Nekog umjetnika najbolje predstavi drugi kreativac, osoba sa sličnim senzibilitetom. Zbog toga ne čudi da su u radu na slikovnici „Šest šetnji Slave Raškaj“, nedavno objavljenoj u izdanju Malih zvona, angažirani književnica Sanja Lovrenčić i ilustrator i grafičar Dominik Vuković. Knjiga sadrži poetično napisani tekst Sanje Lovrenčić, ilustracije Dominika Vukovića koje nadopunjavaju tekst, reprodukcije slika Slave Raškaj i biografiju Slave Raškaj, pisanu na jednostavan i djeci primjeren način.

Slava Raškaj rođena je u Ozlju 1877. a umrla je u Zagrebu 1906. Rođena je gluhonijema, ali to ju nije spriječilo da postane slikaricom. Prvi put je izlagala na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih likovnih umjetnika 1898. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Primala je poduke iz slikarstva kod istaknutog hrvatskog slikara i likovnog pedagoga Bele Čikoša Sesije. Proslavila se akvarelima.

Sanja Lovrenčić istaknula je da velika umjetnost može biti zanimljiva djeci, ako im je se predstavi na odgovarajući način: „U slikovnici koju sam realizirala s ilustratorom Dominikom Vukovićem htjela sam usmjeriti pažnju na sam nastanak likovnih djela, mnogo manje na biografiju Slave Raškaj. Vjerujem da svako dijete može razumjeti šest imaginarnih Slavinih šetnji koje vizualizira ova slikovnica; šetnje su raznolike, ne odvijaju se sve baš u prirodi, no svaka je plodonosna i završava reprodukcijama neke grupe slikaričinih radova. Mislim da smo tako, između ostalog, ukazali i na njihovu tematsku i tehničku raznolikost. U tekstu o šetnjama nenametljivo se govori o Slavinom načinu korištenja akvarela i pastela, o procesu učenja, o slikanju u prirodi kojim se u njezino doba kod nas malo tko bavio i o izboru modela. Djeci je crtanje i slikanje kao aktivnost obično vrlo blisko te mislim da će lako moći razumjeti djevojku koja kroz likovnost istražuje svijet.”

Što se tiče njezina odnosa prema Slavi Raškaj, naglasila je da njoj pomalo smeta sklonost ove sredine da Slavu Raškaj predstavlja dominantno kroz biografsku priču, sentimentalnu i faktografski neprovjerenu:

“Ne mislim da je Slava ‘naše siroče’, kako je titulira jedan poznati autor, ni da je cijeli život bila tek silno nesretna i usamljena. U djetinjstvu i ranoj mladosti imala je obitelj koja ju je voljela i podržavala, brinula se za njezino obrazovanje i napredovanje; imala je i bliske prijatelje koji su je podržavali dok je živjela u Zagrebu. To sam unijela i u slikovnicu: Slava u svoje šetnje uglavnom ne ide sama. Zanimljivo je i njezino školovanje: nakon sedam godina u bečkom institutu za gluhu djecu, nastavila se školovati u obrtnoj školi u Zagrebu i ondje bila vrlo dobra učenica. Sve što uključuje likovnost bilo joj je blisko te je oslikavala predmete poput tanjura i lepeza i crtala vinjete za časopise, istovremeno usavršavajući svoju tehniku akvarela. Njen život u umjetnosti, njen veliki talent – to je ono što mi je zanimljivo u vezi sa Slavom Raškaj. Mnogo manje njena gluhoća, a najmanje njen emotivni život i tragičan kraj, što je, jedno i drugo, prilično teško pouzdano rekonstruirati.”