SLAVNI REDATELJ NA UDARU SRPSKIH NACIONALISTA Seljačka buna protiv Kusturice

Objavljeno u Nacionalu br. 671, 2008-09-22

Poznatog filmskog redatelja Emira Kusturicu stanovnici mjesta Mokra Gora u Srbiji optužili su da provodi strahovladu i tvrde da nije dovoljno dobar Srbin

Emir Kusturica, svjetski afirmirani filmski redatelj, koji je u najgoroj fazi rata na području nekadašnje Jugoslavije napustio Sarajevo i stao na stranu Slobodana Miloševića, kad su Miloševićevi ljudi uništavali taj grad i ubijali njegove dotadašnje sugrađane, koji je godinama bio veliki apologet Miloševićeve politike i toliki slavitelj Srba da je svoje muslimansko ime zamijenio srpskim Nemanja, krstivši se u pravoslavnoj crkvi, našao se na udaru srpskih nacionalista, koji smatraju da nije dovoljno dobar Srbin i ne zavređuje golemi feud koji je dobio na prekrasnoj planini u zapadnoj Srbiji, u mjestu Mokra Gora u općini Užice, nedaleko od Drine i bosanske granice. Tamošnji stanovnici pobunili su se protiv feudalca Kusturice, optužili ga da stvara svoj emirat i pašaluk, i preporučili mu neka to radi u Istanbulu ili Novom Pazaru, te mu zaprijetili da će problem riješiti – mitraljezom.

Kusturica je bio toliko ogorčen da je predsjedniku općine Užice poslao pismo u kojem se odriče titule počasnog građanina Užica koju je dobio 2004. Srbijanska državna televizija emitirala je snimku skupa na kojem su seljaci vrijeđali Kusturicu kao muslimana, čak mu i predbacili da “se premalo služi imenom Nemanja, a još se služi imenom Emir”, tražeći pritom da mu se oduzme povlastica upravljanja golemim područjem njihove općine, pretvorenim u nacionalni park. Predbacuju mu da ih je pretvorio u obespravljenu raju, jer se ne mogu koristiti svojim poljima i šumama kako su to oduvijek činili, nego od njega trebaju tražiti odobrenje koliko će vlastite šume posjeći. Optužuju ga da će zbog njega biti gladni. Da misle ozbiljno, pokazali su i prvim nasilnim činom: sjekirama su uništili veliki natpis na ulazu u njegov nacionalni park.

To što je Kusturica postao upravitelj golemog područja Mokre Gore, jednoga od najljepših dijelova Srbije, nagrada je srbijanske vlasti za to što joj je taj Sarajlija svesrdno propagandno služio ratnih godina, a i sad to čini iskorištavajući svjetsku slavu koju je stekao kao iznimno nadaren redatelj. Kusturica je rođen 1954. u Sarajevu u muslimanskoj obitelji. Otac mu se zvao Murat i bio je funkcionar u ministarstvu (tada sekretarijatu) informiranja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Kao pripadnik komunističke nomenklature prestao je biti vjernik. Majka Senija bila je kućanica. Emir Kusturica bio je loš đak, ali je jako volio film, pa ga je otac poslao na znamenitu prašku filmsku akademiju uz pomoć svoje sestre, koja je bila udana za Ljubomira Rajnvana, dopisnika jugoslavenske novinske agencije Tanjug iz Praga.

Kusturica se nakon akademije vratio u Sarajevo, gdje je isprva snimao dokumentarce, a 1981. i svoj prvi igrani film “Sjećaš li se Dolly Bell?”, koji je postigao golem uspjeh, velikim dijelom i stoga što je odlično pogodio autentični duh Sarajeva i njihovih stanovnika, i za koji je dobio Zlatnog lava u Veneciji. Četiri godine poslije njegov drugi film “Otac na službenom putu” dobio je Zlatnu palmu u Cannesu. I njegov treći film “Dom za vješanje” 1988. bio je jako uspješan, posebno u inozemstvu gdje je publika bila fascinirana njegovim romskim ambijentom.

Jugoslavija je tada već klizila prema raspadu, koji je najkrvaviji bio u njegovoj Bosni i Hercegovini kad je 1992. počela srpska agresija. Većina poznatih stanovnika Sarajeva hrabro je dijelila sudbinu svoga granatiranoga grada i njegovih opkoljenih stanovnika, ali bili su brojni i oni koji su ga napustili. A posebnu pozornost izazvali su oni koji su otišli u Beograd. To su bili mahom sarajevski Srbi, ali među njima je bio i Kusturica, koji je bio smatran Bošnjakom. No on je to uvijek nijekao:

“Moja drama je posve individualna, osobna drama čovjeka koji svoju nacionalnost nije utemeljio na religiji, jer nije religiozan, nego na vrlo racionalnom pristupu jeziku. Kad sam se upitao usred one frke kojim jezikom govorim, jer srpsko-hrvatski više ne postoji, sjetio sam se da sam u školi skraćeno odgovarao – srpski. I ako sad trebam odrediti svoju nacionalnost, određujem je prema jeziku. S velikim ponosom, jer na tom jeziku pisali su velikani europske kulture.”

Kad su mu predbacili da je tako odbacio svoju muslimansku, odnosno bošnjačku nacionalnost, on je dokazivao da je njegova porodica uvijek bila srpska, ali je pod turskim pritiskom u zadnjem valu islamizacije Bosne prije 250 godina uzela islamsku vjeru i prezime Babić iz Hercegovine promijenila u Kusturica. To što su i njegovi roditelji i daljnji preci njegovali muslimansku tradiciju i nosili muslimanska imena uvijek je odbacivao kao nevažno. Jedanput je čak izjavio da se čudi što se bosanski muslimani, kad je počeo rat, nisu kolektivno pridružili Srbima, koji su bili najjači, s kojima su bili najbliži i s kojima bi najbolje prošli.

Kad se rat razbuktao, postao je otvoreni apologet srbijanskog “vožda” Miloševića, o kojem nije mnogo govorio, ali se družio s njegovim suradnicima, čak i fotografirao u zagrljaju s Miloševićevim šefom tajne policije Jovicom Stanišićem. Uporno je opravdavao njegovu politiku, kad je počeo rat u Hrvatskoj, Hrvate je proglasio ustašama, a kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, uz opsadu i bombardiranje Sarajeva, tvrdio je da “jugoslavenska vojska želi samo malo zaplašiti Sarajlije”. Hvalio je JNA i pozivao Bošnjake i Hrvate da se dogovore s njom, jer je ona spremna štititi i njih. Svoj odnos prema Miloševiću ovako je objasnio:

“Nisam govorio protiv njega zato što ne vjerujem u slijepu podjelu u kojoj su jedni dobri, a drugi loši. Nisam povjerovao u tu podjelu ne zbog pozitivnog odnosa prema Miloševiću, nego zbog negativnog odnosa prema onomu što veliki, moćni svijet radi malim narodima.” Kad su 1992. uvedene sankcije Srbiji pa je postojala opasnost da propadne beogradski filmski festival FEST, doveo je u Beograd Johnnyja Deppa i još nekoliko poznatih osoba iz filmskog svijeta, a nagovorio je i svjetske distributere da pošalju filmove pa je tako zaobišao sankcije.

Početkom 90-ih snimio je film “Arizona Dream” za američkog distributera, u kojem su nastupili i slavni glumci Johnny Depp, Jerry Lewis i Faye Dunaway, ali je taj film propao, a s njim i njegove nade da će se afirmirati u Hollywoodu. Tada se vratio u Srbiju i snimio film “Underground”, u kojem je rat na području bivše Jugoslavije alegorično prikazao onako kako je to Miloševiću odgovaralo, kao rat divljih plemena koja su oduvijek bila zaraćena i koja su za divlje krvoproliće, zločine i ratne užase sva jednako kriva. Za taj film, na opće iznenađenje, na festivalu u Cannesu 1995. Kusturica je dobio svoju drugu Zlatnu palmu, velikim dijelom i stoga što je taj film – koji je financirala i Miloševićeva vlada – odgovarao viđenju rata tadašnjih lijevih europskih intelektualaca, koje će se uskoro znatno promijeniti, kad iziđe na vidjelo istina o srpskoj agresiji i zločinima, posebno nakon pokolja u Srebrenici.

Kusturica je u Sarajevu proglašen izdajicom svoga naroda, svoga grada i svojih sugrađana, a on je odgovarao da se samo zalaže za pomirbu te da nije mogao pristati na ocjenu i reći da je za sve kriv Milošević. U Srbiji, gdje su ga slavili kao velikog svjetskog režisera i Srbina, dobro se osjećao. Kad je Milošević svrgnut, Kusturicu je s tom aureolom prihvatila i nova vlast, a posebno se zbližio s Vojislavom Koštunicom, koji ga je 2005. imenovao u nadzorni odbor dnevnog lista Politika. Kusturica je bio Koštuničin čovjek i na beogradskoj televiziji. Zimus je bio jedan od glavnih govornika na velikom prosvjedu protiv zapadnih zemalja koje su priznale neovisno Kosovo.

Film ga je u tom razdoblju manje zanimao, čak je davao do znanja da će prekinuti filmsku karijeru, ali se potom ponovno aktivirao, opet filmom sa sramnom političkom porukom, “Život je čudo”, o ljubavi Srbina i Bošnjakinje u Bosni. U tom filmu Srbi su krajnje milosrdni u pomaganju Bošnjacima za vrijeme rata, za koji su – po Kusturici – ponovno svi krivi. U Cannesu je loše prošao, jer ni europski intelektualci više nisu bili spremni progutati Kusturičinu propagandu.

Budući da taj protubošnjački film nije mogao snimati u Bosni, snimio ga je u sličnom krajoliku u zapadnoj Srbiji, kraj sela Mokra Gora na obroncima Tare i Zlatibora. Za scenografiju su mu poslužile tamošnje stare drvene kuće, ali je sagradio i neke nove u istom stilu i ondje ih ostavio. Zaljubio se u taj kraj pa mu je palo na pamet da ondje stvori svoj novi dom. Obična vikendica nije mu bila dovoljna, nego je htio postati gazda cijelog tog područja. Povukao je svoje veze u srbijanskoj vladi, koja je to područje proglasila parkom prirode, a njega imenovala njegovim direktorom, jer je obećao da će to područje turistički revitalizirati. Počeo se ponašati kao da je sve to njegovo, provoditi vlastite propise, graditi naselje Drvengrad, gdje je podizao drvena zdanja i nove ulice, koje je nazivao po velikim redateljima i srpskim junacima.

Država mu je svesrdno pomagala i odobrila mu da naplaćuje “ekološku taksu” za ulazak automobila te da osnuje vlastiti 16-člani odred rendžera kojim zapovijeda njegov 29-godišnji sin Stribor. Srpske državne željeznice revitalizirale su tamošnju uskotračnu prugu. On je tvrdio da je u sve to uložio i mnogo vlastitog novca. Organizirao je i filmski festival na čije je otvaranje došao i premijer Koštunica. Sve je više iskazivao svoje srpstvo, antiglobalizam, neprijateljstvo prema Zapadu, a sve više simpatije za Rusiju. Na Đurđevdan 6. svibnja 2005. krstio se u srpskopravoslavnom manastiru kraj Herceg Novog u Crnoj Gori i objavio da ime Emir mijenja u Nemanja. U Sarajevu su komentirali da je to “prvi pravoslavac na svijetu čiji se otac zvao Murat”.

Kusturičin projekt Mokre Gore išao je glatko sve dok nije nagovorio srbijanske vlasti da mu već ionako veliko imanje prošire s 3678 na više od 10.000 hektara, čime su zahvaćena i imanja seljaka četiriju sela, među kojima i sela Kremna, gdje su živjeli seoski proroci iz obitelji Tarabić. U tom su selu nastala Kremanska proročanstva, popularna u Srbiji, u kojima se navodno predviđalo stradanje i buđenje Srbije u 20. stoljeću, pa čak i “veličina” Slobodana Miloševića.

Tamošnji seljaci, međutim, širenje Kusturičina carstva i njegovo diktatorsko ponašanje ne žele prihvatiti pa su djelima i riječima pokazali što o njemu misle. Kad je nove granice svog imanja označio pločama, oni su ih srušili i isjekli sjekirama te poručili da on sam isiječe ostale u roku od 24 sata. Na prosvjednom skupu u seoskom domu rekli su da na to ne pristaju, jer će sad i oni morati plaćati ulazak u park da dođu do svojih polja i šuma, da će im biti ograničeno raspolaganje imovinom, a posebno im je smetalo to što će im biti ograničena mogućnost gradnje na tom području.

Napali su Kusturicu koji ondje gradi hotele i skijališta, a oni ne mogu podići ni kolibe za stoku. Za Kusturičin park prirode rekli su da je to “država u državi”. Ljudi na skupu bijesno su napali Kusturicu da im “leteći helikopterom plaši stoku i djecu”. Rekli su da će se obračunati s njegovim rendžerima ako ih počnu ometati na njihovim imanjima, a njemu su zaprijetili “mitraljezima i zoljama”. Jedan seljak rekao je da je Kusturici bolje da ga ne sretne, jer uvijek u kolima ima “barem pištolj ili budak”.

Seljaci ne vjeruju ni u Kusturičino srpstvo, u njegovo nacionalno obraćenje te ga i dalje smatraju muslimanom koji u njihovoj sredini nije dobrodošao. Jedan mu je predbacio to što se i dalje ipak naziva Emirom, a ne Nemanjom, drugi ga je usporedio s Turcima koji su nekoć upravljali Srbijom pa je – igrajući se njegovim imenom – rekao da Kusturica “ovdje stvara emirat, odnosno pašaluk”, aludirajući na turski pašaluk. Treći ga je pozvao da napusti Srbiju kojoj ne pripada, “neka ide u Sarajevo, Novi Pazar ili Istanbul”, “svojim muslimanima” u Bosnu, Sandžak ili Tursku.

Kusturica se jako uzrujao i napisao pismo u kojem se odriče titule počasnog građanina Užica, a posredno poziva vlast da ga zaštiti. Na srbijanskoj televiziji izjavio je da je “potpuno nezaštićen građanin”. Tvrdio je da seljacima ništa neće zabranjivati, osim da devastiraju to područje divljom gradnjom i sječom šuma, te ocijenio da ga to napadaju “nerealizirani lokalni turistički radnici”. Srbijanska javnost se podijelila, dio medija stao je na stranu “velikog režisera koji svojim radom unapređuje taj dio Srbije”, a brani ga i Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja. No dio medija, iako osuđuje prijetnje nasiljem, pita na temelju čega je Kusturica dobio na upravljanje taj golemi feud u najljepšem dijelu Srbije.

Komentiraj