Dana 11. travnja 2011. u Abidjanu, glavnom gradu Obale Bjelokosti, 30-ak francuskih tenkova pozicionirano je ispred netom uništene službene rezidencije šefa države, bombardirane francuskim helikopterima. Laurent Gbagbo je unutra, s više od stotinu ljudi. Naoružani borci u službi njegova političkog protivnika, Alassanea Ouattare, ulaze u ostatke zgrade, zahvaljujući rascijepu u zidu koji je napravio jedan od francuskih tenkova. Gbagbo im se predstavlja: on je njihov novi zatvorenik.

Ouattara će se uspjeti snaći u predsjedavanju zemljom. Službeno, ovaj razvoj događaja označava kraj političko-vojne krize stvorene predsjedničkim izborima 28. studenog 2010. godine u Obali Bjelokosti. Ali nije završeno. Iza scene, neki glumci rade s točno određenim ciljem: da zauvijek maknu Gbagboa s političke scene te zemlje.

U Parizu, Afrički odjel Ministarstva vanjskih poslova je u previranju. Stéphane Gompertz, šef ovog odjela, 11. travnja 2011. napisao je u e-mailu nekolicini francuskih diplomata i službenika, u Quai d’Orsayu ili u predsjedničku palaču – Nicolas Sarkozy, tadašnji predsjednik, blizak je prijatelj Alassanea Ouattare. Francuski ‘kolaborator’ glavnog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu, Luisa Morena Ocampa, »upravo me nazvao«, navodi Gompertz.

»Tužitelj se nada da Ouattaru neće pustiti Gb (znak za Gbagboa)« i da će »stanje regije postati slučaj za ICC što prije moguće«, dodao je, i rekao: »Ocampo će pokušati doći do Ouattare ili nekog od njegovih rođaka«.

Tužitelj ICC-ja dobit će isto tako neke poruke, koje su dio povjerljivih dokumenata dobivenih od Mediaparta i analiziranih od EIC-ja kao dio naše istraživačke serije Sudske tajne.

Ovih nekoliko rečenica nisu trivijalne; one su eksplozivne. Zaista, zahtjev tužitelja Ocampa, kako je to prenijela francuska diplomacija, da Gbagboa zadrži u pritvoru pravno nema nikakvo utemeljenje: niti pravnu nadležnost, niti jamstvo uhićenja. Prvo, Ocampo nema čvrst dokaz Gbagboove moguće odgovornosti za zločine protiv čovječnosti koji bi mogli doći pod jurisdikciju ICC-ja, s obzirom na to da njegov ured nije poslao nikakve istražitelje u Obalu Bjelokosti. Sudac isto tako nema nikakav pravni temelj za akciju, što može biti nagoviješteno jer je izrazio želju da zapadnoafrička država napravi »upućivanje slučaja prema ICC-ju«.

Je li tužitelj Ocampo, koji nije želio odgovoriti na naša pitanja, od slučaja iz Obale Bjelokosti napravio instrument pomoću kojeg će izravnati račune u Francuskoj Africi, na rubu pravnog okvira? Elementi koje otkrivamo prvi put dokazuju ovu hipotezu. Isto tako omogućuju bolje razumijevanje neslužbenih iskaza Nicolasa Sarkozyja, objavljenih u knjizi »It remains between us, eh?!: »Maknuli smo Gbagboa, postavili smo Alassanea Ouattaru!«.

Da bismo razumjeli korijene ove afere, moramo se vratiti u prosinac 2010. U to vrijeme kontekst je vrlo specifičan u Obali Bjelokosti: izbila je kriza oko rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora 28. studenog. Od 3. prosinca zemlja je imala dvojicu predsjednika.

Prvog, Ouattaru, bivšeg potpredsjednika Međunarodnog monetarnog fonda, izborna komisija proglasila je pobjednikom, a komisija je uglavnom bila sastavljena od predstavnika njegove stranke i njegovih saveznika. Drugog, Gbagboa, predsjednikom je proglasilo ustavno vijeće pod predsjedanjem njegovog rođaka, koji je evidentirao prijevare u dijelu zemlje pod vojnom kontrolom, a to je 60 posto teritorija, koje su učinile Ouattarine pobunjene snage Forces Nouvelles.

Prekoračivši svoje ovlasti, Ujedinjeni narodi, koji su u Obali Bjelokosti prisutni otkad su Forces Nouvelles započele sukob krajem 2002., stali su na stranu Ouattare, kao i SAD i, povrh svih, Nicolas Sarkozy, njegov prvi saveznik.

Dana 11. prosinca 2011., osam dana nakon izbijanja ove krize bez presedana, francuska diplomatkinja Béatrice Le Fraper, koja je bila glavna savjetnica za ICC od 2006. do lipnja 2010., prije nego što se priključila francuskom predstavništvu u UN-u u New Yorku, namamila je Ocampa. »Moram znati što ste dobili od razgovora s Alassaneom Ouattarom«, napisala mu je diplomatkinja, koja isto tako nije željela odgovarati na naša pitanja.

U to vrijeme traje medijacija s Afričkom unijom i sigurnosna situacija još uvijek je stabilna. Tužitelj ICC-ja već radi bez ikakvih ograda s glavnim protagonistima državne krize. Ovo se može učiniti kao da je u potpunoj kontradikciji sa zahtjevima o »neovisnosti« ili »nepristranosti« nametnutima Statutom Suda. Kad je razgovarao s Ocampom, Ouattara je bio u nevolji: imao je podršku Zapada, ali nije imao podršku svih afričkih država, onog dijela koji je podržavao njegovog protivnika. Da stvar bude još gora, Gbagbo je taj koji je prisegnuo 4. prosinca 2010. pred institucijama Obale Bjelokosti i koji ima moć nad moći.

Vlada koju je formirao Ouattara vodi samo Hotel du Golf, Ouattarino sjedište u Abidjanu. U stalnom kontaktu s Nicolasom Sarkozyjem i francuskim veleposlanikom u Obali Bjelokosti, Ouattara je tražio izlaz iz ove situacije, koja, ako se nastavi, sigurno ne bi išla njemu u korist. Od samog početka, u ICC-u je prepoznat jedan od alata za izlaz iz te krize.

Ali, prema dokumentima koje je prikupio Mediapart i koje je analizirao EIC, Sud je uglavnom iskorišten, a možda i izmanipuliran, kako bi se umiješao u očekivani odlazak Gbagboa s vlasti. Dana su mu dva izbora: odlazak s vlasti ili preuzimanje rizika da preostale dane svog života provede u Haagu. U prvom koraku ICC je bio razmatran kao prijetnja, a zatim je manifestom kojim su zanemarena pravila procedure, Sud izmanipuliran kako bi postao najbolji alat za micanje Laurenta Gbagboa s političke scene.

Prema Rimskom statutu, osnivačkom sporazumu Međunarodnog kaznenog suda, osoba može biti upućena u postupak pred sud na tri načina: putem države članice Vijeća sigurnosti UN-a, Ureda glavnog tužitelja ako su zločini počinjeni na teritoriju države članice UN-a ili ako to zatraži država koja je priznala jurisdikciju ICC-a. Međutim, u ovom je slučaju postojala jedna velika prepreka. Krajem 2010. godine Obala Bjelokosti nije ratificirala Rimski statut. U travnju 2003. Vlada je prihvatila nadležnost suda, ali izjava o potpunom priznanju nadležnosti predstavljala je potencijalni problem zbog različitog tumačenja o djelokrugu rada Suda. Tijekom trajanja krize, koja je 2011. prerasla u rat, Ured tužiteljstva i francuske vlasti, koje su pritiskale Ocampa da radi na ovom predmetu, tražili su način kako bi premostili prepreku zbog neratificiranja Rimskog statuta, ali u tome nisu uspjeli. U travnju 2011. nitko u Haagu ili u Parizu nije pronašao način na koji bi se ICC legalno umiješao u sukob koji je trajao u Obali Bjelokosti.

Tog sudbonosnog 11. travnja 2011. tužiteljstvo nije imalo pravne osnove zatražiti od Ouattare da ne oslobodi Gbagboa. Bez obzira na to Gbagbo je bio držan kao zatvorenik i dva dana kasnije je poslan u grad Korhogo na sjeveru države. Prethodne noći tužitelj je primio kratku poruku od francuskog diplomata Frapera: „Jeste li razgovarali s Ouattarom?“

U Korhogou Gbagbo će biti zatvoren 24 sata dnevno u malenoj privatnoj kućici i neće moći vidjeti svijetla dana. Njegov tamničar bio je vojni zapovjednik Forcesa Nouvellesa Martin Kouakou Fofié koji se od 2006. nalazi na listi UN-a te ga se sumnjičilo ozbiljne zločine uključujući i izvansudska pogubljenja. Laurent Gbagbo, koji je tada imao 65. godina, napokon će biti optužen za gospodarski kriminal od strane državnih tužitelja u kolovozu 2011. godine nedugo nakon što su UN u Abidjanu javno izrazili zabrinutost oko uvjeta njegovog zatočenja. Dok je Gbagbo malaksao u Korhogou, nastavili su se razgovori između Francuske, Ureda tužiteljstva haaškoga suda i Ouattare. Slučaj je čak spomenut tijekom sastanka između francuskog ministra vanjskih poslova Alaina Juppéa i generalnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona na marginama susreta G8. U izvještaju francuske strane navodi se da su se Ban Ki-Moon i Juppé složili da transfer Gbagboa u Haag pruža najveću garanciju za njegovu sigurnost. Mjesec dana kasnije Ocampo je napokon podnio zahtjev kojim bi se na njegovu inicijativu pokrenula istraga u Obali Bjelokosti.

U listopadu 2011. suci su odobrili zahtjev tužiteljstva. Čak i prije ove odluke, Ured tužiteljstva, francuske i vlasti Obale Bjelokosti, kao i UN počeli su s pripremama za prebacivanje Gbagbe u Haag te je u Abidjanu, Parizu i Haagu održano nekoliko sastanka. U studenom je Ouattara javno postavio pitanje o daljnjem razvoju događaja, a jedan je član Ureda tužiteljstva svoje kolege obavijestio  o telefonskom razgovoru s Ouattarom. Predsjednik Obale Bjelokosti želio se susresti s Ocampom kako bi znao koje poruke može prenijeti diplomatima koje je će krajem tog mjeseca susresti u Bruxellesu.

„Treba savjet tužitelja“, uporan je bio taj zaposlenik Ureda i 26. studenog sve se dodatno ubrzava. Ocampo se u Parizu susreo s Ouattarom tadašnjim diplomatom Stéphaneom Gompertzom, koji nije odgovorio na naše upite. Tri dana kasnije Gbagbo je prebačen u Nizozemsku.

Po nama dostupnim informacijama, 2013. jedan od sudaca ICC-a zatražio je od tužitelja da ponovno prouči predmet koji nije imao dovoljno dokaza da se krene sa suđenjem, ali Gbagbo nije bio pušten na slobodu. Godinu dana kasnije optužen je za počinjenje zločina protiv čovječanstva jer je sa svojim suradnicima organizirao zločinački pothvat za ostanak na vlasti koji je rezultirao smrću najmanje 167 osoba. Suđenje bivšem šefu države traje od siječnja 2016., a s njim je na optuženičkoj klupi i Charles Blé Goudé.

S druge strane, za zločine koji uključuju i masakr 800 civila u gradu Duékouéu u ožujku 2011. koje otkrio Međunarodno Crveni Križ, Alassane Ouattara i njegov saveznik Guillaume Soro do danas nisu odgovarali. Sud nije izdao niti jedan nalog za počinitelje tih zločina.

Krajem 2011. na sastanku s Fatou Bensoudom, tada zamjenicom Luisa Morena Ocampe, Alassane Ouattara je otišao toliko daleko da je čak izrazio zabrinutost zbog situacije njegovog premijera Soroa i činjenice da je Soro vrlo zabrinut zbog intervencije ICC-a. No, Soro se nije pretjerano trebao brinuti jer je danas predsjednik Nacionalne skupštine Obale Bjelokosti.

Komentiraj