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklada Friedrich Ebert, pokazalo je kako mladi u dobi od 14 do 29 godina najviše vjeruju obitelji, prijateljima i rođacima, umjereno kolegama, susjedima te ljudima druge vjere ili političkih uvjerenja, a najmanje političkim vođama. Što se tiče povjerenja u političke i društvene institucije, mladi najviše povjerenja imaju u vojsku, policiju i Crkvu, a najmanje u političke stranke. Nisko povjerenje političarima pokazuje se i u rezultatima istraživanja Eurobarometar, gdje hrvatski građani vlastitom političkom vodstvu iskazuju značajno nepovjerenje u odnosu na građane ostalih države Europske unije. Puno je razloga za takvo nepovjerenje, ali bazično se svodi vjerojatno na dojam neefikasnosti države i njenih institucija, stoga se ljudi okreću svojoj socijalnoj mreži kako bi ostvarili neki ishod. Pitanje je kakva će situacija s povjerenjem u institucije i pojedince biti nakon pandemije, hoće li se povećati povjerenje i solidarnost ili će društvo postati još otuđenije.

NACIONAL: S druge strane, kod velikog broja ljudi stvara se osjećaj solidarnosti i nesebičnog ponašanja. Kako tumačite te dvije krajnosti?

Tijekom pandemije u Hrvatskoj svjedočili smo dobroj reakciji većine građana na apele iz Civilnog stožera za pridržavanjem mjera distance, relativno dobrom snalaženju sustava u obrazovnom sektoru, velikom trudu nastavnika, školskog osoblja i roditelja da obrazovanje funkcionira usprkos izvanrednim uvjetima, zdravstveni sustav je za sada spreman i dobro se nosi s pandemijom. Različite profesionalne udruge i institucije uključile su se u društveno korisne akcije, psiholozi pružaju besplatno savjetovanje i pomoć građanima, kulturne institucije su svoje sadržaje učinile djelomično dostupnima, znanstvene institucije daju svoj doprinos.

NACIONAL: Kako se vaša institucija uključila u borbu protiv te ugroze?

Kako se formalno obrazovanje svih učenika osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj zbog zatvaranja škola uzrokovanog epidemijom COVID-19 odvija isključivo u online okružju, u ovim izvanrednim okolnostima i moja matična institucija Centar za istraživanja i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu posvetila se tome da podrži odgojno-obrazovne radnike i učenike osnovnih i srednjih škola pomoću serije edukativnih videa o učenju za učenike osnovnih i srednjih škola. Čini se da se na individualnoj i institucionalnoj razini pojavila svijest da smo svi povezani i da je pandemija proizvela empatiju kakve prije nije bilo. Pojavila se svijest da samo zajedno možemo izići iz ove krize i ljudi su ohrabreni kada vide da mjere imaju utjecaja i kada dotiču živote onih u potrebi.

NACIONAL: Koliko je velika opasnost da u ove dvije velike ugroze u Hrvatskoj i Zagrebu, epidemiji i potresu, na površinu isplivaju sve slabosti hrvatskog društva – nejednakost, siromaštvo, korupcija, povećanje broja socijalnih slučajeva?

Dvije velike ugroze, pandemija i potres, pokazale su nam dobre strane i ogolile loše strane hrvatskog društva. Pandemija nas je senzibilizirala za težak položaj najranjivijih skupina u društvu i proizvela društvenu solidarnost, a potres u Zagrebu bio je bolno otrježnjenje za one koji dosad nisu uočavali kakvo je vođenje glavnog grada i u što se ulagalo resurse, od nacionalne do lokalne razine. Devastacija potresom velikog broja stambenih objekata, Gornjeg i Donjeg grada, bolnica, škola, velikog broja značajnih kulturnih institucija, pa i političkih sjedišta, pokazala je da smo kao društvo dopustili da nam se ugrozi temeljno funkcioniranje. Ulagalo se u vanjske simbole, fontane, fasade, spomenike, što je u redu, ali nije smjelo ići na uštrb temeljnih materijalnih preduvjeta za život i zdravlje i normalno političko, kulturno i obrazovno funkcioniranje.

NACIONAL: Ako kriza potraje i ako se za nju ne pronađu adekvatni odgovori, kolika je opasnost političkih napetosti i socijalnih nemira?

Kako sada stvari stoje, čini mi se da je u Hrvatskoj relativno mala vjerojatnost kako za političke napetosti, tako i za socijalne nemire. Za to je dijelom odgovorna, u ovom trenutku, neupečatljiva oporba, ali i relativno dobro nošenje vladajućih s trenutačnom krizom zbog pandemije, iako će se eventualne političke tenzije najbolje osjetiti nakon što bude vidljiv učinak predloženih gospodarskih mjera. Socijalni nemiri u doba ovakve krize nisu vjerojatni jer građani tijekom krize nemaju kapaciteta za takve borbe, pogotovo dok god je ekonomska, zdravstvena i egzistencijalna sigurnost ugrožena. Budući da je pandemija bila egzogeni događaj koji je zahvatio čitav svijet, građani odgovornost za tu krizu ne projiciraju na vladajuće i njeno rješenje ne ovisi samo o našoj državi. Potres je, pak, zahvatio samo dio stanovništva Hrvatske, a svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo upravljanjem gradom građani mogu iskazati na izborima za gradonačelnika.

NACIONAL: Kako izolacija može utjecati na mlade ljude, koje su potencijalne opasnosti i kako ih preduhitriti?

Mladi ljudi vjerojatno su posebno pogođeni mjerama izolacije, ali kako je riječ o modernim generacijama, vjerojatno su socijalni život preselili u nove tehnologije koje i inače češće koriste nego stariji građani. Mlade ljude treba obiteljskim i širim društvenim angažmanom usmjeriti na konstruktivno provođenje vremena i senzibilizirati za pomoć starijim članovima, bilo društva, bilo obitelji, budući da su mladi nešto manje rizična skupina u pogledu zdravstvenih rizika tijekom pandemije. Također, potrebno je educirati djecu i mlade o opasnostima na internetu, s obzirom na to da je boravak kod kuće pogodan trenutak za kriminalce i trgovce dječjom pornografijom. Izvješće Europola ukazuje na pojačanu kriminalnu aktivnost uslijed ove zdravstvene krize. Stoga je potrebno zaštititi i educirati mlade i o opasnostima korištenja interneta u današnjem trenutku.

NACIONAL: Kakve opasnosti prijeti temeljnoj društvenoj skupini odnosno obitelji kao takvoj?

Vrijeme izolacije s obitelji za mnoge je, osim prilike za bliskost, donijelo i izazove zbog potenciranih društvenih okolnosti koje se reflektiraju na pojedince, stoga raste i mogućnost konflikta unutar obitelji. Potrebno je da kao društvo obratimo pažnju na fizičko, ali i psihičko zdravlje pojedinaca i obitelji koje su u krizi i osiguramo potrebnu savjetodavnu i praktičnu pomoć. Posebnu pažnju treba posvetiti mogućem porastu obiteljskog nasilja, koje se već dešava u Francuskoj, gdje je prijavljeno oko 30 posto više slučajeva obiteljskog nasilja od uvođenja ograničenja kretanja. Dom je, kako je to pokazala UN-ova studija, najopasnije mjesto za žene diljem svijeta. Potrebno je osigurati pojačane institucionalne mjere koje će biti spremne na takve izazove i u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koliko je važno u ovakvoj situaciji sačuvati zdrave obiteljske odnose i održati zdravu komunikaciju u obitelji i društvu?

Zdravi obiteljski odnosi temelj su psihološke dobrobiti pojedinaca, ali i socijalne dobrobiti. Svi zdravi odnosi, pa tako i obiteljski, počivaju na poštovanju i otvorenoj, iskrenoj i dobronamjernoj komunikaciji. Komunikacijske vještine koje stječemo u obitelji i bazični obiteljski odnosi i vrijednosti formiraju nas za cijeli život, a to se reflektira i na našu okolinu i sve društvene odnose. Kakve su nam prevladavajuće vrijednosti, takva će nam biti i zajednica – više ili manje orijentirana na kompeticiju, suradnju, zajedništvo ili individualizam.

NACIONAL: Najugroženija skupina svakog društva su stariji ljudi, što sve treba napraviti da se oni ne osjećaju suvišno i odbačeno od obitelji i društva?

Ovo je prilika da kao društvo odamo poštovanje starijim članovima putem društvene solidarnosti, solidarnosti koja promovira javno zdravlje, a ne samo osobnu sigurnost.

To znači misliti na druge, ne gomilati hranu i medicinske proizvode, donijeti potrepštine starijem susjedu (bez kontakta), uključiti mlađe članove društva, tinejdžere i studente, da pomognu starijima. Posebno su ugrožena skupina tijekom ove pandemije beskućnici, koji su rizični po više kategorija rizika.

U Hrvatskoj ima oko 2000 beskućnika i u ovom ključnom trenutku trebaju pomoć države. Vidjeli smo kako Kanada otvara hotele da bi sklonila beskućnike s ulica zbog koronavirusa, a kako reagira SAD – smještanjem beskućnika na pod vanjskog parkinga, unutar crte, zbog distance. Pitanje je koji će pristup hrvatsko društvo izabrati, ali nadajmo se da će biti human jer se vrijednost društva vidi u odnosu prema najranjivijim članovima.

NACIONAL: Kako se sami nosite s krizom, dio obitelji vam je u Splitu, k kako se brinete jedni o drugima?

Da, dio obitelji mi je u Splitu i nismo se vidjeli već neko vrijeme, ali svakodnevno komuniciramo i snalazimo se putem poziva i videopoziva. Iako mi nedostaju, držim se poruke njemačke kancelarke Angele Merkel: “Sada je trenutak kad držeći razmak od druge osobe pokazujemo da se za nju brinemo.” Što se prije svi discipliniramo, kriza će prije proći i život će krenuti dalje. Nadajmo se na boljim i solidarnijim osnovama.