SLAVKO RASBERGER: ‘Mislim da neću biti pozvan na proslavu 100 godina HTS-a’

Iako već 13 godina nije čelnik ATP turnira u Umagu, vještine kojima je Slavko Rasberger vodio taj turnir i u vrijeme rata i u vrijeme besparice su intrigantne. Za Tempo je ispričao dio teniskih priča koje bi trebao, kako sam kaže, pretočiti u knjigu

Slavko Rasberger (80), osnivač i nekadašnja pogonska snaga ATP turnira u Umagu te bivši potpredsjednik Hrvatskog teniskog saveza, godinama razmišlja o pisanju knjige. Biografske naravno, kaže nam da bi bila podijeljena u dva dijela, u prvom bi opisao događaje u posljednjih više od 30 godina tako da se nikome ne zamjeri. No drugi dio knjige bio bi krajnje iskren. „Što mislite, što bi bilo čitanije?“ pita nas na početku razgovora za Tempo. Naravno, drugi dio, naročito ako bi objasnio događaje iz 2009. godine kada je napustio teniski turnir u Umagu. Turnir je tada bio u vlasništvu tvrtke Istraturist, a vlasnik te tvrtke bila je Zagrebačka banka. Od tada, Rasberger nije nikada nije otkrio razloge sukoba koji su doveli do njegova umirovljenja. Kao ni ljudi iz Istraturista i Zagrebačke banke.

„Firma je mislila da je bolje da odem u penziju i da dođe netko drugi koji će to, oni su tako mislili, raditi bolje. Otišao sam u penziju i pet godina nisam ušao na stadion u Umagu. Ja možda nisam bio zadovoljan, ali svejedno…“, sa sjetom nam govori Rasberger. Do promjene je došlo 2014. godine kada je Lukšić grupa kupila Istraturist. „Sreo sam se s Davorom Lukšićem i direktorom Ronaldom Korotajem“, kaže nam Rasberger nakon čega je ponovo došao na teniski teren turnira u Umagu. Bila je nedjelja, finale turnira 2015. godine, kada ga je nazvao Korotaj. „Pitam što se događa, kaže došao je Novak Đoković i svugdje te traži. I Nole i cijela obitelj Đoković, njegov otac me zvao ‘brate’, govorio mi da sam dio obitelji. Oni ne zaboravljaju što sam za njih radio u vrijeme kada Đokovići nisu bili ono što su danas. Nole je te godine bio prvi na svijetu, došao je na finale i rekao – došao sam zbog Slavka Rasbergera“.

Slavko Rasberger prvi je turnir u Umagu organizirao 1990. godine, a na njemu su nastupali najbolji tenisači svijeta kao što su Thomas Muster, Carlos Moya, Marcelo Rios, Juan Carlos Ferrero i Novak Đoković. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

I doista, uvijek se postavljalo pitanje što je to Rasberger radio kako bi privukao najbolje svjetske tenisače na turnir u Umagu koji se financijski nije mogao nositi s velikom većinom svjetskih turnira. Usprkos tome, u Umagu su nastupali igrači koji su bili broj jedan na svjetskoj rang listi kao Thomas Muster, Carlos Moya, Marcelo Rios, Juan Carlos Ferrero i Novak Đoković. U Rasbergerovo vrijeme igrali su i Nikolaj Davidenko, Guillermo Coria, Stan Wawrinka i Sergi Bruguera, koji su u jednom trenutku svoje karijere bili treći igrači svijeta. K tome, kada je imao 17 godina, u Umagu je nastupio i Rafael Nadal.

„Siniša, moj najstariji sin, igrao je tenis, ne da bi postao profesionalac, već da bi mu to pomoglo u životu. On je završio studij u Americi, plaćao ga je igrajući tenis. On živi u Chicagu. Družio se s tenisačima i govorio mi tko što od njih voli, govorio mi je ono što se o njima nije znalo“, kaže Rasberger i kao prvi primjer navodi ruskog tenisača Davidenka. „On je igrao u Umagu 2009. godine, kada je osvojio i ATP Masters. Sin mi kaže ‘Njemu je samo bitno da mu osiguraš jedan opremljeni čamac kako bi išao u ribolov. Njega, osim tenisa, ne zanima ništa drugo osim ribolova. Davidenka je dočekao čamac a u tom trenutku, igrom slučaja, imali smo i momka koji je bio svjetski prvak u udičarenju. Kada je Davidenko to vidio, raspametio se“, prisjeća je Rasberger. Kao drugi primjer navodi argentinskog tenisača Guillerma Coriju. „Sjajan momak, sjajan tenisač, osvojio je Umag 2005. On dođe u Umag, a moj sin mi kaže ‘pozovi ga u kancelariju i iz svojih mu ruku daj jednu majicu i jedan ručnik turnira. To je njemu kraj svijeta, da kaže da ga je primio direktor turnira’“. Važnost Siniše Rasbergera njegov otac ističe i kada opisuje događaje s Masters turnira u Indian Wellsu. „Siniša i ja u Indian Wellsu, sjedimo u players loungeu gdje prolazi Nadal. Kaže mi Nadal, ‘pa jel’ ono za tvojim stolom sjedi Siniša? Pa moram ga ići pozdraviti’“.

Novak Đoković prvi je put nastupio u Umagu 2004. godine kao 17-godišnjak, a Rasberger kaže kako ga njegov otac smatra članom njihove obitelji. FOTO: Sanjin Strukic/24sata/PIXSELL

A sve je počelo 1989. godine kada se Rasberger pojavio u New Yorku, na završnom ATP turniru osam najboljih tenisača u Madison Square Gardenu. Tamo su bili direktori svih svjetskih teniskih turnira te se odlučivalo koja će četiri grada dobiti pravo na organizaciju ATP teniskog turnira. Između 36 kandidata među četiri odabrana našao se Umag. Rasberger kaže kako je već tada bio u tenisu i kao direktor Istarske rivijere i kao direktor Katoro kupa, poznatog juniorskog turnira. No nije imao iskustva u organizaciji ATP turnira. „Odmah sam na tjedan dana otišao u Bolognu jer je tamo direktor turnira bio pokojni Franco Bartoni, jedno od najvećih imena u tenisu. On mi je dao jednog svog čovjeka na tih tjedan dana, s njim sam prošao svaki WC, svaku svlačionicu, svaku sobu, svaki segment organizacije turnira. To je bio turnir razine Umaga. Onda sam otišao kod direktora turnira u Beču. Beč je stepenicu iznad Umaga. Zamolio sam ga isto. Morao sam to vidjeti da bih naučio“.

Učenje je bilo lakši dio, daleko teži bio je zadržati turnir u Umagu nakon što je započeo rat u Hrvatskoj. „Znate li što se sve trebalo napraviti za turnir u zemlji u kojoj je bio rat? Kome bi danas u svijetu mogli objasniti da se u Ukrajini može odigrati turnir? Jel’ nekome pada na pamet da bi tamo netko mogao organizirati turnir? Godine 1991. u Umag je došao Mark Miles, generalni direktor ATP-a. Došao je sa suradnicima vidjeti može li se igrati u Umagu. Ja sam ih čekao na granici tadašnje Jugoslavije i Italije, znate li gdje su rezervirali spavanje? U Trstu, jer su znali da je ovdje rat. Kada su prelazili granicu, kažu mi ‘Slavko, pa gdje su tenkovi?’. Došli su vidjeti mogu li dopustiti da se turnir u Umagu igrati. Vidjeli su i dopustili“.

‘Davidenku je bilo bitno da mu se osigura jedan opremljeni čamac kako bi išao u ribolov. Njega, osim tenisa i ribolova, nije zanimalo ništa drugo’

Tijekom ratnih godina turnir je obilježio Thomas Muster, austrijski tenisač koji je 1992., 1993. i 1995. bio pobjednik turnira u Umagu. Te 1995. godine osvojio je i Roland Garros, došao je u Umag, odmah nakon vojno-redarstvene akcije Oluje. „Najteže je bilo 1995., Oluja tik pred Umag. Trebalo je dovesti Mustera. Mene Muster zove u petak, kažem mu ‘Thomas, dogovorili smo se, trebaš doći’. Došao je u subotu. Novinari ga pitaju – kako to da ste u Umagu u ovom trenutku? On je odgovorio ‘Ja sam tenisač, došao sam igrati tenis, pitajte me sve u vezi tenisa, a ovo što vas zanima, to pitajte Slavka’. Znate li što je značilo dobiti dozvolu da se tada igra turnir u Umagu? Bilo je igrača koji su u to vrijeme trebali igrati u Umagu. Nisu igrali, neću spominjati imena, ali Muster je igrao“.

No Umag nije bio samo središte tenisa tih dana, on je bio i središte vrhunskog lifestylea, svih tih godina lijepih djevojaka nije nedostajalo. Za Carlosa Moyu se govorilo da dolazi u Umag ponajviše zbog djevojaka, Gael Monfils je s jednom od hostesa bio i u vezi. „Došao sam do logičnog zaključka. Na vratima mora biti netko tko će pregledavati karte. Je li bolje da na vratimo stojimo nas dvojica ili dvije lijepe djevojke? Sve poslove koje su mogle obavljati djevojke, a bilo ih je 140, one su i obavljale. Umag je u svijetu i poznat po tome. Službeno, na turniru smo imali 20 hostesa. U Umagu smo organizirali i izbor za Miss hostesa, ali i polufinale izbora za Miss Hrvatske koje je organizirao Milan Šećković“, prisjeća se Rasberger.

Posljednji turnir pod vodstvom Rasbergera održan je 2009. godine kada je Nikolaj Davidenko u finalu pobijedio Juana Carlosa Ferrera, a pehare im uručio predsjednik Mesić. FOTO: Sanjin Strukic/24sata/PIXSELL

Umag je uvijek imao oznaku 250, nikada nije imao oznaku 500, što bi prvenstveno značio veći nagradni fond i osvajanje većeg broja bodova za ATP ljestvicu. Kada smo pitali Rasbergera je li mu žao što turnir nije došao do više razine, odgovorio nam je da „ni u ludilu“ ne bi to želio. Objasnio nam je kako je nagradni fond Umaga pola milijuna eura, dok bi u slučaju statusa turnira ATP 500 trebao imati nagradni fond od milijun i pol eura. Kaže kako su, osim Nadala, Đokovića i Federera, ostali igrači iz Top 10 dolazili igrati u Umag za daleko manji novac. A bilo je godina, u drugoj polovici devedesetih, kada novca doista nije bilo.

„Bilo je to vrijeme kada je Zlatko Mateša bio premijer. Tada je turnir trebao dva milijuna maraka. Mateša me pitao koliko mogu skupiti, a da ne molim i klečim. Rekao sam – 50 posto. Znači da je moja obaveza kao premijera, rekao je, osigurati drugu polovicu. On je zatim pozvao u Rovinj mene, gradonačelnika Umaga, istarskog župana i ministra turizma. Pitao je gradonačelnika Umaga – koliko vi možete odvojiti za turniru? On je rekao – 100 tisuća maraka. Molim vas da potpišete ugovor na tri godine na 100 tisuća maraka. Isto je pitao istarskog župana, on je odgovorio da može izdvojiti 300 tisuća. I on je potpisao ugovor na tri godine. Svom resornom ministru rekao je – napiši ugovor na 600 tisuća maraka na tri godine i potpiši ga“. I tako je prikupljeno tih drugih 50 posto. Osim Mateše, Rasberger ističe i Ivicu Račana koji je, kada je bio premijer, od direktora najjačih tvrtki tražio da se stvori pool sponzora koji će financirati turnir u Umagu.

‘Često se pisalo, Slavko plaća samo Španjolce i Južnoamerikance, a ne želi dati novac našima. Nikada se nije desilo da naši igrači nisu bili na prvom mjestu’

Međutim, tih godina, hrvatski tenisači većinom su preferirali igrati na ATP turniru u Zagrebu, a ne u Umagu. „Često se pisalo, Slavko plaća samo Španjolce i Južnoamerikance, a ne želi dati novac našima. Nikada se nije desilo da naši igrači nisu bili na prvom mjestu. Pitajte Ljubičića je li ikada bilo išta sporno, dobio je svaki put ono što je tražio. Pa bio sam spreman dati 250 tisuća maraka za Gorana Ivaniševića koji je trebao igrati na 10. turniru. Nažalost, nije došao, tako je procijenio. Svake godine je jedan wild card bio rezerviran za HTS, izbornik i predsjednik saveza odlučivali su koji će je hrvatski tenisač dobiti“, gotovo da se brani Rasberger.

U rujnu će Hrvatski teniski savez slaviti 100 godina osnivanja, pitamo ga hoće li biti pozvan na proslavu obljetnice. „Upoznao sam Nikolinu Babić, predsjednicu HTS-a. I ona kaže ‘vi morate biti gost HTS-a u Madridu na finalu Davis Cupa’. Pozivnica još nije stigla. Jel’ vi mislite da će me netko pozvati na 100 godina tenisa u Hrvatskoj? Ako mene pitate, neću biti pozvan“. Slavko Rasberger doista treba napisati knjigu.

Komentiraj