SLOBODA ILI CENZURA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA 2017.: Novi zatvori bez zidova ili platforme za građansku participaciju

Objavljeno u Nacionalu br. 1025, 14. prosinac 2017.

Nakon što je Facebook blokirao korisnike koji su se referirali na presudu šestorki i samoubojstvo Slobodana Praljka, udruga U ime obitelji od premijera je tražila da kontaktira Facebook i što hitnije reagira. Nacionalovi sugovornici govore o mogućnostima, značenju i dosegu društvenih mreža

Facebook je blokirao brojne korisnike koji su se u svojim objavama referirali na presudu “šestorki” i samoubojstvo Slobodana Praljka. Među osobama čiji su profili i upisi blokirani našli su se i novinar Ivan Hrstić i povjesničar Ivo Lučić, profili nekih desnijih medija u Hrvatskoj i BIH, a manje se spominjalo da su u aktivnostima na toj društvenoj mreži privremeno onemogućeni i Antifa Šibenik, Antifa Zagreb, Antifašistički vjesnik i portal Lupiga. Definiravši to kao cenzuru, prošlog tjedna udruga U ime obitelji u dopisu upućenom premijeru Andreju Plenkoviću, ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću zatražila od njih reakciju u najkraćem mogućem roku. Udruga čija je predsjednica Željka Markić otišla je i korak dalje, sugerirajući konkretne mjere kao što su otvaranje posebne e-mail adrese MUP-a na koju građani mogu slati pritužbe onda kada su im objave i profili blokirani iako se drže pravila te apeliranje na MUP da preko sredstava javnog priopćavanja pozove hrvatske građane da dojave sve “konkretne slučajeve cenzure od strane Facebooka koji se odnose na izražavanje mišljenja o haaškoj presudi i iznošenje činjenica o pozitivnoj ulozi RH, HV-a i HVO-a u obrani BIH te zabranu objava koji iznose svjedočenja o malo poznatim zločinima Armije BIH nad Hrvatima”. Na kraju su predložili vladajućima da stupe u kontakt s Facebookom i odrede kako će ta društvena mreža provoditi ustavnu i zakonsku odredbu o slobodi izražavanja i zabrani cenzure dok posluje u Hrvatskoj.

U širem smislu, ovim se otvara pitanje granica slobode govora i definicije cenzure kada je riječ o društvenim mrežama koje su s jedne strane zasebni virtualni entitet, a s druge samo odraz stvarnosti. Kada prestaje sloboda govora na Facebooku i počinje poštovanje internih pravila ove američke firme koja ima europsko sjedište u Irskoj? Može li se uprijeti prstom u Facebook tako da se tvrdi da u tom slučaju iza jedne privatne firme stoje pojedinac, grupacija, ideologija, sustavnost i logika – ili je rješenje, po principu Occamove britve, ono najjednostavnije, ono koje zahtijeva najmanji mogući broj pretpostavki? U ovom slučaju, najjednostavnije objašnjenje je da se objave u kojima se spominje Praljak brišu s jedne strane zato što je on od 29. studenog službeno ratni zločinac, neovisno o različitim gledištima na tu presudu ili njezine dijelove, a s druge strane zato što je počinio samoubojstvo pa se takve objave u krajnjoj liniji mogu shvatiti kao slavljenje tog čina.

Martina Grešković, direktorica Odjela za društvene medije agencije 404, za Nacional je komentirala slučaj koji su jedni nazvali cenzurom, a drugi teorijom zavjere. “Facebook nema praksu samoinicijativno blokirati i uklanjati objave i račune korisnika niti se prati toliko detaljno svaka javna rasprava i sve aktualne teme. U ovom slučaju organizirano su se prijavljivale objave, profili i stranice, a zadatak Facebooka bio je da ih uz pomoć njihova algoritma analizira i u slučaju pronalaska elemenata govora mržnje, neprikladnih obilježja i vizuala, to ukloni, do čega je i došlo. Iako su pravila Facebooka prilično jasna, problem je što ljudi s njima nisu upoznati, iako smo o svemu obaviješteni pri registraciji. Mislim da se nepotrebno digla hajka oko situacije koja nije dobro razjašnjena, nije riječ o uroti i cenzuri Facebooka, nego o organiziranoj akciji korisnika koji su označili sadržaj i stranice kao neprikladne. Suludo bi bilo da Facebook koji je jedan od glavnih izvora prometa medijima cenzurira njihov sadržaj”, objasnila je Martina Grešković.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković rekao je za Nacional da sloboda govora mora biti jednaka bez obzira na platformu na kojoj se neka informacija plasira i da je jednako tako svaki oblik cenzure neprihvatljiv, neovisno o temi i platformi. “Ne znam kakav je sadržaj ‘blokiranih’ postova na Facebooku, ali obraćanje Željke Markić premijeru Plenkoviću u vezi tih blokada nema nikakva praktičnog smisla jer niti premijer može niti treba intervenirati u takvim slučajevima. Facebook je privatna kompanija na koju se primjenjuju zakoni SAD-a. Blokiranje sadržaja na Facebooku događa se barem dijelom i na temelju djelovanja algoritama koji prepoznaju određene sadržaje pa je moguće da bude blokiran netko tko je, primjerice, objavio korektnu vijest o neonacističkom skupu jer je citirao pozdrav sudionika skupa ‘Heil Hitler’. To se dogodilo i nekima u Hrvatskoj”, rekao je Leković.

‘Nije riječ o uroti i cenzuri Facebooka, već organiziranoj akciji korisnika koji su označili sadržaj i stranice neprikladnima’, kaže Martina Grešković iz agencije 404

Prema podacima Odjela za društvene medije agencije 404, Facebook je najpopularnija društvena mreža u Hrvatskoj s 1,8 milijuna korisnika. Za usporedbu, Instagram se može “pohvaliti” s njih 730.000, Linkedin s više od 350.000, a Twitter ne daje javne podatke, ali prema zadnjem podatku u Hrvatskoj postoji 40.000 aktivnih i pasivnih korisnika te društvene mreže. To je, posebice kada je riječ o Facebooku, statistika koju ne treba podcijeniti, a ti podaci otvaraju pitanje pozitivnog i negativnog utjecaja koji društvene mreže imaju na različite aspekte koji se tiču demokracije, društva i individualne egzistencije. Pitanje o slobodi govora na društvenim mrežama u tom smislu samo je jedno od takvih pitanja. Primjerice, često se problematizira tvrdnja povećavaju li ili smanjuju društvene mreže potencijal za aktivizam i građansku participaciju, odnosno pruža li virtualni prostor samo iluziju djelovanja ili je to prvi korak do stvarnog djelovanja.

Sociologinja Dunja Potočnik s Instituta za društvena istraživanja u znanstvenom radu “Društvene mreže i politička participacija mladih: između aktivizma i slaktivizma” bavila se upravo tom temom. U razgovoru za Nacional istaknula je da je istraživanje društvenih mreža još uvijek u povojima i da postoje brojne teme koje znanstvenici sociološke, politološke i psihologijske orijentacije nisu istražili dok su se, kada je riječ o toj temi, u velikoj mjeri profilirali znanstvenici iz područja računalnih znanosti, ekonomije i neuroznanosti. “Komunikacijske i informacijske tehnologije postale su sredstvo izražavanja društvenih vrijednosti i političkih stavova, a s posebnim su ih entuzijazmom prigrlile mlade generacije. Novi oblici komuniciranja postali su kanali izražavanja skepticizma, apatije i nezadovoljstva mladih konvencionalnim oblicima političkog angažmana. Ovo je posebice izraženo zbog nedostatka povjerenja mladih u sposobnosti tradicionalnih političkih struktura za učinkovito rješavanje društvenih i ekonomskih problema, kao i za uspješno adresiranje izazova koji se nalaze pred mladima. S druge strane, informacijske i komunikacijske tehnologije, naročito društvene mreže, pružaju atraktivno sredstvo za uključivanje građana i podršku pozivu na društvenu akciju. Teoretičari mobilizacije sugeriraju da su internet i ‘virtualna demokracija’ postali privlačni prethodno podzastupljenim skupinama građana i medijator u komunikaciji između suprotstavljenih skupina i društvenih ciljeva. Koncept ‘slaktivizma’ implicira slabu povezanost ‘online’ angažmana s promjenama u vrijednostima i u društvenim učincima. Drugim riječima, postoji bojazan da sudjelovanje u akcijama putem društvenih mreža stvara lažni osjećaj društvenog angažmana, a zapravo odvraća pojedince od stvarnog društvenog angažmana i političke participacije, čak i u temeljnim aspektima poput glasanja na političkim izborima”, rekla je Dunja Potočnik. Prema najnovijim podacima, proizašlim iz istraživanja EU Kids Online, u kojem je Hrvatska jedna od 33 zemlje u istraživačkom timu, skoro osam desetina djece i mladih u dobi od 9 do 17 godina gotovo nikada ne raspravlja o političkim temama na društvenim mrežama, pri čemu nema značajne razlike s obzirom na dob. “Također, raniji podaci pokazuju trend niskog sudjelovanja mladih u organizacijama civilnog društva, što ide u prilog zaključku kako bi velik dio mladih koje društvene mreže potaknu na stvaran društveni angažman vjerojatno bili aktivni i bez pomoći društvenih mreža. Također, budući da pojedinci naginju uključivanju istomišljenika u svoje virtualne prijatelje, poticaj na angažman dolazi od osoba koje već misle slično kao i pokretači akcija, pa ni ovdje ne dolazi do dramatičnih promjena. No nikako ne treba zanemariti doprinos društvenih mreža u osvještavanju određenih društvenih problema, kao i u mobilizaciji velikog broja ljudi pri određenim društvenim akcijama. Jako lijep primjer su javni prosvjedi za obrazovnu reformu održani 2016. i 2017. Tada su upravo društvene mreže bile primarni kanal kroz koji je odaslana inicijativa za javno okupljanje No, pitanje je koliko pojedinaca nastavlja s aktivnostima i nakon takvih akcija potaknutih sudjelovanjem na društvenim mrežama. Po svim uvidima, broj je tek nešto veći od inicijatora akcija”, objasnila je Dunja Potočnik.

Sead Alić, filozof medija i osnivač Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja, odgovorio je za Nacional na pitanje što društvene mreže znače za demokraciju i građansku participaciju. “Društvene mreže su mreže u koje smo ulovljeni mi kao pojedini članovi društva. Stvaraju nam privid sudjelovanja u društvenom, političkom i kulturnom životu. Istovremeno iz mreže ne vidimo da odluke donose isključivo oni koji nisu u mreži. Društvene mreže su naš novi zatvor bez zidova. Kroz uski otvor na vlastitom zidu iščekujemo lajkove drugih zatvorenika i nešto što bi trebalo biti informacijom, a što je u pravilu neko medijski uobličeno sredstvo navijanja. Facebook revolucije pokazale su se kao prvi snažni oblik fotošopiranja svijesti, koordiniranja društvenog stampeda, odnosno proizvodnje iluzije o demokratskom mediju koji može ujediniti energije ljudi spremnih na promjene. Istina je nažalost da su te inicijative bile domišljeno programirane, ideološki nastrojene i da su konzumentima prodavale privid moguće slobode”, rekao je Alić.

Kada je riječ o odnosu tradicionalnih medija i društvenih mreža, po njegovu mišljenju društvene mreže polako, ali sigurno preuzimaju dominantnu ulogu. “One utječu i na jezik tradicionalnih medija, pretvarajući njihove proizvode u svoj sadržaj. Televizijske emisije danas su samo sadržaj medija društvenih mreža. Slično je i s novinama, pa i radijskim emisijama, u onoj mjeri u kojoj su one umreženima uopće zanimljive. Očit je utjecaj društvenih mreža na stare medije. Upravo će one odlučivati o sudbini preostalih tradicionalnih medija. Također treba naglasiti da izjave s Facebooka mogu biti dobar povod za razgovor, inicijativu, pojašnjenje, tekst, radijsku ili televizijsku emisiju. Nesreća je takozvanog novinarstva kada se naprosto prenesu statusi ili komentari, a da se istovremeno ne vidi kontekst, sugovornici i način razmišljanja”, istaknuo je Alić koji Facebook općenito vidi kao sredstvo produbljivanja navijačkih strasti u ljudima, a pogubnim smatra i utjecaj te društvene mreže na porast ego-tripova u virtualnom i stvarnom svijetu. Po njegovu mišljenju nikada nije bilo toliko ljudi koji su vjerovali u lažnu sliku o sebi samima.

‘Iako nemaju dramatičan utjecaj na mijenjanje mišljenja, društvene mreže mogu osvijestiti neki problem ili mobilizirati ljude na akciju’, smatra Dunja Potočnik

Leković je istaknuo da, razliku od klasičnih medija, društvene mreže nemaju uobičajenu strukturu i urednike koji odlučuju što će biti objavljeno ili ne. “Svatko ima pristup društvenim mrežama, proizvodnja informacija odvija se puno brže i ne postoji praktično nikakva kontrola. Ne mislim da ona treba postojati u smislu cenzure, ali u tradicionalnom novinarstvu profesionalci rade, barem u idealnom obliku, po pravilima struke, dok je na društvenim mrežama sve dostupno, a to je posebno zanimljivo onima koji ne prate klasične medije”, rekao je Leković. Što se tiče problematike lažnih vijesti na društvenim mrežama, rekao je da je učinkovitije ako se lažnu vijest plasira preko društvenih mreža, a to čine i neke države preko formalnih ili neformalnih obavještajnih struktura. “Uz svijest o dobrim stranama tehnološkog napretka, treba imati u vidu i one loše. Negativni aspekti ponajbolje se vide upravo na primjeru lažnih vijesti i teorija zavjere: ljudi nekritički objavljuju informacije, drugi ih nekritički prihvaćaju, a novinari često koriste te informacije kao da su one vjerodostojni podaci koji su prošli uređivačke i druge filtere. Nerijetko objavljuju i one informacije koje su neprovjerene, senzacionalističke ili utužive te narušavaju zaštitu privatnosti. Društvene mreže su korisne ako ih se koristi pažljivo i ako se sve informacije provjere na klasičan novinarski način, konkretan primjer je WikiLeaks: te su informacije bile korisne za novinare, ali ih se moralo staviti u kontekst i novinarski obraditi, a ne samo ‘preuzeti’”, istaknuo je Leković, dodavši da svaki neprofesionalni novinarski uradak, makar se radilo o sivoj zoni platforme društvenih mreža, može biti podložan provjerama, upozorenjima i očitovanjima HND-a.

A da je slučaj “neosjetljivosti” Facebooka na različite stavove i ideološke nijanse u Hrvatskoj – a to je “sljepilo” nužan preduvjet funkcioniranja te mašinerije – izazvao žustre reakcije s različitih strana, ponajbolje pokazuje objava na Facebooku povjesničara i bivšeg špijuna Ive Lučića. “Tek što sam pomislio da nešto nije u redu shvatio sam da mi je izbrisan status o Praljku koji je ‘lajkalo’ oko 3.000 ljudi. Da mogu već sutra bi upriličili javno spaljivanje Večernjeg lista. Davno je jedan njihov drug i istomišljenik vikao ‘Zaustavite Reuters’. Nervozni su, uplašeni, razočarani… Praljak im je jednim potezom uništio 20 godina rada. Svjedoci smo fascinantnog događaja kada je jedan plamičak ljudskog dostojanstva razbio dvadesetogodišnji mrak laži i podlosti”, napisao je Lučić u statusu, podijelivši svoj članak iz Večernjeg lista pod naslovom “Suci će do smrti pitati – što ako smo osudili nevinog čovjeka”.

Ivo Lučić, vjerojatno emocijama najnabijeniji komentator u polemici oko presude “šestorki”, otišao je u ovom iskazivanju stava na društvenoj mreži korak dalje od Željke Markić. Za razliku od predsjednice udruge U ime obitelji koja je napala Facebook, zatraživši od dijela Vlade da intervenira, on je u ovoj objavi insinuirao da postoje i više instance koje imaju koristi od brisanja i blokiranja “nepoćudnih” jer su “nervozni, uplašeni i razočarani” zato što subjektivno misli da im je “Praljak jednim potezom uništio 20 godina rada”. Umjesto da se traži organiziranost i logika u nečemu što je automatizam jednog velikog poslovnog subjekta, trebalo bi smiriti strasti i ne pridavati značaj onome što je plod inercije. Virtualni “rat” u kojem su “nastradali” i lijevi i desni samo je preslika svjetonazorskih borbi u stvarnosti. Ova igra u pješčaniku, natjecanje u tome koji će tabor prijaviti više profila i statusa, u većoj mjeri iskoristiti “slabosti” Facebooka i u iskazivanju stavova uspješnije onemogućiti neistomišljenike, samo pokazuje da društvene mreže nisu “otok” na kojem vrijede posebna pravila, nego mazivo koje može sjajno poslužiti za produženu polarizaciju. Samo što ih mnogi, baš kao i vlastite virtualne identitete, shvaćaju preozbiljno.

Komentiraj