Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice“ nova je knjiga Snješke Knežević, povjesničarke umjetnosti, znanstvenice i plodonosne autorice niza studija, članaka i knjiga, koja je najveći dio svoje pet desetljeća duge karijere i istraživačkog rada posvetila upravo povijesti urbanizma i arhitekture Zagreba. Snješka Knežević je vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti, aktivna članica Društva povjesničara umjetnosti i mentorica novim generacijama doktoranda.

Nakon „Zagreba u škarama“, knjige kritika, polemika i komentara na račun zapuštenosti i zloupotreba arhitektonske i kulturne baštine glavnoga grada, kao i neoliberalne prakse urbane kolonizacije koja je bila najvidljivija pri devastiranju Varšavske i parkovna poteza od Zrinjevca do Glavnog kolodvora, nova knjiga govori o javnim prostorima bitnim za identitet Zagreba – njegovim trgovima i parkovima, kao i načinu na koji su nastajali. Osobito se bavi sustavnim urbanističkim planiranjem kojim su upravljale gradske vlasti prije i nakon katastrofalnog potresa 1880. pa sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća. Knjiga u izdanju naklade ArTresor bogato je opremljena povijesnim, ali i recentnim fotografijama grada čiji su autori brojni poznati fotografi – od Toše Dabca i Tonke Kulčar do Damira Fabijanića i Ines Novković.

Knjiga je nastala na temelju članaka koji su većim dijelom objavljeni u časopisu Zagreb, moj grad, čija je vlasnica i glavna urednica Biba Salata Rajković s kojom Snješka Knežević godinama surađuje, no sadrži i tekstove objavljene u drugim časopisima i knjigama. Bivši urednik AGM-a Bože Čović prvi je došao na ideju da od tih članaka nastane knjiga, no nakon njegova odlaska u mirovinu Snješka Knežević potražila je druge izdavače i u međuvremenu nadopunila tekstove. Čini se da ovaj naslov dolazi u pravom trenutku – nakon još jednog potresa koji je poharao Gornji grad i donjogradsku jezgru, dok je zbog političkih igara i na brzinu raspisanih izbora donošenje Zakona o obnovi odgođeno do daljnjega. Snješka Knežević i sama stanuje na Gornjem gradu, koji je teško pogođen potresom, i jedna je od nekolicine stanara koji su ostali u svojem domu.

NACIONAL: Vaša nova knjiga „Zagrebački povijesni parkovi, trgovi i neke ulice“, koja je upravo tiskana, bogato je opremljena fotografijama. Jeste li vi odlučivali kako će to biti vizualno prezentirano?

Uvijek sama opremam studije i knjige. Htjela sam pokazati genezu javnih prostora u gradu i zato sam inzistirala na povijesnim fotografijama, ali i na recentnima, kako bi se ilustrirale velike promjene koje su nastale tijekom desetljeća. Neke od njih bile su pozitivne, ali u posljednje vrijeme događa se bezobzirna uzurpacija i komercijalizacija najreprezentativnijih javnih prostora, osobito parkova takozvane Zelene potkove. No za razliku od „Zagreba u škarama“, u kojoj su sadržane žestoke kritike i polemike, u ovoj knjizi gotovo nema kritike. Tekstove i članke objavljene u različitim izdanjima pokušala sam ujednačiti tako da tvore smislenu cjelinu.

NACIONAL: Zašto ste odlučili pisati upravo o povijesnim trgovima i parkovima Zagreba?

Oni su glavni nositelji urbaniteta i individualnosti grada. Svi su oni od svog nastanka pa do 1918., odnosno do završetka Prvog svjetskog rata i pojave modernizma, doživjeli različite promjene – od povijesnog Markova trga, Kaptola ili do Britanskog trga, koji je od njih mnogo mlađi. Povijesno središte Zagreba definirano je regulatornim osnovama iz 1865. i 1887. godine. Zato u knjizi nema Krešimirova trga, koji je vrlo važan, ili Kvaternikova trga, iako su i oni povijesni, ali su nastali u drugoj epohi. Ali svi ti prostori koje prikazujem doživljavali su određene promjene i kasnije, sve do danas. Tekstom i slikom nastojala sam dokumentirati te promjene. Transformacija je u biografiji svakog živoga grada konstanta.

NACIONAL: Puno se pisalo i govorilo u posljednje vrijeme o tome kako je katastrofalni potres koji se dogodio prije 140 godina zapravo bio poticaj za izgradnju i razvoj Zagreba, odnosno Donjeg grada kakvog danas znamo. Možete li to usporediti s današnjom situacijom? 

Velika je razlika između tih dvaju potresa. Potres 1880. godine zatekao je Donji grad u nastanku. On još tada nije bio formiran. Plan Donjega grada iznesen je u prvoj modernoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1865. i dorađen u drugoj osnovi iz 1887., dakle nakon potresa. Međutim, do 1880. već su izgrađene neke važne javne zgrade – kao što su izraelitski hram, pravoslavna crkva, neke palače na Zrinjevcu, koji je, usput rečeno, otvoren kao park 1873. Znamo da je zgrada Akademije bila završena nešto prije potresa i da je u njemu stradala. Dakle, neki punktovi koji su utjecali na formiranje javnih prostora već su postojali. Potres koji je razrušio ono što je otprije bilo u Donjem gradu, a to je sve bila substandardna, dakle loša gradnja, dao je veliki zamah investicijama i gradskim projektima. Zagreb je tako dobio novi centar ispod starijih povijesnih naselja – Gradeca i Kaptola. Kad kažem „gradski projekti“, mislim na suvremeni pojam „urbani projekt“ koji se realizira javnom i privatnom inicijativom i sredstvima. Gradske vlasti tada su se brinule za javne prostore pa je u regulatornoj osnovi iz 1887. planirano mnogo javnih parkova i trgova, više nego što je na kraju realizirano. Bilo je to doba optimizma i zanosa, doba povjerenja u gradsku vlast da će izgraditi ono što je planirano.

NACIONAL: Nakon ovog potresa svjedočimo potpunom kaosu, dva mjeseca su građani prepušteni sami sebi, ne zna se tko će financirati obnovu, a zakon o obnovi odgođen je za vrijeme nakon izbora. Kako to komentirate?

Ne bih ulazila u političke razloge, razmirice i sukobe između gradske i državne vlasti. Naravno da je žalosno što još nemamo zakon o obnovi, što još nisu procijenjene štete i što u budžetima Grada i Države nisu predviđena sredstva za obnovu. U međuvremenu je Vlada RH promptno darovala Bosni i Hercegovini 46 milijuna kuna za suzbijanje infekcije koronavirusom, pozivom na ustavne odredbe, ali je Zagreb donedavno ostavila po strani. Samo da podsjetim – nakon potresa 1880. na izvanrednoj sjednici gradske skupštine 12. studenoga, dakle tri dana nakon potresa (9. studenoga), zaključeno da se Zemaljsku vladu zamoli izvanredna pomoć od 100.000 forinti i zatraži zagovor bana za uzimanje državnog zajma od milijun forinti. Izabran je odbor za raspodjelu zajma i pomoć građanima, kojem je Vlada smjesta dala na raspolaganje zatraženih 100.000 forinti, ali nije odobrila zajam zbog visine svote. No 442 pojedinca dobila su beskamatni zajam od 500 forinti, koji je kasnije otpisan, a pomoć u novcu dobilo je i oko tisuću građana. Nakon čišćenja ulica i otvaranja prometa gradom, od 18. siječnja 1881. počinje obnova. Danas vidimo da se sanira samo ono najnužnije. Dakako, to je neizbježno jer se mora osigurati ljudima da mogu koliko-toliko normalno živjeti. No ono što je bitno reći jest da je posljednji potres zatekao izuzetno zapušteno i neuređeno središte „metropole“.

NACIONAL: Je li se statičkim saniranjem zgrada i sustavnim ulaganjem novca iz velikog gradskog proračuna mogla prevenirati tako velika šteta?

Nije. Nažalost, proces degradacije i zapuštanja trajao je desetljećima i da budemo sasvim objektivni, moramo reći da ga je ova gradska vlast naslijedila. Na Gornjem gradu postoje tzv. inzule, unutar kojih se desetljećima gradilo sve i svašta – manji stambeni objekti, skladišta i slično. Njihova situacija može se vidjeti samo iz zraka. S druge strane, blokovi Donjega grada ispunjavani su godinama substandardnom, uglavnom „divljom“ gradnjom – u doba industrijalizacije u gotovo svim dvorištima nicale su obrtničke radionice, pogoni, čak i male tvornice. Odavno, prije više desetljeća, izrađeni su planovi revitalizacije Gornjega grada i Kaptola, kao i Donjeg grada, a postoji i mnogo studija za takozvane kritičke točke, osobito interpolacije. Bilo je bezbroj ideja da se unutar velikih donjogradskih blokova formiraju pasaži, koji bi dobili javnu namjenu kao pješačke oaze, igrališta, parkovi. Od toga je, nažalost, vrlo malo realizirano. Još prije četrdeset godina vidjeli smo na studijskim putovanjima različite modele obnove – u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj – koja je najviše stradala od bombardiranja na kraju Drugog svjetskog rata. Što se tiče financiranja obnove, i prije europskih fondova u svim se tim zemljama uvijek radilo o trijadi: grad, regija, država. Sjećam se, na primjer, jedne gotičke kuće u Regensburgu koju su privatni vlasnici željeli obnoviti. Njima je uređenje te kuće financirala država. Oni sami na kraju nisu ništa platili.

NACIONAL: Gradonačelnik Bandić optužio je građane da su sami krivi za štetu nastalu na zgradama u kojima su privatni stanovi. Je li Grad trebao ulagati u takve kuće, s obzirom na to da imaju povijesnu vrijednost i važne su za vizuru grada?

Nisu građani krivi. Kako sam već rekla, postojali su planovi revitalizacije u kojima su bili postavljeni svi kriteriji za obnovu. I financijski, i sociološki, i konzervatorski. Na tim su planovima radili naši najbolji stručnjaci. U to se doba uglavnom računalo na javna sredstva. Kasnije, kad smo ušli u kapitalizam, jedini novac za obnovu privatnih kuća postala su sredstva spomeničke rente. Deset ili više godina bila sam u povjerenstvu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture koji se bavio obnovom iz tih sredstava. Moram reći da je gradonačelnik Bandić tada tražio da prednost dobije Gornji grad. Mi smo se toga držali iako smo smatrali da treba obnavljati i druge dijelove povijesnog središta. Ali ta sredstva nisu bila prevelika i nije se moglo obnoviti sve što je trebalo. Vlasnici su sami morali sudjelovati u manjem postotku. Neki su željeli obnoviti svoje kuće, no većina nije, jer se i tada smatralo da je to posao države pa su građani očekivali da se u obnovu ulože javna sredstva. Ni jedna od tih kuća koje su tada bile obnovljene nije stradala u ovom potresu. Sve su neoštećene, barem izvana.

NACIONAL: Bandić je na čelu Zagreba 20 godina. Zar se nije moglo sustavno obnavljati centar grada, koji nekoliko ulica dalje od Trga bana Jelačića izgleda kao da je jučer završio rat?

Sigurno da se moglo učiniti više drugačijom i pametnijom politikom vođenja grada. No ja se u ovoj novoj knjizi ne bavim time. U knjizi „Zagreb u škarama“ bavim se samo problemima eksploatacije i degradacije povijesne jezgre. Zagreb je posljednjih godina pretvoren u opći dernek. Nažalost, od ogromnog prihoda od turističkih manifestacija, poput Adventa, nijedna kuna nije potrošena na scenografiju tih evenata, naime, na obnovu kuća i javnih prostora. Zašto to pitanje nitko nije postavio u Gradskoj skupštini?

NACIONAL: Gradonačelnik smatra i da oni koji ne mogu održavati svoje nekretnine, poput umirovljenika koji su rođeni u centru grada, ne trebaju tamo živjeti. Zar bi se stariji sugrađani sada trebali seliti u Jelkovec iako su rođeni, na primjer, u Gajevoj?

Znam da to zvuči okrutno i nemilosrdno, ali to potvrđuju opći procesi. Govorim o gentrifikaciji. To znači da se u atraktivne dijelove gradova, sa starim građevinama, doseljava bogatija klasa, uređuje luksuzne stanove i istiskuje autohtono stanovništvo. Poznati je primjer „briselizacije“. Svojevremeno se u Bruxellesu svjesno zapuštao dio povijesne jezgre kako bi se mogao srušiti i na njegovu mjestu izgraditi nova komercijalna četvrt, mnogo veće gustoće. To je, nažalost, nezadrživ proces i događa se u cijelom svijetu.

NACIONAL: Prilikom izrade nacrta zakona o obnovi struka se digla na noge – arhitekti, urbanisti, građevinari i povjesničari umjetnosti pobunili su se jer nisu bili dovoljno uključeni. Je li vas netko pitao da sudjelujete?

Početkom travnja bila sam pozvana da dam primjedbe na Program obnove povijesne jezgre Gradskog zavoda za prostorno uređenje. Upozorila sam da povijesna jezgra da ima preširoke granice. Te su granice definirane u doba kada se nije mnogo znalo, dakle, nemaju znanstvenu podlogu, pa tako one obuhvaćaju prostor od Kvaternikova trga do Črnomerca, što je apsurdno. Na primjer, dio Zagreba od Draškovićeve do Kvatrića nastaje dvadesetih godina prošloga stoljeća, i to židovskim kapitalom, pa se tada nazivao „Judenviertel“. Ja se zalažem, iako imam dosta protivnika u struci, da se ta granica redefinira. Jezgra bi bila dio grada koji je formiran u 19. stoljeću – od Draškovićeve do Frankopanske i Tuđmanova trga, a na jugu do pruge. To neće biti lako revidirati jer su te granice upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. No mislim da je sada prilika da se to napravi. U Društvu povjesničara umjetnosti sudjelujem u grupi koja radi na platformi o obnovi povijesnog središta i komentaru na Zakon o obnovi koji je u javnoj raspravi.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate program Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba za obnovu područja povijesne jezgre Zagreba koja ima status zaštićenog kulturnog dobra?

Iznijela sam neke kritike, ali i dala sugestije. Naime, smatram da bi se Zavod trebao usmjeriti na dva aspekta: kao prvo, na preliminarnu odnosno hitnu sanaciju objekata povijesnog središta kako bi se osigurale životne funkcije. Ali ta i takva sanacija u budućnosti morat će se nužno podvrgnuti doradi, dakle reviziji. Tek kad završi faza najnužnije sanacije, trebat će pripremiti generalni koncept obnove, u kojem bi – kako se u dokumentu navodi – sudjelovale sve meritorne struke i eksperti. Što se tiče Savjeta gradonačelnika, koji je predložen u tom dokumentu, smatram da će on imati puko formalno-reprezentativni karakter. Odnosno, trebao bi potvrditi legalnost odluka, a poznato je da sadašnji gradonačelnik o svemu odlučuje sam. Sam proces obnove, ma kako bio artikuliran sadržajno i vremenski, ne bi trebalo personalizirati ni politizirati. Drugim riječima, graditi na njemu karijere ili ih učvršćivati. U demokraciji su poznati i definirani udjeli politike (političara) i struka (eksperata) u takvim ili sličnim projektima.

NACIONAL: Postoji opravdani strah da će se pod izlikom obnove graditi ružne interpolacije i narušiti vizura grada. Što mislite o tome?

Svaka obnova je ujedno i transformacija. Ne možete očekivati da će grad izgledati isto kao prije. Dakako, kada se radi o povijesnoj jezgri, želimo da ona zadrži svoj identitet unatoč promjeni. Vidimo da se svi boje interpolacija. Ali interpolacija sama po sebi nije zlo, ovisi samo o tome kakvi joj se kriteriji postave. Ima, naravno, ekscesa, ali interpolacija može biti i kontekstualna i kvalitetna. Za „kuću bez prozora“ na početku Preradovićeve ulice, krivnju snosi u prvom redu Zavod za zaštitu spomenika kulture. Nezamislivo je dopustiti tako nešto u povijesnoj ulici, s kućama u nizu i licima okrenutih ulici. Što se tiče kuća koje će se morati rušiti, a još ne znamo koliko će ih biti, nisam u načelu za replike, odnosno kopije fasada. Postoje dvije metode koje su se u Europi razvile nakon Drugog svjetskog rata. Jedna je model Varšave – što znači scenografski princip pa fasade izgledaju isto kao one prije razaranja. Međutim, sve te kuće izgrađene su od armiranog betona i sve imaju drugačiju namjenu. Ta se metoda periodično javlja u različitim zemljama i dosta je popularna. U Njemačkoj je razvijen drugi pristup, poštuju se parcela, dimenzije kuća i geometrija fasade, ali se ne rekonstruira stilski dekor. Time se htjelo poručiti da obnovljeno ne smije izgledati kao da se ništa nije dogodilo. Jer se dogodio Hitler.

NACIONAL: Konzervatori će vjerojatno imati drugačije mišljenje?

Ne znam. Naši konzervatori koji utvrđuju kriterije za intervencije na objektima ili u povijesnim ambijentima, nažalost su konzervativni, ne poznaju ili ne respektiraju iskustva svojih europskih kolega, onemogućuju svaku transformaciju, svaku inovaciju. I ta struka se mora reformirati. Zagreb sada ima mogućnost da se osvježi, da se modernizira i uz to sačuva svoj identitet. Naravno, za to treba postaviti suvremene principe i omogućiti kreaciju. Zagreb ima dovoljno izvrsnih i potvrđenih arhitekata. Osim toga – Zagreb ima pravo pozvati u pomoć svijet, vrhunske europske arhitekte s djelom i ugledom, barem kao konzultante. To znači da trebamo širokogrudnu, kultiviranu gradsku upravu, koja će to znati organizirati. Ako će se raditi kao do sada, klijentelistički i mafijaški, neće biti napretka. Pretpostavka svega je potpuna promjena, u prvom redu osoba koje sada vode grad i donose odluke.