Sedam desetljeća kazališta koje je mjuzikl dovelo u Hrvatsku

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija svečanim koncertom 28. studenoga proslavit će veliku obljetnicu – 70 godina od osnutka tog teatra koji je od davne 1950. u fokus stavio glazbene predstave, posebno mjuzikle i operete

Opereta kao što je “Jalta, Jalta”, rock-opera “Gubec-beg”, ali i mjuzikli novijeg datuma kao što su “Chicago”, “Aida”, “Mamma mia”, ne samo da su bile rekorderi po broju izvedbi i nešto posve novo na hrvatskom kazališnom prostoru, već su sve nastale u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. To kazalište obilježava 70 godina osnutka jer je osnovano 1. studenoga 1950., kao pravni sljednik Zagrebačkog dramskog kazališta i Kerempuhova vedrog kazališta, a prva premijera – “Zemlja smiješka” Franza Lehara – održana je 29. studenoga 1950. godine. Dosad je Komedija izvela oko 3600 naslova, a neke od njih postavile su rekorde koje će teško biti dosegnuti. Primjerice, “Jalta, Jalta” od premijere 1971. do danas imala je oko 800 izvedbi, a ta će brojka biti i veća jer predstava i dalje igra. Neke od najgledanijih i najizvođenijih predstava u Komedijinoj povijesti su i mjuzikl “Guslač na krovu” te još tri operete – “Zemlja smiješka”, “Kneginja čardaša” i “Mala Floramye”.

Čovjek bez kojeg bi Komedija danas bila posve drugačije kazalište i koji je sigurno u ovih 70 godina rada utkao veliki dio sebe jest Vlado Štefančić. Često ga nazivaju sinonimom za hrvatski mjuzikl jer je bio redatelj najpopularnijih hrvatskih mjuzikala kao što su to spomenuta “Jalta, Jalta” Milana Grgića i Alfija Kabilja ili pak “Dundo Maroje” Đele Jusića. Treba istaknuti i njegovu ulogu u promicanju hrvatske rock-opere, primjerice prve hrvatske rock-opere “Gubec-beg” iza koje su stajali Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska i koja je praizvedena 1975. Ta je rock-opera tjednima punila veliku dvoranu Lisinski, što se od tada do danas još nikad ponovilo. Riječ je o više od tisuću mjesta u toj dvorani, a “Gubec-beg” do 1983. izveden je čak 212 puta te je operu vidjelo gotovo pola milijuna gledatelja, bio je to jedinstveni glazbeni spektakl zagrebačke glazbene scene.

Operete su jedne od glavnih Komedijinih proizvoda, do danas ih je odigrano 30-ak, primjerice “Spli’ski akvarel”, “Mala Floramye” i “Katarina Velika” Ive Tijardovića, “Barun Trenk” Srećka Albinija, “Kneginja čardaša” i “Grofica Marica” Emmericha Kálmána. Mjuzikli se već od šezdesetih godina redovno izvode na sceni kazališta Komedija. Godine 1960. prikazan je mjuzikl “Poljubi me, Kato” Colea Portera i nakon toga slijede “Ljubimica Divljeg zapada” Sammyja Faina, “Slatka Irma” Marguerite Monnot, “Lady iz Pariza” Petera Kreudera, “Guslač na krovu” Jerryja Bocka i Josepha Steina… Godine 1969. izveden je prvi domaći cjeloviti mjuzikl “Velika trka” Milana Grgića i Alfija Kabilja.

 

”Jalta, Jalta’ za našu je kulturu važna koliko i ‘Ero s onoga svijeta’. Američki mjuzikli našim gledateljima su na najbolji način predstavili taj žanr’, kaže Boris Senker

 

S 2000. godinom počelo je i, recimo to tako, novo razdoblje Komedije, jer je premijerom mjuzikla “Isus Krist Superstar” u Velikoj dvorani Lisinski započeo i fokus Komedije na inozemne mjuzikle, svjetske hitove koji su tom kazalištu donijeli veliku popularnost. Premijerno su izvedeni “Chicago”, “Skidajte se do kraja”, “Aida”, “Briljantin”, “Kosa” i “Pia’f’, a u to vrijeme u ansambl su došli Đani Stipaničev, Renata Sabljak i Ervin Baučić koji su bez problema mogli nositi tako izazovne izvedbe.

O važnosti Komedije tada i danas te o događajima, ljudima i predstavama koji su obilježile to kazalište, Nacionalu su pojasnili teatrolozi Boris Senker i Sanja Nikčević te najdugovječniji ravnatelj, prije toga glumac, tog kazališta Niko Pavlović koji je Komediju vodio od 1989. pa sve do 2016.

Boris Senker objasnio je razloge nastanka i okolnosti u kojima je osnovana Komedija:

“Gradsko kazalište Komedija, koje je nastalo spajanjem prvoga Zagrebačkog dramskog kazališta i Kerempuhova vedrog kazališta, nastalo je u razdoblju kad se napokon shvatilo da Zagreb ne može imati samo jedno profesionalno kazalište, Hrvatsko narodno, koje svoj umjetnički program iz nužde temelji prema načelu ‘od svačeg pomalo, za svakog ponešto’, nego da neki repertoarski nizovi, među kojima su se našli i operete, i ‘lakše’ komedije, moraju dobiti svoje teatre. Nije slučaj što su i tim godinama osnovani i današnje Zagrebačko kazalište lutaka i Zagrebačko kazalište mladih. Komedija je u pedesetima i šezdesetima bila važna zato što je ne samo preuzela na sebe tu vrstu repertoara nego je postupno i proširila, prije svega mjuziklima, a i danas je važna po tom što je – ili bi barem trebala biti – repertoarski posebna.”

O tome koliko je značajna brojka 70, dakle sedam desetljeća od osnutka jedne kazališne kuće, Senker kaže da je ona vrlo značajna. Izuzmemo li velike nacionalne institucije, europske dakako, kojima povijest seže do u 19., 18. ili čak 17. stoljeće, sedam je desetljeća više nego dojmljiv životni vijek svakoga kazališta, pa i glazbenog, smatra Senker. Takva su se kazališta u velegradovima s razvijenom ‘industrijom zabave’, kako se to kaže, u većem broju javljala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Kao najveći značaj kazališta Komedija, odnosno doprinos hrvatskoj kulturi, Senker smatra činjenicu da je Komedija, u doba Vlade Štefančića, koji je ravnatelj bio od 1969. do 1978., stvorila takozvanu Zagrebačku školu mjuzikla. Vrijeme početaka Komedije bilo je vrijeme velike ekspanzije glumišne umjetnosti.

Teatrolog Boris Senker ističe: “Već sam spomenuo neka kazališta koja su osnovana u Zagrebu u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata, kad se svaka pa tako i kazališna umjetnost nastojala približiti što većem broju gledatelja, slušatelja, čitatelja, pa su se profesionalna i poluprofesionalna kazališta osnivala u gotovo svim hrvatskim gradovima. I Komedija je osnovana u sklopu programa ‘umjetnosti za narod’ koji se temeljio na posve različitim ideologijama. Kad govorimo o važnim predstavama, razumije se da su meni najvažniji mjuzikli ‘O’Kaj’, ‘Novela od stranca’ i ‘Kaj2O’ za koje smo tekstove napisali Tahir Mujičić, Nino Škrabe i ja. Tu zaista ne mogu biti objektivan. A važni su naslovi, razumije se, ‘Jalta, Jalta’, koja je za našu kulturu važna koliko i, recimo, Gotovčeva opera ‘Ero s onoga svijeta’. Od američkih mjuzikala prijelomni su bili ‘Čovjek iz Manche’, ‘Guslač na krovu’, pa ‘Obećanja, obećanja’ koji su našim gledateljima, odgojenima na opereti, na najbolji način predstavili taj glazbeno-scenski žanr.”

Specifičnost Komedije je ta da su neki umjetnici ondje radili od početaka karijere pa sve do mirovine, pa i nakon mirovine, vjerojatno je razlog specifičnost forme koju njeguje Komedija. Primjerice, Rikard Simonelli, Vlado Štefančić, Sanda Langerholz, Boris Pavlenić i ravnatelj Niko Pavlović. Senker kaže da se kazalište neprekidno mora pomlađivati. Ne naglo, ne nekakvim radikalnim rezovima i naprasnim smjenama – kontinuitet je također nužan, iskustvo je više nego dobro došlo – ali pomlađivanje je prijeko potreban uvjet za opstanak živoga, dinamičnog kazališta. Bez pomlađivanja dolazimo do Harwoodova “Kvarteta”.

 

‘Najveći problem Komedije je zapostavljanje hrvatskog mjuzikla. Taj zaokret prema američkim hitovima ubio je hrvatski mjuzikl’, smatra Sanja Nikčević

 

Senker je naglasio najveće uspjehe i neuspjehe Komedije. Smatra da je najveći uspjeh bilo sustavno poticanje hrvatskih skladatelja i dramatičara, komediografa da stvaraju nove mjuzikle i rock-opere, sustavan rad s njima na završnim verzijama te njihovo izvođenje. Najveći neuspjeh je potpuno odustajanje od, gospodarskim rječnikom rečeno, “domaće proizvodnje” i “orijentacija na uvoz”. Ni s lubenicama, kako je vladajućima poručeno onim performansom na Markovu trgu, to nije poželjno, a kamo li s umjetnošću i kulturom.

Slično kao Senker smatra i teatrologinja Sanja Nikčević. Ona najvećim doprinosom Komedije za hrvatsku kulturu smatra razvoj mjuzikla kao žanra, a posebno hrvatskog mjuzikla:

“Mjuzikl je specifičan žanr. On je nastavak onog što se nekad zvala melodrama, pa opereta i do danas čuva nešto što je glavna struja umjetnosti izbacila sredinom 20. stoljeća. Čuva likove koje prepoznajemo i volimo, s kojima se možemo poistovjetiti, likove koje razumijemo, događaje koji nas potresu ili zamisle i upravo zato nam nude intenzivno proživljavanje osjećaja i njihovo pročišćavanje. To je ona katarza za koju je još Aristotel rekao da je temeljni cilj kazališta, onaj cilj koji nas čini boljima i sretnijima. Uz to, u najvećem broju slučajeva, mjuzikl uza sve do sada nabrojano, čuva i sretan kraj. ‘Jalta, Jalta’ ima predivnu afirmaciju svijeta i vjeru u dobro. A kada se doda i glazba koja pojačava emocije, jasno je da je to publici iznimno dragi žanr. Upravo zbog svega toga teoriji mjuzikl nije drag. Teorija slijedi i afirmira trendove koji danas priznaju samo izrazitu kritiku društva koja završava ili u hladnim i praznim slikama ili u nametanju nasilja i psovki kao jedinog načina komunikacije među ljudima.”

Sanja Nikčević također kao najveći problem Kazališta Komedija vidi zapostavljanje hrvatskog mjuzikla. Drago joj je da su uspjeli napraviti jako dobre američke mjuzikle i kaže da se nikad nije razočarala kad bi vidjela Komedijinu izvedbu nekog mjuzikla koji je već pogledala na Broadwayu, kao što su “Chicago” ili “Aida”. Ali smatra da je taj zaokret prema američkim hitovima koji je napravio Niko Pavlović, a nastavili novi ravnatelji, na žalost, ubio hrvatski mjuzikl:

“Uz ‘Jaltu, Jaltu’ Milana Grgića i Alfija Kabilja koja je bolja od devedeset posto američkih mjuzikala, tu su i drugi njihovi hitovi poput ‘Car Franjo Josip u Zagrebu’ ili ‘Kralj je gol’, pa zatim izvrsni ‘Dundo Maroje’ Marina Držića s glazbom Đele Jusića. A tek rock-opere poput ‘Gubec-bega’ Karla Metikoša i Ivice Krajača! Komedija je godinama prijavljivala i najavljivala u svom programu novi hrvatski mjuzikl, ali se od tog odustalo. I sad se ta praznina već jako vidi. Srećom, mi imamo paralelni svijet mjuzikla duhovnog nadahnuća uglavnom oko franjevaca na Svetom Duhu i ansambla Kolbe. Oni su nakon postavljanja triju talijanskih mjuzikala napravili jedan naš ‘Svetac svega svijeta’, o sv. Antunu za koji je libreto napisao Nino Škrabe, a Branko Bardun skladao odličnu glazbu. Ali oni se muče u amaterskim uvjetima, dok u Komediji postoji vrhunski profesionalni pogon koji ne želi razvijati hrvatski mjuzikl. I to je velika šteta, odnosno veliki propust kazališta, što im je uostalom i obaveza.”

Teatrologinja Sanja Nikčević spomenula je i dramski dio programa Komedije i kaže da se u tom dijelu u Komediji isto tako sve više okreću angloameričkim djelima. Spominje neke tekstove koji bi se svakako trebali adaptirati i izvesti na sceni Komedije, poput smiješnica iz 17. stoljeća koje su Zlata Šundalić i Ivana Pepić objavile u knjizi 2011.: “Postoje i građanske komedije Josipa Eugena Tomića o ženidbenim problemima, ‘Kobne cvjetače’ Julija Šenoe ili Nemčićev ‘Kvas bez kruha’ koji satirizira izbore. Tu su izvrsne suvremene ratne komedije kao što su ‘Sv. Roko na brdu’ Milana Grgića ili ‘Žurim, dolazi mi moja maserka’ Lydije Scheuermann Hodak ili ‘Iza linija’ Hrvoja Barbira Barbe. Valjalo bi ponovno igrati i odlične tekstove trojca Škrabe/Mujičić/Senker, ili izvrsnu lokalizaciju Shakespearea koju je napravio Mate Maras kao ‘Vesele žene Imotske’. Zatim najnoviji tekstovi kao što je ‘Body u Zagrebu’ Hrvoja Hitreca u kojem uz pomoć živih i prepoznatljivih likova kazališnih ljudi, od ravnateljica kazališta preko glumaca do scenaca, vrlo duhovito ismijava sve bjelosvjetske redateljske veličine koji vladaju glavnom kazališnom strujom po cijeloj Europi pa tako i kod nas. Sve to uprava ne želi ni pročitati, a kamoli razmisliti o postavljanju. Ovo govorim iz vlastitog iskustva. Bila sam u žiriju ovogodišnje Nagrade za dramsko djelo Marin Držić Ministarstva kulture i kolegice su me jako nadglasale, nagradile su hladne trendovske tekstove koji se lako mogu uklopiti u redateljske postdramske koncepcije, a sve kvalitetne dramske tekstove koje sam ja predlagala su izbacile. Zato sam u časopisu Republika uredila blok posvećen nekoj vrsti paralelne nagrade ‘Marin Držić’ – odabrala sam i objavila sam pet izvrsnih drama da se može usporediti s nagrađenim dramama, odnosno da pokažem da ima dobrih drama. Naime, stalno se govori da ih nema, odnosno da su ove nagrađene najbolje. Problem je da ne samo većina povjerenstva slijedi trendove nego i ravnatelji. Poslala sam te komedije kazalištu Komedija, a i nekim drugim ravnateljima, ali sumnjam da je itko odgovoran to pročitao. Svi su u nekom strahu odlučiti sami za sebe iz svoje glave i srca. Svi idu na ‘sigurno’: dramska kazališta slijede kanonske trendove, Komedija slijedi anglo-američke trendove… To ne vodi u sigurnost, to vodi u sužavanje i osiromašenje. U krajnjoj liniji, to vodi bijegu publike što se dramskim kazalištima već dogodilo, a i Komediji će ako ovako nastavi.”

 

‘Komediju su mnogi pokušavali zadržati na margini kao trivijalnu. Gavella je mladim glumcima zabranjivao odlazak u Komediju, to je mogao zbog svog autoriteta’, kaže Niko Pavlović

 

Niko Pavlović u Gradsko kazalište Komedija došao je, kaže, najprije kao glumac, 1980. godine jer mu je Georgij Paro, mentor i pedagog, Komediju preporučio kao najbolji izbor, uz još neke kolege kao što su Otokar Levaj:

“Komedija je teatar koji su mnogi pokušavali zadržati na margini kao trivijalan, zabavljački. Svojevremeno je Branko Gavella čak mladim glumcima koji su imali ambiciju prijeći u Komediju zabranjivao odlazak, on je to mogao zbog svog autoriteta. No, kako je vrijeme prolazilo Komedija se sve više otvarala, a posebno je značajno vrijeme bilo prelazak s operete na mjuzikl, kad je Komedija dobila neku drugu dimenziju, to su 1970-e. Paralelno s tim je ‘Gubec-beg’ imao fantastičan odjek. Za ilustraciju, od 212 puta igralo se 180 puta u Lisinskom. Pa to su nezamislive brojke! U vrijeme mog mandata odigrano je, isto tako, nebrojeno puno predstava u punim arenama po cijeloj Hrvatskoj, napunili smo i splitske Gripe, to su važne stvari. Bile su to ‘Jalta, Jalta’, ‘Mamma mia’, uglavnom mjuzikli koje i smatram prekretnicom za Komediju.”

Dolaskom novog milenija i nove generacije glumaca i pjevača u Komediju, Pavlović se prisjetio anegdote prilikom premijere mjuzikla “Aida” 2005. Prišao je Štefančiću i rekao mu ‘Što mislite, je li bilo dobro? Nije se dugo ovako pjevalo u Komediji!’ A Štefančić mu je odgovorio ‘Nije se nikad ovako pjevalo u Komediji!’. Pavlović se prisjetio da su se tada “stvarali” i redatelji, bolje rečeno glumci koji su uspješno “uskakali” u uloge redatelja mjuzikala kao što su Igor Mešin ili Damir Lončar:

“U to se vrijeme otvorio velik interes za mjuzikl i kod publike, ali i kod glumaca. Na Akademiji je taj kolegij postao važan, došlo je nakon toga nekoliko sjajnih glumaca-pjevača u Komediju, odnosno Akademija je počela usmjeravati studente u Komediju. Najvažnije je da je cijelo ovo vrijeme publika bila ta koja je podržavala Komediju. Interes za mjuzikl je golem, predstave su rasprodane. Ponosan sam na rezultate jer su oni napravljeni uz pravu glumačku i pjevačku ekipu koja je al pari svim europskim i brodvejskim produkcijama. Svaka glazbena predstava stoji od 700.000 do otprilike milijun i pol kuna, ali ti se iznosi vrlo brzo isplate. Mi smo svi kazališni manijaci, a Komedija je mjesto na kojemu smo svi radosni i puni energije.”

Komentiraj