Saša Zinaja

Slastice omame Vilme postale knjiga o povijesti obitelji

Knjiga ‘Kolači moje omame Vilme’ Maroja Mihovilovića puno je više od kuharice, to je ujedno i priča o vremenu u povijesti – s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće – o jednoj obitelji i dramatičnim događajima koji su tu obitelj pratili tijekom vremena, o građanskoj kulturi i kulturi stola

Bilježnica prepuna rukom pisanih recepata za tradicionalne deserte, stara cijelo jedno stoljeće, poslužila je novinaru Maroju Mihoviloviću kao inspiracija za knjigu u kojoj su ti recepti njegove bake ili, kako ju je on zvao, omame Vilme oživjeli. No knjiga “Kolači moje omame Vilme” puno je više od puke kuharice, to je ujedno i priča o jednom vremenu u povijesti – s prijelaza s 19. u 20. stoljeće – o jednoj obitelji i dramatičnim događajima koji su tu obitelj pratili tijekom vremena, o građanskoj kulturi i kulturi stola koja je u to vrijeme bila nešto sasvim posebno. Ova knjiga ujedno je i priča o snažnoj i odlučnoj ženi, omami Vilmi, koja je uz pomoć tih recepata za kolače, što ih je tako zdušno pripremala desetljećima svojoj obitelji, čuvala u obitelji taj duh tradicije, ali i prije svega svoj duh koji je tako slobodno lepršao.

KNJIGU “KOLAČI MOJE OMAME VILME” u izdanju Profila, koja će biti predstavljena na ovogodišnjem Interliberu, uredio je Željko Žutelija, a posebnost knjige je i u tome što je upravo tim receptima za slastice bake Vilme, zagrebački hotel Esplanade prvi put u svojoj povijesti, koja počinje 1925., dao svoj titular. Na temelju ideje Željka Žutelije slastičarski tim tog hotela oživio je 30-ak recepata iz te stare požutjele bilježnice.

PRIVATNA ARHIVA MAROJA MIHOVILOVIĆA

Ana Grgić, šefica kuhinje hotela Esplanade, objasnila je da joj se Žutelija, kojeg prijatelji i suradnici zovu Žus, obratio prije godinu dana s tom idejom:

“Željko i ja poznajemo se godinama. Javio mi se i rekao mi je da ima odličnu ideju za knjigu i za hotel Esplanade te mi ispričao priču o bilježnici s receptima omame Vilme. Poslao mi je te recepte, s upitom bismo li mi te kolače u Esplanadi mogli spremiti. Bila sam u gužvi pa je trebalo neko vrijeme da se u to krene. Najprije se nisam mogla odlučiti mogu li se upustiti u tu avanturu. Bila je to velika odgovornost. Ali krenula sam čitati i oduševila me ta jednostavnost recepata i vidjela sam da cijela ta ideja ima potencijala. Ti recepti se generacijama njeguju i mnogi su čuli za te kolače, medenjake, vanilin-kiflice, razne torte i pite, ali više se takvi deserti ne rade. U njezinoj bilježnici sve je bilo na jednome mjestu, sva ta čarolija tradicijskih kolača.”

Urednik knjige Željko Žutelija smatra da je ta knjiga mnogo više od kuharice. Ona je primjer evokacije građanske kulture i u kontrapunktu je s onim što zovemo streetfood, fast food, jedenje iz papirnatih vrećica:

“Ja sam čitajući te recepte i imajući uvid u sve to, shvatio da te recepte pretvoriti u stvarnost može samo jedan vrhunski slastičarski tim kakav postoji samo u Esplanadi, tu je potrebno strpljenje prepoznavanja kvalitete. Bilježnica je omami Vilmi bila služila samo kao podsjetnik što u koji kolač ide, nisu tamo bili zapisani kompletni recepti. Stoga nam je bio potreban netko tko će znati što će s tim bilješkama čim ih vidi i zna cijeli postupak pečenja kolača bez obzira na to što detaljnog objašnjenja u bilješkama omame Vilme nema, nego samo glavne naznake. Kako Ana Grgić ima fantastičan tim, ja sam to provjerio s njima te je ova knjiga, ovaj projekt, prva koju hotel Esplanade preporučuje čitateljima. To je trostruka odgovornost i peterostruki izazov i hotela, i autora, i mene kao urednika. Uz to, Esplanade je možda jedina lokacija, jedino mjesto u Zagrebu koje i danas njeguje kulturu stola kakvu opisuje Vilma, a koja je Vilmi nekad bila rutinski svakodnevni doživljaj. Mi smo zapravo osuvremenili tradiciju.”

PRIVATNA ARHIVA MAROJA MIHOVILOVIĆA

ANU GRGIĆ JE, KAKO JE REKLA, čim je u ruke uzela recepte omame Vilme očarala činjenica da je svaki gram bio točan, brojke su bile savršene. U današnje vrijeme puno se radi odokativno, a ovdje je sve precizno izmjereno:

“Nije bilo postupka pripreme, ali mi imamo dugogodišnje iskustvo i oživjeli smo prošlost tako što smo te kolače napravili onako kako se radilo u vrijeme omame Vilme. Deserti su jednostavni i ne uzimaju previše vremena. Gotovo svaki ima svega pet, šest sastojaka i nije ih teško spraviti. U tri dana se sve ispeklo i posnimilo, a fotografkinja i stilistica bila je Berislava Picek. To je prekrasno iskustvo. Moj tim je podijelio recepte, svaka od nas radila je po deset kolača, ponosni smo kako je sve na kraju ispalo.”

ŽUTELIJA JE OBJASNIO PODNASLOV KNJIGE “Slatki okusi Austro-Ugarske” i rekao da su svi kolači u osnovi srednjoeuropskog podrijetla te da, primjerice, nema fritula ili kroštula i sličnih mediteranskih slastica. U tim desertima vidi se srednjoeuropska kultura gastronomije koja se njegovala na ovim prostorima, u Zagrebu, Osijeku, Beču, Pečuhu, Grazu, Pešti:

“To je nešto što je bilo univerzalno za područje Austro-Ugarske. Kod nas još uvijek postoji stanovita nostalgija za tim vrednotama, vrijednosnim sustavom Austro-Ugarske, kad su zemljišne knjige bile zemljišne knjige, kad su kolači bili kolači, kad muškarac za stol nije sjeo prije nego je dama sjela i kad je koncept obiteljskog okupljanja za stolom bio iznimno važan. Kad spomenemo desert, uvijek kažemo da je on na kraju jer se zaokružuje obiteljski objed.”

MAROJE MIHOVILOVIĆ POJASNIO JE da je do knjige “Kolači moje omame Vilme” došlo zapravo slučajno, i to ne samo do knjige nego i do bavljenja obiteljskom prošlošću:

“Imam familiju raštrkanu po cijelom svijetu i donedavno nisam s njima bio u bliskim vezama. No prije tri godine moj bratić Hiroshi Yamasaki Vukelić, polujapanac koji živi u Beogradu, a s kojim sam bio u kontaktu, poslao mi je pismo i informirao me da mu je moj drugi bratić Paul Vukelic, koji živi u Australiji, javio da dolazi u Europu i namjerava doći u Zagreb u želji da nešto sazna o obiteljskoj prošlosti i svojim precima. S tim bratićem nisam imao baš nikakve veze, čak mi u zagrebačkom ogranku obitelji nismo desetljećima ni znali je li on uopće živ jer se njemu i njegovoj majci Dankinji Edith izgubio trag tijekom Drugog svjetskog rata. Tek smo 1980-ih godina slučajno saznali da je živ i živi u Zapadnoj Australiji. Bio sam se razveselio što će on doći u Zagreb, što ću ga upoznati i moći mu ispričati nešto o našim zajedničkim precima, prvenstveno o našoj omami Vilmi, o čemu on ništa nije znao. Odlučio sam stoga pripremiti neke materijale da upozna svoje korijene, da ga odvedem na grob naše bake Vilme, pokažem fotografije iz starih albuma kako bi vidio tko su bili naši preci. Zato sam počeo kopati po starim dokumentima moje bake i oca koji su ostali su kod mene kao obiteljska ostavština. Dva mjeseca poslije stigao je Paul, ali su istodobno, saznavši kako Paul dolazi u Zagreb, došli i razni drugi članovi obitelji iz Australije, Bjelorusije, Kanade, iz Beograda, okupilo nas se čak 14 iz cijeloga svijeta. Sastanak je bio vrlo dirljiv, čule su se brojne priče o dramatičnim sudbinama članova obitelji, a to me je potaklo da se upustim u detaljno i sistematsko proučavanje obiteljske povijesti.”

TIJEKOM TOG OBITELJSKOG SUSRETA Mihovilović je shvatio da mora napisati knjigu o svojoj obitelji i zaista ju je napisao. U toj knjizi “Mi djeca Solferina” opisao je što se događalo s raznim članovima obitelji na četiri kontinenta, u Tokiju, Parizu, Moskvi, Beču, Budimpešti, Madridu, New Yorku, Perthu, a bilo je tu dosta dramatičnih situacija, posebno prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata:

“Bio je to veliki posao, jer je u obiteljskoj ostavštini bilo puno rukopisa i dokumenata, najviše moje omame. Budući da je bila vrlo produktivna književnica, iza sebe je ostavila osam romana i memoare. Njenu literarnu ostavštinu moji su roditelji prije trideset godina dali u Državni arhiv grada Zagreba pa se ona tamo čuva u 14 kutija, dok su njeni privatni papiri ostali kod mene. Među tim njenim brojnim osobnim papirima, pismima i dokumentima nalazila se ta bilježnica s receptima. Ta me bilježnica u prvi trenutak nije posebno zanimala i uzbuđivala jer sam u prvom razdoblju istraživanja obiteljske povijesti bio usredotočen na povijesne okolnosti u kojima su članovi obitelji živjeli. To sam najviše istraživao. Bilježnica s receptima za kolače u to se nije uklapala. Ta moja vrlo obimna prva knjiga o obiteljskoj povijesti izašla je u proljeće prošle godine, a bilježnicu s receptima bio sam u njoj spomenuo samo u par rečenica.”

PRIVATNA ARHIVA MAROJA MIHOVILOVIĆA

Mihovilović je rekao da mu je glavni motiv za pisanje knjige bio da se sačuva sjećanje na članove obitelji i njihove dramatične i uzbudljive živote, na njihove ideale i stradanja za njih, ali imao je još jedan motiv, želio je da ta knjiga bude i povijest jednog prostora, ali i povijest Europe i svijeta ispričana na specifičan način kroz sudbinu njegove obitelji.

ODJEK TE KNJIGE BIO JE POPRILIČAN, bilo je puno reakcija. Među ljudima koji su mu se nakon izlaska knjige javili bio je i Željko Žutelija, njegov stari prijatelj kojeg zna pola stoljeća, a koji se posljednjih godina, uz ostalo, kao novinar i autor bavi lifestyle tematikom. Bio je to povod da se opet sretnu nakon puno godina. Tom prilikom Mihovilović mu je spomenuo bilježnicu svoje omame i tijekom razgovora obojica su odjednom shvatila da je ta stara gotovo zaboravljena požutjela bilježnica s receptima zapravo odličan materijal za novu knjigu. Žutelija je tada kontaktirao Esplanadu s prijedlogom da pomognu da se ta ideja realizira. Dugo su ti recepti čekali na realizaciju u Esplanadi, Žutelija nije odustajao, svako malo se raspitivao oko toga i napokon mu se početkom ljeta javila Ana Grgić rekavši da je uhvatila vremena da se ideja realizira:

“Konačni proizvod je knjiga koja izgleda veličanstveno. Nakon što su kolači ispečeni, oni su vrlo maštovito fotografirani pa smo imali krasne fotografije kolača i to je trebala biti baza knjige. Ali nas smo dvojica od početka shvaćali da ti deserti nisu puki deserti, već da oni govore o nekom prošlom načinu života, oživljavaju zaboravljenu kulturu življenja. Palo mi je na pamet da bismo knjigu mogli proširiti s dijelom koji bi opisao odakle ti kolači dolaze.”

Omama Vilma napisala je u poznim godinama memoare koji su objavljeni 1994. na hrvatskom i njemačkom. U njima postoje dijelovi u kojima ona opisuje život u svojoj roditeljskoj kući u Osijeku krajem 19. stoljeća pa piše i tome što se u toj građanskoj obitelji jelo, kako se pripremao stol, kako su se okupljali gosti. Mihoviloviću su ti isječci iz memoara postali temelj za drugi dio ove nove knjige. Tome je dodao i slike iz obiteljskih albuma. Dodao je još nešto: “Kad smo počeli slagati ovu knjigu, sjetio sam se da imam i neke druge naslijeđene obiteljske stvari, predmete, pokućstvo, srebrni pribor za jelo, porculanski servis, namještaj, koji su 25 godina bili uskladišteni na raznim mjestima. Izvadili smo te predmete iz prašnjavih kartonskih kutija, zablistali su iznova, a i to je Berislava Picek prekrasno fotografirala. Uglavnom, i fotografije tih starih predmeta objavili smo u knjizi i tako je ona zapravo postala nešto puno više od puke kuharice, jer mi je bilo važno prikazati tu kulturu koje sad više nema, kao i atmosferu Osijeka tog vremena, omamina rodnog grada.”

MIHOVILOVIĆ SE PRISJETIO NEKIH STVARI vezanih uz tu kulturu stola koju je njegova omama njegovala do kraja života: “Nakon rata je vladalo siromaštvo, ali se uvijek ručalo za stolom, svi zajedno. Bilo je nezamislivo da bi netko tada, kao što je danas uobičajeno, otišao u svoju sobu ili u kuhinju i jeo sam. Svakoga dana prije ručka stol bi se u blagovaonici otvorio, na njega bi se postavili tanjuri, beštek, a mi bismo morali posjesti. Sve je išlo po redu – od juhe do deserta. Običnih dana koristio se jedan set tanjura, ali nedjeljom i u posebnim prilikama vadio se stari porculanski servis iz 19. stoljeća s monogramima moje prabake Charlotte na koji se moralo jako paziti.”

Mihovilović je pojasnio zašto mu je bilo važno prikazati tadašnju građansku kulturu:

“Zato što se to danas jako izgubilo. I u prvoj knjizi bilo mi je stalo do toga da to prikažem, u ovoj također. Građansko društvo je važno. U Europi, u SAD-u, progres posljednjih stoljeća nije dolazio od političara i znanstvenika. Progres je dolazio od razvijanja građanske kulture, to je bio temelj. Današnja Europa nastala je iz toga. Tu su se gradili sustav obrazovanja i način života, iz te kulture izlazile su razne progresivne ideje kao što su demokracija, parlamentarizam, ljudska prava. U jednom dobrom dijelu europskih zemalja to još uvijek postoji. Kod nas se toga dosta izgubilo.”

PRIVATNA ARHIVA MAROJA MIHOVILOVIĆA

TKO JE BILA VILMA VUKELIĆ, rođena Miskolczy? Rodila se 1880. godine, jako se trudila da se obrazuje u vrijeme kada su djevojčice čak i iz imućnijih obitelji bile osuđene samo na osnovno obrazovanje. Ona se ponajviše uporno sama obrazovala, mnogo čitala, živjela je kroz neka razdoblja u Beču i Parizu, samo da bi bila u centru europskih kulturnih zbivanja. Čak se bila upisala na minhensko sveučilište kao prva žena koja je studirala biokemiju. Bila je književnica, prevoditeljica, lijevo orijentirana intelektualka, supruga i majka četvero djece, stroga domaćica i vrsna kuharica.

“Imao sam 11 godina kad je 1956. moja omama umrla pa je se sjećam samo kao svoje bake, ne kao književnice. Bila je odlučna, ali jako mila i svoju unučad je obožavala, a i mi smo nju obožavali. Moje dvije sestre bile su starije i one su od nje puno više dobile. Kako se moja mama u mladosti razboljela od tuberkuloze, bila je dugi niz godina slabog zdravlja mahom kod kuće, pa je tako omama Vilma preuzela domaćinstvo na sebe. Ona je bila kraljica kuhinje, šefica pečenja kolača i kuhanja, pa je u kuhinji provodila mnogo vremena. Drugi dio njene osobnosti bilo je njezino pisanje. Često se znala zatvarati u sobu i pisati i pisati. Na poslužavnik je znala staviti pisaću mašinu i pisala bez kraja i konca. Kad bi završila s jednom stranicom, samo bi je stavila na pod blizu kreveta i to je jedna od slika koje se sjećam o svojoj baki, ti papiri na podu. Sve su to bili društveno angažirani romani te iako to nije bilo dokumentarističko štivo, ona je dočarala neke likove iz svog života. Pisala je o članovima obitelji, ali i o društvenim situacijama, tri romana napisala je o razvoju jednog mladog čovjeka od gimnazije preko studentskih dana do lijevog političkog aktivizma, po čemu je očito da je pisala posredno o svojim sinovima Branku i Slavku, koji su bili ljevičari. U jednom romanu opisivala je Zagreb 1941., tamo je pisala o konkretnim tragičnim epizodama koje su doživjeli njezini prijatelji i poznanici. Najbolje što je napisala bili su spomenuti njeni memoari u kojima je opisala svoj život od rođenja do udaje 1902. Sada se ti njeni memoari prevode na engleski, najviše zato da bi o svojoj izuzetnoj baki više saznali oni članovi obitelji koji ne znaju hrvatski. Zbog njih je i ova knjiga “Kolači moje omame Vilme” dvojezična, tekstovi su i na hrvatskom i na engleskom”, rekao je autor knjige.

KAD GOVORI O SVOJIM DVJEMA KNJIGAMA, Maroje Mihovilović jako je emotivan, sretan i ganut. Jako mu je drago što ih je napravio te planira početi pisati treću:

“Ta knjiga bit će o mome ocu novinaru, Istraninu Ivi Mihoviloviću i njegovu odnosu sa zavičajem. On je jako volio svoju Istru, svoje selo Premanturu, borio se cijelog života za slobodu istarskih Hrvata, za probitak nekad siromašne, potlačene Istre, često uz velike osobne rizike. U mladosti, dok je za vrijeme fašističke Italije živio u Trstu i tamo uređivao jedini list na hrvatskom jeziku, kraće vrijeme pisao je pjesme mahom socijalne i rodoljubne istarske tematike. Vrlo brzo je s tim prestao, a kako je on bio jako rezervirana i povučena osoba, kasnije za života gotovo je tajio da je napisao te pjesme. No njegov prijeratni prijatelj Ivan Goran Kovačić znao je da moj otac piše poeziju i sve tatine pjesme je potajno sačuvao. Prije nego što je otišao u partizane, gdje je poginuo, on je te pjesme predao svojem kolegi pjesniku Dragutinu Tadijanoviću koji je to kod sebe potom držao više od 30 godina. U jednom trenutku Tadijanović je ocijenio da bi se to moglo objaviti. Napisao je o poeziji mojeg oca pohvalan članak u jednom književnom časopisu, i te pjesme mog oca je tamo objavio. Moj tata je bio nesretan zato što je smatrao da je to dosta slaba poezija, ali se književna kritika s tim nije složila, nego je bilo dosta pohvala tih njegovih pjesama pa je s tim na kraju ipak bio zadovoljan. Nedavno mi se javila teatrologinja Jelena Lužina, koja odlično poznaje istarske kulturne prilike, te mi predložila da ponovno prouči poeziju mojeg oca, ali i njegove druge radove o Istri, te da zajedno složimo knjigu o tom njegovu odnosu prema zavičaju, kroz poeziju i djelovanje, s čime sam se složio.”

Komentiraj