Šiljak: ‘Puno će ljudi u bescjenje prodati svoje stanove u centru Zagreba’

Radijski voditelj Vojo Šiljak sa suprugom Đurđom živi kao podstanar jer im je stan u centru stradao u potresu

Prema neslužbenim procjenama iz svojih uništenih domova raseljeno je više od 20.000 tisuća Zagrepčana. S obzirom na to da Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine ne prikuplja tu vrstu podataka, očito je da vladajuće ne zanima gdje ti ljudi, kako i od čega žive.

Kako žive raseljeni Zagrepčani ZagrebNews je istražio na primjeru zgrade u Kačićevoj ulici, u kojoj stanari sukladno preporuci ovlaštenih statičara ne bi smjeli živjeti pa čak ni u nju ulaziti. Riječ je o zgradi koja je u zagrebačkom, a kasnije i u petrinjskom potresu pretrpjela ozbiljna statička oštećenja koja prijete urušavanjem dijela konstrukcije pa čak i cijele zgrade. Jedan od raseljenih stanara iz Kačićeve 4 je i novinar Vojo Šiljak.

On o situaciji u kojoj se našao kaže: “Gledao sam sa suprugom Đurđom jednu dokumentarnu emisiju o beskućnicima. I glasno sam rekao, kako mi nije jasno kako čovjek može postati beskućnik. I nakon par dana to se dogodilo meni, a nisam stan zakartao, propio…To je bio stan od skoro sto kvadrata u središtu grada, u zaštićenoj zoni i nažalost jedina naš krov nad glavom, a i skoro polustoljetni život. Živjeli smo u njemu od 1979. godine, a zgrada je izgrađena 1912. godine. Drugih stanova nemam za razliku od nekih koji imaju, ali to je očito moja greška. Ne tražim ni očekujem da me svi vole, ali mi je žao kada čitam komentare kako je Šiljak došao do stana. Odgovaram, kupili smo ga moja supruga i ja još u socijalizmu, nisam ga dobio od HRT ni nekoga drugoga, premda sam bio član Saveza komunista. Da, i supruga je ‘u miraz’, kada se udavala donijela nešto kvadrata. U ovom prostoru ostale su samo krhotine od onoga što je nekada bio naš život, samo uspomene. Prolazi godina od potresa, a ništa se, osim obećanja, nije dogodilo, ništa se nije pomaklo s mrtve točke, tako da još uvijek ne znam što će biti s našim stanom. I stanovima mojih susjeda iz zgrade.”

Šiljak kaže da mu je poznato da su pojedini vlasnici zgrada sami krenuli u obnovu , ali dodaje kako je to moguće u onim zgradama u kojima su vlasnici stanova boljeg materijalnog statusa.

“U zgradi, u kojoj se nalazi moj stan, stanari su stariji ljudi, nemaju baš novca, tako da ne mogu sami početi s obnovom. Država je svašta obećavala, ali se od toga do sada nije dogodilo apsolutno ništa. Ne samo da smo nastradali, već se moramo i zadužiti, pa ćemo to otplaćivati godinama kroz pričuvu. Osim toga, navodno da se stan neće moći prodati nakon uređenja još pet godina. Sve to može imati zakonsku podlogu, ali predugo traje. Najveći problem naše zgrade, u kojoj je prije potresa živjelo osam stanara, potpuno je narušena statika. U Banovini je katastrofa, strašno suosjećam s tim ljudima, tako da je ovaj moj slučaj mali, ali meni je velik. Što biste vi učinili na mjestu moje supruge i mene? Mislio sam da će mi starost biti drugačija a vidite sada ovo – potresi, razni koronavirusi, a ja i moja supruga smo podstanari.”

U zgradi u kojoj je živio Šiljak, a takvih u centru ima puno, u pričuvi nije bilo puno novca. Financijski kapacitet umirovljenika nije velik tako da su mjesečni iznosi računa za pričuvu bili mali. O posljedicama toga Šiljak kaže: “Uz ono malo novca koji smo imali u pričuvi svaki je vlasnik stana morao izdvojiti po nekoliko tisuća kuna da bismo platili skidanje dimnjaka, odvoz žbuke i koliko toliko sanirali krov.

Platili smo sami i oko 150 tisuća kuna izradu projekta obnove zgrade i tu je sve stalo. Moramo još sakupiti i bezbroj raznih potvrda za koje sam čuo da su teške oko šest i pol kila. Mislim da se više nikada neću vratiti u ovaj stan iz jednostavnog razloga – obnova će trajati dugo, a ja sam sve stariji i stariji i ne znam hoću li to doživjeti. Hoće li se stan obnoviti za dvije ili četiri godine, moram reći da sam pesimist.

Obećanja je puno, ali se do sada ništa nije pokrenulo. Slušam kako bi prioritet trebale imati kulturno-povijesne institucije no ja mislim da bi prioritet trebali imali građani koji nemaju gdje živjeti. U tuđem stanu, koliko god on bio lijep i ugodan, nije lako živjeti jer to nije tvoje, to nije tvoj dom. Moja supruga teško prihvaća ovu situaciju, ona u naš razrušeni stan uopće ne želi ući jer to za nju predstavlja samo patnju.”

Šiljka posebno rastužuje činjenica kako razni torbari obilaze postradale građane i u bescjenje otimaju njihove stanove.

“Mene strašno začuđuje što se u Zagrebu grade stotine i tisuće stanova. I svi su stanovi prodani a njihova se cijena kreće između tri pa čak do šest tisuća eura po kvadratu. Još lopata nije stavljena a stan je već prodan i ja se pitam odakle ljudima toliki novac. Ne znam tko to kupuje! Čuo sam da razni torbari ljudima koji su postradali u potresu nude 300 eura po kvadratu stana, ja bih po toj cijeni za svoj stan dobio najviše 30 tisuća eura. A što bih s tim novcem mogao? No puno će ljudi biti prinuđeno prodati svoje stanove u bescjenje jer zbog skromnih sredstava za život neće moći sudjelovati u cjelovitoj obnovi zgrade. A maheri koji će kupiti stanove u bescjenje malo će ih preurediti, pa za nekoliko godina prodavati za šest, sedam tisuća eura po kvadratu. Ako jednom i dočekamo sveobuhvatnu obnovu, onda nas još čeka i obnova interijera stana. Zahvaljujući dobrim ljudima realiziram na Radio Sljemenu subotom u pola dva jednu optimističku emisiju ‘Dobri duh Zagreba’. I to me veseli. Ali nije dovoljan samo dobri duh, potrebni su – dobra volja, dobra organizacija, dobre financije, dobri, sposobni i voljni ljudi, kako bi u potresu nastradali stanovnici glavnog grada naše lijepe dobili krov nad glavom.”

Komentiraj