ŠESTO ‘Žao mi je da nema snage za ignoriranje stavova B.Esih’

Silvija Šesto, književnica za djecu i mlade, ovogodišnja dobitnica Nagrade ‘Grigor Vitez’, na osmome je mjestu na listi Snage kao kandidatkinja za Europski parlament. U politiku se uključila jer je svjesna činjenice da jedino politika može riješiti probleme – ako ima volje

Kako je britka jezika, uvijek otvorena i iznimno aktivna na društvenim mrežama, književnica Silvija Šesto već godinama intrigira javnost. Budući da se, kako kaže, politikom najbolje mogu rješavati problemi, i sama je ušla u politiku te će na izborima za Europski parlament glasove birača pokušati zadobiti s osmog mjesta na listi Snage.

Silvija Šesto rođena je 1962. u Zagrebu, diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. godine. U mladosti je bila reprezentativka stolnog tenisa i slijedom toga završila Višu trenersku školu. Bavila se sportskim novinarstvom te je pisala scenarije za radijske i televizijske emisije, osmišljavala reklamne kampanje i slogane. Autorica je i voditeljica mnogih radijskih emisija, a neke od njih je i sama vodila. Predsjednica je i osnivačica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. U razgovoru za Nacional govorila je o svom ulasku u politiku, situaciji u kulturi i izdavaštvu, degradiranju antifašizma, kao i o problemu obiteljskog nasilja.

NACIONAL: Kandidatkinja ste za Europski parlament na listi Snage – Stranke narodnog i građanskog aktivizma. Zašto ste se odlučili za politiku?

Ispolitizirano smo društvo pa bi se moglo kazati kako se politika odlučila za mene. Zapravo, nije tu bilo puno odlučivanja, na poziv prijatelja koji je htio na listi ljude bez političkog već životna iskustva, odazvala sam se, a s obzirom na to da svakim danom života hrvatska politika i niz njenih nositelja eksperimentiraju s narodom, odlučila sam se i ja za autoeksperiment. Sigurna sam da je vrijedan, tko zna kakva će iz svega toga ispasti slikovnica.

NACIONAL: Kakvu snagu ima Snaga, za razliku od ostalih platformi ili stranaka?

Listu Snage čine ljudi koji su se dokazali građanskim aktivizmom. Lista pripada rijetkim listama ovogodišnje ponude za europske izbore, koju ne čine profesionalni političari stranački vezani i prisiljeni tom stranačkom stegom ponavljati programe svojih partija koje većina njih, a osobito oni kojima se obraćaju, ne razumije ili su toliko poopćene i istrošene floskule koje se ni ne slušaju.

‘PROFESIONALNI POLITIČARI bez dana zemaljskog iskustva, nisu političari. To je svojevrsna deformacija koja šteti svima, pa i njima, a pridonosi upravo ‘omraženju’ politike’

NACIONAL: Što biste vi, da vas odaberu u Europski parlament, ondje radili? Za što biste se i kako borili?

Većina kandidata ispred svojih lista govori općenite stvari koje su se kroz vrijeme istrošile. U Europskom parlamentu kroji se europska politika i našim je predstavnicima dana mogućnost participiranja u kreiranju zakona koji će donijeti dobro i Hrvatskoj kao članici. Voljela bih da je u kampanji riječ o konkretnim stvarima kao što su zaštita potrošača, pravedan tretman hrvatskih umjetnika, a tako i reguliranje autorskih prava, voljela bih se zalagati za zdravstvo kakvo zaslužujemo kao članica EU-a, za konačno otvaranje barem jednog hospicija, za efikasnije zakone protiv nasilja na svim razinama i mogućnost da se na vladajuće izvrši pritisak kako bi eksperimenti s tzv. reformama na svim područjima, a napose u školstvu, prestali i pretvorili se u kontinuirani apolitični projekt neovisan o promjenama vlada i ideologiji. I da, naravno, nisam impresionirana visokom naknadom predstavnika Europskog parlamenta. Poimanje našeg puka vrti se oko toga, a bojim se da je visoka naknada fokus većini kandidata. Razumijem, no ne podržavam. Ostatak naknade nakon podmirenja troškova usmjerila bih tiskanju knjiga koje bih darovala djeci koja si ih ne mogu priuštiti.

NACIONAL: Istaknuli ste sigurnost kao najveći izazov u Europi i EU-u, kako je postići ili barem poboljšati?

Svijet se mijenja, neprestano, no čini se da su te promjene u posljednje vrijeme prevelik zalogaj za „uljuđenu“ Europu kojoj smo oduvijek pripadali te postaju i predmeti brojnih prijepora. Pojam sigurnosti osobno mi je oduvijek bio paradoksalan u kontekstu toga da pola svijeta gladuje, ratuje, a pola svijeta moralno odumire u dekadenciji pretrpanosti materijalnom opsjednutošću. No, konkretno, kad je riječ o migracijama, bojim se da se ta sigurnosna prijetnja organizira u hodu i voljela bih kad bi zajednica u koju smo ušli pravičnije podijelila teret, ili se barem potrudila. Hrvatskoj je prije svega i zbog veličine granice potrebna mnogo veća potpora u tom smislu. Bojim se da je to samo jedan od brojnih problema gdje se vlast postavlja maćehinski prema vlastitom narodu zbog tko zna kojih bizarnih i prolaznih ciljeva. Pognutu glavu ne priznajem, osobito ako ste na poziciji moći i odlučivanja. S tim u vezi događa se i povelika netransparentnost. Bit ću konkretna, jer posljednjih dana mediji su prenosili slučajeve devastacije vikendica i kuća od strane nepoznatih počinitelja ili imigranata ili…Već smo valjda trebali znati što se dogodilo, osobito ljudi koji su oštećeni. Ljudi imaju pravo znati što se događa i što se po tom pitanju konkretno čini ili će se činiti, ovako imamo još jednu generalnu tjeskobu.

NACIONAL: Kako se stvari mogu i moraju popraviti i može li se nešto po tom pitanju “gurati” u Europskom parlamentu?

Moramo biti svjesni toga da smo tek kap u čaši Europskog parlamenta. Voljela bih da budemo svoji, a ne iskompleksirani prišivak zajednice, da se borimo za konkretne probleme i da tu borbu, zalaganje, rad, sudjelovanje ili kako želite, transparentno prenosimo onima koji su omogućili izbor kapi. Dio smo zajednice, no s obzirom na gomilu problema doma, ispada da neke probleme moramo pogurati na ispravljanje uz pomoć zajednice. Primjerice, iako sam, hvala Bogu, kao slobodnjak „oslobođena“ kreditne sposobnosti, shvaćam nevolju obitelji u slučaju švicarskog franka. Nedopustivo je da prostor Unije ima različite kriterije, a još manje dopustivo da naši ljudi u kreditnom problemu nemaju promptniju podršku domaćih državnih institucija da se to riješi. Kao u svakoj zajednici naroda pa tako i u EU-u, na prvom mjestu država čini maksimalno na svakom području da zaštiti svoje građane, a tek onda uvodi usklađivanja s EU-om samo ako to ne šteti narodu koji predstavlja. Zajednica je uređena ako su svi pojedinci zadovoljni, a tako i EU ako su sve države uređene na korist svog naroda. Sluganstvo bez kriterija ne donosi sreću, samo države koje u tom smislu drže do sebe i svog identiteta učvršćuju sklop. Kultura je naš identitet bez kojeg smo tek zemljopisni prirepak.

NACIONAL: U jednom od svojih mnogobrojnih statusa na Facebooku objavili ste: „Dragi svi kandidati za sve političke funkcije. Djeca vas ignoriraju i to je najtužnije. Čim dosegnu mrvu odraslosti, bježe u virtualu. Odrasti u Hrvatskoj je teško. Otići iz nje sve lakše. Svi pipkate oko papaka, a tko će hobotnici odrezati glavu? Tišina. Mirogojska i debeli bršljan. Tisućljetni san svih ambicioznih, debelokožnih i do neba potkupljenih kukavica. Bude li se Isus spuštao među narod, zasigurno smo mu na listi prioriteta!“ Ne odnosi li se to sve što ste napisali i na vas, jer i vi ste kandidat?

Naravno, od trenutka kad sam pristala participirati na listi 27 kao kandidatkinja ide i mene, no taj sam status opetovala dok sam bila još daleko od tog iskustva. Naime, status je napisan uoči prošle kampanje, a što je još žalosnije, situacija je mnogo lošija, ljudi puno tjeskobniji i što je još tužnije, u međuvremenu je mnogo mladih otišlo.

‘KAD NOVOBOGATAŠI shvate da bi bez poreza mogli kupiti umjetničko djelo ili knjige domaćih autora, moći ćemo razgovarati o redizajniranju položaja slobodnih umjetnika’

NACIONAL: Zašto mislite, a niste jedini u tom razmišljanju, da se jedino u politici neke stvari mogu promijeniti, a s druge strane, politika je zaista postalo jedno iznimno omraženo zanimanje? Kako ćete to izbjeći? Kako ćete izbjeći da i vas počnu smatrati “jednom od onih”?

Nažalost, politika, a nju čine ljudi, zaustavila je Hrvatsku na putu progresa. Imamo sve i toga imamo sve manje. Putujem više od petnaestak godina Hrvatskom, posjećujem male i velike škole, promatram, doživljavam i kakogod sam uvijek sretna i ispunjena na susretima s djecom, tako me prečesto rastužuju klima i postavke koje zakucava politika. S ovim svojim iskustvom postavljam si pitanje nisu li ovi sad čekali one nekad da produže hrvatsku agoniju vladanja ambicioznih mediokriteta kojima politika, koja je zamišljena kao plemenit posao i odricanje za opće dobro, služi za vlastito dobro, a to dobro toliko je prozaično i većma se svodi na gomilanje nekretnina, skupih automobila i uhljebljivanje šire obitelji te prijatelja. Ljudi koji su svoji i mogu sami, nažalost, sve više to čine izvan granica Lijepe Njihove. Iskreno mi je žao što je politika postala omražena, a također što se smatra zanimanjem jer to ne bi smjela biti. Ne želim vjerovati i ne vjerujem da su profesionalni političari bez dana zemaljskog iskustva, političari. Iskreno, za mene je to svojevrsna deformacija koja šteti svima, pa i njima, a pridonosi upravo takvom “omraženju” politike. Pitanje hoće li me netko smatrati jednom od njih ne zamara me i nije mi u fokusu. Meni je pitanje čiste savjesti reagirati tamo gdje me ta ista savjest tjera izvan ili unutar političkog sklopa. A bogme smo svi u tom političkom sklopu, samo što jedni od toga opušteno žive, dok drugi spajaju kraj s krajem.

NACIONAL: Dobitnica ste Nagrade “Grigor Vitez” za knjigu “Uhvati mi plavog medu”, čestitke! Koliko je to u Hrvatskoj danas uopće važno? Što danas znači dobiti tu nagradu, inače najvažniju kad je književnost za djecu i mlade u pitanju?

Izuzetno zadovoljstvo i čast. Pišem cijeloga života zbog potrebe i zadovoljstva, ne držim rukopise u ladici i sjajno je kad to prepoznaju znalci i još sjajnije kad prepoznaju oni kojima sam slova namijenila. Ovo mi je drugi “Grigor”, a u vitrinici su i druge nagrade, pa čak i one zarađene na pozornici reklamnog oglašavanja. I te su mi drage, no ta aktivnost je dio prošlosti u kojoj još kreativni pojedinci nisu „morali“ pripadati velikim timovima. Bojim se da baš i nisam timski igrač pa sam tako trenutačno u začudnoj poziciji, no tako je i zamišljena lista 27.

Silvija Šesto

NACIONAL: Predsjednica ste Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Kluba prvih pisaca. Zašto je važno isticati književnost za djecu i mlade? Što vam je cilj i kako ga ostvariti?

U zadnjoj sam godini osmogodišnjeg mandata. Ostvarila sam sve ciljeve koje sam si zadala. Pokrenula sam sa suradnicima četiri književna natječaja koja su otkrila neke nove djeci omiljene autore, bez kune podrške Grada i Ministarstva, uredila sam i realizirala pedesetak naslova od kojih je nekoliko dobilo sve vrijedne nagrade namijenjene književnosti za djecu i mlade, koordiniramo i financiramo mnoga gostovanja autora. Ipak, uz sve strategije, okrugle stolove, reforme školstva i poticanja čitanja ex cathedra, situacija po pitanju autorskih prava i položaja autora lošija je negoli kad smo se osnovali, a ove godine slavimo petnaest godina. I tu je bitna politička volja. U našoj zemlji, ponavljam, djeca i stariji nisu iskreno podržavani, troše se velika sredstva za priču o spomenutim strategijama, za okrugle stolove, reforme i poticanja, no do krajnjih korisnika stižu tek mrvice ili čak ni to. Zemlja smo koja naprosto nema uređen sistem neovisan o izmjenama vlasti, zemlja smo nad čijim se žiteljstvom eksperimentira sa svakom novom garniturom, započinje se i staje s novim izborima, zemlja smo koja nema hospicije i škole ni za 20. stoljeće, a htjeli bismo se mjeriti s Finskom, pa je preskakanje stepenica već pomalo smiješno, no na terenu i tragično.

NACIONAL: Ovih dana svjedočili smo nevjerojatnim izjavama, a na prvome je mjestu ona Brune Esih, da Zagreb ne slavi 8. svibnja kao Dan oslobođenja, već da je to dan pada Zagreba, što je dalo krila ionako razmahanoj desnici da NDH ustoliči kao vrijednost. Kako to komentirate? U svom ste statusu o tome simbolički rekli: “Da je danas dan kad su partizani ukasali u Ankaru, Turci bi zasigurno na svojoj telki puštali dokumentarac o tome. Ovak’ mi puštamo dokumentarac o Turcima, na dan kad su Jelačić plac preplavili konji. Taj dan nije bio običan i očito je da traje do danas, jer netko je uhvatio konja za grivu, a netko je dobil rep, i još ga vuče. Ignorirati taj dan suludo je i ja ne znam što bih zaključila, osim što ržem na glupost.”

Ja sam to napisala doista se veseleći kakvom dokumentarcu, jer to od javne televizije čiju pretplatu plaćam i očekujem. Jer volim dokumentarce i jer je bio red da se tako nešto pusti. Malo je obitelji koje na ovom trusnom području nisu prošle svašta i svakako. Ne volim o tome pričati, no napisala sam nešto što ide kraju. Mogla bih svakako zaključiti da su svi bili aktivni na svojim područjima, nikada ne prekoračivši ljudsku razinu. To se odnosi i na pretka koji je bio dio klera pa postao „običan“ čovjek zbog razloga koji nisam odobravala, ali sam razumjela. Bilo kakvu izjavu, a još više podržavanje i neistupanje protiv takvih izjava, a koje se odnose na mračno razdoblje tog dijela ljudske prošlosti, ne mogu podržavati, nego tek biti žalosna što su osobe s takvim stavovima pripuštene u javni prostor, štoviše, politički. To mi je nespojivo s ljudskošću, Božjim zapovijedima i domoljubljem. Kvarno je. Žao mi je baš svakoga koji ne radi na sebi i još više što nedostaje snage da se takvi stavovi pokušaju korigirati ili barem ignorirati u javnom prostoru, medijima.

NACIONAL: Vlasnica ste izdavačke kuće, kako danas živite u Hrvatskoj? Koliko je teško živjeti s knjigama, od knjiga? Gdje su najveći problemi?

Moja majka je vlasnica, a ja šljakerica. Nastavila sam dijelom tatinu zamisao o maloj nakladi u kojoj imam potpunu slobodu ostvarivati projekte koje želim. Možda bi većina financijskim učincima bila nezadovoljna, no osobno sam prezadovoljna jer mogu spojiti kraj s krajem, a u sredini ostaviti trag u knjigama. Doduše, već desetak godina nisam bila na odmoru, no svoj posao doživljavam podosta relaksirajućim pa sam se već i odvikla od te uvriježene navike. Nedostaju mi samo vrijeme i zdravlje, al’ nitko nije savršen.

NACIONAL: Kako ocjenjujete rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek?

Nekim sam se njenim potezima oduševila, no neki su porod silnih kompromisa i nemogućnosti da se fleksibilnije odgovori vremenu, a to je, pak, posljedica užasno tromog i skupog Ministarstva koje često izgleda samo sebi dovoljno, ignorirajući one zbog kojih postoje. Bilo je riječi o partnerstvu s kulturnjacima, no do toga baš i nije došlo, iako smatram da Ministarstvo i kulturnjaci ne mogu biti partneri, to je neprirodno. Ministarstvo treba služiti onima zbog kojih je osnovano, a tome nije tako. Naravno, nije to izdvojeni slučaj, sva ministarstva slično funkcioniraju.

‘U HRVATSKOJ se započinje i staje s novim izborima, nemamo škole ni za 20. stoljeće, a želimo se mjeriti s Finskom pa je preskakanje stepenica smiješno, a na terenu i tragično’

NACIONAL: Puno se govori o novom zakonu koji bi regulirao status samostalnih umjetnika, a o tome se puno govorilo i tijekom kratkotrajnog mandata Zlatka Hasanbegovića, koji je najavio smanjenje prava tim umjetnicima, odnosno imovinski cenzus. Jeste li upoznati s tijekom rasprave oko tog zakona, kako će to izgledati i što se može popraviti?

Najavljenim zakonom umjetnici će se dovesti u još veću nepriliku. Kad država svojim zakonima, a još više provedbom, bude htjela regulirati poštenje na terenu, onda možemo govoriti o takvom zakonu, no samostalni umjetnici su ljudi na vjetrometini pravnog rasula i kad jednom likovnjaku jedna galerija ne želi platiti prodane slike, umjetnik može galeriji staviti doslovce soli na rep. Slobodnjaci su nezaštićene biljke, osobno sam još potresena smrću kolegice koju smo pokopali dobrovoljnim prilozima s Facebooka. O svemu što smo prolazile – ne bih, u gradu, u centru metropole uz sva ministarstva i institucije. Kad naši vrli novobogataši shvate da bi dijelom svog bogatstva neoporezovano mogli kupiti umjetničko djelo ili knjige domaćih autora, moći ćemo razgovarati o redizajniranju položaja slobodnih umjetnika. Bojim se da ćemo prije nastaniti Mars.

NACIONAL: Nedavno ste na Facebooku tijekom rasprave o nasilju nad ženama i inicijativi koju je pokrenula Jelena Veljača, otvoreno progovorili o činjenici da ste i sami žrtva obiteljskog nasilja. Zašto ste odlučili iznijeti svoju priču i kako uopće ocjenjujete situaciju kad je nasilje u obitelji i nasilje nad ženama u pitanju?

Teška priča. Kako sam nevjerojatno uporna, tako sam bila uporna i u nadi nekog izlaska iz začarana kruga u kojem postajete predmetom iživljavanja svih institucija koje na vašem slučaju zarađuju plaću. Tijekom dugogodišnja života prošla sam sve školski opisane faze i upala u zamku održavajući zajednicu koja je štetila ponajviše mojoj djeci. Ne mogu vratiti vrijeme, ne mogu opozvati odluke, tek mogu savjetovati, i to besplatno, za razliku od svih čije sam savjete skupo plaćala. Puno sam stvorila i svega sam se odrekla jer mir je skupa stvar u kojoj se tek sad navikavam uživati.

Komentiraj