STJEPAN MESIĆ: ‘Slučaj Janaf pitanje je nacionalne sigurnosti, kao i Ina koja je isto imala svoj klub, ali na Zvijezdi’

PREMIJER JE MORAO IMATI SAZNANJA O AFERI JANAF. Ne detalje, no trebao je znati da službe provjeravaju određene informacije jer je riječ o jednoj od najjačih firmi u Hrvatskoj

Sukob na relaciji premijer Andrej Plenković – predsjednik Zoran Milanović pomno prati i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Iako ne želi otvoreno stajati na stranu ni jednog od njih dvojice, ističe da je kulminacija društvene mržnje koja se manifestirala i napadom na Markovu trgu, posljedica dugogodišnjeg prešutnog toleriranja desničarskog revizionizma. Mesić je različite interpretacije tog napada usporedio s tumačenjima da je u raketiranju Banskih dvora 7. listopada 1991. jedina meta bio predsjednik Franjo Tuđman i podsjetio što se sve tog dana uistinu događalo. Aferu JANAF usporedio je sa slučajem Ina i upozorio da bi SOA državni vrh trebala na vrijeme informirati o ključnim događanjima u tako važnim strateškim poduzećima. Govorio je i o svom prijateljstvu s Draganom Kovačevićem i odlascima u njegov klub.

NACIONAL: Kako komentirate okršaj predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića koji se nastavlja iz tjedna u tjedan, a u kojem su se spominjali i jazavci i zečevi i šmrkavci?

To je uzburkalo u prvome redu medijsku scenu, ali onda i političku, naprosto zato što tako nešto dosad nije viđeno. Mogu reći kako je bilo za moje vrijeme. Ja sam također bio druga politička opcija u odnosu na tadašnjeg premijera Ivu Sanadera i predsjednika Sabora Luku Bebića, ali smo dogovorili da jednom mjesečno imamo zajednički ručak, jednom kod mene, jednom kod Bebića, jednom kod Sanadera. I toga smo se držali. To je bilo bez novina i medija, a mislim da je bilo korisno jer smo ipak neke teme stavljali na dnevni red. Informirali smo se međusobno, ali bez ambicije da prelazimo u tuđu nadležnost. Znali smo svoje ustavne i zakonske ovlasti i toga smo se držali. No u ovome što se sada događa – svemu usprkos – ima i nešto dobroga. Naime, dosadašnje guranje pod tepih opasnosti od povijesnog revizionizma, ustaševanja i desnog ekstremizma, to je prevršilo svaku mjeru.

NACIONAL: Znači, od lijevog nema opasnosti.

Volio bih vidjeti gdje se taj lijevi ekstremizam u Hrvatskoj. Ovaj desni je sveprisutan, brutalan. Lijevi – ne vidim, nema ga. Neki spominju postavljanje jednog umjetničkog djela u Rijeci, gdje je umjetnik prikazao zvijezdu pod kojom je izvojevana pobjeda u Drugom svjetskom ratu, pod kojom je Rijeka ušla u sastav Hrvatske. Riječ je o znaku pod kojim su mnogi poginuli da bismo mi danas uopće imali Hrvatsku.

NACIONAL: Kako biste vi okvalificirali tragičan napad na Markovu trgu i je li premijer, koji je prvo rekao da je bila riječ o pokušaju ubojstva, da bi se potom prebacio na kvalifikaciju terorizma, smio reći da je on bio meta?

Teško je ući u glavu tom pokojnom mladom Bezuku. Neosporno je da je pucao na zgradu Vlade i policajca, nije isključeno da je namjeravao i ući u Vladu. Je li imao još kakve ciljeve, teško je znati. Je li meta bio baš premijer? Teško je to reći. Znate, takvi se događaji obično tumače na različite načine. Podsjetit ću vas na onaj poznati raketni napad na Banske dvore. Nekoliko dana prije toga predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade Jugoslavije, Ante Marković i ja dogovorili smo da se nađemo toga dana u 10 sati u mojem uredu u Banskim dvorima. Bio sam tada još predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i imao sam i ured u Zagrebu, u Banskim dvorima, i u Beogradu, mada tamo više nisam odlazio. I bio je dogovor da Marković u 10 dođe k meni, u 11 predsjedniku Tuđmanu, a u 12 imamo ručak. Budući da smo to sve telefonski dogovarali, vjerojatno je da su nas snimili. U svakom slučaju, Marković je došao k meni, razgovor je bio oko toga kako je on tamo u Beogradu bio opkoljen u zgradi Vlade, jer su svakodnevno pred njegovim uredom bile demonstracije. Pošto je on bio hrvatski kadar, predložio sam mu da se opredijeli jer je očito bilo da se Miloševića ne može zaustaviti. Oko toga smo se i složili. Nakon toga, otišao je predsjedniku Tuđmanu, s njim je bio sat vremena, a onda smo se našli na ručku u toj prostoriji. Nakon ručka trebali smo još definirati neke političke poteze, ali nismo ni sjeli, kad je tadašnja Tuđmanova tajnica Zdravka Bušić nazvala telefonom i poručila predsjedniku da ga trebaju. U tom momentu dolazi do raketiranja. Toliko je bilo prašine da smo se jedva uspjeli spustiti dolje i potom smo otišli u sklonište na Dubravkinu putu koje su još Nijemci izgradili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu smo dogovorili što ćemo dalje učiniti. Ja sam trebao otići u zemlje Beneluxa tražiti priznanje za Hrvatsku koja je već prije toga proglasila samostalnost, Marković je trebao otići u Beč i dogovoriti s međunarodnim institucijama da i one obavijeste svoje vlade, a Tuđman je trebao dogovoriti sa Šeksom da organizira sjednicu Sabora na kojoj će biti donesene odluke o raskidu veza s Jugoslavijom. Ja nisam ni išao kući, već ravno na put, samo sam tražio da mi pošalju robu i četkicu za zube.

 

‘Kad me kontaktirao švicarski konzorcij koji je želio kupiti ili uzeti u zakup rafineriju u Sisku, zvao sam Plenkovića, a on je to spustio na razinu Ćorića koji nije htio primiti Švicarce jer su kasnili 15 minuta’

 

NACIONAL: Kako su izgledale analize napada?

U Hrvatskoj se pričalo samo o tome kako je to bio napad na predsjednika Tuđmana, o tome do danas govore. Međutim, time se umanjuje težina tog vojnog udara. O čemu se radi? Da sam ja kao predsjednik Predsjedništva Jugoslavije poginuo u tom napadu, na moje mjesto došao bi potpredsjednik Branko Kostić koji je bio veći Srbin od svakog Srbina, iako je Crnogorac. Da je poginuo Ante Marković, na njegovo mjesto dolazi Aca Mitrović, srpski kadar. Nije bio neki miloševićevac, ali je bio srpski kadar i vjerojatno bi morao raditi ono što Milošević traži. I da je poginuo Tuđman, u Hrvatskoj bi bilo vrlo teško u takvoj situaciji organizirati izbore jer nismo imali iskristalizirane pozicije. To bi ustvari značilo uspjeh tog vojnog udara. I na kraju bi ispalo da sve funkcionira, Jugoslavija funkcionira, svi su došli na svoja mjesta, Tuđmana bi zamijenio predsjednik Sabora, dok se provedu izbori i ne znamo kojim smjerom bi išla politika dalje. Dakle, sve vam je to u interpretaciji. Nikad još nisam čuo da se kod nas uopće spominje da je netko drugi trebao biti žrtva. Jer mi smo svi bili na ručku, otišli s ručka, a pogođen je upravo taj prostor.

‘Kao predsjednik bio sam uvijek obaviješten o svemu što može zadirati u sigurnost zemlje. Problem je u službi, ako ne informira nositelje izvršne vlasti’, rekao je Stjepan Mesić novinarki Nacionala. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Bezuk je pretraživao i lokaciju Ureda predsjednika, mislite li da je procijenio da mu je tamo nedostupno?

Vjerojatno, mada se očito morao odlučiti samo za jednu lokaciju. Do obje ni u kojem slučaju ne bi stigao.

NACIONAL: Nakon toga, premijer je održao sastanak u Vladi na kojem su bili ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, glavni ravnatelj policije Nikola Milina, šef SOA-e Daniel Markić i županijski državni odvjetnik Jurica Ilić. No o tome je javnost obavijestio predsjednik kojem je ta informacija došla od SOA-e koja mora izvještavati i predsjednika i premijera. Predsjednik je postavio pitanje kako se sada premijer može sastajati s glavnim državnim odvjetnikom vezano uz istragu, a u slučaju JANAF je rekao da ništa nije znao, ništa nije vidio i ništa nije čuo niti je to želio. Plenković se pravdao da su htjeli vidjeti bi li puštanje snimke u javnost ugrozilo istragu, na što je Milanović pitao: “Istragu protiv koga kad je napadač mrtav?” Na temelju toga što je iznio Milanović, smatrate li da je moguće da je Plenković, a i ministar Božinović, lagao da u slučaju JANAF nije ništa znao, ako vidimo na koji se način ovdje direktno uplitao u tijek istrage?

Mogu samo ponoviti ono što sam već rekao. Kada sam bio predsjednik, redovno sam se, jednom mjesečno, sastajao i s premijerom i s predsjednikom Sabora. Razgovarali smo i o tome koje sve informacije imamo. Nije bila nikakva tajna da dobivamo informacije iz obavještajnih krugova. Ja sam uvijek bio obaviješten o svemu što može zadirati u sigurnost zemlje. Problem je u službi, ako ne informira nositelje izvršne vlasti.

NACIONAL: I glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek je rekla da DORH ako procijeni da je u pitanju ugroza nacionalne sigurnosti može dati informacije drugim nadležnim službama, koje bi onda obavijestile koga trebaju. Za slučaj JANAF je rekla da nije bio ugroze nacionalne sigurnosti. No ako se događa veliki kriminal u jednoj od najvećih državnih strateških kompanija koja upravlja glavnim krvotokom nafte, spada li to u nacionalnu sigurnost ili ne?

Apsolutno spada! No imamo i jedan drugi primjer, a to je pitanje Ine. Meni su dolazili predstavnici Ine, Tomislav Dragičević i akademik Mirko Zelić, dok ovaj treći, Jozo Petrović nije dolazio. I Dragičević i Zelić rekli su da imaju informaciju da se prodaje Ina. Pitao sam Sanadera prodaje li se Ina, on je negirao. No ovi su došli ponovno i ja sam opet pitao Sanadera: “Slušaj, ljudi su informirani da se Ina prodaje, a nitko Upravu Ine ništa ne pita. Jer, ako netko nešto zna o Ini, to zna Uprava. I slušaj, ja ću ići s time u javnost.” Sanader je na to rekao da nema potrebe da idem u javnost, jer se ne radi o prodaji Ine, nego da će se samo na drugi način modificirati upravljanje Inom. Modificirati! Nisam znao što mu ta modifikacija znači, ali očito je da je Ina otišla u ruke Mađarima na način o kojem mi ništa nismo znali. A evo vidite, od kada je taj problem s Inom, da najveći gospodarski subjekt može otići u tuđe ruke, a da obavještajne službe to ne prate. U ovom slučaju su zakazali, ili nisu znali, ili nisu htjeli znati. Ili je informacije imao samo jedan od nas trojice.

 

‘U Hrvatskoj se pričalo samo o tome kako je napad na Banske dvore u listopadu 1991. bio napad na predsjednika Tuđmana. Time se umanjuje težina tog vojnog udara. Ondje smo bili i Ante Marković i ja’

 

NACIONAL: Kako ocjenjujete politiku Plenkovića prema Ini? Ina nije još ni otkupljena niti se našao novi strateški partner. Sisačka rafinerija je zatvorena, a modernizacija u Rijeci može trajati pitanje koliko dugo.

A što da vam kažem, kad su mi se javili predstavnici jednog švicarskog konzorcija koji su htjeli kupiti ili s ful programom na pet godina iznajmiti rafineriju u Sisku, a moguće i rafineriju u Rijeci, obavijestio sam o tome premijera Plenkovića i objasnio mu da, ako ništa drugo, to može koristiti kao municiju za pregovore s Mađarima koji su tvrdili da u Hrvatskoj nema dovoljno sirovina. Švicarci su čak tvrdili da te proizvode ne bi plasirali za tržište MOL-a, nego će ih plasirati dalje. Plenković je to spustio na razinu ministra Ćorića, a on nije želio primiti Švicarce jer su kasnili 15 minuta na sastanak na koji su doletjeli privatnim avionom. Dočekala ih je tajnica i rekla da je ministar Ćorić rekao da ih neće primiti, jer oni kašnjenjem pokazuju da podcjenjuju institucije hrvatske države. Dok je to govorila, ministar je otvorio vrata, ali i dalje ih nije htio primiti jer je već promijenio svoj raspored, pa su se dogovorili da će im dati drugi termin. No, koliko znam, do danas taj termin još nisu dobili. I od toga ništa.

NACIONAL: Zašto je predsjednik Milanović za ministra Ćorića rekao da je mađarski potrčko, mislite li da ima neke informacije ili ga je samo htio uvrijediti?

Vjerojatno ima neke informacije, pretpostavljam da je riječ o prodaji naše nafte u MOL-ove rafinerije umjesto da se prerađuje kod nas. Jer ako su Švicarci nudili zakup rafinerije, trebalo je s njima barem sjesti i utvrditi je li ponuda ozbiljna. Da zaposliš svoju rafineriju, umjesto da je zatvoriš.

NACIONAL: No imamo situaciju da se sada čak i Rafinerija Rijeka zamrzava preko zime, a Ina uvozi 270 tisuća tona dizela.

Švicarci su htjeli uzeti i jednu i drugu rafineriju, ali pretpostavljali su da neće moći obje pa su tražili samo Sisak, ali na kraju ni od toga nije bilo ništa. To je samo dokaz da taj problem s MOL-om nije od jučer, a tvrdnje o tome da će Hrvatska otkupiti Inu nisu mi uvjerljive.

NACIONAL: Gubi li tako Hrvatska svoj suverenitet?

Bez ikakve sumnje jer riječ je o resursima koji su bogatstvo ove zemlje i treba ih koristiti.

NACIONAL: Smatrate li, dakle, da je premijer imao saznanja o aferi JANAF?

Morao ih je imati, možda ne detalje. No trebao je znati u najmanju ruku to da službe provjeravaju određene informacije jer se tu ipak ne radi o nekom kiosku, već o jednoj od najjačih firmi u Hrvatskoj. Mi sada ne znamo ni to, je li prigovoreno službi što nije na vrijeme informirala premijera, odnosno predsjednika. Jer sad vidimo kakva je to afera koja je mogla biti riješena lijevom rukom.

NACIONAL: Odvjetnik Anto Nobilo smatra da nije riješena jer je u to vrijeme HNS, čiji je Dragan Kovačević bio kadar, bio strateški partner Vlade. Međutim, vi ste isto bili u Kovačevićevu klubu i bili ste dobri s njim.

Bio sam dva puta, ali kako je to dosta davno bilo, kad su me novinari pitali jesam li bio u vrijeme korone, rekao sam da ne znam točno, već se samo sjećam da me Kovačević, s kojim sam prijatelj, pozvao jednom na prasetinu, a jednom na jelenski gulaš. No kada sam to spomenuo „mojim“ policajcima oni su rekli: “Ma neee, mi sve bilježimo. To je bilo prije korone, i jedan i drugi slučaj.” Pošto su oni uvijek sa mnom, to je lako i provjeriti.

 

‘Kovačevića sam pitao čiji je taj klub jer me interesiralo, idem u klub, a ne znam čiji je. Rekao je da tu ima pet, šest firmi koje su suvlasnici. Dalje nisam ispitivao jer sam kao predsjednik dva ili tri puta bio u klubu Ine’

 

NACIONAL: Jeste li posumnjali da bi Kovačević bio takav megaloman, kao što mu se stavlja na teret? Je li on i dalje imao političke ambicije jer je prije htio biti predsjednik SDP-a?

Nisam primijetio da kod njega postoje ambicije da se vrati u politiku gdje bi bio stalno angažiran, iako je bio cijelo vrijeme vezan uz politiku, nije živio od politike. I nisam uopće kod njega primijetio neki ekstra luksuz.

NACIONAL: Jeste li znali da ima devet stanova?

Nisam znao ni gdje stanuje, a pogotovo ne koliko stanova ima. Niti me to interesiralo. S druge strane, on je bio dobar sugovornik, poznavao je dovoljno hrvatske gospodarske prilike, a i prilike u Slavoniji. Ovo što sada izlazi u javnost, moram priznati da me iznenadilo, jer se nikada nije ponašao na takav način, da bi se čovjek morao zamisliti i zapitati što iza toga stoji.

NACIONAL: Zašto je uopće ljude pozivao u klub, a ne u neki restoran, primjerice? Da vas nitko ne vidi, ili?

Ne znam, ali kad sam pozvan u klub, prvo su moji pratioci otišli i provjerili gdje je to. Kad sam došao u taj prostor, vidio sam stepenice koje idu na kat i stepenice koje idu u podrum, ali nisam išao ni gore, niti dolje, već sam bio samo u tom međuprostoru, gdje se nalazi šank i stol, a stane možda desetak ljudi. Nisu imali ni svoju kuhinju nego su to dovozili, ne znam odakle.

NACIONAL: A niste se sreli s Ćorićem u klubu, niste znali da i on tamo zalazi?

Ne, nisam znao. Samo sam pitao čiji je taj klub jer me interesiralo, idem u klub, a ne znam čiji je. Kovačević mi je rekao da tu ima pet, šest firmi koje su suvlasnici. Dalje nisam ispitivao jer sam svojevremeno, dok sam bio predsjednik, dva ili tri puta bio u klubu Ine. Ina je imala svoj klub negdje iznad Zvijezde. To je bio jedan pristojan i vrlo ugodan restoran, samo za njihove poslovne partnere i tamo su primali goste. Nakon što smo bili na nekom skupu, pozvao me direktor Ine da odemo na ručak k njemu u taj klub.

NACIONAL: To se isto zvalo klub?

Da, samo je bio nešto drugačiji nego ovaj, to je bio pravi restoran s poslugom.

NACIONAL: Zbog tih detalja oko kluba i toga tko je što ondje jeo, u drugi plan pala je suština cijele priče, a to je korupcija koja ima svoj korijen u državnim poduzećima. Smatrate li da premijer zaista iskreno namjerava provoditi borbu protiv korupcije ako znamo da korupcija izvire upravo iz državnih poduzeća i to preko političkih kadrova? Da su oni ti koji dirigiraju procesima javne nabave od kojih kreću problemi s namještanjima.

Znate, jednom sam razgovarao s jednim našim građevinskim poduzetnikom iz Australije koji za projekte uzima druge firme, podizvođače specijalizirane za određene dijelove radova. Njemu je bilo nezamislivo da bi uzimao nešto “ispod stola” kako bi angažirao neku od tih firmi. To je u Australiji nemoguće i zato što ta zemlja ima jako dobre zakone i kontrolu podrijetla imovine. Da je imao bilo kakav višak keša, odmah bi mu došla inspekcija, zatvorila ga i on bi izgubio licencu.

NACIONAL: Da, ali ovdje govorimo o korupciji koja proizlazi od ljudi koji upravljaju državnim tvrtkama. Ima li premijer stvarnu želju boriti se s time? Ako znamo da se politički kadrovira po svim tim tvrtkama i da, dok je tako, tu nema pomoći.

Kod nas se javne nabave izigravaju kako bi na natječajima prošli oni koji moraju proći. Dogovorno se prijavljuju i oni čije su ponude znatno više i oni sa znatno nižim ponudama koje su neizvodljive. To je stalna praksa. Ali ima pomoći, ako bi kontrolni mehanizmi bili takvi da se to sprječava u prvim pokušajima. Dakle, moguće je, ali mora postojati kontrola. Jer, gdje god se pojavi velika korupcija, znači da je izostala bilo kakva kontrola.

NACIONAL: Svjedočili smo ovih dana da se na društvenim mrežama prijetilo premijeru, sumnjivci su odmah uhićeni, ali vidjeli smo i brojne druge primjere gdje su ozbiljne prijetnje izrečene i zastupniku Bojanu Glavaševiću i bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću, a i mnogi drugi se sad javljaju koji su dobivali prijetnje. Kakve ste vi prijetnje dobivali?

Bilo je raznih vrsti prijetnji, od telefonskih do pismenih, preko onih vulgarnih, ali i prijetnji različitih političkih strašila, drukčije ih ne mogu nazvati, koja su sve više i više dobivala pravo građanstva. U tome je cijeli naš problem. Jer na jednoj strani ste imali bujanje povijesnog revizionizma, gdje se oni koji su donijeli slobodu ovoj zemlji proglašavaju neprijateljima i zločincima, dok s druge strane odgovora nije bilo. Manipulira se događajima nakon završetka Drugog svjetskog rata, žrtvama rata i poraća. Da počnemo s Bleiburgom. Kada je kapitulirao Treći Reich, sve kvislinške tvorbe, kakva je bila i tzv. Nezavisna Država Hrvatska, morale su također kapitulirati. NDH, međutim, nije kapitulirala. Vojska, ustaše i domobrani borili su se u povlačenju prema austrijskoj granici još desetak dana. Poginulo je više od 1500 partizana, a više od 3000 ih je ranjeno. Sve se to ne bi dogodilo da je NDH kapitulirala. Na Bleiburškom polju, nakon što su Englezi tu šaroliku grupaciju u kojoj nisu bili samo Hrvati, predali partizanima, pokušan je proboj, desetak ih je poginulo, bilo je nekoliko samoubojstva i to je tamo sve. Nakon toga morali su u kolonama ići natrag u Hrvatsku i tu je sigurno bilo retorzije. Toga je bilo, ne može se poreći. Ako netko ubija četiri godine, ako su partizani i svi protivnici režima u NDH strijeljani i vješani bez ikakvog suđenja, logično možeš, pa i moraš pretpostaviti da će doći do osvete. U Jasenovcu nitko nije bio kriv za ove na Bleiburgu, ali mnogi u Bleiburgu su bili krivi za one u Jasenovcu. Međutim, ovim revizionistima to ne znači ništa. Oni pričaju besmislice. I nisu svi kvislinzi otišli i predali se tek deset dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha, već su se razmiljeli po zemlji. U Dalmaciji i Hercegovini zvali su ih škripari, u Slavoniji i ovom dijelu Hrvatske su ih zvali križari. Oni su bili uvjereni da se Zapad obračunao s nacifašizmom, a sada dolazi obračun s boljševizmom i treba zato biti pripravan za taj konačni obračun, u kojem će oni biti saveznici Zapada. Svi križari i škripari nosili su U na svojim kapama i križ u sredini. Zato su ih zvali križari. Ubijali su predstavnike lokalne vlasti, palili zadružne i općinske zgrade, zaustavljali vlakove… Još nisam čuo nekoga u Crkvi da kaže da su te križarske grupe ratovale sve do 1951. godine, dok su borbe s četničkim grupacijama u Srbiji trajale do 1955. U tim borbama s križarima poginuo je i brat Steve Krajačića. Dakle, čovjeka iz vrha vlasti. Poginuli vojnici, milicioneri i pripadnici državne vlasti bili bi otpremljeni u svoja mjesta i ondje pokopani, a križari poginuli u tim borbama bili su pokapani na licu mjesta. I sad dolaze naše vlasti, iskapaju te križare, tretiraju ih kao žrtve poslijeratnih zločina i pokapaju s vojnim počastima. Dakle, u tim novim grobištima koja sad otvaraju uglavnom je riječ o pripadnicima odmetničkih grupacija, poginulima u borbama s organima vlasti. Pri čemu, ponavljam, nakon predaje kod Bleiburga bilo je i likvidacija bez suda, bilo je zločina. No ovu vlast to diferenciranje ne interesira. Oni financiraju ove koji sebe nazivaju povjesničarima i pričaju da je Jasenovac radio i poslije rata.

I da je više ljudi ubijeno poslije rata, nego za vrijeme rata.

NACIONAL: Da, a za vrijeme rata je to zapravo bilo kazalište.

Da, tamo je prikazivana ‘’Mala Floramy’’, ali svi koji su u predstavi sudjelovali, nakon toga su likvidirani. Pa kažu da je čak jedan Židov bio vozač. Ali ne kažu da su ga ubili kad su saznali da je Židov. Dakle, nakon proboja zatvorenika, gdje ih se nekoliko desetaka spasilo, a drugi su svi pobijeni, Jasenovac je miniran, razrušen i ostao zgarište, nije više bilo logora. Dolazi oslobođenje, a 20 sela oko Jasenovca je isto spaljeno. Ljudi se vraćaju u svoje kuće i što traže? Materijal. A tu je bilo ostataka cigle, greda, crijepa… Ljudi dolaze kolima i odvoze taj materijal. A jedna grupa zarobljenih Nijemaca dolazi organizirano iz Stare Gradiške u Jasenovac, tamo im se pripremaju šatori, i oni čiste taj kamen, crijep, ciglu, slažu, seljaci dolaze i odvoze i popravljaju svoje kuće. To su činjenice.

 

‘Kad je Tuđman saznao za sastanak Šeksa i Meštrovića u Parizu, Boljkovac se sjetio kako u Lepoglavi ima nekoliko dobro opremljenih vila s poslugom. Tuđman je rekao: ‘Ostavit ćemo ga tamo, ne smije nastupati”

 

NACIONAL: Je li vam zamislivo da saborski zastupnik Zekanović danas okreće sliku Josipa Manolića naopako usred Sabora? Pod egidom: “Nema Sabora, nema Jože”.

Da nema Jože, ne bi bilo Zekanovića. Ali to on ne može razumjeti, a ne samo on. Ima tih likova jako puno. Joža je bio taj koji je prvi organizirao HDZ. Tuđman je pisao Statut i program. Ali on se nije upuštao u stvaranje organizacije. Organizaciju je stvarao Joža Manolić. Kad su mene Tuđman i Joža zvali da idem u HDZ, ja sam najprije čekao da vidim što će biti sa Savkom, Mikom, Srećkom Bijelićem, grupom iz Hrvatskog proljeća. Oni su smatrali da treba još čekati, ali s obzirom na poruke koje su dolazile iz Beograda sa zborova koje je organizirao Milošević i njegov režim, smatrao sam da se treba što prije organizirati i pošto je Tuđman bio najbliži tome da organizirano pružimo otpor, ja sam prihvatio. A prihvatio sam i iz sljedećeg razloga: Tuđman – borac ‘41., kao i njegov otac. Joža Manolić – borac ‘41. Joža Boljkovac – borac ‘41. Šime Balen, tajnik ZAVNOH-a – borac ‘41. Moji – također borci ‘41. Dakle, mi smo svi u Tuđmanovu krugu. Međutim, mnogi nisu htjeli ići s Tuđmanom. Savka je rekla: “S Tuđmanom ni u isti tramvaj.” Zbog toga smo izgubili značajna sredstva američkih Hrvata koji nisu željeli financirati HDZ ako im se ne pridruže proljećari. Za vrijeme izborne kampanje koja je bila vrlo žestoka, čule su se, to se mora priznati, i razne poruke koje nisu bile, da to najblaže kažem, dobrodošle. Među njima je dosta žestok u kampanji bio Vlado Šeks.

NACIONAL: Šeks?

Da. I Tuđman je pozvao mene, Jožu Boljkovca i Jožu Manolića. Baš sam prije nekoliko dana s Manolićem provjerio taj razgovor s Tuđmanom. Tuđman je rekao da je od francuske obavještajne službe doznao da su se u Parizu sastali Šeks i Mato Meštrović i pravili plan da bi Šeks trebao preuzeti HDZ, a Mato Meštrović bi se trebao kandidirati za predsjednika Republike. A izborna kampanja je bila već u punom jeku. Bilo je nezgodno napasti Šeksa koji je jedan od najangažiranijih agitatora. Što ćemo s njim? I sad mi veli Joža Manolić da se Joža Boljkovac sjetio kako u Lepoglavi ima nekoliko dobro opremljenih vila s poslugom koje su služile za smještaj kad su im dolazili ministri ili strane delegacije u posjet.

NACIONAL: Dakle, on je bio u nekoj vrsti pritvora.

Bio je u nekoj, kako se to sad zove, samoizolaciji. No prvo smo ga pozvali na razgovor. On je rekao da je bio u Parizu, ali je sve ostalo demantirao. Doduše, da mu je Mato Meštrović nešto govorio, ali da je on to odmah odbio. Kad je Šeks otišao, Tuđman je rekao: “Dobro, ostavit ćemo ga neka tamo čeka, samo ne smije više nastupati. Vidjet ćemo kako će proći izbori. Ako mi dobro pobijedimo, nešto ćemo mu dati, ali nikad nikakvu čelnu funkciju.” I zato, dok je Tuđman bio živ, Šeks nije mogao do visokih pozicija. Plenković njega previše uvažava jer valjda misli da je on imao veliki utjecaj na Tuđmana. On nije imao nikakav utjecaj na Tuđmana. Nije mogao u njegovoj vlasti doći na vrh. A to što je bio tužilac, to je dosta žalosno završilo, kada su ubojice obitelji Zec oslobođeni jer advokat nije bio prisutan kada su priznali zločin. No postojali su materijalni dokazi i trebalo im se suditi na temelju tih dokaza. Međutim, tužilaštvo se nije žalilo. Šeks je bio tužilac, ali je tvrdio da on nije imao utjecaja na niže tužilaštvo.

Bivši predsjednik smatra da se u sukobu Armenije i Azerbajdžana radi o dva prava. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

‘Spor između Azerbajdžana i Armenije oko Gorskog Karabaha ne može se riješiti ratom, već samo pregovorima’

NACIONAL: Veliki ste prijatelj Azerbajdžana, kako gledate na eskalaciju sukoba do koje je došlo i tko je u toj priči agresor, a tko žrtva? I može li se to na taj način promatrati?

Ovdje se radi o dva prava. Naime, prije Oktobarske revolucije taj prostor su pokrivali Turci, ali je to prešlo pod vlast Carske Rusije. Gorski Karabah najvećim je dijelom naseljen Armencima, više od 90 posto, ali ova oblast između Gorskog Karabaha i Armenije je naseljena Azerima i Gorski Karabah nema vezu s Armenijom. U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza tu je došlo i do vojnog sudara, Armenci su očistili taj prostor i oko milijun Azera je otišlo u Azerbajdžan, a Armenci su praktički, iako ne formalno, spojili Gorski Karabah s Armenijom. Dakle, tu se radi o dva prava. Pravu Armenaca na u najmanju ruku autonomiju Gorskog Karabaha, ali i prava da komuniciraju s Armenijom. No riječ je i o pravu Azerbajdžana, jer je to bila njegova autonomna oblast, na svoj teritorijalni integritet. Uz sudjelovanje svih strana i uz međunarodnu podršku trebalo bi dogovoriti da se ta autonomija sadržajno riješi na takav način da budu i jedna i druga strana zadovoljne. To se ne može riješiti ratom.


 

Komentiraj