Grgo Jelavic/PIXSELL

REDATELJ SAŠA BOŽIĆ UOČI PREMIJERE PREDSTAVE ‘GULLIVER’ U KAZALIŠTU ŽAR PTICA

U kazalištu Žar ptica 28. rujna bit će izvedena prva ovosezonska premijera, „Gulliver“ Jonathana Swifta u režiji Ksenije Zec i Saše Božića. To je druga predstava u ovom kazalištu koju je režirao isti dvojac, a Božić, ujedno i pomoćnik intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za dramski program, dao je intervju.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za „Gullivera“ i kako ste postavili predstavu?

„Gullivera“ kao naslov ponudio nam je ravnatelj kazališta Žar ptica Drago Utješanović i Ksenija Zec i ja smo se oduševili. „Gulliver“ je klasično djelo literature, a došla su vremena gdje moramo ponovno učiti ne samo najmlađe, nego i sve stanovnike ove zemlje univerzalnim vrijednostima koje proklamira klasična literatura. A to su prema našemu mišljenju u „Gulliveru“ razumijevanje i prihvaćanje drugih i drugačijih. Pitanje stranca jedno je od osnovnih pitanja suvremene Europe i ono kroz Swiftove često cinične zapise o nomenklaturi moći jedne imaginarne, utopijske državice itekako odzvanja i danas.

NACIONAL: Imat ćete dosta pokreta, što je svojstveno svim predstavama koje radite. Zašto vam je pokret tako važan?

Izbjegavam takve podjele. Nije mi pokret važan, važan mi je kreativni angažman izvođača. On podrazumijeva jednaku količinu odgovornosti za umjetnički projekt, kao što je redateljska odgovornost. Dakako da ta vrsta odgovornosti predstavlja ne samo angažman retorike, nego i spremnost na igru, a tijelo reagira impulzivno, otvoreno. Ksenija i ja cijenimo zaigrana, misleća tijela na sceni. U ovom projektu glumci ne koriste pokret kao osnovno oružje, bavili smo se i teatrom objekta, novom ritualnošću i antropologijom glumčeve igre.

NACIONAL: Gulliver koji dolazi Liliputancima je stranac, drugačiji od njih. Koliko je za djecu važno raditi predstave koje ukazuju na to da se različitost mora cijeniti i voljeti i da je to bogatstvo?

Gulliver je stranac za Liliputance, koliko su i Liliputanci stranci za Gullivera. Pripovjedna perspektiva naše predstave je iz vizure Gullivera, ali meni su podjednako važni Liliputanci. Naš Gulliver preuzima ulogu antropologa, onoga koji se stalno čudi i pokušava shvatiti. Veća je tu borba Liliputanaca. Oni su prikazani kao iznimno homogena zajednica i to zajednica u otporu prema ideji stranca. Zanimljivo je kako zajednica kontrolira, prihvaća i pokušava prikriti disonantne glasove unutar vlastitih pravila održanja. U toj borbi da kao zajednica jedni među drugima otvorimo dijalog, pojavom stranca, nalazim edukativnu vrijednost ove predstave.

NACIONAL: Prošla je prva sezona Dubrovačkih ljetnih igara u kojima ste pomoćnik intendantice za dramski program. Kako ste zadovoljni prvom sezonom, gdje ste osjetili najveće probleme?

Nisam osjetio probleme. Ne znam zašto bih trebao krenuti od problema. To nije način na koji osjećam stvari. Sezona je bila burna, otvorili smo dijalog i sa zajednicom i sa zainteresiranim posjetiteljima Dubrovnika. S velikim idealizmom, naš tim predvođen Dorom Ruždjak Podolski pokušao je rastvoriti što znači pitanje sinergije festivala i građana, sraz baštine i moderniteta i unatoč različitim prohtjevima i zahtjevima, mislim da smo u toj osnovnoj misiji festivala i uspjeli. Svakako bih spomenuo čak dva europska projekta koji smo uspjeli osvojiti i to u velikoj konkurenciji i u kratkom roku od kada smo počeli raditi. Tko je to uspio od ostalih kulturnih institucija ove države? Ja znam jednu, Teatar ITD i Kultura promjene Studentskog centra. Pa evo vidite što se događa tamo.

NACIONALDLJI već godinama ima silaznu putanju, što je potrebno da ga se vrati na stari put?

Silaznu putanju u odnosu na što? Mantra o silaznoj putanji festivala ili bilo koje kulturne inicijative ni na koji način nije mi zanimljiva, ja ne pripadam toj generaciji. Kada se govori o zlatnim vremenima dubrovačkog ljetnog festivala, govori se o 60-im i 70-im godinama. Pa to je razdoblje potpuno druge države i druge kulturne politike! Većina umjetnika koja je stvarala te predstave je mrtva, ove godine napustio nas je i gospodin Paro. Većina gledatelja tih predstava također je mrtva. Meni su takve usporedbe doista smiješne. Mi trebamo stvarati novu publiku, davati prostor mladim umjetnicima i pokušati dovesti relevantne europske umjetnike u naš kulturni kontekst, a ne neprestano žaliti za zlatnim vremenima, kojih čak nismo ni svjedoci. Koju ste vi predstavu zlatnog doba Igara gledali? Ja nisam ni jednu. Ja se tada nisam ni rodio. Ne smatram da Dubrovačke ljetne igre trebaju služiti muzeifikaciji tzv. neupitnih nacionalnih veličina niti biti elitistička zabava za malobrojne. Kao najveći nacionalni festival one moraju promovirati vrijednosti zajednice, davati šansu novom naraštaju umjetnika, tražiti dalje puteve ambijentalnosti u teatru i neprestano otkrivati i razotkrivati našu nacionalnu baštinu.

NACIONAL: Vi ste se dosta oslonili na mlade, što je izvrstan put, je li to način na koji se može vratiti publika, i to posebno mlada?

Moj osnovni impuls bili su razvojni projekti, dakle ne samo promjena programskog jezika. Ja prvi nisam za nametanje samo jedne vrste estetike, ma koja ona to bila, u kulturi doista treba cvjetati 1000 cvjetova. Kad kažem razvojni, mislim na širenje i razvoj strukture samog festivala, a ta struktura treba biti zdrava i ne treba ovisiti o tome tko joj je na čelu. U tom smislu svakako sam najponosniji na programe razvoja publike i spomenute partnerske projekte za koje smo dobili sredstva od Kreativne Europe, jer oni omogućuju razmjenu ideja koja je dugoročna, rekonfiguriraju odnos sa zajednicom festivala koja je, čini mi se, bila zapostavljena prošlih godina. Projekti poput Future Epics koje razvijamo s partnerima iz četiriju europskih zemalja rastvaraju pitanja naše kulturne baštine, s kojom se treba kritički baviti. Presretan sam s programima poput Karnevala životinja koji je doslovce ispunio Knežev dvor najmlađim Dubrovčanima i u kojem su se oni susreli s izvedbom jednog zahtjevnog glazbeno-scenskog djela. Ili izložba „Užasi zavičaja“ koja je okupila više od 30 dubrovačkih suvremenih likovnih umjetnika i to u značenjski poignantnom prostoru Sponze. Ti umjetnici se nisu libili ući u polemički odnos sa suvremenošću Dubrovnika kao destinacije, ali i uopće s idejom percepcije ljepote.

NACIONAL: Što osjećate da kulturi kronično nedostaje, na čemu se mora raditi?

Kriterija na razini kulturne politike a odgovornosti za kulturu na razini umjetnika i umjetničkih udruga i asocijacija. Ponovo spominjem slučaj kulture u Studentskom centru. Više od užasa samog čina smicanja jedne za ovu državu neizmjerno bitne kulturne inicijative, doista mi je bolno kako šira umjetnička zajednica na taj barbarski čin gotovo da i ne reagira. Nataša Rajković je uz Bobu Jelčića naš kulturni brend, jedan od rijetkih u Europi. Strašan je način na koji je nakon više od 10 godina kvalitetnog rada, nagrada, kultnih predstava, europskih projekata u gotovo nemogućim uvjetima cijeli njen umjetnički i produkcijski tim okrutno smaknut. To je način na koji se institucije ove države odnose prema projektima koji podupiru suvremene i mlade umjetnike, budućnost kulture. Još mi je gora nereakcija umjetničkih udruga ove zemlje koje su se na tu nakaradnu odluku oglušile, uz izuzetak Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao da zaboravljaju da bi se to moglo i njima dogoditi sutra. Taj stravičan događaj tjera me na ozbiljno razmišljanje o odlasku iz ove zemlje. Ja imam relativno stabilnu karijeru u polju europskog suvremenog plesa i kad vidim da takvi kulturocidi u Hrvatskoj prolaze bešumno, pitam se jesu li svi naši napori potpuno uzaludni.

Komentiraj