Singapur – Svjetska prijestolnica smaknuća

Objavljeno u Nacionalu br. 524, 2005-11-28

Australac Van Toung Nguyen idućeg će petka biti smaknut na singapurskim vješalima: 25-godišnjak je samo jedan od nekoliko stotina nesretnika koje svake godine smaknu vlasti u Singapuru zbog zločina poput posjedovanja droge ili ubojstva

U petak, 2. prosinca, nešto prije šest sati ujutro – nakon što pojede svoj zadnji obrok i zadnji se put vidi s majkom – 25-godišnji Australac Van Tuong Nguyen bit će u Singapuru s lisicama na rukama odveden iz svoje ćelije na vješala. Ondje će ga čekati 73-godišnji krvnik Darshan Singh, na glavu mu staviti crnu kapuljaču, oko vrata omču i povući ručicu za otvaranje vrata na kojima će Nguyen stajati. U 46 godina Singh je smaknuo 850 osuđenika. Većina Singapuraca podržava nemilosrdnu kaznenu politiku svoje države prema krijumčarima droge. Australija je za Nguyena zatražila milost, ali uzalud.
Singapurska vlast šalje na vješala svakoga – i vlastitog državljanina i stranca – koga u toj maloj otočnoj državi, čak i u tranzitu na aerodromu, otkriju s drogom. Ništa ne može spasiti onoga kod koga se nađe više od 15 g heroina, 30 g morfija, 30 g kokaina, 500 g marihuane ili 1,2 kg opijuma. Nguyen je u prosincu 2002. na singapurskom aerodromu Changi u tranzitu uhapšen sa 396 g heroina i – s obzirom na stroge singapurske zakone – nije imao šanse izbjeći smrtnu kaznu. Australci su ipak molili da ga Singapur poštedi zbog nekih okolnosti.
Van Tuong Nguyen rođen je 1980. u tajlandskom izbjegličkom logoru. Majka Vijetnamka u Tajland je stigla u masovnom bijegu čamcima iz Južnog Vijetnama onih koji nisu htjeli živjeti pod novim komunističkim režimom. “Ljudi iz čamaca” stizali su do obala Tajlanda, Indonezije, Malezije, Hong Konga, a mnoge su odonud primili SAD i Australija, kamo je stigla i samohrana Nguyenova majka s njim i njegovim bratom blizancem Khouom.
Nguyen je odrastao u Melbourneu, bio dobar učenik, vrlo marljiv, ali zbog siromaštva se rano zaposlio kao prodavač kompjutera. Njegov brat postao je pak narkoman i na dva suđenja proglašen je krivim. Globe sa sudskim troškovima iznosile su 20.000 eura, koje Khoa nije imao.
Nguyen mu je htio pomoći da izbjegne zatvor. Kako bi na brzinu namaknuo taj novac, pristao je za bandu iz Sydneyja prenijeti drogu iz Kambodže u Australiju. U kambodžanskom glavnom gradu Phnom Penhu primio je 400 g heroina, uz instrukcije kako da u hotelskoj sobi u mlincu za kavu samelje drogu i taj prašak rasporedi u tanke vrećice koje će zalijepiti za leđa i trbuh. Stavio je heroin u dvije predebele vrećice i ona koja je bila zalijepljena za trbuh bila mu je tako neugodna da ju je nakon polijetanja iz Phnom Penha skinuo u avionu i stavio u torbu.
Iz Phnom Penha letio je u Singapore, gdje je trebao prosjesti u avion za Sydney. U međunarodnoj zoni aerodroma prošao je kroz rutinsku kontrolu i njegove naočale aktivirale su detektor metala. Singapurski policajac tražio je od njega da makne sa sebe sve metalne predmete i prođe još jednom kroz detektor metala, a potom ga je rutinski pretresao popipavši ga po tijelu da nema gdje skriveno oružje. Osjetio je na leđima čudnu izbočinu i pitao što je to. Nguyen mu je odgovorio: “To je heroin, gospodine.” Policajac nije vjerovati svojim ušima: “Jeste li sigurni?” “Sasvim sam siguran”, odgovorio je Nguyen.
Uhitili su ga i ispitivali. Nguyen je sve priznao, stalno ponavljajući da se kaje. Otkrio je i tko ga je na put poslao pa su Australci uhitili skupinu krijumčara droge u Sydneyju. Njegova suradnja s policijom sigurno bi se u sudskom procesu smatrala olakotnom okolnošću, ali ne u Singapuru.
Australci su organizirali demonstracije za Nguyena, novine su pledirale za njegov spas, australski ministar vanjskih poslova Alexander Downer zamolio je singapursku vladu da Nguyenu poštedi život, premijer John Howard razgovarao o tome sa singapurskim kolegom Lee Hsieng Loongom na summitu Azijsko-pacifičke ekonomske suradnje u južnokorejskom Busanu. Milost su tražili i australski guverner Michel Jeffery i papa Benedikt XVI. Singapurski ministar vanjskih poslova George Yeo u odgovoru Downeru napisao je da je “singapurska vlada odgovorna da spriječi pokušaje da se Singapur pretvori u mjesto transfera nezakonitih droga “. Uz to je dodao da se od droge koju je Nguyen nosio moglo napraviti 26.000 pojedinačnih doza.
U Australiji je nakon toga pokrenuta inicijativa za bojkot singapurskih poduzeća. Singapur je vlasnik najveće australske telekomunikacijske kompanije pa su njeni korisnici pozvani da prebace svoje brojeve na druge tvrtke. Upućen je poziv Australcima da bojkotiraju Singapore Airlines, a od vlade se traži da odbije zahtjev te tvrtke izravne letove između Australije i SAD-a. Čak su pojedini australski političari grubo napali Singapur pa je premijer Howard intervenirao da smiri strasti jer su dvije zemlje 2003. potpisale bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini.
Kod singapurske vlasti zbog sličnih su slučajeva već pokušale intervenirati vlade SAD-a, Britanije, Filipina, , ali uzalud. Svi koji stižu u Singapur moraju biti svjesni da su ondje kazne za kršenje zakona stroge.
Već na prvi pogled opaža se da je Singapur, u kojem žive Malajci, Kinezi i Indijci, uredna i čista zemlja, za razliku od susjednih azijskih zemalja. Baciti papirić na ulici najstrože je zabranjeno, kazna je 1000 singapurskih dolara (oko 500 eura). Ako prekršitelj to ponovi, globa je dvostruka i jedan dan mora skupljati smeće u parkovima u svjetlećim odijelima.
Još oštrije kažnjava se onaj tko ispljune žvakaću gumu, koja je u Singapuru zabranjena. Zabranjeno je i pušenje, osim u malom broju lokala koji moraju imati klimatizaciju.
Koliko su singapurski zakoni okrutni, pokazuje slučaj Amerikanca Michaela Faya, 18-godišnjeg učenika američke škole u Singaporeu, uhićenog 1994. pod optužbom da je bojom uprljao 18 automobila, slomio i ukrao ulične natpise i počinio još neke vandalizme. Dobio je četiri mjeseca zatvora, globu i šest udarca bambusovim štapom po križima.
Njegovi roditelji žalili su se na kaznu, tvrdeći da djelo nije dokazano nego podmetnuto, te da će okrutna kazna imati trajne psihičke posljedice. O tome se mnogo govorilo na američkoj televiziji, majka je prikupila nekoliko tisuća potpisa na peticiji za pomilovanje, i tadašnji predsjednik Clinton tražio je da se tjelesni dio kazne oprosti. Singapurska vlast uzela je u obzir Clintonov zahtjev, što je prava rijetkost, ali kazna je samo smanjena sa šest na četiri udarca. U svibnju 1994. mladić je odveden u posebnu prostoriju zatvora Changi gdje je kazna izvršena. Skinut je do gola, noge i ruke vezane su mu za stalak, a preko bubrega su mu bili vezani jastuci da mu se ne ozlrijede. Stražar ga je punom snagom četiri puta udario štapom po bedrima, u razmacima od pola minute. Momak je to hrabro izdržao, čak se rukovao sa stražarom i bez pomoći otišao u ćeliju. Toga dana na isti način bilo je kažnjeno još osam ljudi. Svake godine u Singapuru se šiba više od 300 osoba.
Prije nekoliko godina ta je kazna uvedena i protiv nove vrste prekršitelja zakona, ilegalnih useljenika. Kako bi se spriječili masovni protuzakoniti ulasci u zemlju, aktiviran je zakon koji za to predviđa kaznu batinanja. Imigranti uhvaćeni bez putovnica, ulaznih viza, odnosno s vizama kojima je istekao rok, kažnjavaju se po hitnom postupku na šest tjedana zatvora i šest udaraca štapom.
Singapur je jedna od rijetkih zemalja koje su zadržale tjelesno kažnjavanje. To izaziva prosvjede međunarodnih udruga za zaštitu ljudskih prava, a još više smrtne kazne u Singapuru. I Nguyenov slučaj ponovno je skrenuo pozornost na podatak da je po smrtnim kaznama Singapur prvi u svijetu u odnosu na broj stanovnika.
Koliko je točno u Singapuru izvršeno smrtnih kazni posljednjih godina, ne zna se. Amnesty International, koji se bori za zabranu smrtne kazne u cijelom svijetu, tvrdi da ih je od 1993. do danas izvršeno 420, tridesetak godišnje. U toj organizaciji sumnjaju da singapurska vlast ne objavljuje sve smrtne kazne u zloglasnom zatvoru Changi te da se neke obavljaju u tajnosti. Ne zna se ni koliko je točno ljudi osuđeno na smrt, koliko ih čeka na smaknuće, posebno ne za singapurske građane, jer vlast o tome ne obavještava javnost. Za strance se zna jer vlade na smrt osuđenih stranaca o tome obavještavaju javnost. Velika većina smrtnih kazni izriče se zbog droge, pa je nedavno objavljeno da je od posljednjih 138 smaknutih osoba 120 bilo osuđeno na smrt zbog droge.
Iako su već i prije inozemne vlade intervenirale u korist svojih državljana, singapurska vlast te intervencije redom odbija. Poznato je samo šest slučajeva pomilovanja na smrt osuđenih, uvijek u ranim fazama postupka i izvanrednim situacijama. Sva pomilovanja obavljena su u tišini, bez inozemnih prosvjeda i kampanja, koje uvijek na singapurske vlasti imaju obratan učinak, pa je opće mišljenje da i sadašnja australska kampanja za Nguyenov spas njemu samo škodi.
Kad je 1995. filipinska vlada intervenirala za svoju državljanku Floru Contemplation, kućnu pomoćnicu u Singapuru, optuženu da je ubila dvije osobe, tužitelji su tvrdili da je ona priznala dvostruko ubojstvo, a odvjetnik ju je branio da je ona ubojstva počinila u živčanom rastrojstvu, ne znajući što radi. Sud nije prihvatio obranu te je ocijenio da je ona bila pri zdravoj pameti kad je počinila zločin i osudio ju na smrt.
Na Filipinima se tvrdilo da je dvostruko ubojstvo Flori Contemplation podmetnuto. Filipinski predsjednik Fidel Ramos intervenirao je kod singapurskih vlasti i izjavio da mu je obećano da će se vješanje odgoditi dok se ne ispitaju nove okolnosti koje su proizlazile iz izjava druge filipinske kućne pomoćnice u Singapuru koja je poznavala osuđenicu i tvrdila da je čula jednog Singapurca kako se hvali da je ubio jednu od žrtava. Singapurski sud tu je izjavu ocijenio nevjerodostojnom i neprovjerljivom, jer je ta žena više ne živi u Singapuru nego na Filipinima, pa je potvrdio presudu koja je izvršena.
Singapur je pogubio i ljude iz europskih zemalja u kojima nema smrtne kazne. Britanski državljanin, osuđen na smrt zbog ubojstva, smaknut je 1996. John Martin Scripps je uhićen u proljeće 1995. pod optužbom da je ubio Južnoafrikanca Gerarda Georgea Lowea. Raskomadano tijelo žrtve pronađeno je plastičnim vrećama, koje su plivale rijekom Singapur prema lučkom zaljevu. Iako glava ubijenoga nikad nije pronađena, on je identificiran, a istragom je utvrđeno da ga je ubio Scripps, koji se s Loweom sprijateljio u Singapuru. Scripps je priznao kako je Lowea ubio udarcima čekićem u glavu, ali je tvrdio da je to učinio u strahu i bijesu nakon što mu je Lowe davao homoseksualne prijedloge.
U istrazi o Scrippsu se otkrilo da je ubio još dvije osobe početkom prethodne godine u Tajlandu, kanadske turiste Shailu Mae Demude i njezina sina Darina, i nakon toga pobjegao u Singapur. Sumnja se da je počinio i ubojstva u Latinskoj Americi pa ga je britanski tisak proglasio “turističkim anđelom smrti”. Scripps je sva ta ubojstva počinio u godinu dana, pobjegavši iz britanskog zatvora gdje je služio kaznu od 13 godina zbog krijumčarenja heroina. Pušten je na kraći odmor kući, a on je s krivotvorenom putovnicom pobjegao u inozemstvo.
Amnesty International godinama vodi kampanju pritiska na Singapur da ukine smrtnu kaznu ili barem smanji broj smaknuća. Zamijećeno je da se on posljednjih godina blago smanjuje, ali je i dalje velik. Početkom prošle godine organizacija je objavila izvještaj “Skriven ukupni broj smaknuća” u kojem se kaže: “Zadnji je čas da vlada Singapura ponovno razmotri svoje stajalište da smrtna kazna nije pitanje ljudskih prava. Izričući smrtne kazne i izvršavajući mnogo smaknuća Singapur se protivi globalnom trendu. U Singapuru često završe na stratištima marginalizirani i ranjivi članovi društva, posebno narkomani.”
Amnesty International ohrabren je time što se ovog proljeća prvi put u samom Singapuru prosvjedovalo protiv smrtne kazne. Povod za to smjelo okupljanje bila je smrtna kazna koja je zbog krijumčarenja droge bila izrečena 38-godišnjem Shanmugamu Murugesuu, bivšem sportskom prvaku i vojniku koji je na singapurskom aerodromu uhvaćen s kilogramom marihuane. Pokajao se, rekao da je to učinio radi novca jer nije znao kako da prehrani svoju brojnu obitelj. Molio je milost, ali je ipak osuđen na smrt vješanjem. Njegova dva 15-godišnja sina blizanca tražila su pomilovanje, ali se vlast oglušila.
Ipak, Singapur ima jednu od najstabilnijih vlada na svijetu, koja smatra da ima mandat za sve što radi. Singapurom od njegova osamostaljenja prije 40 godina vlada Narodna akcijska stranka, nema nikakve opozicije, sva mjesta u parlamentu drži vladajuća stranka ili samostalni zastupnici vezani uz nju, mediji su pod njenom kontrolom kao i sve državne službe, vojka, policija i sudstvo, koje svakoga tko se bavi opozicijskom djelatnošću osudi na zatvor. Vlada potiče poduzetništvo, stroga je prema korupciji, najmanje je korumpirana zemlja u Aziji, ima i nisku razinu kriminaliteta. Socijalna politika, posebno u stanovanju i obrazovanju, Singapurcima se sviđa. Najveću vlast ima premijer. Sada je predsjednik vlade Lee Hsien Loong, sin osnivača modernog Singapura Lee Kuan Yewa, koji je i danas aktivan kao “ministar mentor” svom sinu.

Vlast u Singapuru odlučila se 1998. drastičnim mjerama boriti protiv širenja AIDS-a pa je objavljeno će oštro biti kažnjeni svi koji šire tu bolest. Takvu je kaznu prvi osjetio državljanin Singapura čijom su krivnjom dvije osobe zaražene virusom. Proveo je godinu dana u zatvoru jer nije govorio istinu kad je dobrovoljno davao krv.
Loo Wah Yew, 43-godišnji stanovnik Singapura, 1997. je dobrovoljno dao krv. Prije toga ispunio je upitnik o svom zdravstvenom stanju i seksualnim aktivnostima. Izjavio je da je zdrav, da ima uredan spolni život, da je u prethodnih godinu dana spavao samo sa svojom redovitom partnericom i da četiri godine nije bio u inozemstvu. Nakon što je dao krv, ona je testirana i nije se pokazalo da je neispravna. Dana je pacijentima, od kojih su dva dobila AIDS. Ponovno je testirana njegova krv i utvrđeno je da je zaražen AIDS-om. U upitniku je lagao, jer je u Indoneziji imao spolne odnose s prostitutkama i zarazio se. A krv je dao u razdoblju od tri tjedna nakon toga, kad se još se ne vidi da je krv zaražena jer se ne razviju antitijela. Kažnjen je najstrožom kaznom.

Vlada Singapura vrlo je stroga prema konzumiranju droge. Studentski par, koji je prethodne tri godine studirao u australskom Perthu, osuđen je 1999. na godinu dana zatvora nakon što im je nasumce testiran urin pri ulasku u Singapur i pokazalo se da su uživali marihuanu. Iako su ju pušili u inozemstvu, nekoliko tjedana prije, iako nisu redoviti uživaoci droge, iako su bili odlični studenti, iako su bili zaručeni i uskoro se trebali vjenčati, sudac je bio nemilosrdan. Kaznio ih je u skladu sa strogim singapurskim zakonima. U zatvor se šalju i oni koji samo jednom uzmu ecstasy.
U toj drastičnoj borbi vlasti protiv droge nasumce se testiraju putnici koji ulaze u Singapur. Moderni testovi urina odmah pokažu je li netko uživatelj droge. Strancima za koje se to utvrdi ne dopušta se ulazak u Singapur, a Singapurci kojima se utvrdi da su uživali drogu mogu biti kažnjeni. Marihuana se može detektirati u urinu i šest tjedana nakon konzumiranja, a to je bilo kobno za mladi studentski par.

OKVIR 3
U skladu sa strogim zakonima o kršenju javnog morala i seksualnom napastovanju 2004. sud u Singapuru na 16 mjeseci zatvora i šibanje osudio je poznatog televizijskog voditelja. Vidya Shankar Aiyar, 37-godišnji voditelj državne singapurske televizije ChannelNews Asia, osuđen je jer je seksualno iskoristio kolegicu dok je bila pijana.
Na zabavi koju je jedan kolega organizirao nakon useljenja u novu kuću ona se malo napila pa joj je Aiyar ponudio da je svojim automobilom odvede njenoj kući. Ona je ispričala da se ne sjeća što se točno događalo, ali se probudila gola u njegovu krevetu u njegovoj kući. Kad se počela oblačiti, on ju je navodno pokušao napastovati.
Iako nije izravno bio optužen za silovanje, jer bi tada bio mnogo strože kažnjen, sudac je zaključio da se nedolično ponio, “poput seksualnog vuka u janjećoj koži”, te kao posebno otežavajuću okolnost naveo da ju je razodjenuo. Aiyar je primio četiri udarca štapom.

Komentiraj