SLAVEN VIDAKOVIĆ: ‘Zahvaljujući Krleži imamo jedino hrvatsko profesionalno kazalište u EU-u, a izvan RH’

Ravnatelj Hrvatskog kazališta u Pečuhu govori kako je nastala prva hrvatska manjinska ustanova u Mađarskoj te zašto misli da Gvozd kao mjesto na kojem je Krleža živio i stvarao može postati kulturna meka za turiste iz bivših država Austro-Ugarske

U okviru popratnog programa ovogodišnjeg Festivala Miroslav Krleža, u Leksikografskom zavodu održan je i program Krleža na mađarskom, na kojem su sudjelovali Marijeta Vujičić, Slaven Vidaković, Jolán Mann i Ottó Tolnai, velikan suvremene mađarske književnosti.

Poznato je da je Krleža dio svoje mladosti proveo u Mađarskoj, gdje se i školovao tri godine u Pečuhu (1908.-1911.), u kojem je pohađao kadetsku školu i dvije u Budimpešti (1911.-1913.), gdje je studirao na vojnoj akademiji Ludoviceum. Kao dječak brzo je svladao mađarski jezik, što mu je omogućilo da prati zbivanja u mađarskom društvenom i kulturnom životu i čita mađarske pisce i pjesnike na originalu. Mađarske godine ostavile su dubok trag u Krležinim djelima, koja su čitana i u Mađarskoj, gdje ga smatraju i svojim piscem.

Zato je ispred Ludoviceuma u Budimpešti 2011. godine postavljena skulptura akademske kiparice Marije Ujević-Galetović, kao dar grada Zagreba Budimpešti. Na skulpturi piše „Hrvatski klasik koji je znao mađarski”.

Kao član jugoslavenske kulturne delegacije Krleža je 1947., nakon gotovo 35 godina od svog školovanja, posjetio Mađarsku. Najdulje se zadržao upravo u gradovima svoje mladosti, Pečuhu i Budimpešti, što je probudilo mnoge uspomene i rezultiralo putopisom „Izlet u Mađarsku“ objavljenim u listu Republika 1953.

Jedan od sudionika okruglog stola na ovogodišnjem Festivalu Miroslava Krleže bio je i Slaven Vidaković, ravnatelj Hrvatskog kazališta u Pečuhu. Rođen u Pečuhu, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 2000. član je Pečuškog narodnog kazališta, a 2021. izabran je za umjetničkog ravnatelja. Od 2009. je ravnatelj Hrvatskog kazališta u Pečuhu i Pečuškog ljetnog kazališta. Osim u kazalištu, glumio je i u mnogim televizijskim serijalima.

Hrvatsko kazalište je prva takva hrvatska manjinska ustanova u Republici Mađarskoj koja je utemeljena samoinicijativno, bez uplitanja politike. Prva premijerna predstava bilo je „Kraljevo“ Miroslava Krleže 1990., a u punom smislu kazalište postoji od 1995. Utemeljitelj kazališta bio je Antun Vidaković, otac Slavena Vidakovića, plesni umjetnik i koreograf koji se godinama borio za konačno pokretanje Hrvatskog kazališta u Mađarskoj. U toj borbi pridružili su mu se hrvatski intelektualci iz Mađarske (Ivica Đurok, Filaković stariji i mlađi, Mišo Balaž, Đuro Franković…), a s hrvatske strane tadašnji intendant HNK iz Osijeka, Zvonimir Ivković, ali i Mađari, vodeći mađarski intelektualci i umjetnici (Zoltan Bachmann, János Erdős, László Bükkösdi…), čiji su glasovi i pretegli kod gradskih vlasti u Pečuhu.

Prilikom sudjelovanja na festivalu Miroslav Krleža, Slaven Vidaković dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Koliko je Krleža poznat i blizak mađarskoj kazališnoj i čitateljskoj publici?

Krleža je podjednako poznat čitateljskoj publici jer mu je skoro svako djelo prevedeno na mađarski, kao i kazališnoj publici u Mađarskoj, budući da na kazališnoj sceni, a osobito na daskama Hrvatskog kazališta u Pečuhu često igraju Krležine drame. Kao što znate, prva profesionalna predstava koja je igrana dvojezično, na hrvatskom i mađarskom jeziku u našem kazalištu, upravo je bilo Krležino „Kraljevo“. Bila je vrlo uspješna i kasnije je dosta igrana. Zapravo je od te predstave i nastala ideja da se osnuje Hrvatsko kazalište, jedino takvo profesionalno kazalište izvan Republike Hrvatske, osim onoga u Mostaru u BiH. To možemo zahvaliti prvenstveno Krleži.

NACIONAL: Ali i upornosti vašeg oca Antuna Vidakovića koji je kazalište osnovao.

Točno, zahvaljujući njegovoj upornosti Hrvatsko kazalište 1992. priznato je kao profesionalno kazalište, kao odsjek Malog kazališta u Pečuhu, a od 1995. je samostalno. Na repertoaru svakih nekoliko godina imamo neku Krležinu dramu i on je doista jako prisutan na našim daskama, kao i u mađarskim kazalištima, gdje često izvode njegova djela.

 

‘Miroslav Krleža se školovao u Pečuhu i Budimpešti te dugo živio u Mađarskoj pa ga Mađari u neku ruku smatraju i svojim. Ali naravno, prvenstveno kao velikana hrvatske književnosti’

 

NACIONAL: Krležu pomalo svojataju sve zemlje s ovih prostora koje su jednom bile dio Austro-Ugarske. Smatraju li ga Mađari djelomično i svojim piscem?

Naravno, budući da je u Pečuhu pohađao kadetsku školu, a u Budimpešti završio Vojnu akademiju, odnosno Ludoviceum. Živio je u Mađarskoj dosta dugo u tim ključnim formativnim godinama i zato ga Mađari u neku ruku smatraju i svojim. Ali naravno, prvenstveno kao velikana hrvatske književnosti.

NACIONAL: Odnos Krleže prema Mađarskoj bio je ambivalentan – s jedne strane emotivan i sentimentalan, kada su u pitanju sjećanja iz mladosti, pejzaži, prijateljstva, s druge strane vrlo kritičan kada se radilo o mađarskoj hegemonističkoj politici prema Hrvatskoj. Kako se taj odnos doživljava u Mađarskoj?

Ja mogu govoriti prvenstveno u smislu kazališnog života, a ne u smislu tumačenja povijesti ili politike. Kada je Krleža u pitanju, tu se prije svega radi o sjajnoj literaturi. I zato u kazališnom svijetu zapravo se ne osjeća da je bilo tih povijesno-političkih trvenja, odnosno kritike mađarske politike s Krležine strane. Hvala Bogu, to u našoj umjetnosti nije prisutno i to nikako nije razlog da se, na primjer, Krleža ne igra. Upravo suprotno. Možda je tako bilo u vrijeme komunizma, ali sada to sigurno nije tako.

NACIONAL: Ipak, činjenica da smo proveli u istoj državi mnoga stoljeća je kulturno i povijesno zbližila dva naroda, bez obzira na politike koje su vodile zemlje. Koliko je taj svijet koji Krleža opisuje blizak suvremenim Mađarima?

Mislim da svakako jest, jer mi smo stoljećima živjeli u zajedničkoj državi. Taj život koji je on opisivao u „Gospodi Glembajevima“ i u nekim drugim svojim komadima mogao se jednako tako smjestiti i u Budimpeštu, Beč ili Prag. To je taj srednjoeuropski krug koji dijeli sličan mentalitet i kulturne utjecaje, koji se osjećaju sve do danas. Dakle, ta Austro-Ugarska, htjeli-ne htjeli, povezala nas je na način koji se ne da izbrisati. To se vidi čak i po arhitekturi.

NACIONAL: I u „Zastavama“ koje su bile inspiracija za plakat ovogodišnjeg Festivala Miroslava Krleže koji je dizajnirao Mirko Ilić, veliku ulogu ima Pešta jer se sudbina Hrvatske u tim prijelomnim vremenima krojila baš tamo. Jesu li „Zastave“ kao knjiga danas zanimljive Mađarima?

Ako to gledamo iz kulturnog aspekta, svakako da jesu. On je opisao Peštu iz tog vremena na način koji je zanimljiv i suvremenim Mađarima. Stil i jezik kojim je Krleža opisivao taj svoj svijet je jedinstven. Zato ga je vrlo teško prevesti sa svim njegovim finesama, dijalektima koje upotrebljava, uz mnoge njemačke citate. Specifikum mađarskog jezika, na primjer, jest da nema dijalekata. Ipak, mislim da su prevoditelji koji su ga prevađali na mađarski posljednjih 80 godina, uspjeli jezično prenijeti taj njegov jedinstveni svijet. Zapravo, ne znam ima li takvog pisca bilo gdje u Europi koji je na takav način pisao kao Krleža.

NACIONAL: Činjenica da postoji Hrvatsko kazalište u Pečuhu ukazuje na to da je hrvatska manjina u Mađarskoj dobro organizirana. Kako vi na to gledate kao pripadnik hrvatske manjine u Mađarskoj? Kakav je vaš status i odnos države prema vama?

Dosta Hrvata živi u Mađarskoj, negdje oko 50 tisuća. Mislim da je u posljednjih 10 godina mađarska vlada učinila mnogo, ne samo za hrvatsku, nego i za sve ostale manjine koje žive u Mađarskoj. Dokaz tome je da se 2018. izgradilo novo Hrvatsko kazalište u Pečuhu, a projekt je 100% financirala mađarska vlada. To je velika stvar, a na isti način se odnose i prema obrazovanju na manjinskim jezicima. U Pečuhu postoji i obrazovni centar na hrvatskom jeziku koju sam i ja pohađao. Gimnaziju sam završio na mađarskom. Mislim da svi možemo biti zadovoljni odnosom mađarske vlade prema manjinama. Inače, moj otac je Hrvat, moja mama je Bugarka, a ja sam odmalena kod kuće s ocem govorio hrvatski, a s majkom bugarski. U tom smislu ja sam dvojezičan, a mađarski sam naučio u vrtiću.

‘Mislim da su prevoditelji koji su Krležu prevađali na mađarski jezik posljednjih 80 godina, uspjeli jezično prenijeti taj njegov jedinstveni svijet’, rekao je Slaven Vidaković novinarki Nacionala. PHOTO: Saša Novković

NACIONAL: Diplomirali ste na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, je li bilo problema na prijemnom?

Zapravo nije, iako tada nisam govorio baš savršen književni hrvatski, kako se očekuje da se govori na kazališnim daskama. Nadam se da sam u te četiri godine te male greške svladao i usavršio hrvatski.

NACIONAL: Prije nego što se postali ravnatelj Hrvatskog kazališta, puno ste glumili. Koje ste uloge igrali u Krležinim dramama?

Puno… Ako se dobro sjećam, radili smo koprodukciju s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu „Sprovod u Theresienburgu“. To je bilo prvi put da sam glumio u Krležinoj drami. Režirao sam i montažu nekoliko njegovih novela, čini mi se na 120. obljetnicu Krležina rođenja.

Predstavu koja se zvala „Šetnja grobnicom mrtvog djetinjstva“ igrali smo i u Budimpešti. Sada na svečanoj premijeri u povodu otvaranja novog Hrvatskog kazališta 2018. u „Povratku Filipa Latinovicza“ igrao sam Baločanskog. Predstavu je režirala Nina Kleflin. Vrlo zanimljiva uloga. Bila su dva otvaranja koju su uveličali svojom nazočnošću među ostalima i ministrica kulture Nina Obuljen i Zdravka Bušić, državna tajnica Ministarstva vanjskih poslova, a iz mađarske vlade Zoltan Balogh, ministar ljudskih resursa.

NACIONAL: Jeste li do sada imali prilike surađivati s Festivalom Miroslav Krleža?

Goran Matović i ja sretali smo se i prije, u Pečuhu i u Zagrebu. Doista mi je jako drago da je Goran pokrenuo festival posvećen Miroslavu Krleži. Naime, i Mađari održavaju festivale u čast svojih poznatih pisaca, a taj put treba slijediti i Hrvatska sa svojim velikanima. Nadam se da je ovo prva stepenica u našoj suradnji i vjerujem da ćemo imati prilike i kao Hrvatsko kazalište sudjelovati sa svojom predstavom na nekom budućem festivalu. Razgovarali smo i o mogućnosti razmjene predstava, ali i o nekoj koprodukciji s festivalom koju bismo mogli premijerno izvesti u Zagrebu.

 

‘Nadam se da ćemo mi kulturnjaci profitirati od dobrih odnosa naših dviju država, da se hrvatska kultura promovira u Mađarskoj i mađarska u Hrvatskoj. Politika u tome može pomoći’

 

NACIONAL: Goran Matović odavno je želio osnovati multimedijski kulturni centar na Gvozdu, na kojem bi se održavali programi, konferencije, seminari o Krleži tijekom cijele godine. Mislite li da bi mađarske turiste, studente, književnike zanimao posjet takvom mjestu?

Svakako, da. Osobito ako bi se organizirali programi koji bi bili zanimljivi i mađarskoj publici. Gvozd kao mjesto na kojem je Krleža živio i stvarao bi mogao postati kulturna meka za turiste iz bivših država Austro-Ugarske. Tu ima posla, ali nadam se da će Grad Zagreb i Ministarstvo kulture prepoznati važnost toga i pomoći da se ideja o jednom takvom kulturnom centru ostvari.

Mislim da je to fantastična ideja i u tom smislu ne treba žaliti novac. To će se kasnije višestruko isplatiti. Iako, mislim da bi i kulturna diplomacija trebala učiniti više i više propagirati Krležu u Mađarskoj. Mi u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu nastojimo na tome raditi što više, ali to ipak nije dovoljno. Dakako, prikazujemo i djela ostalih hrvatskih pisaca, na mađarskom jeziku, ali i s hrvatske strane trebalo bi tome dati veću potporu.

NACIONAL: Koliko je prepoznatljivosti Krleže pridonijela skulptura Marije Ujević koja je kao dar Grada Zagreba Budimpešti postavljena ispred Ludoviceuma?

Puno. Mislim da svatko tko tamo prođe, pogleda i pročita o kome se radi. To je spomen na književnika koji je tamo diplomirao i predstavlja neraskidivu vezu između Hrvatske i Mađarske.

NACIONAL: Rekli ste da nećete o politici, ali Orbanova politika nailazi na velike kritike u EU-u. S druge strane, on je u izuzetno dobrim odnosima s hrvatskim premijerom Plenkovićem. Kako se to odražava na kulturni život u Mađarskoj?

Kako ja vidim, to partnerstvo između dviju država Hrvatske i Mađarske izuzetno pozitivno utječe na hrvatske manjinske kulturne i obrazovne institucije. Posljednjih godina naš se status bitno poboljšao i ja ne vidim nikakve probleme. Nadam se da ćemo mi kulturnjaci profitirati od dobrih odnosa naših dviju država, da se hrvatska kultura promovira u Mađarskoj i mađarska u Hrvatskoj. Nama politika u tome može samo pomoći, ako će za to davati sredstva. Mađarska vlada za to pokazuje volju i nadam se da će to tako i ostati.

Komentiraj