Seksualno nasilje nije privatni već javni problem, u petak je za HRT-ovu emisiju ‘Studio 4′ odlučno izjavila psihologinja Senka Sekulić Rebić.

Seksualno uznemiravanje je, pojašnjava, svako neželjeno ponašanje koje u nekome izaziva osjećaj nelagode, ugroženosti, straha i prelaska osobnih granica.

Osoba koja je preživjela nasilje traži podršku i pomoć jer je to način na koji se žrtva može suočiti s preživjelim nasiljem. Upozorila je kako su svi građani, ali i institucije odgovorni za adekvatno reagiranje, a upravo je u društvu i okolini glavni problem jer zapravo s raznim komentarima i pitanjima osuđuju žrtve nasilja.

“Treba osvijestiti da je jedina osoba koja je odgovorna za seksualno nasilje počinitelj, nitko drugi”, rekla je Senka Sekulić Rebić te istaknula kako smatra da se društvo mora mijenjati jer, po reakcijama i duljini procesa, vidljivo je da su zapravo društvo i okolina zaštita nasilniku.

“Žena nakon proživljenog nasilja nema na sebi odgovornost da se bori protiv takve stigmatizacije, ona se mora nositi s posljedicama, a naša odgovornost je da počnemo razmišljati drugačije”, pojasnila je Senka Sekulić Rebić.

“U svijetu koji bolje funkcionira, žena se treba obratiti nekome tko joj je blizak”, rekla je i dodala da se osobe koje su preživjele seksualno nasilje mogu javiti Ženskoj sobi, no nužno je i da država preuzme svoj dio priče.

“Mi ne znamo kako je drugoj osobi, kako je biti u njezinoj koži, posebice kada se nasilje događa na radnome mjestu gdje osoba mora biti zbog svoje egzistencije, a nasilnik to vrlo dobro zna, zna svoju poziciju moći i iskorištava ju”, kazala je psihologinja te upozorila kako moramo preuzeti odgovornost da počnemo razmišljati drugačije od klasičnih stereotipa kako je ‘žena to sama tražila’.

Veliki problem je što se žrtvi nasilja ne vjeruje jer, kako pojašnjava, živimo u društvu koje od najranijih dana radi ‘plodno tlo’ za seksualno nasilje, ne želimo preuzeti odgovornost te smatramo da je svijet sigurniji nego što zapravo jest.

“U trenu kada se pitamo zašto neka žena nije prijavila nasilje, zapravo govorimo o našoj nesigurnosti i našem strahu. U tom trenu pokazujemo da su naši kapaciteti da pružimo pomoć ograničeni vlastitim strahom”, kazala je te poručila da čim se počnu postavljati takva pitanja zauzimamo stranu počinitelja.

“U svijetu koji bolje funkcionira, žena se treba obratiti nekome tko joj je blizak”, rekla je psihologinja i zaključila da se unatoč tome što se više govori o nasilju, čime se povećava svijest, problem mora mijenjati u praksi, a ne samo na papiru.