Simo Matavulj, život između sretnih i nesretnih ljubavnih trenutaka

Rođen je 1852. godine u Šibeniku u obitelji Stevana i Simeune Matavulj. Tamo je završio osnovnu školu, kao i nižu gimnaziju. Zatim odlazi u manastir Krupu kod svoga strica, igumana Serafima, ali, izgubivši volju za manastirskim životom, odlazi u zadarsku učiteljsku školu, koju završava 1871. godine. Učitelj je po dalmatinskim mjestima i u Crnoj Gori. Zatim se skrasio u Beogradu. Ondje je  Matavulj upoznao 23-ogodišnju učiteljicu lijepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka djevojka “plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose” – kako ju je sam opisivao.

Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine, bilo mu je skoro četrdeset, bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A svom bratu Đuri ovako je pisao: “Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.”

Ubrzo po vjenčanju, Simina literarna karijera napredovala je i dostigla vrhunac kada mu je izašao  roman “Bakonja fra Brne”. Ljubav je blagotvorno utjecala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća, kažu,  nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo oboljela od tuberkuloze i samo nekoliko dana prije godišnjice vjenčanja, Milica je umrla u 25. godini. Siminoj tuzi nije bilo kraja, srce mu se cijepalo za voljenom ženom. Prestao je pisati, svog ga je tuga obuzela, samo je posjećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu “Zavjet” posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podario njeno ime. Tugu je utapao u kavani, društvu i alkoholu.

Da bi ga spriječio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, kći advokata iz Rume. Bogata, bez djece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo ju je objeručke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.

Vjenčanje se odigralo 1900. godine, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po vjenčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpuju, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariške, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje pisati. Postaje član Srpske kraljevske akademije, a ubrzo mu izlaze mnoga djela. Vrijeme ispunjavaju putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…

Kao što to obično život ‘režira’, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od vjenčanja, dana 20. veljače 1902. godine, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Posljednje što je rekao bilo je: “Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga unijeli u kuću. Za njim je ostala Ljubica u žalosti, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je na neki drugi svijet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao usrećiti za života.

Komentiraj