ŠKULIĆ: ‘Predsjednica se ne bavi ljudima s invaliditetom, nju više zanimaju vojska i vanjska politika’

Bivša saborska zastupnica Vesna Škulić govori o SDP-ovu programu za osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama u razvoju te objašnjava zašto ministricu obrazovanja Blaženku Divjak smatra suodgovornom za zapostavljanje djece s poteškoćama tijekom provođenja reforme

Sljedeći tjedan SDP planira izaći u javnost sa svojim Programom za osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama u razvoju. Iako se čini kako ih je na to potaknula pobuna roditelja čija su djeca na početku školske godine ostala bez pomoćnika u nastavi, članica SDP-a Vesna Škulić tvrdi da na tim prijedlozima rade već dulje vrijeme. U SDP-u postoji Savjet za osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama u razvoju, kome je ona na čelu i koji trenutno priprema dva nova zakonska prijedloga koja će biti poslana u saborsku proceduru krajem rujna.

Vesna Škulić je osoba s invaliditetom koja je svojim radom i političkim angažmanom pokazala da može svladati prepreke, osobito one koje još uvijek postoje u glavama ljudi. Po obrazovanju upravna referentica, još od 1987. radi na promociji i zaštiti prava osoba s invaliditetom i nacionalnih manjina.

Tijekom Domovinskog rata kao radio-amaterka pronašla je desetke razdvojenih obitelji, rukovodila akcijom evakuacije iz opkoljenog Sarajeva osoba oboljelih od mišićne distrofije i koordinirala njihovo razmještanje u zemlje primateljice u Europi. Sudjelovala je i u spajanju razdvojenih obitelji na području koja su bila zahvaćena ratom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i sudjelovala u provedbi brojnih humanitarnih akcija Domovinskog rata. Krajem devedesetih bila je zaposlena na Odjelu za humanitarne djelatnosti Ministarstva rada i socijalne skrbi, a potom postala pomoćnicom tajnice Povjerenstva Vlade RH za osobe s invaliditetom. Zastupnica SDP-a u Saboru postala je 2003. i tamo ostala dva mandata. Kao izaslanica Sabora i Odbora za ljudska prava sudjelovala u izradi teksta UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 2007. Od 2011. do 2015. bila je Povjerenica predsjednika Republike Ive Josipovića za osobe s invaliditetom.

NACIONAL: Prošloga tjedna roditelji djece koja su ostala bez asistenata na početku školske godine demonstrirali su u centru Zagreba. Kako je moguće da je na tu djecu zaboravljeno tijekom provođenja reforme i „Škole za život“? Čija je to krivica?

Krivica je to cijelog sustava, ali naravno da krivicu snosi i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. Ako nije znala kako riješiti tu situaciju, mogla je pitati. Takve se stvari ne smiju događati, a ja u tome vidim i njenu političku odgovornost. Problem je u tome da je sustav pomoćnika u nastavi i asistenata još uvijek na nivou projekta. Naime, još 2007. Hrvatska je ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, a već 2008. u Saboru je najavljeno da će se donijeti Zakon o asistentima, što se sve do danas nije dogodilo. Kao što je poznato, upisi u školu su u lipnju. Već se tada treba imati rješenja za djecu koja imaju pravo na asistenta. Škola bi u rujnu morala biti apsolutno spremna prihvatiti takvu djecu i imati sve organizirano. No kod nas na tome rade udruge, roditelji i Ministarstvo, a onda se zbog te zbrke dogodi dječak koji plače na stepenicama ispred škole, jer nije dobio asistenta i ne žele ga primiti na nastavu. To je rezultat činjenice da Zakon o asistentima još nije donesen, a pravilnici koji postoje nisu dovoljni. Nisu jasni kriteriji, ne postoji nijedno centralno tijelo vještačenja koje bi stručno procijenilo treba li djetetu asistent ili ne. Zato, na žalost, i tu dolazi do raznih zlouporaba. A ovakve situacije svake se godine dogode u nekoliko škola.

NACIONAL: Zbog svog statusa bune se i asistenti kojih nema dovoljno i koju su potplaćeni. 

Točno, asistenata nema dovoljno, potplaćeni su i teško ih je pronaći. Tko će raditi za dvije i pol tisuće kuna? To je težak posao. Ali u odnosu na sve ostalo na što država troši novac poreznih obveznika, ovdje se ne radi o tako velikoj brojci. Uostalom, ne trebaju sve osobe s invaliditetom imati istu satnicu. Nekima asistent treba dva sata dnevno, nekima 24 sata, nekima dva puta tjedno. Ako smo se mi kao društvo obvezali na inkluzivnost, omogućavanje samostalnog života osoba s invaliditetom, izvan institucija, onda bismo morali donijeti zakone i osigurati financijska sredstva da se to i implementira.

‘Nijedna vlada od samostalnosti Hrvatske nije se dobro odnosila prema osobama s invaliditetom. Jedini ministar kojeg bih izdvojila bio je Davorko Vidović i samo tada su se problemi rješavali’

NACIONAL: I vi ste vodili svoju bitku sa sustavom.

I meni se nedavno dogodilo da sam ostala bez asistentice i bila potpuno bespomoćna. Provela sam dva dana na telefonu nazivajući različite institucije, udruge i Centar za socijalnu skrb. Kada se konačno pojavio socijalni radnik, ponudio mi je smještaj u Domu za stare i nemoćne. Dakle, odlazak upravo u instituciju. Tražila sam ga da se o tome pisano očituje, što je on odbio. Pozvala sam se na članak 19. UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koji daje pravo osobama s invaliditetom na neovisno življenje i život u zajednici. No umjesto pisanog očitovanja, on je u svoje bilješke napisao da sam ja odbila pomoć. I tako sam na po sistemu vlastite kože iskusila nefunkcioniranje sustava. Ako je tako u Zagrebu, ako se to događalo meni koja znam svoja prava i dobro sam upućena u materiju, čije ime ipak nešto znači, zamislite kako je nekim anonimnim ljudima na Visu ili negdje u unutrašnjosti Hrvatske. Budući da je toliko sposobnih mladih ljudi otišlo iz Hrvatske, nema tko raditi, a to područje postalo je poligon za rad na crno.

NACIONAL: Za vrijeme Vlade Zorana Milanovića niste bili zadovoljni ni načinom na koji se SDP bavio ovom problematikom.

Nisam. No mislim da se nijedna Vlada od samostalnosti Hrvatske nije dovoljno dobro odnosila prema tom pitanju. Jedini ministar kojeg bih izdvojila bio je Davorko Vidović i u njegovu mandatu stvari su štimale i počele se rješavati. Činjenica je da su sve ministrice do sada radile neke kozmetičke promjene koje su se urušavale nakon njihova odlaska.

NACIONAL: Što sada SDP nudi? Spomenuli ste novi program s kojim ćete izaći u javnost. O čemu se radi?

Da, mi izlazimo s nizom novih prijedloga koji su rezultat rada Savjeta za osobe s invaliditetom kojem sam ja predsjednica. U tom su Savjetu osobe s invaliditetom, ljudi iz struke i prakse. Nama su otvorene ruke da iniciramo i predlažemo zakonska rješenja. U jesen ćemo u proceduru uputiti dva prijedloga Zakona u kojima će akcent biti na inkluzivnosti, na uključivanju osoba s invaliditetom u svakodnevni život kroz politike koje moraju biti provedive, a ne samo skup dobrih želja.

NACIONAL: Bili ste saborska zastupnica, no činjenica je da u ovom, kao ni u prošlom sazivu Sabora SDP nije na listu stavio nijednu osobu s invaliditetom. HDZ jest na inzistiranje premijera Andreja Plenkovića, na njihovoj listi ušla je Ljubica Lukačić. Što to govori o SDP-u? 

SDP je trebao nastaviti politiku kontinuiteta. Sastavljanje lista za prošle izbore bila je odluka tadašnjeg vodstva stranke kojem osobe s invaliditetom uopće nisu bile u fokusu i nisu imali petlju predložiti bilo koga. Na listi nisam morala biti ja, niti neka osoba u kolicima. Mogla je to biti slijepa ili gluha osoba, što u vrijeme današnje tehnologije i komunikacija ne predstavlja nikakav problem. I da takav zastupnik ne bude maneken, već doista politički djeluje. Što se tiče Ljubice Lukačić, za nju se na prijedlog udruga založio predsjednik HDZ-a i to je pohvalno. No budući da nemamo isti stil bavljenja politikom, na žalost, nismo uspjele surađivati. Čini mi se da Ljubica Lukačić ne uspijeva progurati rješenje za probleme koji postoje. Sjećam se da sam još ja postavila pitanje prilagođavanja saborske govornice osobama s invaliditetom, a to je riješeno tek kad sam otišla iz Sabora. To se na neki način pripisalo inicijativi Ljubice Lukačić, što nije točno. No takve male, praktične stvari mogu puno toga promijeniti u uključenosti osoba s invaliditetom u sve aspekte života.

NACIONAL: Ali u rješavanju ovog problema nema ideologije. Zar to nije humano pitanje koje bi se trebalo riješiti političkim konsenzusom?

Apsolutno. Ja sam još kao saborska zastupnica nastojala te teme depolitizirati jer to nije pitanje jedne stranke ili političke opcije. Tu se radi o odnosu države prema ranjivoj skupini njenih građana i tu bi trebao postojati politički kontinuitet.

NACIONAL: Hrvatsku je javnost nedavno potresla priča o 18-godišnjem Kristianu Vukasoviću, mladiću s posebnim potrebama koji je umro u zatvoru, gdje je bio zatvoren s najgorim kriminalcima. Kako to komentirate, kako se to moglo dogoditi, je li to razlog za ostavku ministra? 

Da. To je razlog za ostavku jer se radi o odgovornosti ministra. Tražiti krivca u sustavu krajnje je neprimjereno. Dražen Bošnjaković je političar i ministar. Prva greška bila je kada je riječ ćelija i mladić sa psihičkim poteškoćama stavio u istu rečenicu. On to nije smio učiniti. Zna se protokol za postupanje sa psihički bolesnim osobama i osobama s invaliditetom kada ulaze u zatvorski sustav, odnosno kada su u istražnom postupku. Taj je mladić trebao biti smješten u zatvorskoj bolnici, u primjerenim uvjetima. Smatram da se nad svakom osobom za koju postoji određena sumnja, bez obzira na invaliditet ili bolest, treba provesti istražni postupak.

‘Dok je bila ministrica, Milanka Opačić ušla je u sukobe s udrugama i savezima osoba s invaliditetom te roditeljima djece s teškoćama u razvoju. Napravila je ogromnu štetu na tom području’

No on mora biti učinkovit i kratkotrajan, a takva osoba iz sudnice ne smije biti poslana u zatvor, već u zatvorsku bolnicu. O tome jasno govori i čl.13 Konvencije i naše pravosuđe se odavno trebalo prilagoditi takvim slučajevima. Zatvorsko osoblje je trebalo biti educirano. Žao mi je da je u tom slučaju zakazalo naše civilno društvo, jer to nije prvi put da se tako nešto dogodi. Dok sam bila u Uredu predsjednika Josipovića, u takvom jednom slučaju zajedno smo djelovale pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i ja. Također se radilo o jednom mladom čovjeku, ali on je bio smješten u zatvorsku bolnicu i njegov je slučaj dosta učinkovito riješen.

NACIONAL: Ministrica Nada Murganić otišla je u rekonstrukciji Vlade, a nova ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku je Vesna Bedeković. Što očekujete od nje u ovih godinu dana?

U ovih godinu dana ne očekujem od nje ništa. Svatko tko se bavi politikom i ovom problematikom zna da se u godinu dana ništa ne može napraviti. Njoj je ministrica Murganić ostavila sva otvorena pitanja. Ništa nije riješeno ni napravljeno u njenom mandatu. Ja Nadu Murganić nisam ni doživljavala kao moju ministricu, iako je došla iz sustava. Ona nije imala nikakav odnos prema osobama s invaliditetom. Činjenica da Vesna Bedeković nije imala nikakve veze sa sustavom također nije dobra. Na takvoj poziciji treba biti netko jako stručan, netko tko će pažljivo birati suradnike koji prepoznaju problematiku.

NACIONAL: Bili ste članica radne skupine UN-a koja je radila na Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, je li vas itko konzultirao o tim temama?

Ne, nijedna ministrica dosad nije osjetila potrebu za komunikaciju sa mnom. To su ti paradoksi. A ova tema, kao što rekoh, nema politički predznak. Postoji stav Hrvatske prema određenoj skupini njenih građana koji treba implementirati. A ono što treba posebno otvoriti je pitanje roditelja djece s invaliditetom i otkriti čiji su oni zarobljenici ili sluge. Oni ne mogu u toj mjeri sami snositi taj teret jer oni se, za razliku od zdravstvenih radnika ili učitelja, ne mogu organizirati, a imaju taj status roditelja njegovatelja. Oni su zakočeni u svakom pogledu, moraju biti 24 sata na raspolaganju svom djetetu, nemaju se pravo razboljeti. Nije ni čudo da se preko 70% takvih brakova raspada, jer uvijek jedan roditelj snosi najveći dio tereta. To je jako široko područje kojim se nitko ne bavi.

NACIONAL: Tko se bavi tom problematikom u SDP-u otkad vi niste u Saboru? Čini se da to u SDP-u više nikoga ne zanima.

Bavi se, iako je jedno vrijeme javnost s pravom imala dojam da se SDP najviše bavio samim sobom i da su ostale teme stavljene sa strane. Mogu potvrditi i privatno i službeno da je Davor Bernardić itekako osjetljiv na te teme, međutim, neke kolege su se jako potrudile da to ne izađe u javnost, već da izađu samo naše svađe. A medijima je sigurno bilo interesantnije pisati o tome tko je kome podmetnuo nogu ili zabio nož u leđa.

NACIONAL: Mnogi smatraju Milanku Opačić najgorom ministricom socijale do sada. Slažete li se s tom ocjenom? 

Slažem se s tom ocjenom. Teško je braniti neobranjivo. Ušla je u sukobe s udrugama i savezima osoba s invaliditetom i roditeljima djece s teškoćama u razvoju. Mislim da je napravila ogromnu štetu na ovom području. Nas dvije se nismo mogle usuglasiti ni u doba dok sam ja bila povjerenica u Uredu predsjednika Ive Josipovića, a ona na čelu Ministarstva. Ona nikada nije na pravi način znala artikulirati probleme osoba s invaliditetom. Vi ne možete s političkim govorom ući u stvarni život takvih ljudi. Njima se ne možete obraćati pamfletima, jer u tom Ministarstvu je potreban rudarski rad. Imam dojam da nju to uopće nije zanimalo. Čak se sjećam jedne situacije kada je u pitanju bila zaštita osobe s intelektualnim teškoćama, kada je Milanka procijenila da će to nama nanijeti političku štetu. Tada smo se nas dvije i zakvačile, jer kada je ljudsko biće u pitanju, nema te političke štete koja bi nas trebala spriječiti da mu pomognemo. U njenom mandatu moglo se puno više i bolje napraviti, osobito da je bila otvorenija prema civilnim udrugama. Ali sjećam se da je komunikacija nas dvije kao kolegice na relaciji Pantovčak-Ministarstvo bila nemoguća. Na žalost, mogla sam doći samo do njene tajnice, dalje ne.

NACIONAL: Za razliku od nje, predsjednik Josipović posvećivao je veliku pažnju osobama s invaliditetom.

Točno, on je i prvi uveo povjerenicu za osobe s invaliditetom u svom Uredu. Izabrao je mene, kao osobu s invaliditetom, za svoju suradnicu, kako bih artikulirala stav predsjednika Republike. Mi smo na tjednoj razini radili ogroman posao, primali predstavnike udruga i organizirali okrugle stolove.

NACIONAL: Je li vas iznenadilo pretrčavanje Milanke Opačić u klub Milana Bandića? 

Nije jer je sve vodilo ka tome. Čak i da nije pretrčala i da je ostala u SDP-u, vjerujem da bi radila sve da našteti stranci. Mislim da je Milanka shvaćala SDP kao svoje privatno vlasništvo, nešto čime ona ima pravo upravljati. Shvaćala je stranku kao mjesto za promociju same sebe. Većina zastupnika SDP-a ipak smatra da smo mi samo službenici naroda, izabrani da ih predstavljamo i radimo za njih. Milankin politički ego je iskočio u najgoroj varijanti. Ne znam što joj je sve to trebalo u njenim godinama. Više od polovicu svog života bila je zastupnica ili ministrica i nije smjela ni iz moralnih razloga pljunuti u lice ljudima koji su je toliko mandata birali i osigurali joj lagodan život.

‘O inicijativi ‘Spasi me’ mislim da je dobrodošla. Može nastati i svađa između Jelene Veljače i predsjednice države, ali mislim da je Veljača puno više napravila za žene u Hrvatskoj nego predsjednica’

NACIONAL: Na pritisak inicijative „Spasi me“  Vlada je donijela novi Zakon o nasilju u obitelji, s kojim je većina ženskih udruga zadovoljna, iako je malo licemjerno da je Vlada reagirala tek kada su se uključile glumice. Kako ga vi komentirate?

Svaka inicijativa s plemenitim ciljem je dobro došla. Znam da će neki reći: zašto Jelena Veljača, zašto sad, ali bolje je reagirati ikad nego nikad. Može nastati i svađa između Jelene Veljače i predsjednice države, ali ja smatram da je Veljača puno više napravila za žene u Hrvatskoj nego predsjednica.

NACIONAL: Vi ste i kao saborska zastupnica, ali i izaslanica Hrvatske u UN-u bavili pitanjem zlostavljanja žena s invaliditetom. Jesu li one adekvatno zaštićene ovim zakonom?

Nisam zadovoljna jer je članak zakona koji govori o ženama s invaliditetom uopćen i nejasan. To je još uvijek područje u sivoj zoni i malo se podataka zna. Činjenica je da se žene s invaliditetom ne doživljavaju isto kao ostale žene i da u toj kategoriji osim seksualnog nasilja, možemo govoriti i o različitim oblicima zlostavljanja. Od fizičkog, preko psihičkog, do oduzimanja imovine i poslovne sposobnosti, smještanja u institucije i slično.

NACIONAL: Iako je Hrvatska prvi put imala ženu za predsjednicu, dojam je da je ta pitanja nisu previše zanimala. Ako pobijedi, hoćete li moći uvjeriti Zorana Milanovića da obraća više pažnje ljudskim pravima osoba s invaliditetom? 

Predsjednica se time nije nikada bavila. Osobno me nikada nije pozvala ni na jedan prijem ili neko događanje u Uredu predsjednice, pa se nisam ni imala čast s njom sresti u četiri godine njenog mandata. Ne sjećam se ni jedne inicijative ili okruglog stola na tu temu. Ona se najviše bavila vanjskom politikom, a osobito vojskom. Iako su to njene ustavne ovlasti, njena je ustavna dužnosti promovirati ljudska prava i prava osoba s invaliditetom. Što se tiče Zorana Milanovića, je li sazrio, ne znam, ali kad je u pitanju praćenje problema osoba s invaliditetom, tu sam naišla na otvorena vrata. Razgovarala sam s voditeljima njegove izborne kampanje i oni su obećali da će njegove politike usmjeravati prema građanima i osobama s invaliditetom i ljudskim pravima. Posao predsjednika i jest da ukazuje na ranjive skupine i njihove probleme. Vjerujem da će on i uskoro progovoriti o toj temi.

NACIONAL: Prava osoba rođenih s invaliditetom nisu jednaka s pravima ratnih vojnih invalida. Postoje ogromne razlike u mirovinama i velika diskriminacija prema civilnim osobama s invaliditetom, zašto?

Zato što se ta prava ostvaruju iz istog sustava. Veterani su u svim zemljama odvojena skupina od ostalih građana i njihova prava su posebno zaštićena, njima se daje prilika za uključivanje u aktivan život. U Hrvatskoj je bilo obrnuto, nije ih se dobro rehabilitiralo, masovno su umirovljeni i nije im dana prilika da se svojim radom uključe u društvo. Napravljena je jedna izdvojena skupina ljudi kojima su date privilegije, ne mogu reći na štetu drugih. Ali mogu reći – socijalna prava su nam neujednačena. A HDZ im konstantno daje sve više prava jer ih koristi kao glasačku mašineriju.

NACIONAL: Jedan od nepremostivih problema za obrazovane ljude invaliditetom u Hrvatskoj je pronaći posao. Tvrtke radije plaćaju penale nego da ih zaposle. Zašto je to tako? 

To govori o svijesti našeg društva. Ali mislim i da su osobe s invaliditetom krive. Kada se dogodi neka nepravda, nisu se u stanju ujediniti i artikulirati zajedničke zahtjeve. Znam da u studentskim domovima postoje studenti s invaliditetom koji pred kraj jednog fakulteta upisuju drugi, samo da ne izgube studentska prava.

Jer znaju da nakon diplome nemaju kuda. Tako da njihovo studiranje traje beskrajno. Nikada još civilno društvo nije izašlo organizirano na ulicu i upozorilo da ova zemlja nije provela nijednu mjeru iz UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, na što se obvezala i koju je ratificirala. Kontrolom provedbi tih mjera trebalo bi se baviti Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske, no ja ne znam je li se to tijelo ikad sastalo. O tome nemam nikakve informacije.

Komentiraj