Rođen je u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života 2. svibnja 2002. godine.

Vjerovao je da pripada 20. stoljeću pa kada je stiglo 21., na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2…

Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.

U ‘Volim puno’ pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne i mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

“Kako smo ti i ja, da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila, mogli divno stariti.
A evo, od čitavog našeg života ostali su nam jedino ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reći ću ti i kad sam u svojoj nesreći najsretniji: kad me na groblju uhvati kiša.
Užasno volim da kisnemo zajedno!”