“Velika oluja 1703” ostala je upamćena kao najgora koju je Velika Britanija vidjela. Kraljica Ana opisala je kao “nesreću tako užasnu i zapanjujuću da ništa slično nije vidjela ni jedna živa osoba kraljevstva”. Prije nego što je oluja počela, Daniel Defoe je primijetio da “Merkur nikada nije toliko potonuo” od kada ga je počeo promatrati, da bi sljedeće godine objavio i knjigu “Oluja”.

A sve je počelo s izvantropskom ciklonom koja je pogodila središnju i južnu Englesku 26. studenoga 1703. godine. Oluja je napravila ogromnu materijalnu štetu, udar je bio naročito težak, jer je protutnjala južnom obalom Engleske gdje su smješteni veliki gradovi i prometne luke. Počupala je na tisuće stabala, kidala krovove, razbijala prozore i bacala brodove na dokovima rijeke Temze. Jedan brod otpuhan je 250 metara duboko u kopno. Oluja je naletjela tijekom noći, kidala dimnjake i ubijala ljude dok su još bili u krevetima. Vjetar je bio tako jak da je ribe izbacivao iz jezera, kosila je ptice i ubijala životinje na farmama. Jedna krava završila je na krošnji drveta, a uskoro su počeli požari.

Od pet do pola šest ujutro, oluja je bila na vrhuncu, a poginulo je između 8.000 i 15.000 ljudi. Najviše su stradali mornari, kako se procjenjuje njih oko 6.000, što je bila katastrofa, jer se Britanija nalazila u ratu sa Španjolskom i mornari su joj bili itekako potrebni. Uništeni su mnogi brodovi, što je narušilo i trgovinu.

Ciklona je harala šest dana, zatim nastavila ka sjeveru, a o tom periodu se pričalo da je zemlja bila u “malom ledenom dobu”.