U Indiji je stoljećima postojao običaj spaljivanja udovica na pogrebnoj lomači priređenoj za njihovog supruga. Isprva udovice nisu bile obvezne to učiniti, ali se u društvu taj čin visoko cijenio jer se vjerovalo da muževljevi grijesi bivaju izbrisani samožrtvovanjem njegove supruge. Udovice koje su počinile takvo samoubojstvo štovalo se nakon smrti, gotovo kao lokalna božanstva. Ritualna praksa zvana ‘sati’ bila je uvelike prisutna kroz povijest indijskog iznimno patrijarhalnog društva.

S vremenom su udovice počeli prisiljavati na takvu smrt jer se smatralo da bi bile nedostojne kad ne bi to učinile. Prilikom sprovoda bogatih maharadža, dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Pri tome su one znale biti vezane za lomaču ili drogirane kako ne bi pobjegle iz vatre. Britanci su zabranili običaj na području Bengala 4. prosinca 1829. godine. Međutim, unatoč protuzakonitosti, još uvijek je dolazilo do spaljivanja udovica s vremena na vrijeme.

Na sanskrtu, sati (satī) znači ‘časna žena’, a dolazi od riječi sat – istina, vrlina, dobrota. Naziv porijeklo vuče i od osobnoga imena hinduske božice Sati, koja se dobrovoljno spalila u žrtvenom ognju u nazočnosti bogova i Brahmana, a iz protesta prema svome ocu koji je uvrijedio njezina muža, Śivu, ne pozvavši ga na veliku žrtvenu svečanost.